Milosrdne sestre svetoga Križa

SESTRE IZ SRIJEMSKE MITROVICE

OBNAVLJAJUĆI ŽIVOT NADE
Apostolat sestara u ovomu Gradu, danas, nastavak je poslova koje su Milosrdne sestre sv. Križa radile kroz više od osamdeset godina života u Srijemskoj Mitrovici. Ovo je danas zajednica u kojoj starije sestre, s. Živka, s. Hugolina i s. Antica, molitvenim apostolatom pomažu mjesnu Crkvu i ljude s kojima su nekada dijelile životne tegobe. Sestra Živka ovdje je već preko 40 godina, s. Antica se vratila u mlade dane., gdje je bila od 1961. do 1986. g. Sestra Hugolina ovdje je od 1989. godine, gdje je do unazad pet godina vodila crkveno pjevanje. Dvije najmlađe sestre, s. Cecilija Tomkić i s. Marija Ana Gašparovski, imaju svoja područja rada. Sestra Cecilija vodi crkveni zbor u župi Sv. Dimitrija i predaje na Glazbenoj školi u Mitrovici, što je svojevrstan presedan u ovomu okruženju. Sestra Marija Ana uključena je u rad župskoga karitasa. Kao jedna od djelatnica patronažne službe svakodnevno obilazi potrebnike, pružajući im potrebnu njegu. Tako svojim socijalnim angažmanom nastavlja na drugi način prijašnje djelovanje sestara u zdravstvenom i socijalnom području.
Potrebe ljudi i vjernika u dijaspori naglašenije su negoli u drugim područjima, te je i njihova povezanost sa sestrama veća. Svojom prisutnošću i blizinom sestre su uho i srce za mnoge, čije probleme i potrebe svakodnevno u molitvi donose pred Gospodina.
Ovdje su sestre 1. rujna 1924. g. započele rad u gradskoj bolnici. Stanovale su u sklopu bolnice i odmah dobile malu kapelicu koju je blagoslovio župnik Franjo Rački. Koliko je svima bilo drago da su sestre dobile kapelicu, pokazuje i to da su blagoslovu prisustvovali svi liječnici, a pobožne gospođe donijele su cvijeće i načinile oltarnik za blagoslov. Ipak je bilo i dosta poteškoća od strane dijela osoblja bolnice. To je sestre držalo u stalnomu oprezu i nastojanju da svima bez razlike, budući da je ovo specifična sredina, budu dobre i pravedne. To se osobito pokazalo kada se 1932. godine izlila rijeka Sava i kada je nevolja ljudi bila vrlo velika. Gradsko poglavarstvo nastojalo je ublažiti bijedu ljudi koji su ostali bez imovine, pa je ustanovilo pučku kuhinju gdje su potrebnici jednom dnevno dobivali topli obrok. Ali nisu imali osoblja. Tada je direktor bolnice, dr. Božidar Lužanin, na sjednici rekao: "To će pripravljati moje sestre iz bolnice!"
Kada se vratio u bolnicu požurio je s. Regulindi i rekao "Sestro nadstojnice, ja sam danas nešto obećao bez da sam vas prije pitao. Pomozite mi sada da se ne osramotim!" Kad je rekao o čemu se radi, sestra je mirno odgovorila: "Dok se brinemo za siromahe, ne možemo raditi ništa drugo!" Tako su sestre započele kuhati za siromahe kojih je dnevno dolazilo i do 700. Vrlo je brzo, međutim, došlo do iznenađenja. Jednoga dana osvanula je komisija, koja je dobila pritužbe da sestre daju prednost katolicima. No sestra poglavarica jednostavno je i mirno odgovorila: "Ovdje nema nitko ni od moje, ni od rodbine sestara, a ni mi ne poznajemo nikoga." Od toga dana nije bilo pritužbi, a ljudi su, gledajući gdje sestre strpljivo i mirno dnevno zbrinjavaju 700 ljudi, govorili: "To naše žene ne bi mogle nikada raditi!" Podijeljeno je 32 220 porcija hrane. U Kronici je zapisano da je kuhinja za siromahe otvorena opet u veljači 1933. godine, pa u zimskim mjesecima 1935. Godine 1941. u zgradi gimnazije bili su ranjenici koje su sestre dvorile i opet kuhale za siromahe. Ratne godine bile su veoma teške. Godine 1944. s. Hermiona Čičić i s. Lujza Modrić oboljele su od pjegavoga tifusa i obje počivaju kao žrtve svoga zvanja na Gradskomu groblju. Broj je sestara kroz godine varirao, a kako je i bolnica oskudijevala prostorom, sestre su 1959. g. kupile vlastitu kuću u koju se preselilo 12 sestara. Godine 1961. potreba župne zajednice prepoznata je kao volja Božja i od te godine s. Domitila Milašinčić preuzima sakristansku službu u župi, a 1964. župa dobiva i redovitu katehisticu. U početku je to bila s. Darinka Patyerek, a kolovoza s. Nivarda Birtić. Odgojila je generacije djece i postala pojam za Mitrovčane. Kada je 1974. g. proslavljena 50. godišnjica dolaska sestara, preč. Rončević, župnik, zahvalio je sestrama za plodno djelovanje i ukazao na vidljive plodove njihove prisutnosti. Godine 1977. uprava bolnice odlučila je proširiti bolnicu. Zato je srušena baraka gdje su stanovale sestre. Tako su se sestre preselile u svoju kuću. U ovoj baraci stanovale su preko 50 godina, iako je bila vrlo loša. No sestre su se uvijek znale "sknaditi". Godine 1979., odlaskom većega broja sestara u mirovinu, broj sestara u zajednici naglo se smanjio. Sestra Živka ostala je u zajednici i pošla u privatnu dvorbu bolesnika. Posljednje bolesnike "službeno" je obišla 1993. g., a kroz to dugo vrijeme bilo ih je sedamdeset. Još i danas, u visokoj dobi, sestra obiđe pojedince kojima taj posjet puno znači. Valjda ne postoji stariji stanovnik Grada koji ne poznaje ili barem nije čuo za s. Živku. Posljednja sestra, koja je radila u bolnici i otišla u mirovinu bila je, sada već pokojna, s. Marijana Dušak. Otada se rad sestara koncentrirao na župni pastoral. Tako je do danas. Dugo vremena su s. Živka i s. Hugolina bile same i, kako je župnik vlč. Eduard Španjević naglasio, čuvale su žeravicu sestarske prisutnosti da se ne ugasi. U tim godinama trebalo je izdržati i nadati se boljemu, iako je izgledalo suprotno. Ali u nadi protiv svake nade, povjerovaše sestre i ostaše ovdje živeći nadu. Dolaskom mladih sestara i preuzimanjem spomenutih poslova ova se žeravica razgorjela te i danas sestre za ovu zajednicu vjernika u dijaspori puno znače. Koliko, pokazalo se kod zadnjega renoviranja kuće, kada su im ljudi besplatno obavili najteže poslove. 1 danas ima onih koji će sestrama učiniti sve što im je potrebno.

Milosrdne sestre svetoga Križa