Milosrdne sestre svetoga Križa

IMA Ll ŠTO DOBRA U „NAZARETU“?

Više od jednoga stoljeća djeluju Milosrdne sestre sv. Križa u Vinkovcima. Kronika bilježi da su 9. listopada davne 1895. godine doputovale, nastanile se i zaposlile u vinkovačkoj bolnici. U vrlo teškim uvjetima ondašnjega vremena radile su sestre sve poslove: u kuhinji, praonici i glačaonici rublja, u njezi bolesnika, laboratoriju, ljekarni.
Od tada do danas mijenjala su se vremena. Bilo je razdoblja vihora, olujnih ratnih stradanja pa do zatišja i smirenih dana uobičajene svakodnevice.
Sestre su ovdje preživjele teške godine Prvoga i Drugoga svjetskog rata i poraća. Tada je bolnica bila vrlo siromašna. Često je manjkalo i ono najosnovnije i najpotrebnije. Ljubav ih je gonila da se žrtvuju za bližnjega uz cijenu vlastitoga zdravlja i života, samo da pomognu patnicima, bolesnicima, ranjenicima.
Nakon Drugoga svjetskog rata društvene su se prilike posve izmijenile. Nastupila je komunistička vlast. Sestre su novoj Upravi bolnice počele smetati. Bolesnicima, na-rodu i mnogim suradnicima, nisu smetale (o tomu je svjedočila s. Tihona). Slijedili su otkazi po grupama. Posljednje su sestre napustile bolnicu u ožujku 1949. godine. Posebno se spominje prva grupa od četiri sestre koje su (prema vinkovačkoj Kronici) bile vrlo grubo uklonjene iz bolnice. Na staru godinu 1948., u 17 sati, morale su odmah napustiti zgradu. Kako nije bilo moguće otputovati u Đakovo, prenoćile su u roditeljskoj kući naše sestre Celije Bartulić, a potom, po Božjem promislu, tu su i ostale. To je ujedno bio i početak našega pastoralnog djelovanja. Iz te kuće, u ulici I. G. Kovačića 26, počele su se osnivati nove sestarske zajednice. Najprije su kod otaca konventualaca, 31. ožujka 1949. g., preuzele vođenje domaćinstva, sakristansku službu i crkveno pjevanje, a sljedećega dana, 1. travnja 1949. g., preuzimanjem istih dužnosti zaživjela je i druga zajednica u župi sv. Ivana Nepomuka, sada svetih Euzebija i Poliona. Zaredale su godine intenzivnoga pastoralnog rada.
Godine 1960. kupljena je kuća u ulici I. Gundulića br. 20. U dvorišnoj zgradi imala je stan pomajka s. Celije, mama Kata Bartulić, gdje je, po ugovoru sa sestrama, ostala do konca života. Prilikom useljenja kuća je blagoslovljena i posvećena Srcu Isusovu, nazvana je „Betanija Srca Isusova“, pa stoga nije nikakvo čudo da je u Domovinskom ratu 1991. godine, usred ruševina kuće pogođene dvjema raketama iz zraka i još dvjema koje su pale u neposrednoj blizini, ostao stajati kip Srca Isusova koji i sada stoji na ulazu obnovljene kuće.
Zajednicu danas čini 11 sestara. Stanujemo u istoj ulici i na istom broju, ali u novoj kući, sagrađenoj 1987. godine. Nakon Domovinskoga rata, 1992. godine, kuća je, uz male promjene, ponovno obnovljena. Novoj kući dodijeljeno je i novo ime „Nazaret“, a kućna kapelica posvećena je Mariji Bogorodici.
Ako se, poput Isusovih suvremenika, upitate: „Može li iz Nazareta doći što dobra?“ odgovorit ćemo onako kako mi sebe u ovom trenutku vidimo, a vi po vlastitom viđenju zaključujte. Novi naziv kuće uzimamo kao olakšavajuću okolnost. Lakše je naći nešto dobra u „Nazaretu“ nego nositi teret zahtjevnoga imena „Betanija Srca Isusova“. U sadašnjem sastavu, a on se barem malo promijeni svake godine, najduži staž u zajednici ima s. M. Jacinta. Dolaskom s. Felicitas i s. M. Jacinte u rujnu 1992. godine, ponovo je zaživio, nakon Drugoga svjetskog rata nasilno prekinuti bolnički apostolat. U svom predanom i savjesnom radu u laboratoriju vinkovačke bolnice s. M. Jacinta ustrajava sve do danas. Lijepo je znati da se na nju može računati kad zatreba bilo kakvo posredovanje u liječenju, kako nas sestara, tako i rodbine i prijatelja.
Druga po stažu u Vinkovcima naša je s. Mihelina. Dolaskom u zajednicu 1992. godine, preuzela je službu sakristanke, kako se to kod nas kaže u „velikoj crkvi“, u strogom ,,centru“ Vinkovaca. Iako pod teretom svojih bolesti, ona postojano i vjerno izvršava preuzete dužnosti, kako u crkvi tako i u zajednici.
Sestra Berhmana ,,najrasprodanija“ je sestra naše zajednice. Od 1994. godine radi puno radno vrijeme u školi kao vjeroučiteljica. Uz to ima župsku katehezu za prvopričesnike u župi sv. Nikole, a zadnje dvije godine i u „velikoj crkvi“. Svom se dušom u svojoj župi trudi oko liturgijskoga pjevanja na đačkim misama nedjeljom i blagdanima preko tjedna. Preostalo vrijeme, kad god je to moguće, obogati liturgiju sviranjem u crkvi sv. Antuna kod franjevaca u tzv. „maloj crkvi“. Uza sve ovo s. Berhmana stigne pronaći potrebnike u gradu, a i dobre ljude s kojima organizira materijalnu pomoć.
Za čistoću rublja u zajednici od listopada l996. godine brine se marljiva i pedantna s. Izabela. Zauzeta i radina, sve voli vidjeti na svom mjestu. Ta naša ,,Marta“ često i rado uzima i ulogu Marije te se nađe u kapelici do nogu svoga Isusa.
Po godinama najstarija u zajednici je s. Bogumira. Tiha, samozatajna, strpljiva i marljiva. Zna često reći:
„Najteže mi je kad nemam posla.“ Desna je ruka sestri u kuhinji, a i s. Izabeli kod glačanja. U međuvremenu, brižnim okom zapaža sitne poslove koji nam svima život učine ljepšim. U zajednicu je iz Đakovice došla 1999. godine, kad je na Kosovu bjesnio rat. Veseli se kad je kuća puna sestara. Svojim molitvama prati i odlazak i povratak svake od nas. U Vinkovcima je povezala dva tisućljeća, ali i dva mentaliteta: kosovski i slavonski.
Vesela s. Ana od 2002. godine naša je sestra „putnica“. Bila je ona u Vinkovcima od 1992. do 1994. godine, u župi sv. Vinka Pallottija. Sada je na drugom terenu. Ima ona crkveno pjevanje i župski vjeronauk u tri crkve (župnoj u Nuštru i filijalnim u Ceriću i Marincima), ali i dvije škole (OŠ u Nuštru i OŠ u Ceriću). Stalno je u pokretu. Treba puno snalažljivosti da u istom danu stigne na razne adrese: Nuštar, Cerić i Marince, te uskladi sve termine, školske i crkvene. No, s. Ana se ne predaje lako.
S. Marija Bajić u zajednicu je došla 2003. godine. U župi svetih Euzebija i Poliona okuplja ona školsku djecu subotom i priprema ih za pjevanje na đačkoj misi nedjeljom. Vrlo brižno uvježbava „zbor gospođa“ koje redovno pjevaju na jutarnjoj misi nedjeljom, ali su uvijek spremne pjevati i na više misa blagdanom i nedjeljom, ako to ustreba. U dio su joj pali i neki kućni poslovi, kao i vožnja. Kao prijatelj zajednice „Vjera i svjetlo“ rado aktivno sudjeluje na njihovim susretima. Jedanput mjesečno svira ona i u domu „Mala Terezija“, u kojem su osobe s teškoćama u razvoju. Svojom vedrinom i lijepim glasom stigne ona i do Doma umirovljenika u Vinkovcima, s njima uvježbava liturgijsko pjevanje, a ponekad i sama sudjeluje s njima na misi.
Među nama je od 2003. godine, kao kućna poglavarica, s. Karolina. Pola grada poznaje ona, a druga polovica poznaje nju. U više navrata bila je ona u ovim krajevima:
Vinkovci, Županja, Ivankovo, Vukovar, pa evo opet Vinkovci. I šteta bi bilo da ikada napusti ovaj kraj u kojem žive njezini bivši prvopričesnici, đaci, a i roditelji tih dobrih stvorenja.
Uz brigu za zajednicu jednom tjedno odlazi s. Karolina u župu sv. Vinka Pallottija gdje ima vjeronauk prvopri-česnicima i petom razredu, onako od srca, da ne zaboravi pastoralnu djelatnost koju je uvijek voljela.
Dolaskom s. Mirjam 2004. godine, otvoren je novi djelokrug naše zajednice. Ima ona već svoj čvrsti raspored: ponedjeljkom odlazi u Dom Male Terezije, čiji su korisnici osobe s teškoćama u razvoju, srijedom posjećuje Dom u Nuštru za psihički oboljele osobe, a petkom, za-jedno sa s. Marijom, posjećuje Dom umirovljenika u Vinkovcima. Tu se pripremaju za nedjeljnu liturgiju, pjevanjem, mole krunicu, križni put, razgovaraju... Nedjeljom u tom istom Domu aktivno sudjeluje na misi, a dok čeka prijevoz iskoristi vrijeme za osobne susrete s korisnicima Doma. Postali su pravi prijatelji. Starci upravo ožive i razvesele se prisutnosti sestre. Nažalost, već nekoliko mjeseci nije na ovom radnom polju. U dogovoru s provincijalnim vodstvom, pomaže s. Mirjam svom nećaku na župi kod Zagreba. U rujnu očekujemo njezin povra-tak.
U svibnju 2005. godine za poslove u vrtu stigla nam je s. Gabina. Vrlo je lijepo i marljivo započela. Pokazala se pravom umjetnicom i u pletenju košara. Nažalost, vrlo brzo nakupilo se više ozbiljnih bolesti, te je sve manje mogla raditi poslove koje je stvarno voljela. Teška srca odvezli smo je 16. svibnja 2007. godine i predali zajednici bolesnih sestara u Đakovu.
Posljednja je u zajednicu, 28. rujna 2006. godine, došla s. Božidarka. Ona je već četvrti put u Vinkovcima. Ovaj put kuha za svoje sestre. Zauzeta je i vrijedna. Na mnogo toga stigne, uvijek se nečemu dosjeti da nas iznenadi. S ljubavlju radi svoj posao, ali premalo se odmara. Kako se razboljela s. Gabina, s. Božidarka se prihvatila i vrta. Nije rijetkost da se nju vidi u vrtu već u ranim jutarnjim satima, dok se drugi još odmaraju. Kao da u prolazu razgovara sa svakom biljkom koja raste. Zahvalne za ono što čini, priželjkujemo joj bolje zdravlje i da je snaga ne napusti.
Prema najnovijim vijestima. Na radost cijele zajednice, očekujemo pojačanje u osobi dobre s. M. Emanuele Kvesić, koja je nakon 12-godišnjega služenja u odgoju naših kandidatica, Božjom pomoći, nastupila u školskom vjeronauku. Uz našu dobrodošlicu neka je prati blagoslov odozgo.
Toliko o nama.
U godišnjoj želji naše generalne poglavarice pozvane smo na trajnu formaciju. Nadu još nismo zaboravile, preostaje nam bezgraničnim pouzdanjem osloniti se na Božje vodstvo, kako svake od nas osobno, tako i cijele nam drage Provincije. Neka nas Duh nadahnjuje i vodi da zauzeto nastojimo otkrivati potrebe vremena.
s. Karolina Pitinac

Zajednica Vjera i svjetlo iz Vinkovaca, bila je na predstavljanju u župi sv. Katarine u Nijemcima gdje ih je srdačno primio župnik vlč. gospodin Miro Tomas. Predstavnici obiju zajednica i članovi iz Dječjeg doma Mala Terezija, predvodili su pjevanje i izveli prigodni program. Uz djecu i njihove roditelje i prijatelje, redovito su aktivno prisutne i naše sestre iz Vinkovaca. Ovom prigodom bile su: s. Mirjam i s. Marija.
Zaista, to mogu nama „zdravima“ priuštiti ta iskrena i radosna djeca sa posebnim potrebama.

s.Marija Bajić

Milosrdne sestre svetoga Križa

Brochure-Design.com