MILOSRDNE SESTRE SVETOGA KRIŽA

Kralja Tomislava 22
Đakovo

el. pošta: info@sestre-sv-kriza.hr

DOLAZAK U HRVATSKU

S VAMA U:

Našim izdanjima
Znaku križa

Dječjim vrtićima

Radu s mladima

Domu duhovne pomoći
Terezijinom krugu
Liturgiji

Župnoj katehezi
Školama

Bolnicama
Domovima starih
Misijama

FRAMA
FSR
Nekrologiju

Najava

Vijesti

Arhiv

Početna

Karta Hrvatske provincije
Karta Družbe

Prisutni u svijetu:linkovi

Riječ provincijalne poglavarice
Liturgija crkvene godine, događajima iz života našega Gospodina Isusa Krista, dotiče ljudsku stvarnost i ispunja svakodnevicu svakog pojedinca. Njezini blagdani izvori su osvježenja. Oni slavljima podižu ljudske duše i čine ih radosnijima, a svojim sadržajem i porukama odgajaju za svjesnije življenje ljudskoga i kršćanskoga života. No, realnost svakodnevice kao da je sve teža. Stoga se milost i poruka blagdana treba i može tumačiti duhom vjere.
Pred blagdanom smo Isusova uskrsnuća. U poniznosti stojimo pred njim. Klanjamo se njegovoj tajni koju do kraja ne razumijemo.
Za Uskrs možemo sa sigurnošću reći da je on, više od drugih, blagdan vjere. On nas svrstava među one koji gledaju u prazan grob i kažu: vjerujem; u one koji teško u svojemu bratu prepoznaju Krista, ali kažu: vjerujem; među one koji gledaju prolijevanje krvi na mnogim Golgotama, nepravdu bičevanja, žeđ umirućih i slušaju vapaj pravednika i izgovaraju svoj: vjerujem.
Za mnogu braću i sestre ovogodišnji blagdan Uskrsa nosi veliku provjeru i kušnju vjere. Čemu se nadati i kako dalje živjeti?! Kako i čime zadovoljiti osnovne egzistencijalne potrebe?! Pitanja su koja, samo ljudski gledajući, gotovo nemaju odgovora.
Sestre, jesmo li mi među onima što izriču svoj: vjerujem?
Jesmo li spremne biti, ili to već jesmo, proročki znak nade, mira i postojanosti? Jesmo li spremne biti zajednice vjere u kojima se živi od dara milosti i ljubavi dobroga Boga? Mudre žene otvorene nadnaravnomu milosnom djelovanju? Redovnice koje u konačnici žive isključivo za Boga i za brata čovjeka, spremne u svakom trenutku osjetiti i čuti: što Duh poručuje Crkvama (Otk 2,7)?
Što Uskrsli poručuje nama, Milosrdnim sestrama sv. Križa, ovoga Uskrsa? Na što nas poziva? Umijemo li čuti i konkretno djelovati? Koliko u nama živi otvorenost za svakodnevno prepoznavanje potreba vremena, jer one su za nas volja Božja?
Poslije svih ovih pitanja nemojmo izostaviti odgovor. Krenimo s Marijom, koja je uskrsloga jutra puna srca, ali i sa suzama u očima, vidjela ono čemu se nadala. Snaga njezine vjere neka nam dadne hrabrosti za izlazak iz našega uskog kruga i za širenje vjere u Uskrsloga.
Drage sestre, budemo li sve ovo srcem prihvatile i povjerovale da smo pozvane i poslane bit će nam sretan i blagoslovljen Uskrs, a to svakoj želim i za to molim. Vaša s. Franciska

s. M. Karmela Dominković
KRATKO O VIŠESTOLJETNOM DJELOVANJU
FRANJEVACA U ĐAKOVU

Uvod
Grad Đakovo prvi se put spominje 1239. godine, u darovnici hrvatskoga kneza Kolomana bosanskom biskupu Ponsi, i od tada počinje povijest biskupije u Đakovu. U pojedinim povijesnim razdobljima grad se spominje pod imenima: DYACO, DIACO, DYACOW ….
Poznato je da su 1536. godine Turci zaposjeli Đakovo. Grad je ostao pod turskom opsadom gotovo 150 godina i to vrijeme se nazivao JAKOVA. U tom teškom vremenu srušene su gotovo sve katoličke crkve i izgrađene džamije. Također je razorena i katedrala koja se spominje još u 14. stoljeću.
Đakovo je oslobođeno 1687. godine. Poslije toga se na ruševinama prve gradila nova, skromnija katedrala i biskupski dom. Gradili su je biskupi Đuro Patačić (1703.-1716.) i Petar Bakić (1716.-1749.).
Današnju katedralu-baziliku, posvećenu sv. Petru i Pavlu, biskup Josip Juraj Strossmayer (1815.-1905.) počeo je graditi 1866. godine. Gradnja je završena 1882. godine.
Povod za ovaj kratki napis kanonsko je utemeljenje Mjesnoga bratstva Franjevačkoga svjetovnog reda bl. majke M. Terezije Scherer (2004. god.) u Đakovu pri samostanu Milosrdnih sestara sv. Križa, kao i obilježavanje visoke obljetnice Franjevačkoga reda (1209.-2009.) godine.
Mnogim današnjim Đakovčanima gotovo je potpuno nepoznato da su u nešto više od sedam i pol stoljetnom postojanju Đakova, gotovo četiri i pol stoljeća, od 1347. do 1806. godine, živjeli i djelovali franjevci, pripadnici crkvenoga reda koje je osnovao sv. Franjo Asiški (1182.-1226).
Ovi redci željeli bi biti tek mali spomen na one koji su ispred nas prošli zemljom čineći dobro u zgodno i nezgodno vrijeme. Što je veći vremenski odmak od navedenoga povijesnog razdoblja, kod nadolazećih generacija mogućnost zaborava nezaobilazna je.

Bosanski franjevci u Đakovu
U srednjovjekovnomu biskupskom gradu Đakovu, tada sjedištu bosanskoga biskupa, biskup fra Peregrin Saksonac, s obzirom da je i sam bio franjevac, podigao je samostan franjevcima Bosanske vikarije, temeljem dopuštenja bule pape Klementa VI., od 21. 3. 1347. godine. Uz đakovački, sagrađen je i samostan u Stonu. To su bila prva dva franjevačka samostana izvan geopolitičkoga smještaja Bosne. Oba samostana trebala su poslužiti odmoru i liječenju bosanskih misionara, kao i za crkveno teološku izobrazbu obraćenih bosanskih krstjana. Osim toga đakovački samostan bio je predviđen i za školovanje bosanskih misionara.1
U drugoj polovici 14. stoljeća Bosanska vikarija nastavila je svoje širenje u Prekosavlju i Podunavlju, gdje su sagrađena još tri samostana: u Vrbici2, Alšanu i Čereviću. Važno je napomenuti da nije riječ o današnjoj Vrbici nedaleko od Đakova, nego o mjestu na obali Save, sučelice Bosanskom Šamcu.
S papinskim dopuštenjima za osnivanje samostana izvan geopolitičkoga smještaja Bosne, tijekom 15. stoljeća Vikarija je uvelike umnožila broj svojih samostana, a đakovački samostan ne samo da je bio najstariji nego je i ugledom prednjačio drugima. U gesti Sv. Stolice za izdavanjem dopuštenja franjevcima o izgradnji novih samostanu, treba prepoznati podržavanje njihova tadašnjeg misionarskog djelovanja.
Misionarsko djelovanje franjevaca Bosanske vikarije potvrdio je papa Siksto II. 1473. godine, odobrivši im redovito pastoralno djelovanje na području između Save i Drave. Isto dopuštenje potvrdio je i papa Julije II. izražavajući spremnost izricanja i crkvenih kazni svjetovnom kleru, bude li priječio vjernicima pastoralnu povezanost s franjevcima.3
Potrebe tadašnjega vremena bile su izazov franjevcima na povratak izvorima franjevačkoga života po strogom obdržavanju Pravila i napose zavjeta siromaštva, izvornoga prihvaćanja evanđeoskih vrijednosti i življenja crkvenosti.
Đakovački samostan preživio je osmanlijsku okupaciju grada i bitku kod Mohača 1526. godine, a porušili su ga slavonski kalvini 1551. godine.4 Nakon toga, prvoga boravka, o franjevcima u Đakovu više nema vijesti.

U turskom razdoblju
Sredinom 16. stoljeća Slavoniju i Srijem zahvatio je val širenja kalvinizma, što je doprinijelo raspadu tadašnje hijerarhijske crkvene strukture i povlačenju svećenika zajedno s biskupom, iz krajeva osvojenih od Turaka.
Turska vlast, širenje islama i djelovanje kalvinskih propovjednika doprinijeli su i rasapu Ugarske franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja. Iako krajem 16. stoljeća ta Provincija ima samo četiri samostana, franjevci ipak nisu iščezli u Slavoniji, Srijemu i Bačkoj, jer su se na to područje ponovno vratili članovi negdašnje Bosanske vikarije i boravili u Slavonskoj Požegi od 1538. do 1573. godine. Od 1581. godine osobito su značajni franjevački samostani u Našicama, Šarengradu i Velikoj. Šarengradski samostan ubrzo je napušten, a našički je samostan vodio brigu o katolicima iz Đakova.5
Utonulo je već u zaborav kako je u tursko vrijeme u Đakovu boravila turska vlastela i kako je Đakovo bilo središte kadiluka. Smatra se da je u to vrijeme u gradu bilo oko 700 muslimana i nešto katolika koji su, kao kmetovi, bili opterećeni neizdrživim porezima. Kada su se 1607. godine pobunili protiv izvanrednoga harača, tada je bilo na kolac nabijeno oko 50 kršćana. Taj događaj starije osobe i danas znaju neuvjerljivo spomenuti, s obzirom da se izblijedjela sjećanja izriču bez nedovoljne povijesne utemeljenosti.
U tako teškim okolnostima franjevci su pod cijenu života vodili brigu o katolicima u Đakovu. Pastoralnu službu 1595. godine u Đakovu, Cerni i okolici obavljao je fra Luka Jurišić.6
U 17. stoljeću broj katolika je i dalje u Đakovu malen i žive samo u dvadeset kuća. Postojeća crkva sv. Lovre pretvorena je u džamiju, a malobrojni katolici pripadali su župi u Đakovačkim Selcima, koja je pripadala pastoralnom području našičkoga samostana.

Važno se prisjetiti izbijanja Bečkoga oslobodilačkog rata 1683. godine za koji je biskup Ogramić predočio caru Leopoldu I. plan oslobađanja Bosne, u kojemu je osobno bio spreman predvoditi oslobodilačku vojsku, da bi odmah 1684. godine u Beču poduzeo korake da mu bude priznat naslov biskup bosanski ili đakovački, s ciljem da uzmogne u Đakovu uspostaviti sjedište biskupije.
Nakon oslobođenja grada (1678. god.) džamiju je dao pretvoriti u crkvu i počeo se baviti mišlju da u Đakovu osnuje kaptol, a oko sebe okupi manji broj svjetovnih svećenika.7
Osim toga tražio je u Rimu od Kongregacije za biskupe i redovnike pomoć svećenika barnabita. Molba mu je bila odbijena uz obrazloženje da već odavna na području njegove biskupije djeluju franjevci. Đakovo je odredio za svoju rezidenciju i u njemu se trajno nastanio 1692. godine.8 Njegov ovozemni život završio je nesretnim slučajem 1701. godine.
Biskup Ogramić u Đakovu je obnovio i župu, a za prvoga župnika imenovao je svjetovnoga svećenika Ivana Grličića. Novoutemeljenoj župi pripadali su samo katolici u naselju. Godine 1702. bilo ih je, u 106 domaćinstava, oko 600.
Župa u Đakovačkim Selcima živi i djeluje sve do 1710. godine i od tada se više na popisu, tijekom 18. stoljeća, ne spominje10 jer se u biti dogodilo ujedinjenje župe u Selcima sa novoutemeljenom đakovačkom župom.
Ujedinjenje je izveo biskup Đuro Patačić, da bi tako ujedinjenu župu u prosincu 1710. predao na opsluživanje franjevcima Bosne Srebrene.

U mijenama vremena
Mi Đuro Patačić … dajemo na znanje … da smo na temelju naše službe i poradi uvećanja Božjega kulta, vođeni veoma jakim razlozima, vidjevši apostolski rad braće franjevaca iz provincije Bosne Srebrene, koji su se blizu 200 godina neumorno znojili među bezbrojnim opasnostima, pod teškim turskim jarmom za spas duša te su u ovim područjima sami podržavali katoličku vjeru poput Atlanta 9 , dakle, mi smo dali, darovali i dajemo tim ocima u ovom našem gradu Đakovu u kojem su od starine imali slavni samostan ili manastir, nekadašnju tursku mošeju, a sada crkvu uređenu našim sredstvima i posvećenu Blaženoj Djevici Mariji bez grijeha začetoj zajedno sa susjednom kućom i mogućnošću izgradnje samostana u tvrđavi koja se nalazi unutar granica grada… U ovim krajevima je toliki manjak svjetovnog svećenstva da čak ne postoji nijedan prikladan župnik, niti se lako može očekivati u dogledno vrijeme, te smo dali i podvrgli, na temelju naše pastoralne službe, stalnu brigu duša ovom đakovačkom samostanu sam grad Đakovo sa susjednim selima Budrovci, Piškorevci, Selci, Gašinci i Zabrđe.
Darovnicu je potvrdila i Kongregacija za širenje vjere u Rimu 12. 5. 1711. godine.11
Osim što je biskup Patačić trajno predao franjevcima župnu crkvu Marijina Bezgrješnoga Začeća, izgradio im je i samostan 1711. godine. Gradnja je završena 1714. godine, a u samostanu je moglo stanovati 14 franjevaca. U novosagrađeni đakovački samostan preselili su se i franjevci iz Kopanice, kamo su došli iz Modriče 1684. godine.
U njihovoj crkvi je biskup Patačić bio i pokopan 1716. godine.
U svojem radu i pastoralnim vizijama oslanjao se na franjevački sustav tadašnjih pastoralnih područja koja su bila u nadležnosti pojedinih samostana. Novom đakovačkom samostanu bila je povjerena pastoralna skrb za župe u Kopanici, Lukačevu Šamcu, a poslije i za župu u Vrpolju. Prema povjesničaru fra Emanuelu Hošku župa Lukačev Šamac danas se naziva Babina Greda. Izričito se spominje 1711. godine. Imala je župnu crkvu posvećenu sv. Petru i Pavlu i oratorije u Sitaru i Kruševici, dok prema saznanjima dr. fra Andrije Zirduma župa Lukačev Šamac danas je Slavonski Šamac. Bilo kako bilo, ostaje za istražiti koliko je vjerojatno da je navedeni oratorij u Sitaru bio možda u današnjem Štitaru?! Nakon osnivanja Provincije sv. Ivana Kapistranskoga 1757. godine đakovački je samostan preuzeo brigu i za vjernički život župe u Svilaju.
Na biskupskoj stolici biskupa Patačića zamijenio je biskup Petar Bakić (1716.-1749.) koji nije bio zadovoljan tako uređenom biskupijom niti franjevačkim pastoralnim radom, što je i očitovao nizom osporavajućih situacija.12
Biskupa Bakića naslijedio je biskup Franjo Thausy (1749.-1751.) koji je, slično svojem prethodniku, bio u biti nezadovoljan što je biskupija brojala samo četiri župe, koje je želio imati potpuno u svojoj nadležnosti pa je poduzeo potrebne korake da se franjevcima dokinu njihova pastoralna zaduženja.13
Nakon njegova kratkog dvogodišnjeg biskupskog službovanja, upravljanje bosansko-đakovačkom biskupijom preuzeo je biskup Antun Čolnić (1751.-1773.), osnivač četiriju novih župa, u Semeljcima, Piškorevcima, Trnavi i Punitovcima. U svojem dvadesetogodišnjem službovanju slijedio je Patačićev odnos prema franjevcima. Podupirao je djelovanje đakovačkih franjevaca što je napose došlo do izražaja ne samo u izgradnji novoga samostana, obnovi i proširenju crkve, nego i priznanjem njihovih pastoralnih zasluga u Slavoniji i Srijemu. Biskup Čolnić nije koristio usluge đakovačkih franjevaca samo na pastoralnom planu, nego i u drugim područjima crkvenoga djelovanja, a franjevci su ga u znak zahvalnosti i poštovanja smatrali svojim dobrotvorom.
Naslijedit će ga biskup Matej Franjo Krtica (1773.-1805.) koji je, došavši u Đakovo, franjevce zatekao usredotočene na vođenje dviju bratovština: Marijina Bezgrješnog Začeća i Pojasa sv. Franje.14
U Šarengrad je nalog za ukinućem stigao 1783. godine. Važno je tek napomenuti da je to bilo vrijeme jozefinizma, odnosno apsolutizma austrijskoga cara Josipa II. (1780.-1790.), bazirano na filozofskim idejama 18. stoljeća.

Dužnosti članova bratovština bile su strogo religiozne i karitativne. Trebalo je vjerno obavljati svakodnevne molitve, pohađati bolesnike, sudjelovati u sprovodima, svaki mjesec u drugu i treću nedjelju poslije mladoga mjeseca biti na osobitim bratovštinskim misama, a u ponedjeljak nakon tih nedjelja na misama za pokojne članove.15
Bratovština Marijina Bezgrješnoga začeća, sredinom 18. stoljeća, imala je 45 muževa i 280 žena, a bratovština Pojasa sv. Franje 29 muževa i 250 žena.16
S obzirom na teški povijesni trenutak crkvenoga života u vrijeme jozefinizma, biskup Krtica s lakoćom je mogao franjevce udaljiti iz Đakova.
To nije učinio. Povjeravao im je službe sukladne potrebama toga vremenskog razdoblja. Imao je franjevca za osobnoga ispovjednika i napose je prijateljevao s fra Ivanom Velikanovićem, profesorom franjevačke bogoslovne škole u Osijeku.
Za vremena biskupa Krtice đakovački franjevci su u katedrali službovali kao orguljaši i koralisti17, a pastoralno djelovanje u svojoj crkvi podredili su pastoralnim potrebama katedrale i župne crkve.18
Biskup Krtica franjevcima je ponovno omogućio pastoralni rad u župama, ali u skladu s novim jozefinističkim zakonodavstvom i to u svojstvu župnika ili kapelana.19
Tako je iz đakovačkoga samostana kao prvi kapelan u župu Gorjane 1780. godine poslan fra Stjepan Šarčević, a sljedeće godine u Oprisavce fra Antun Rasman. Uslijedila su nova imenovanja u Kaniži, brodskoj Tvrđi,Vrbici,Vođincima, Odvorcima, Kopanici, Rajevu Selu, Brodskom Varošu i samomu Brodu.
Poslije 1800. godine kapelani su se vratili u đakovački samostan. Tako su 1802. kapelansku dužnost obavljali u Šumeću, Kaniži, brodskoj Tvrđi i Oprisavcima, a župničku u Podvinju, Gundincima i Vrbici.20
Župnik u Vrbici, fra Just Mirković, napustio je svoj rad početkom prosinca 1805. godine, a u ostalim navedenim župama franjevci su nastavili pastoralno djelovati i nakon dokinuća đakovačkoga samostana.
Godine 1803. Ugarsko namjesničko vijeće predložilo je provincijalu, fra Josipu Jakošiću, da franjevci u Đakovu svoj samostan prepuste mjesnom biskupu za sjemenište, a u zamjenu se ponovno vrate u Brod.21 Unatoč nakani Namjesničkoga vijeća, kao i kanonika, biskup Krtica je odlučio u proljeće 1805. godine podići novu zgradu biskupskoga sjemeništa.
Namjesničko vijeće u Budimu, iz poštovanja prema već bolesnomu biskupu, nije se izravno usprotivilo pothvatu, ali je paralelno izdalo naredbu da se započne s obnovom i popravcima u brodskom samostanu.
Iste godina poslije smrti biskupa Krtice Namjesničko vijeće obustavilo je izgradnju sjemeništa i odredilo da biskup Antun Mandić razvidi stvari. Nakon uvida, biskup je u srpnju iste godine u svojem izvješću Namjesničkom vijeću također predložio da franjevci iz Đakova prijeđu u Brod, a franjevački samostan da se preuredi za sjemenište.
Konačnu provedbenu uredbu Namjesničko vijeće donijelo je tek u svibnju 1806. godine. Na odlasku iz Đakova franjevci su bili novčano obdareni od biskupa Mandića iz ostavštine biskupa Krtice. Zamjenik gvardijana đakovačkoga samostana tada je bio fra Just Mirković koji je s nekolicinom fratara 11. rujna 1806. godine otišao iz Đakova u Brod, a gvardijan fra Mijo Katić učinio je isto dva dana kasnije.22
Kada su franjevci Bosne Srebrene sredinom 19. stoljeća, glede odgoja svojega podmlatka, zbog osmanlijskih stradanja, došli u teškoće, u pomoć im je priskočio biskup Strossmayer i ponudio da se dio njihovih studenata školuje u njegovu sjemeništu. Tako je u Đakovo 1853. godine na studij došlo 13 studenata sa svojim prefektom. Budući da nisu mogli stanovati u postojećoj sjemenišnoj zgradi, sagrađeno je novo sjemenište koje je nazvano samostanom sv. Bonaveture. Danas je to zgrada Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu. Tu je preko dvadeset godina studiralo oko 200 bosanskih studenata. Međutim, austrougraske vlasti odlučile su franjevačke klerike udaljiti od kulturnoga, nacionalnoga i političkoga utjecaja biskupa Stotrossmayera pa su se 1867. godine premjestili u Ostrogon.23 Uvjeti za život su im ondje bili neprihvatljivi, a pokušavalo ih se i mađarizirati. Iz tih su razloga već 1880. godine pobjegli u Bosnu, gdje su nastavili svoj studij. Tako je suradnja bosanskih franjevaca prestala s Đakovom.

Kako je u Đakovu započelo proštenje sv. Antuna?
Prije dolaska Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovo (1868.) godine vjernici su sv. Antunu Padovanskom svoje potrebe i zagovorne molitve povjeravali u bivšoj franjevačkoj crkvi Bezgrješnoga Začeća. S obzirom da se na mjestu iste crkve trebalo graditi biskupijsko sjemenište, štovanje sv. Antuna je od 1912. godine preneseno u crkvu sestara sv. Križa.
Iako Družba milosrdnih sestara sv. Križa pripada velikoj franjevačkoj obitelji, jer slijedi Pravilo samostanskoga Trećeg reda svetoga Franje, prema vlastitim Konstitucijama, franjevačka karizma na tlu Đakova prisutna je od prije, prije no što je biskup Strossmayer doveo u Đakovo milosrdne sestre sv. Križa. Franjevačka karizma u Đakovu, u srcu Slavonije, prisutna je od davnine, a s tim i štovanje sv. Antuna.
Nakon odlaska franjevaca iz Đakova, Đakovčani su i dalje štovali sveca. Rješenjem Biskupskoga ordinarijata u Đakovu (br. 6/1912., od 5. svibnja iste godine) preneseno je čašćenje i Antunovsko proštenje u samostansku crkvu Presvetoga Srca Isusova u Đakovu.
Tada je iz bivše franjevačke crkve prenesena u samostansku crkvu i svečeva slika, ulje na platnu. Godine 1916. nabavljen je novi Svečev kip s drvenim jednostavnim oltarom, a smješten je s desne strane pri ulazu u crkvu u svojevrsnu kapelicu, gdje i danas stoji.
Mnogi Đakovčani još uvijek samostansku crkvu Presvetoga Srca Isusova nazivaju crkvom sv. Antuna.

Sve do danas, na sam blagdan sv. Antuna, kako iz Đakova tako i iz cijele Đakovštine, od ranih jutarnjih sati do kasno u noć izmjenjuju se u veličanstvenoj povorci hodočasnici, proseći Svečev zagovor.

Zaključna misao

Između ostaloga i živo štovanje Sveca iz Padove u srcima Đakovčana i Đakovštine svjedoči o neizbrisivom tragu četiri i pol stoljetnoga djelovanja franjevaca u Đakovu i to u tri vremenska razdoblja.
Od 1347. do 1551. godine.
Za vrijeme turske vladavine u Slavoniji sve do svršetka Bečkoga oslobodilačkog rata (1683.-1699.) godine.
I treće, najkraće razdoblje, od 1710. do 13. rujna 1806. godine, kada su franjevci ustupili mjesnom biskupu sjemenište i preselili se u brodski samostan koji je, po naredbi cara Josipa II. 1787. godine, bio ukinut, a zauzetošću fra Marijana Lanosovića i biskupa đakovačkoga Antuna Mandića obnovljen i ustupljen franjevcima u zamjenu za đakovački samostan.
Kao što je franjevačko djelovanje ostavilo dubok trag na duhovnoj fizionomiji Đakovčana, zacijelo su tako svoj trag ostavili i drugi povijesni nanosi vremena: islam, kalvinizam, jozefinizam, jansenizam.24
U 20. stoljeću bio je to utjecaj marksističko komunističke ideologije. Danas, u osvit trećega tisućljeća kršćanstva, u zajedništvu sa sveopćom Crkvom, i Đakovčani su izloženi izazovu sinkretističko neopoganskih i alternativnih iscjeliteljskih tehnika.

1 Usp. Dominik Mandić, Franjevačka Bosna, Rim 1968., 58s, 82. i dalje
2 Usp. Emanuel Hoško, Višestoljetno djelovanje franjevaca u Đakovu (1347.-1806.), Kačić, Split, 1989.-1900., sv. XXI.-XXII., str. 6
3 Usp. Isto, str. 9
4 Usp. Mir i dobro (katalog),Umjetničko i kulturno naslijeđe Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, (zbornik radova), Zagreb, 200., str. 177.
5 Usp. Emanuel Hoško, Djelovanje franjevaca Bosne Srebrene u Slavoniji, Ugarskoj i Transilvaniji tijekom XVI. i XVII. stoljeća, Nova et vetera, XXIX./1979., 153.-165.
6 Usp. Emanuel Hoško, Višestoljetno djelovanje franjevaca u Đakovu (1347.-1806.), Kačić, Split, 1989.-1900. sv. XXI.-XXII., str. 10.
7 Usp. Zvonimir Baotić, Uloga franjevaca u sjeveroistočnoj Bosni u 17. stoljeću, Subotica 1987., str. 51.
8 Usp. J. Butorac, Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, Zagreb 1970., str. 208.
9 Atlanta je div iz grčke mitologije koji na svojim plećima nosi svijet
10 Usp. J. Butorac, Katolička crkva u Slavoniji, str. 209.
11 Usp. Antun Dević, Đakovačka i Srijemska biskupija, Zagreb 2003., 144.-147.
12 Usp. Emanuel Hoško, Višestoljetno djelovanje franjevaca u Đakovu (1347.-1806.), Kačić, Split, 1989.-1900., sv. XXI.-XXII., str. 15.
13 Usp. Isto
14 Vjerojatno su se u to vrijeme tako zvali svjetovni franjevci. Mato Batorović u Vjesniku đakovačko-osječke nadbiskupije, br. 4-5/2009. god., str. 404.-405., navodi izvadak iz Kronike Franjevačkoga samostana u Šarengradu, kako je 1736. ili 1737. godine bila utemeljena Bratovština pojasara, da bi se za istu bratovštinu u daljnjem tekstu govorilo da se bez oklijevanja posvuda u Kraljevstvu ukinu Treći red i Bratovštine kakvegod bile.
15 Usp. Emanuel Hoško, Višestoljetno djelovanje franjevaca u Đakovu (1347.-1806.), Kačić, Split, 1989.-1900., sv. XXI.-XXII., str. 18., bilješka 170.
16 Isto, bilješka 162.
17 Isto, bilješka 167.
18 Isto, bilješka 168.
19 Isto, str. 19., bilješka 174.
20 Isto, str. 19.
21Mogućnost preseljenja franjevaca iz Đakova bila je gotovo trajno prisutna, jer je Provincija sv. Ivana Kapistranskoga u razdoblju jozefinizma, u svojem jugoistočnom dijelu, izgubila samostane u Brodu, Rumi, Petrovaradinu i Somboru.
22 Usp. Kronika Franjevačkoga samostana u Brodu na Savi (1008.-1833.), Zagreb, 1993., 288.-293., preveo i pripremio Stjepan Sršan
23 Usp. Marko Karamatić, Biskup Strossmayer i školovanje bosanskih studenata u Đakovu (1853.-1976). u Diakovensia, III. 1, 201.-209.
24 Jansenizam je krivovjerje s primjesom kalvinizma. Zastupa pretjeranu strogost u pobožnosti. Tvrdi da je čovjek nesposoban činiti pokoru i obratiti se, što znači da je žrtva prirodne ili natprirodne predodređenosti. Osnivač je Kornelije Jansen (1585.-1638), nizozemski teolog, egzeget. Godine 1638. biskup u Ypresu.
Đakovački biskup Matej Franjo Krtica (Rijeka, 1726.-Đakovo, 1805.) za vrijeme teološkoga studija u Beču stupio je u krug svojega profesora Pietra Gazzanige, jednoga od vodećih ljudi među zastupnicima tzv. kasnog jansenizma i reformiranog katolicizma. Na preporuku Josipa II., suvladara svoje majke Marije Terezije, ona ga je imenovala biskupom. Postao je biskupom ujedinjenih biskupija bosanko-đakovačke i srijemske 1773. godine, kojoj su 1776. pridruženi Osijek i Petrovaradin. U Đakovu je uspostavio zborkanonika. Prijateljevao je i s osječkim franjevcem fra Ivanom Velikanovićem koji je s njim dijelio simpatije prema jansenizmu.
Usp. Adalbert Rebić, Mali religijski rječnik, KS, Zagreb, 1997., str.47.
Usp. Emanuel Hoško, Višestoljetno djelovanje franjevaca u Đakovu (1347.-1806.), Kačić, Split, 1989.-1900., sv. XXI.-XXII., str. 18, bilješka 161.

Franjevački red 1209. – 2009.
s. Gabrijela Tea Damjanović, Rim
OD BRATSVA DO REDA
Uvod
Duhovnost se rađa u jednoj povijesti od susreta s Bogom, u svijetu ljudi i zato se ne razumije jedna duhovnost ako se ne poznaje povijest u kojoj se rađa. Nastajanje franjevačkog reda i duhovnosti nalazi svoje korijene u čovjeku iz Asiza koji je živio prije više od 800 godina. Za ispravno shvaćanje njega i franjevačke duhovnosti potrebno je naučiti slušati glas tragova koje je ostavila povijest, tražiti način kako ih shvatiti i otkriti što zaista žele reći. Od velike važnosti je proučavati izvore koji svjedoče o povijesti jednoga reda. Međutim, potrebno ih je čitati u svjetlu dokumenata njima prethodnih ili istodobnog vremena. Tekst izvora se čita u kontekstu u kojem je nastalo. Drugog načina nema ako se želi ispravno shvatiti što nam njegov smisao poručuje.
Pred nama se nalaze stranice posvećene rađanju franjevačkog reda čiji ćemo razvoj slijediti i u sljedećim brojevima našega provincijskog lista U znaku Križa.
Asiz 12. i 13. stoljeća
Stvarnost Asiza, između 12. i 13. stoljeća, može reći da je grad tada brojio oko 3 000 stanovnika, dok sela okolice Asiza ih imaju oko 7 000. Bile su velike razlike življenja između sela i grada. Selo je bilo mukotrpno i može se reći da je gotovo svaki dan bio jedan izazov za preživjeti. Bio je to izazov koji se razvija boreći se protiv različitih vremenskih prilika, različitih bolesti životinja, obrađivanja zemlje i drugih vlastitih seljačkih problema. U selu su bila tri sloja ljudi: 1. svećenici i monasi, 2. ratnici, plemići, 3. radnici.
U gradu se živi bolje, komotnije, sigurnije i iznad svega je prisutan izazov i mogućnost povećanja moći. Dok se na selu u preživljavanju svatko bori za samoga sebe u gradu se gradi jedna nova situacija. Počinje se organizirati razvoj rada i tako se događa korak od nerazvijenosti u razvijenost. Aristokratski ratnici, koji u selu zapovijedaju seljacima, polako se preseljavaju u grad, ali to sve više počinju činiti i siromašni seljaci. Dolaskom u grad prijašnje postavke se mijenjaju. Nastaje jedna nova socijalna klasa, a to su trgovci, koji imaju mogućnost biti bogatiji od ratnika i tako žele preuzeti vlast i zapovijedati. Trgovina je temelj i srce grada. U gradu se tako nalaze tri klase: 1. aristokrati, 2. trgovci i 3. seljaci.
Aristokrati i trgovci su dvije moćnije stvarnosti koji oblikuju zajednički i udruženi život. Međutim, rađa se borba za vlast. Tko zaista vlada? Upravo u funkciji od stapanja klasa prelazi se od tradicijalnog troslojnog društva u društvo određeno pravom. Takvo društvo predstavlja različita stapanja među osobama različitog ranga koji se ujedinjuju zajedno i oblikuju jednu snažnu stvarnost koja se želi nametnuti i zapovijedati. Ono nastaje preko pravog i vlastitog saveza koji se sklapaju pomoću obećanja između čovjeka i čovjeka s prisegom koja zaziva Boga za svjedoka.
Kultura u srednjem vijeku
Iz perspektive kulture u srednjem vijeku može se reći da uz rađanje grada rađaju se i katedrale koje imaju svoju veliku kulturološku važnost. Uz najznačajnije katedrale podižu se i škole
(12. st.), koje biskupi namjenjuju za školovanje svećenika koji su se do tada školovali u samostanima. Ovo je jedna nova stvarnost. Učitelji u samostanima su podučavali besplatno dok su se učitelji na fakultetima uzdržavali od učenika. Učenici ih biraju ukoliko žele biti poučavani u njihovoj disciplini. Samom učitelju je u interesu da bude vrsniji i ima više učenika jer mu je to samome veliki doprinos. Tako se polako rađaju univerziteti i intelektualci iz teologije koji prvi „prodaju“ znanje. Ovi novi učitelji uvode jednu pozitivnu novost, a to je i da s njima započinje kritička analiza Svetog Pisma.
Crkva
Crkva srednjega vijeka je bila moćna. Iskoristila je 1000 godina u evangeliziranju Evrope. Papa je u njoj bio najmoćniji čovjek te je on izabirao careve. Ali ta ista Crkva, iako tako moćna, nije više uspijevala dijalogizirati u gradu. Postala je daleka ratnicima jer su joj bili opasni. Daleka je siromašnima koji su u gradovima bili nebrojivi i nije uspjela razumijeti niti znati kako riješiti problem siromaštva. Crkva je ostala daleka gradu općenito. Druga kategorija koja je distancirala Crkvu i grad bio je jezik. U gradu se govorilo pučkim jezikom dok je Crkva nastavila koristiti latinski jezik. Time je postavljena velika distanca između Crkve i svijeta jer koristi jezik nerazumljiv za čovjeka.
Franjevaštvo i sveti Franjo
Osoba svetoga Franje postala je centralna točka za franjevce, u smislu da se i danas polazi od povijesti toga čovjeka promatrajući kako se oko njega razvija njegov Red.
Sveti Dominik, koji je Franjin suvremenik i utemeljitelj reda, svojim fratrima stavlja naglasak na propovijedanju. To znači da su njegovi sljedbenici učeniji od Franjinih i morao bi biti prodorniji i odlučujuća figura u razvoju svoga reda. Međutim, on to ipak nije kao što je Franjo kod franjevaca kontinuirano bio tijekom njihove povijesti. Jedan hrabri čin svetoga Franje vidi se u tome da sveti Dominik, koji je učen čovjek, ne ostavlja ni jedan spis u baštinu svojim nasljedovateljima, dok Franjo koji je „jednostavan i neuk“, kako se sam volio definirati, ostavlja nebrojene spise.
Stoga se za shvaćanje franjevačke povijesti mora shvatiti sam sveti Franjo. Među njegovim spisima, najvažniji tekst koji i danas postoji za franjevce je Oporuka. Ona je važnija od samoga Pravila jer predstavlja razmišljanje s pogledom unatrag koje Franjo čini nad svojim provedenim životom koja mora služiti kao precizna naznaka za sam život njegovim fratrima. Oporuka je plod Franjine meditacije nad svojim životom i oblikovanju samoga Reda ostavljajući ga svojim fratrima kao model slijeđenja. Zato se ne griješi ako se kaže da je Franjo iz Asiza prvi autor i prvi povjesničar franjevačke povijesti koju opisuje u prvom dijelu Oporuke.
Franjevačka povijest je također i povijest jedne institucije. Što se pod time želi reći? Institucija je jedna povijesna stvarnost koja također ima pravnu utemeljenost i koja se događa u vremenu. U tome smislu Red Manje Braće je jedna institucija pravno prepoznata od Crkve i koja se razvija u vremenu, što znači da se članovi mijenjaju, ali red ostaje. I kao što mogu biti proučavane različite institucije ljudi tako mi moramo proučavati razvoj svoje institucije. Zanimljivi su sami počeci razvoja koji su ponekad teži za shvatiti, ali su puni perspektive za budućnost.
Evanđeosko obraćenje Franje, sina Petra Bernardona
Nema boljeg načina za započeti povijest Manje braće od svjedočanstva samoga brata Franje iz Asiza, kada na završetku svojeg postojanja, odluči izdiktirati onaj spis koji je općenito zabilježen kao Oporuka. U samome početku Oporuke stoji:
„Gospodin je meni bratu Franji dao da ovako počnem pokoru: dok sam bio u grijesima bilo mi je previše odurno pogledati gubavce. I Gospodin me sam dovede među njih i počeh suosjećati s njima. Dok sam se vraćao od njih pretvori mi se u duhovnu i tjelesnu slast ono što mi bijaše odurno. I nakon kratkog oklijevanja napustio sam svijet.“ Test 1-3
Ove riječi otvaraju Oporuku koju Franjo, u dobi od 45 godina, izriče u kasnom ljetu ili ranoj jeseni godine 1226. Gotovo slijep i bolestan želi ostaviti poruku jaku i nezaboravnu pišući tekst koju će fratri morati uvažavati i čitati zajedno s vlastitim Pravilom.
Franjo se sjeća vlastitoga poziva činiti pokoru koju pripisuje samome Bogu. Svoj hod započinje pod znakom božanske milosti u vremenu ne tako točnom, ali negdje oko 1205. godine. Potaknut milošću čini pokoru na način da ulazi u osobni i milosrdni kontakt s izopćenim pojedincima od nevjerojatne bolesti, s gubavcima. Činiti pokoru je početak smjera puta prema pozitivnosti. Činiti milosrđe s gubavcima, bivajući među njima otvara nove egzistencijalne dimenzije. Gubavci su za
sina Petra Bernardona privilegirani putevi za preispitati se i postaviti se nasuprot događaju Božjem, koji je utjelovivši se dao i daje smisao čak dotle ponizivši se tjelesno u bolesnicima od gube. Tako Bog nudi Franji, poslije susreta u gubavcima, slatkoću obraćenja i mogućnost prihvaćanja punine života. Svoje fratre, nazvavši ih „blagoslovljenima“, Franjo podsjeća kako u temelju svoga poziva stoji susret s gubavcima. U kratkom periodu razmišljanja i definitivne odluke Franjo „izađe iz svijeta“.
Franjo ne precizira nikakvo kronološko povezivanje svoga početnog puta osobnoga preoblikovanja. Za više poznavanje potrebno je okrenuti se drugim izvorima. Istina da u Oporuci Franjo naznačuje da je stanje činjenja pokore počelo nakon prethodne situacije „dok sam bio u grijesima“. Ali izraz ne govori puno. U Franjevačkim izvorima bez sumnje privilegirano mjesto ima Život blaženoga Franje, od Tome Čelanskog, koji je prvi Franjin životopisac. Ovo djelo je napisano povodom Franjine kanonizacije između kraja 1228. god. i početkom 1229. godine. Tomino svjedočanstvo je u odnosu s Franjinom Oporukom:
„Asiz se nalazi u Spoletskoj dolini. U njem je živio čovjek imenom Franjo. Roditelji su ga od rane mladosti odgajali za ispraznosti svijeta. Dugo je on obijesno nasljedovao njihov bijedni život i vladanje. Zapravo, postao je taštiji i objesniji od njih.“ 1Čel 1
To su prve riječi koje uvode u pripovijest u kojoj brat Toma Čelanski predstavlja jedno oskudno poznavanje od djetinjstva i mladosti svoga junaka, tj. njegovog života u dobi oko 25 godina. U kratkim, ali značajnim životopisima saznaje se da je Franjo stekao jednu vitešku i ljubaznu kulturu koja ostavlja trag u njegovim slijedećim iskustvima. U njemu djeluju vrijednosti široke ljubaznosti i radosti, solidarnost s vršnjacima iz Asiza. Franjo je uživao u elegantnom odijevanju, lijepom pjevanju i plesu.
Prema Čelanu prvi čin na putu obraćenja bio bi zaustavljanje u crkvici blizu Asiza posvećene Svetom Damjanu, u kojoj je službovao jedan siromašni svećenik. Njemu je Franjo ponudio sav novac koji je skupio u Folinju od prodaje tkanina i vlastitog konja. Čelano upotpunjuje Franjino obraćenje, koje Franjo svjedoči u Oporuci, s obnavljanjem crkvice svetoga Damjana i Marije Porcijunkulske. U promjeni Franjinog života jedna je zabilješka vrlo važna s obzirom na promjenu odijela koje je kao pokornik nosio slično pustinjačkom: s jednim pojasom, sandalama na nogama i štapom u ruci. Franjin habit je bio napravljen u slici križa. Plod novog ruha bilo je njegovo slušanje odlomka iz evanđelja u poslanju apostola:
„Ali kad se jednoga dana u spomenutoj crkvi čitalo Evanđelje, kako je Gospodin poslao svoje učenike da propovijedaju, i svetac Božji bio ondje nazočan, da bi evanđeoske riječi razumio, ponizno je zamolio svećenika da mu pročitani odlomak protumači. A kad mu je ovaj sve redom protumačio o kad je sveti Franjo čuo da Kristovi učenici ne smiju imati ni zlata, ni srebra, ni novca, ni torbe, ni novčarke, da putem ne nose ni štapa, ni obuće, neka nemaju ni dviju tunika, nego neka propovijedaju kraljevstvo Božje i pokoru, odmah je u Duhu Božjem uskliknuo: "Ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim, ovo želim cijelim srcem izvršiti." Zato je sveti otac silno radostan odmah požurio izvršiti ono što je spasonosno čuo.“1Cel 22
Kod Tome Čelanskog dešifrirati vrijeme događanja prilično je kompleksno. Prvi kronološki element odnosi se na Franjinu boravljenje u Procijunkuli čiji vrhunac doseže u njenom popravljanju „u trećoj godini svoga obraćenja“ što bi moglo obuhvatiti ili 1207 ili 1208.
Preciznija kronologija potiče na daljnje proučavanje drugih životopisa kako bi provjerila vjerodostojnost pripovijesti brata Tome Čelanskog i upotpunila škrte informacije. Ali je jasno da Toma izabire dosljedan put pripovijedanja prema tadašnjoj pismenoj tradiciji svetih.
Literatura:
M. Bartoli, Studi di storia del francescanesimo (dal XIII al XVI secolo), Roma, 2008.
G. G. Merlo, Nel nome di San Francesco: storia dei frati minori e del francescanesimo sino agli inizio del XVI secolo, Padova, 2003.
(I dio - ZNAK 1/2009.)

RAZVOJ BRATSTVA I
PRVE GENERACIJE MANJE BRAĆE

Nakon obraćenja i javnoga svjedočenja o odreknuću od svih materijalnih dobara, Franjo provodi dvije godine u samoći te se prepušta vođenju i djelovanju Boga u svojemu životu. Njegovi javni govori, koji su imali djelotvornu snagu, počeli su mijenjati situaciju u kojoj se on sam nalazio. Pojedinci su osjetili želju da slijede njegov vlastiti primjer. Franjo, naime, nije predviđao okupljanje ikoga oko sebe, barem izvori ne dopuštaju da se misli drugačije. On to sam svjedoči u svojoj Oporuci:
I kad mi je Gospodin dao braću, nitko mi nije kazivao što moram činiti, nego mi je sam Svevišnji objavio da moram živjeti po duhu svetoga Evanđelja. I dao sam da se to kratko i jednostavno napiše i gospodin Papa mi je to potvrdio. (Test 14-15)
S ovim sažetim izražajem brat Franjo sjeća se prijelaza od individualnoga iskustva do onoga bratskog. On nije tražio ni jednoga sljedbenika ili učenika. Kaže da su mu braća darovana od Boga, bez da je predviđao neku institucijsku ili organizacijsku fizionomiju.
Prema većini izvora, prvi koji mu se pridružio bio je Bernad Quintavalle, koji je bio bogata, moćna i velika osobnost Asiza. Približivši se Franji podržao ga je preuzevši od njega isti stil života. S Bernardom, ili poslije s Petrom Cattanijem, započelo je bratstvo oko Franje. Od ovoga trenutka Franjina osobna namjera nije mogla biti važeća za ostale.
Bernard je bio laik i kao takav nije unosio nemir unutar zajednice koja se osnivala, dok je Petar bio svećenik i sa sobom je donio niz pitanja koja će ostati problematična i u budućemu razvoju bratstva. Kako to da se jedan crkveni čovjek želi uključiti u zajednicu i slijediti laika u življenju pokore? Petar je mogao osjetiti da se u Franji započinje interpretirati jedan novi put. Franjo nije htio postati svećenik, ni redovnik, nego nešto drugo. Zato se pojavila poteškoća ako bi počeo okupljati oko sebe svećenike, kako u ovomu trenutku, tako i u budućemu. S druge strane, što je jedan svećenik mogao tražiti i imati od Franje? Vidljivo je da Petar u svojemu pozivu nije ostao zadovoljan samo kao svećenik. On je tražio nešto novo i drugačije, što mu ni jedna već postojeća institucija nije mogla ponuditi. Franjo u svojemu načinu života nije bio inspiriran institucijama koje su živjele prema primjeru prve kršćanske zajednice u Jeruzalemu, kao što je tada bila postojeća od sv. Benedikta. Benediktinci su bili stabilizirani u jednomu samostanu pod upravljanjem jednoga opata. Živjeli su osobno siromaštvo, dok je samostan mogao posjedovati materijalna dobra u službi redovnika. Pored ovakvoga stila redovništva, postojali su i eremiti, tj. pustinjaci koji su se udaljavali od ljudskoga društva, posvećeni molitvi i kontemplaciji.
Dobivši braću, Franjo se našao u neprilici i pred pitanjem što sada trebaju činiti. U Oporuci on se sjeća još jedne Božje sugestije i pitanja, kako za sebe, tako i za vlastite sljedbenike. Rješenje se odražava u formuli: živjeti po duhu svetoga Evanđelja. Prema Legendi trojice drugova sva su trojica otišla u jednu crkvu, s velikom vjerojatnošću u crkvu sv. Nikole, tražeći i moleći božansku pomoć i preko evanđelja rasvjetljenje od Boga. Stari običaj trostrukoga otvaranja jedne knjige u traženju Božje volje i Franjo je primijenio, otvarajući tri puta evanđelje. Kod prvoga otvaranja Franjine oči su ugledale redak: Ako želiš biti savršen, idi i prodaj sve što imaš i daj siromasima i imat ćeš život vječni. Kod drugoga otvaranja došlo mu je pod oči: Ništa ne nosite sa sobom na put; i treći put: Tko želi slijediti me neka se odrekne samoga sebe.
U ovomu trostrukom otvaranju Franjo se obratio svojoj braći govoreći im da je u ovim evanđeoskim redcima njihovo pravilo i oblik života, pravilo u koje se moraju oblikovati oni sami, kao i oni koji ih budu htjeli slijediti i pridružiti im se. Za svoju situaciju Franjo nije rješenje našao u tradicionalnom i suvremenom redovništvu, nego u Evanđelju koje je bilo inspiracijski motiv koji odražava božanski plan za novo bratstvo.
Ovdje je bio još jedan problem s kojim se trebalo suočiti i riješiti ga: živjeti u samoći, biti gospodar svoje volje. Spontana sloboda ponašanja, koja je karakterizirala Franjino djelovanje, nije se mogla nastaviti poslije. Gospodin mi je dao braću. Što je trebao činiti odsijevalo je u svoj punini logike evanđelja Isusa Krista, bez posebnih intelektualnih komplikacija i pravnih razrađivanja.
Formula ili naum života koji slijedi činio bi se isto tako jednostavnim. U rekonstrukciji Oporuke svaka stvar pojavljuje se polagano. Bog daje Franji braću koju, ne nalazeći prikladan odgovor, povjerava svojemu Gospodinu, a on mu pokazuje nit vodilju za njihovu budućnost - živjeti po duhu Evanđelja. Franjo će ga stabilizirati u jednomu kratkom i jednostavnom spisu za prezentiranje najvećem autoritetu zapadne Crkve, koji će mu to potvrditi, a isto tako taj zadatak i povjeriti.
Legenda blaženoga Franje, napisana od Tome Čelanskoga, ne pokazuje poznavanje porijekla prve braće. Ipak pruža podatke koji su sastavljeni prema modelu evanđelja i poslanja: prvo su bila šestorica braće, zatim dodaje osam, tako da se braća od brata Franje mogu podijeliti dva po dva, odlazeći u različitim smjerovima i svjedočeći svoju vjeru. Na kraju, kada je Čelanski stigao do broja dvanaest, prema broju apostola, braća odlaze u Rim susresti papu Inocenta III. od kojega traže da prepozna njihovo opredjeljenje: živjeti po duhu svetoga Evanđelja.
Od jedanaestorice, koji su u zajedništvu s Franjom, Čelanski donosi samo imena braće Bernarda, Egidija i Filipa, dok o drugim imenima šuti. Od kasnijih kompilacija takozvanoga Anonimnog Peruđinca i Legende trojice drugova, znamo imena ostale braće. Bili su to: Sebastijan, Ivan i Moriko.
Prema najstarijoj životopisnoj i pravovjernoj rekonstrukciji oko prve braće brata Franje, prema izražavanju brata Salimbene de Adama, može se potvrditi da bi prvo bratstvo bilo oblikovano između 1208. i 1209./1210. godine, obuhvaćajući pretežno muškarce asiškoga porijekla u dovoljno malom broju. Oni su ovako popisani: Beranrd Quientavalle, Petar, Egidije, Sebastijan, Mali Moriko, Ivan de Capella, Filip Longo, Ivan od Svetoga Konstancija, Barbaro, Bernard Vigilante i Anđelo Tancredi.
Da su bili Asižani, svjedoči Anonimni Peruđinac i Legenda trojice drugova, bilježeći njihovo svjedočanstvo: Pokornici smo i rođeni u gradu Asizu. Prema kroničaru Bucardu di Uspergu, braća su se u onim prilikama predstavljala kao „manji miromasi“. Kasnije su se odlučili za naziv „manja braća“, budući da je naziv siromašni bio prepoznat kao pretjeran, krijući opasnost stava taštine koji bi ih samo udaljavao od evanđelja, umjesto da ih privlači. Kada je došlo do promjene od siromašni do braća, franjevački izvori zanemaruju, i vrijeme i sadržaj promjene. Naglasak je na riječi „manja“ koja je bila izabrana od samoga Franje, već od
Franjevački red 1209. – 2009.
prvoga susreta s papom Inocentom III. U Nepotvrđenom pravilu (pogl. 6) stoji napisano: Neka se nijedan ne zove priorom, nego neka se svi općenito zovu manjom braćom.
Godine 1209. malo i prvo bratstvo imalo je pravu privlačnu sposobnost u Asizu, ali i u drugim mjestima gdje su se prva braća odvažila svjedočiti evanđelje Isusa Krista. Poslije prvoga putovanja u Rim pridružuju im se nova braća koje Ivan Notijanski naziva Jednostavni: Rufin, Leonard, Leon, Ginepro, Jakov, Tebaldo, Augustin, Masseo, Ilija, Illuminato, Pacifico, Šimun.
Oni predstavljaju prijelaz između prve braće i prve generacije manje braće koji će gledati proširenje svoje prisutnosti po raznim mjestima kao i rast broja članova. Ova grupa sastoji se od različite dobi, društvene pripadnosti i kulture. Tu su plemići i vitezovi, laici i klerici, članovi gradske aristokracije i muškarci iz naroda, učeni i neuki, bogati i siromašni, građani i seljaci. Riječ je iznad svega o jednoj grupi koja slijedi evanđeoski život na način kojega se Franjo sjeća i nalaže braći svojim primjerom u Oporuci:
Oni koji su dolazili da prihvate ovaj život, sve što su mogli imati, razdavahu siromasima; i bijahu zadovoljni jednom tunikom, zakrpanom iznutra i izvana, pojasom i hlačama. I ne htjedosmo imati više. Mi klerici govorili smo časoslov poput ostalih klerika, a laici su molili Očenaše, te smo rado boravili u crkvama. I bili smo neuki i svima podložni. (Test 16-19)
Sklonište su našli na selu, u ostavljenoj crkvici zvanoj Sveta Marija Anđeoska ili Porcijunkula. Ovdje se pridružio i brat Egidije, a zatim i drugi svećenik, Silvestar, iz crkve sv. Damjana. Franjo i njegova braća boravila su u Asizu pod jurisdikcijom biskupa Guida koji je s tolerancijom pratio djelovanje obraćenoga trgovca i njegovih drugova. Početak franjevaštva računa se u događaju braće pokornika, koji nisu bili vezani nikakvim obvezama niti pravilima, nego je svaki pojedinačno, dragovoljno, izabrao da će „živjeti pokoru“.
Dimenzija zajedničkoga života opisana je prema nekim crtama identiteta: izbor siromaštva, molitva, raspoloživost za druge, posjećivanje crkvi i poštivanje svećenika. Potpuno osiromašenje odnosi se na odricanje od materijalnih dobara, bilo osobno ili bilo kao grupe. U odricanju dobara sadržano je posvećenje manualnom radu. Takav je zadatak željen i učvršćen u osobi brata Franje Asiškoga:
I ja sam radio sa svojim rukama i hoću raditi, i odlučno hoću da ostala braća obavljaju kakav pošten posao. (Test 20)
Članovi bratstva ne moraju biti odvojeni od ostalih pojedinaca, od ostalih siromaha, u načinu kako žive i kako se oblače. Braća se odvajaju od grada, ali ne da izlaze izvan društva. Oni dijele uvjete života marginalnih, posljednjih i pretposljednjih. Prakticiraju ekonomiju služenja. Ne dopuštaju da dinar uđe u njihov život. Rade vlastitim rukama bez zahtijeva društvene nagrade za obavljeni posao. Ipak, za obavljeni posao dopuštaju si primiti onoliko, koliko je potrebno za preživljavanje. Ukoliko ne dobiju dovoljno, obraćaju se stolu Gospodnjemu, moleći milostinju od vrata do vrata. Braća iskazuju poštovanje ljudskosti prema bolesnima i gubavcima. Čine od sebe sluge beskorisne koji navješćuju poruku, poruku koja potiče druge na pokoru i obraćenje. Daju se voditi od Duha Svetoga, uzvraćajući Bogu svaku dobru stvar.
Prva braća u svom kršćanskom svjedočanstvu imaju duboki nenaoružani karakter koji se izražava već kod pozdrav: Gospodin ti dao mir. Takvo ponašanje nalazi se opisano u takozvanom Nepotvrđenom pravilu, koje je sastavljeno 1221., a izvor je u kojemu se ističe samosvijest i samoprikazivanje bratstva tijekom prvog desetljeća postojanja. Identitet oblikovanja novoga redovništva izražava se u laganom izgrađivanju kroz vrijeme, u rastu samosvijesti, u suočavanju s civilnim i crkvenim društvom, kao i u izrađivanju svojstvenoga stila.
Bratstvo je obilježeno i jednim živim i prostodušnim misionarskim zadatkom koji odvodi braću u prelaženje talijanskoga poluotoka. Braća prelaze hrabro putove preko Alpi i preko mora, pa često i sa slabim rezultatima. Tako je 1212./13. godine brat Franjo tražio uzaludno da ode u Svetu Zemlju. Zatim se između 1217. i 1219. godiene događaju prve misijske kušnje s druge strane Alpi i mora. Bio je to velikodušni, ali nepripremljeni trud. Na Prema pripovijesti brata Giordana da Giana, bijaše pozvan Ivan da Penna u Njemačku sa šezdesetak fratara koji nisu poznavali jezik zemlje. Budući da su bili nesposobni predstaviti se, izgledali su kao ljudi bez identiteta i kao prijeteći narodu. Naivno su uvijek bili spremni odgovoriti samo da. Smatrani hereticima, braća su u nekoliko godina u Njemačkoj pretrpjela mnoga fizička i moralna nasilja. Tako, ta spontana velikodušnost braće, iznad svega daleko od središnje Italije, nije uvijek donijela pozitivne rezultate.
Novo oblikovanje redovništva posjedovalo je privlačnu draž koja je doprinosila rastom broja nove braće koja su im se pridruživala. Kako je povećavanje članova donosilo blagoslov, tako je donosilo i probleme.
Svatko tko se oduševio, mogao je postati manji brat, neovisno o dobu, podrijetlu i kulturi. Postajući članom novoga bratstva mogao je ići naviještati po svijetu evanđelje Isusa Krista, bez da je prvo prošao vrijeme pripreme i bio disciplinski učvršćen. To je rezultiralo otvorenim redovništvom s najraznolikijim pojedincima i najrazličitijim iskustvima koje je sa svojim prebrzim procesima rasta, bez gotovo ikakvoga institucionalnog okvira, počelo zabrinjavati crkveni vrh.
Poslije nekoliko godina Jakov Vitrijsk, i prema vlastitoj procjeni manje braće i sestara, pokazuje svu svoju zabrinutost za jedno redovništvo koje mu se čini jako opasnim, jer među braćom, koja odlaze poslani dva po dva u svijet, nalaze se ne samo savršeni, nego i mladi i nesavršeni.
Krajem drugoga desetljeća 1200. godine nastale su situacije koje su požurivale disciplinske pothvate, ali i koje su u isto vrijeme počele udaljavati brata Franju od Reda manje braće. Red je počeo ulaziti u jednu crkvenu i društvenu dinamiku koja je uzdrmala jednostavnost početaka. Ali jednostavnost početka nije pojednostavila kompleksne probleme koje je braći donijela golemost zajedničkoga rasta.
Literatura:
G. G. MERLO, Nel nome di San Francesco: storia dei frati minori e del francescanesimo sino agli inizio del XVI secolo, Padova, 2003.
R. MANSELLI, San Francesco d'Assisi, Milano, 200
(II dio - ZNAK 2/2009.)

DEFINITIVNO NASTAJANJE REDA
Bratstvo koje se počelo okupljati oko brata Franje, biva prepoznato od Pape 1209. god. Ono je osnovano s nakanom da će živjeti na način svetoga Evanđelja. Okolnosti i sam način kako je Franjo dobio odobrenje od pape Inocenta III. nisu potpuno jasne. Kako god daje bilo, Papa je potvrdio sastavljeni tekst Asižani-na. Odobrenje i potvrda zasigurno je postignuta posredništvom crkvenih dostojanstvenika, a što je moguće i preko samoga asiškog biskupa i dakako kardinala Ivana od sv. Pavla. Iz izvora se ne može jasno uvidjeti u kojemu se obliku papa Inocent III. izjasnio davši svoj pristanak, ali općenito se misli da bi to bio usmeni oblik. Na isti način Papa daje svoj pristanak braći da se mogu posvetiti i pokorničkomu propovijedanju. Tako je 1209. godina postala temeljna godina puna mogućnosti, kako za Franju tako i za Rimsku crkvu. Malo bratstvo asiških pokornika zakonski se osiguralo da bude unutar Katoličke crkve, povezujući se sa svojim vrhom posebnom vezom, što se može vidjeti na samomu početku Nepotvrđenoga pravia:
Ovo je evanđeoski život Isusa Krista, kao što ga je brat Franjo zatražio od gospodina Pape da mu ga odobri i potvrdi, i on gaje odobrio i potvrdio njemu i njegovoj braći, ondašnjoj i budućoj. Brat Franjo i koji god bude na čelu toga Reda neka obeća poslušnost i poštovanje papi Inocentu i njegovim nasljednicima. A ostala su braća dužna slušati brata Franju i njegove nasljednike.
U ovoj formulaciji vidi se jedna uska povezanost između Franje i rimskoga pape, počevši od Inocenta III. Kod prvoga susreta s Inocentom III., Asižanin stavlja ugaoni kamen novoga formiranog bratstva. Od bratstva do reda nema razlike u temeljnoj inspiraciji. Bratstvo, tek prepoznato od pape, nastoji postati jedan oblik redovništva koji ima svoj razvoj, što se može prepoznati u Nepotvrđenomu pravilu. Tekst je rezultat nagomilanih problema koji su nastali u drugom desetljeću 13. st. kao odgovor na nastale probleme koji su proizašli rastom bratstva/Reda.
Čini se, da se oko 1216./17. godine počela stvarati prva djelotvorna struktura u misionarskoj perspektivi koja je polako uvodila unutarnje organizacijske procese, ali i teritorijalne. Počinju se birati prvi ministri s druge strane Alpi, te brat Ilija kojega bi brat Franjo poslao 1217. godine kao ministra u zemlje s druge strane mora. Tamo se Franjo zajedno s Petrom Katanskim, vjerojatno u kasnoj jeseni ili u ljeti 1219. godine, uputio sa zadatkom da navijesti evanđelje Saracenima i drugim nevjernicima. Rezultati franjevačkih misija preko mora nisu imali nekih značajnih uspjeha. Ali upravo u tomu vremenu i u toj zemlji Franji dolazi jedan brat laik koji ga izješćuje o velikim nemirima koji su nastali u Redu u njegovu odsustvu i navodi ga na brzi povratak. Donio mu je tekst konstitucija koje su brat Matej i brat Grgur, vikari koje je Franjo ostavio u Italiji da vode Red, zajedno sa starijim fratrima, sastavili na jednomu kapitulu braće Talijana. Dodali su nove propise Franjinu pravilu. Oni su se odnosili na post i posao koji je su htjeli prenijeti u svoj red na način kako su to činile već postojeće redovničke zajednice. I nije bilo samo to. Dvojica braće, koji su se među prvima pridružili Franji u ovakvomu životu, donijeli su nove podijele. Jedan, Filip, koji je brinuo o siromašnim gospođama, priskrbio si je od rimske kurije pismo koje ga ovlašćuje da ih brani i ima vlast izopćiti sve one koji ih budu uznemirivali. Zatim drugi, Ivan, odvojio se od Reda da bi osnovao drugi mješoviti red, s velikim brojem sljedbenika od gubavaca, te se s njima predstavio kod apostolske stolice sve dotle dok nije postigao odobrenje Pravila koje je sam sastavio kako bi imao vlastiti red.
Kad je Franjo čuo za nastali nered u Redu, vratio se u Italiju te je odlučio ne intervenirati i ne kočiti osobe koje su to učinile. Obraća se papi Honoriju III. da ga sasluša i riješi probleme Reda. On je pokazao spremnost za uklanjanje uznemirujućih situacija, ali isto tako sugerirao je Franji neka formulira jedno pravilo, jasnije i sustavno, te da ga podvrgne odobrenju pape. Franjina karizma, moglo bi se reći, nije bila više dovoljna za reguliranje života jednoga Reda koji je rastao i stekao ugled već u samim počecima dok su još bili malo bratstvo.
Nisu samo posljednji događaji i kardinal zaštitnik poticali Franju na pisanje pravila. Godine 1215., IV. lateranski koncil precizno je odlučio, vezano uz redovništvo, drevno, postojeće i buduće: svaki "novi" Red morao bi preuzeti pravilo i konstitucije od redova koji su već odobreni. Međutim, redovništvo Manje braće već je bilo odobreno 1209. godine od Inocenta III. na temelju prijedloga za život braće koji je bio kratak i sintetičan.
Prema Jordanu iz Giana, od 1220. do 1221. godine, Franjo je počeo sastavljati pravilo u jednomu kompleksnijem obliku, pouzdavajući se u brata Cesarija di Spira, koji je bio stručnjak za Sveto pismo, sa zadatkom ukrašavanja novoga teksta riječima evanđelja. To bi bio danas zvani tekst Nepotvrđenoga pravila, jer ne potječe od papina odobrenja. Ono se pojavljuje kao rezultat brižnoga propisa, sastavljena tijekom jednoga desetljeća, u kojemu se inspiracija i volja brata Franje osjeća jakom kao što svjedoče glagoli molim, poučavam i izrazi braćo moja, braćo moja blagoslovljena što se ponavlja u tekstu.
Sastavljanjem Nepotvrđenoga pravila Franjo je već ispunio svoj zadatak te se na kapitulu 1220. godine, slaveći blagdan arkanđela Mihaela, javno odrekao institucijskog vođenja Reda, povjeravajući ga Petru Kataniju, pravnomu stručnjaku i bratu koji je bio prisutan od samoga početka okupljanja braće. Poslije više od dvadeset godina izvori svjedoče dirljivo i snažno:
Da bi sačuvao krjepost svete poniznosti, poslije nekoliko godina od svojega obraćenja, na kapitulu, pred svom braćom, odrekao se časne službe Reda ovim riječima: "Od sada pa nadalje sam mrtav za vas, ali evo brata Petra Katanskoga kojega ja i svi vi moramo slušati." I prignuo se pred njim obećavši poslušnost i poštovanje. Vidjevši da su postali siročad bez oca, braća su plakala: i bolje izazivala jake jecaje.
Koji bi mogli biti mogući razlozi za ovakvu gestu, nesumnjivo naznačuje subjektivna i objektivna poteškoća brata Franje pred Redom koji mu je izmicao iz ruku. Možda, poteškoće za koje nije htio uzeti stavove i stvarati jake odluke, te vlast, ne bi bili svjedočenje primjerom i, s našeg gledišta, vlastita karizma. S druge strane, on je već tražio trajnu prisutnost kardinala Hugolina zbog disciplinarnoga vanjskog vođenja koji bi intervenirao ukoliko bi bilo potrebno. S odreknućem u rujnu 1220. godine započinje proces oblikovanje dvostruke hijerarhije: jedna s primjerom na vrhu Franjom i druga propisana s temeljem Rimske crkve preko kardinala u onomu što bude rečeno od kardinala zaštitnika. Prisutnost kardinala Hugolina uistinu je ovdje bila važna, iznad svega kada se razmatrala definitivna formulacija pravila.
Godine 1230. kardinal Hugolin, koji je 1227. postao papa s imenom Grgur IX., napisao je u pismu Quo elongati sljedeće:
Zbog duge familijarnosti, koju sam ispovjednik (Franjo) s nama imaše, dok smo još službeno nastajali, potpuno smo poznavali njegove nakane i pomagali mu kada je izrađivao navedeno Pravilo, da postigne potvrdu od Svete Stolice.
Koliko izvori daju shvatiti, kardinal je imao važnu posredničku ulogu na kapitulu, s velikom vjerojatnošću, u svibnju 1222. godine, kada su braća najveće kulture tražili od njega da intervenira kod brata Franje i potakne ga da prilagodi institucijsku strukturu svoga bratstva/ Reda u monašku tradiciju ili red kanonika. Posredništvo se događa u trenutku kada Franjo odlučno odbija bilo kakvu otvorenost prema propisima koje propisuje redovnički život samostana, braneći vlastitu evanđeosku originalnost, kako on to naziva, vlastitu kršćansku ludost.
Brat Franjo odriče se svoje pozicije prvenstva u onomu što mu se protivi. Pa ipak ne postaje njegov zadatak manji. On će održati život braće na putu prvobitne nakane - živjeti na način svetoga Evanđelja, na način nove ludosti. Ali ako je prihvatljivo postojanje pojedinca da slijedi ludost poruke Isusa Krista, bi li bilo moguće postojanje jedne redovničke organizacije, osnovane i uređene na istoj ludosti? Ovakvo pitanje predstavlja poteškoću, ukoliko je nemoguće sastaviti kriterije jedne zajednice koju brat Franjo želi inspiriranu u jednomu božanskom zakonu i jednoga Reda kojemu je neophodno potreban ljudski zakon. Pravilo iz 1223. godine bit će rezultat te teške kompozicije, iznad svega preko mudroga posredništva kardinala Hugolina.
Već 22. rujna 1220. godine Papa intervenira da i Manja braća moraju imati godinu novicijata. Usprkos napuštanju službene časti, brat Franjo ne napušta svoju vlastitu aktivnu prisutnost u formuliranju novoga pravila koje je moralo biti predstavljeno papi Honoriju III. za odobrenje. Franjina riječ prisutna je u temeljnim točkama: odnosi među braćom i braće s drugima, novac, siromaštvo, propovijedanje, poslušnost, ponašanje sa ženama, kardinal zaštitnik.
Papinska potvrda Pravila događa se s pismom Solet annuere od Honorija III., datirana u palači Laterana 29. studenoga 1223. godine. Njezina važnost za Manju braću potvrđena je u povijesti Reda. Između ostaloga i sam je čin, što je original bule, još i danas sačuvan te izložen u kapelici samostanskoga kompleksa sv. Franje u Asizu. Pismo je oslovljeno na primatelja: brat Franjo i druga braća Reda Manje braće, kao odgovor na njihovo uporno traženje od Pape. Ono je prisutno kao potvrda Pravila, potvrda koja je već dobivena odobrenjem od Inocenta III., koje se smatra pravno završenim dokumentom koji je prešao put započet prije 13 ili 14 godina s odlaskom prvoga bratstva u Rim. Tako dolazi do ispunjenja razvojnoga procesa vođenoga od kompleksnih odnosa između brata Franje, pape, grupe rukovodećih u Redu, kardinala Hugolina i rimske kurije.
Ipak, u Pravilu iz 1223. godine još je uvijek brat Franjo prepoznatljivi izvjestitelj pape i temelj autentičnosti svih iskustava Manje braće. Potvrđeno Pravilo pojednostavljuje i preoblikuje neke točke prethodnoga, Nepotvrđenog pravila. Dok se Nepotvrđeno pravilo sastoji od uvoda i 24 poglavlja, od kojih su neki dosta široki i bogati sveto-pisamskim citatima, Potvrđeno pravilo obuhvaća samo 12 poglavlja koji su kraći i manjom količinom biblijskih redaka od kojih je većina iz Novog zavjeta. U kompleksnom vrjednovanju Potvrđenoga pravila proizlaze blaže mjere i kreativnost prijašnjih propisa. U posebnomu vrjednovanju povećava se naglasak na položaj i funkciju hijerarhije generalnoga ministra, drugih ministara i kustoda. Usprkos tomu i usprkos samoj prirodi pravno utemeljenoga dokumenta, ne može se negirati da Pravilo iz 1223. godine sadrži vidljivo franjevačko nadahnuće, koje se pokazuje preko riječi, samoga izražavanja i stila jezika karakterističnoga za brata Franju.
Unatoč već Potvrđenomu pravilu, u jesen 1226. godine, prije završetka ovozemnoga života brata Franje, smatra se dužnim sastaviti vlastitu Oporuku. On zahtijeva da se taj spis drži i čita uvijek zajedno s Pravilom proizišlim papinskim odobrenjem. Zastoje bila potrebna takva odluka? Upravo zbog davanja pažnje nekim događajima koji su se dogodili kasnije i koji su povezani s posljednjim godinama Franjina života.

FRANJO BRANI VLASTITU EVANĐEOSKU
ORIGINALNOST KAKO ON TO NAZIVA,
VLASTITU KRŠĆANSKU LUDOST

s. Blaženka Perković, Zagreb
ZAJEDNO OKO 7900 BRAĆE I SESTARA

Uvodna misao
Svi smo se već, svatko na svoj način uključili u još jednu obljetnicu. Visoka obljetnica franjevačke karizme, kao svefranjevački jubilej tiče se svih onih koji u temelju svoga duhovnog poziva imaju franjevačku izvornu karizmu.
Ove se godine, kako je poznato navršava 800 godina kako je službena Crkva, predvođena papom Inocentom III. prihvatila Franju i njegovu braću kao zajednicu, koju je Duh Sveti darovao Crkvi za njezinu obnovu potvrdivši njihovo Pravilo života.
Otuda i od tada, napose poslije smrti Sveca iz Asiza, karizma se širila, granala i razgranala u raznolikim pravcima, oblicima i izražajima odgovarajući sve do danas na „potrebe vremena“.
Danas je gotovo nesaglediv broj onih koji imaju pred očima Evanđelje i nasljedovanje isusa po uzoru na sv. Franju.
Kako, kada i zašto je zaživjelo Vijeće franjevačkih zajednica?
Kod nas u Hrvatskoj, Vijeće franjevačkih zajednica ( VFZ ) je nastalo na iskustvu zajedničke proslave 800. obljetnice rođenja sv. Franje (1182.-1982.) Organizaciju proslave vodio je tadašnji Središnji odbor za proslavu na području Jugoslavije. Proslava je održana u tek izgrađenoj crkvi sv. Križa u Sigetu -Zagreb. Dojmovi o zajedničkoj suradnji bili su toliko pozitivni, da je prijedlog kako se treba nastaviti ovo svefranjevačko zajedništvo – muških i ženskih zajednica - svesrdno prihvaćen.
Potkraj siječnja 1983. godine, dan prije održavanja Teološko-pastoralnog tjedna u Zagrebu održan je u franjevačkom samostanu u Sigetu prvi susret predstavnika svih franjevačkih zajednica na području Jugoslavije u osobama provincijala i provincijalki te nacionalnog asistenta Franjevačkoga svjetovnog reda ( FSR – a ).
Tu su se izmijenila mišljenja i prijedlozi te je odlučeno da se ustanovi jedno stalno tijelo franjevačkih zajednica i izradi nacrt Statuta koji bi sadržavao izgled toga vodećeg tijela i njegov program.
Godinu dana poslije, iznesen je pred provincijale i provincijalke nacrt Statuta Vijeća franjevačkih zajednica, a izradili su ga, tada provincijali: fra Hadrijan Borak, fra Rajko Gelemanović i fra Ljudevit Maračić. Statut je uz male dopune prihvaćen i tako je zaživjelo Vijeće franjevačkih zajednica.
Izabrano je i vodstvo: fra Rajko Gelemanović, predsjednik fra Hadrijan Borak, dopredsjednik i fra Petar Bašić, tajnik. Istovremeno su imenovani i pročelnici pet odbora. Odbor za liturgiju, Izdavaštvo, Duhovnost, Evangelizaciju i apostolat i Sredstva društvenog priopćavanja, preko kojih će Vijeće djelovati. Kasnije je osnovan i Institut za kulturu mira.
S vremenom je suradnja napredovala, može se reći na dobro franjevačkih zajednica pa i opće Crkve u Hrvata. U početcima je mnogo toga zacrtano, što se postupno i ostvaruje, prisjeća se u svojem osvrtu fra Rajko Gelemanović.
Zajedno i u novim okolnostima
U novim društvenim okolnostima nakon neovisnosti Hrvatske nastavljajući put kojim je krenulo u svom osnutku, VFZ-a se obilježava kao Vijeće franjevačkih zajednica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, jer iako u dvije države, živimo u istom narodu.
Vijeće u ovom trenutku obuhvaća osam franjevačkih provincija, devet provincija sestara s Pravilom trećeg samostanskog reda, četiri samostana klarisa, dva svjetovna instituta i Franjevački svjetovni red na hrvatskom govornom području. Tako VFZ-a u HR i BiH predstavlja oko 7895 braće i sestara.
U novim okolnostima, Za usklađivanje cjelokupnog rada nedostajao je prostor koji bi
objedinjavao zajedničko djelovanje i prikupljao arhivsku građu. Nastojanjem nekih zauzetijih članova Vijeće je uspjelo 2002. godine unajmiti prostor za svoje Tajništvo, koje je najprije bilo kod sestara franjevki mostarske provincije u Zagrebu a zatim u dijelu prostora Tajništva Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara ( HKVRP ) i Hrvatske unije viših redovničkih poglavarica ( HUVRP).
Od 2002 godine do danas za poslove tajničke službe zadužena je s. Blaženka Perković, Družbe Milosrdnih ss. sv. Križa iz Đakova.
Pismo Hrvatskih biskupa 1982. godinu : ' Čovjek Božji, Franjo iz Asiza'
Budući da je godina 1982. proglašena u cijeloj Crkvi „Godinom sv. Franje“, ona je svečano obilježena i u Crkvi u Hrvata Pismom hrvatskih biskupa svim vjernicima koje nosi naslov: „Čovjek Božji, Franjo iz Asiza“.
Uz Godinu sv. Franje je i sv. otac Ivan Pavao II. uputio pismo sveopćoj Crkvi, u kojem između ostalog kaže: „ Poruka Serafskog brata Franje baš zato što je istinski evanđeoska i danas je rječita i bogata naukom“.
Baš zato što je Franjina poruka istinski evanđeoska, svevremenska je i s toga obvezuje i u prilici obilježavanja ove jubilarne godine - potvrde Pravila, odnosno utemeljenja Franjevačkoga reda.
U potrebama vremena trajno okrenuti izvorima
Naše je Vijeće preko svojih radnih tijela poticalo mnogobrojne aktivnosti vezane uz obilježavanja franjevačkih godišnjica, kao i neke trajne manifestacije. Tako npr. Zlatna harfa više od 25 godina uspješno okuplja male liturgijske pjevače zauzimajući se na taj način za promicanje liturgijske obnove sukladno smjernicama Drugog vatikanskog sabora, na širokom području naše Crkve.
Nije moguće ne spomenuti Časoslov s franjevačkim dodatkom, koji je s radošću primiljen od svih.
U zajedništvu sa sestrama klarisama 1993. godine Vijeće je osobito bilo zauzeto prilikom obilježavanja 800. obljetnice rođenja sv. Klare, kao i 2003. – o 750. obljetnici smrti sv. Klare.
U toj prilici Vijeće je izdalo video-kazetu Povijest jedne Svetice kao i knjižicu s Pismom sv. oca Ivana Pavla II. klarisama i Pismima četiriju generala franjevačkih redova.
Uz 800. obljetnicu rođenja sv. Elizabete, zaštitnice Trećega reda, 2007. godine Franjevački svjetovni red ( FSR ) podržavan Vijećem sazvao je Prvi nacionalni kongres Franjevačkoga svjetovnog reda, koji je održan u Zagrebu pri samostanu braće konventualaca na Sv. Duhu. Izdan je i zbornik priloga s istoga Kongresa, a franjevačka se mladež ( FRAMA ) iste godine susrela na duhovnoj obnovi u Lužnici u Duhovno obrazovnom centru Marijin dvor, te donijela svojevrsni program i proglas onoga tko žele biti i što žele činiti, nadahnuti franjevačkom karizmom.
Zagledani svi u istom pravcu
U novoj obljetnici: 800 godina potvrde Pravila (1209.- 2009. ) cijela se franjevačka obitelj okrenula, napose u 2009. godini novom izazovu kako bi prepoznala u Franjinoj karizmi nadahnuće koje joj je povjereno i koje ima svoju neprolaznu vrijednost te nas sve može potaknuti na spasonosno i obnoviteljsko napajanje na izvorima.
Generalna kurija OFM iz Rima potaknula je svu braću i sestre na trogodišnju duhovnu pripremu za jubilej cijele franjevačke obitelji programom Milost početaka.
Slijedeći te poticaje VFZ-a također se odlučilo za trogodišnju pripravu na jubilej te se 8. listopada 2005. odlučilo na svefranjevački susret na Trsatu gdje je otvorena trogodišnja priprema s temom Započnimo ispočetka…
Uz mnoštvo braće i sestara kako iz Hrvatske, tako i iz BiH, kao i Slovenije otvorenju je bio nazočan i gradonačelnik grada Rijeke.
Tadašnja predsjednica VFZ-a s. Franciska Molnar, provincijalna poglavarica Milosrdnih ss. sv. Križa iz Đakova otvorila je pripremu za obilježavanje visokog jubileja i pozdravila skup.
Vijeće sa svojim radnim tijelima se odlučilo u sklopu započete pripreme na obnovu naših zajednica, te prihvatilo u svoj program obnove Osnovni tečaj o franjevačkoj misionarskoj karizmi. Materijali Osnovog tečaja prevedeni su i tiskani u izdani „Svjetlo riječi“ u Sarajevu. Autori Osnovnog tečaja s. Reginarda i P. Andreas iz Würzburga tri puta su bili kod nas, u Rami i Zagrebu velikodušno su nam franjevački prenosili svoja iskustva i način rada u svezi spomenutih materijala.
Osnovane su i regije u Republici Hrvatskoj, kao i Bosni i Hercegovini prema kojima će se Tečajevi obnove održavati.
Za svaku je regiju određen animator/ica koji su predhodno sudjelovali u radu, te tako primili i usvojili posredovane programe.
U rujnu 2008. godine Povjerenstvo za duhovnost VFZ-a, je organiziralo u Lužnici, Seminar za vođenje franjevačkih duhovnih vježbi i duhovnih obnova. Seminar su uspješno vodile dvije sestre franjevke iz Njemačke.
Za završnu godinu priprave Vijeće je na svojoj plenarnoj sjednici u siječnju 2008. dogovorilo konkretne zajedničke podhvate.
Na planu obnove zajednica uz Tečaj o franjevačkoj misionarskoj karizmi - koji ne će biti završen u jednoj godini - prihvaćen je prijedlog da se sve zajednice u ovoj jubilarnoj godini povežu „ Hodom Križa iz sv. Damjana “.
Na istoj su sjednici određene i regije – prema biskupijama, kao i članovi Vijeća koji će s pred¬stavnicima zajednica organizirati „ hod Križa“.
Nama svima dragi križ Franjina poziva tako će ići od zajednice do zajednice, u kojima pogleda uprta u Raspetoga će se moliti i razmatrati zajedno s ostalim vjernicima koji se okupljaju u franjevačkim kapelicama i crkvama.
Odbor za Hod križa iz crkvice sv. Damjana za zagrebačku regiju, sazvao je fra Đuro
Hontić, provincijal braće konventualaca, načinio je detaljni raspored Hoda križa od zajednice do zajednice. Trojica braće su prikupili materijale koji bi se mogli koristiti u čašćenju križa i izdali ih objedinjene u knjižici pod naslovom: „Idi, Franjo, i popravi moju kuću“. Tako smo mi u zagrebačkoj regiji, na prvu nedjelju došašća 30. studenog prošle 2008. godine započeli Hod u crkvi Majke Božje Lurdske u Zagrebu kod braće franjevaca Splitske provincije.
Bilo je to svojevrsno otvorenje jubilarne godine za ovu regiju. Pet provincijala praćeni bogoslovima unijeli su veliki križ iz sv. Damjana u crkvu na klanjanje i molitvu. U izmjenjivanju čitanja Božje riječi, riječi našeg sv. Franje, pjevanja i molitve osjetili smo se jedno pred Bogom, jedno sa sv. Franjom i jedno s narodom. Križ je ostao u crkvi Gospe Lurdske kroz cijeli tjedan obnove.
U biti bila je to Služba riječi koja nas je uvela u slavlje svete mise koju je predvodio fra Pero Vrebac, misionar.
U prigodnoj propovijedi tumačeći Franjin odgovor na neprilike njegova vremena, fra Pero je pozvao sve prisutne na traženje putova našeg odgovora, na neprilike našega vremena. Poslije liturgijskog slavlja braću i sestre, gostoljubivi domaćin je pozvao na prigodni domjenak.
Kroz cijelu korizmu križ će obilaziti franjevačke zajednice. U zadnjem korizmenom tjednu zaustavit će se kod braće Trećoredaca, gdje će se nositi i za vrijeme pobožnosti tradicionalnog zagrebačkog Križnog puta na Ksaveru na nedjelju Muke Gospodnje, odnosno Cvjetnicu..
Dan prije završne proslave 17. i 18. rujna 2009. Križ zagrebačke regije bit će u crkvi kod braće na Sigetu izložen, a izložen za cijelonoćno bdijenje.
Nosit će ga se i u procesiji na završnom liturgijskom slavlju u zagrebačkoj katedrali 19. rujna 2009. godine. Slavlje će predvoditi kardinal Josip Bozanić.
Za đakovačku i požešku regiju organizacija „hoda Križa“ usmjerena je na s. Francisku Molnar i fra Željka Železnjak. Hod prema dogovorenom rasporedu počinje u na Svijećnicu 2. veljače ove godine.
Predviđeno je da se ova godina obilježi i vanjskom manifestacijom u koju bi se uključilo osobe iz našeg javnog života. Program bi trebalo biti u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu, dan uoči završne proslave.
S ciljem da se i našim mladima predočui primjereno njihovu uzrastu duhovnost Sveca iz Asiza Vijeće je ishodilo potrebnu suglasnost Ministarstva znanosti, prosvjete i športa kao i Nacionalnog katehetskog ureda da se u osnovnim i srednjim školama u okviru vjeronaučne nastave, u ovoj Jubilarnoj godini učenici pripreme za državno natjecanje kroz Olimpijadu, a na temu Franjo Asiški u izgradnji Crkve.
Potreban priručnik s građom za srednje škole priredio je fra Ante Čovo, predstojnik Franjevačkog instituta za kulturu mira ( FIKM-a) sa sjedištem u Splitu, kao i građu za osnovne škole, a tiskane u dječjem mjesečniku Mali koncil ( MAK ).
U okviru obilježavanja ove jubilarne godine Vijeće se zauzima također i za izdavanje značajnijih djela na našem hrvatskom jezičnom području. Prvenstveno za izdavanje Hrvatskog franjevačkog biografskog leksikona, Franjevačkih izvora kao i još nekih već ranije započetih, značajnijih djela iz franjevačke duhovnosti.
Cjelokupno djelovanje Vijeća, počivalo je i počiva na zajedničkom zauzimanju svih članova pri čemu osobito mislim na osobni i zajednički ulog molitve i odricanja, svakog člana svekolike franjevačke obitelji.
Vjerujemo da će sveukupno nastojanje i obilježavanje ove, za nas franjevke i franjevce Jubilarne godine, doprinijeti obnavljanju radosti što smo pozvani i poslani, u ovom našem vremenu i prostoru svjedočiti suvremenost Isusova Evanđelja, pokušavajući to činiti onako, kako je retke Evanđelja čitao i živio Svetac iz Asiza.

S. M. Estera Radičević
PRAVEDNCA MEĐU NARODIMA

Život je pun iznenađenja i nevjerojatnih obrata. I kad se misli da je već sve poznato i da o nekome ili nečemu sve znamo pojavi se nešto novo, barem većini nepoznato. Oni koji o tome nešto znaju počinju odvrtati film sjećanja i iznositi na vidjelo što je bilo prekriveno debelim slojem povijesne prašine, zaborava pa i straha. Ali sve je u Božjem promislu i Bog ne zaboravlja nijedno dobro djelo. Ako će biti, a svjedoci smo da jeste tako, naplaćena svaka čaša vode, kako bi Onaj koji sve zna i pamti mogao zaboraviti jedan spašeni ljudski život?!
Za Majku Amadeju Pavlović, provincijalnu poglavaricu od 1943.-1955. godine, traje procedura proglašenja Pavednicom među narodima, «za pomoć pruženu židovskim osobama za vrijeme Holokausta riskirajući svoj život». O čemu je riječ?
U svibnju 2006. godine stiglo je u Đakovo pismo gospođe Zdenke Grünbaum, rođ. Bienenstock. Rođena je u Osijeku 1930. godine, a sada živi u Americi. Od lipnja 1941. do svibnja 1945. godine živjela je u našem samostanu u Đakovu i pod zaštitom Majke Amadeje proživjela ove strašne ratne godine bez posljedica za nju. Bila je Židovka i sva njezina obitelj je nestala u logorima, jedino je ona preživjela. To prvo pismo bilo je puno pitanja jer, kako je sama kazala, mnogo joj je iz toga razdoblja njezina života ostalo nepoznato. Sjećanja su izblijedjela a godine su učinile svoje. Ipak žive još neke sestre koje se sjećaju te svoje suučenice, i tek sada im je mnogo toga postalo jasno.
Kada je komunikacija između Samostana i SAD, odnosno gospođe Zdenke uspostavljena, dogovoren je njezin posjet Đakovu koji se i ostvario u lipnju 2007. godine. U pratnji muža Branka i svoje dvije unuke stigla je u Đakovo, mjesto svoga školovanja i mjesto kojem zahvaljuje svoj život. Poduzela je ovo putovanje, kako je sama kazala, samo zbog zahvalnosti prema majci Amadeji i iz ljubavi prema svojoj obitelji, jer njezina sjećanja su još uvijek vrlo bolna.
«Bila sam dovedena u Đakovo iz Osijeka, a časnim sestrama me je doveo svećenik dr. Alfred Hölender, također židovskog porijekla i ostavio me časnoj majci Amadeji koja me je sakrivala do proljeća 1945. i nitko nije znao da sam ja židovsko dijete, osim nje. Imala sam sestru koja je odvedena u logor s mojim roditeljima, i baku i tete i ujake i nitko se nije vratio, jedino sam ja spašena. Ja sam uvjerena da sam proživila rat samo zahvaljujući dobroti vašeg samostana, naročito časne majke Amadeje i dr. Hölendera» - pisala je gđa Zdenka u svom pismu.
I dalje priča: «Časna majka Amadeja bila je meni zbilja kao majka; pozvala bi me s vremena na vrijeme u svoj ured, raspitivala bi se kako ide i dala bi mi kojekakve sitnice, poput sapuna, što je u to ratno doba bila velika stvar». Jedna od njezinih suučenica je s. Veljka Zirdum koja joj je u jednom pismu napisala i jedan svoj doživljaj koji sam za sebe dovoljno govori o vremenu u kojem se živjelo. Ona piše: «Jedno popodne sve smo učile u zajedničkoj sobi, te je vladala tišina. – Na porti su se začuli glasovi njemačkih vojnika. – Isti čas je utrčala u sobu s. Andjelka Thaler i viknula: «Zdenka»! – Taj čas si potrčala k njoj i dugo se nisi vratila. (Izgleda da su za tebe imali neko sklonište?) – Kad sam te kasnije srela, radosna sam te pitala: Da li te je netko posjetio? – Kratko, ali žalosno si odgovorila – nije.» Još je mnogo nepoznatih detalja iz toga razdoblja otkrila prigodom svoga posjeta Đakovu. Bio je to razlog da je u travnju 2008. godine Zdenka uputila molbu za «uključenje pokojne poglavarice Majke Amadeje Pavlović, Samostana sestara sv. Križa u Đakovu, među «Pravednike među Narodima». Odgovor je stigao već u rujnu u kojem stoji: «Drago nam je najaviti Vam da je Odbor za imenovanje Pravednika odlučilo nagraditi naslovom «Pravednik među narodima» sestru Amadeju Pavlović, Poglavaricu Samostana sv. Križa… Ona ima pravo na medalju i potvrdu časti … Osim toga, njezino ime će biti upisano u Časni Zid Pravednih u Yad Vashem».
U sljedećem broju vjerujem da možemo očekivati informacije o svečanosti proglašenja, a i nešto više o liku Majke Amadeje.

MAJKA BERHMANA MATIJEVIĆ
(1887.-1963.)
U nizu o provincijalnim poglavaricama na redu je da nešto progovorimo o Majci Berhmani Matijević koja je svoju odgovornu službu vršila od 1937. do 1943. godine, te joj posvećujemo ovaj prilog.
Imenovanje za provincijalnu poglavaricu zateklo je s. Berhmanu Matijević na dužnosti ravnateljice škola u Herceg Novom. Došavši u Đakovo prvi joj je korak bio u crkvu da svoju dužnost preporuči Gospodinu. Bilo je to možda najteže razdoblje provincije - vrijeme je to pred početak Drugog svjetskog rata. U jeku njezine službe rat je započeo najprije u Europi, a zatim na ovim prostorima. Gospodarsko, socijalno, političko i uopće cijelo stanje svijeta bilo je izuzetno teško i delikatno i trebalo je mnogo mudrosti i domišljatosti, prije svega Duha Božjega kako bi se u ovoj složenoj situaciji ostalo vjerno duhu Evanđelja i karizmi Utemeljitelja.
Unatoč toga s. M. Berhmana se sa svojim savjetnicama – s. Fides Petz, koja joj je bila zamjenica, s. Klarom Lucić, s. Florijanom Dolenčić i s. Amadejom Pavlović prihvatila posla i nastavila ono što je njezina prethodnica, Majka Charitas Alt, započela. Mnogo je toga za njezino vrijeme učinjeno. Već u travnju 1937. godine obavljena je posveta novosagrađene zgrade osnovne škole u Bosanskom Brodu.
Iste godine 28. i 29. lipnja održan je u Đakovu Katolički dan. Ne samo u organizaciji nego i u programu aktivnog udjela imala je školska mladež pod vodstvom sestara. U samostanskoj crkvi cijelu je noć od 28. na 29. bilo izloženo Presveto na klanjanje. Djeca su osobito pobožno i disciplinirano, kako ih je kasnije pohvalio biskup Antun Akšamović sudjelovala u procesiji. U samostanu i zgradi Zavoda bilo je oko 300 gostiju .
Početak školske godine donio je još jednu radost ne samo sestrama nego i gradu Đakovu – 1. rujna 1937. započela je radom Stručna zanatska škola s pravom javnosti. Ovdje su djevojčice uz znanje iz općih predmeta dobivale i praktičnu naobrazbu koja će im trebati za obiteljski život. Učile su šivanje, krpanje, pletenje, vezenje i drugo.
Za vrijeme trajanja službe Majke Berhmane provincija je proslavila trostruki jubilej – 70-godišnjicu od osnutka provincije, 50-godišnjicu smrti utemeljiteljice Družbe Majke M. Terezije Scherer, te 30 godina od gradnje i blagoslova samostanske crkve. Bila je to prilika za zahvalnost i duhovnu obnovu sestara, ne samo za svečanu akademiju, koja također nije izostala.
Godine 1939. Đakovo je bilo domaćin Liturgijskog kongresa koji je održan u mjesecu srpnju na temu – Preporod duše po krštenju i krizmi. Svi slobodni prostori našega Zavoda stavljeni su na raspolaganje sudionicima kongresa, a izvan crkveni program odvijao se u našoj gimnastičkoj dvorani.
Preuzimanje rada u ubožnici grada Đakova 1940. godine bilo je sljedeće što je provincijalno vodstvo poduzelo. Prvih šest mjeseci sestre su radile besplatno, a samostan je zgradu opskrbio pokućstvom i platio uređenje peći za loženje. Bila je to pomoć Samostana siromasima grada Đakova.
Iste godine odlaze sestre u dvorbu bolesnika u Rudarsku bolnicu u Bor, u Srbiji. Ovdje su ljudi prvi puta susreli katoličke redovnice i bilo im je sve novo. Svemu su se čudili – osobito ih je privlačila lijepa kapelica, liturgija i molitva sestara. Njihov rad je povoljno djelovao kako na bolesnike tako i na ostale zaposlenike bolnice i samog rudnika.
Velika radost majke Berhmane i svih sestara u provinciji bila dovršenje i posveta naše bolnice u Vukovaru. Gradnja je započela 1939. a na svetkovinu Uzvišenja sv. Križa 14. rujna 1940. bila je posveta zgrade. U ovu bolnicu je ugrađeno mnogo truda, rada, žrtava i ljubavi svih sestara. U cijeloj provinciji nastalo je pravo natjecanje među zajednicama tko će što pridonijeti za novu bolnicu i osobito za novu kapelicu. U kapelici se nalazio veliki križ 7 metara visok sa korpusom u naravnoj veličini. Njega je, nakon što je bolnica bila oduzeta, sada već pokojna s. Daroslava Abramović na zaprežnim kolima prevezla u provincijalnu kuću gdje i danas resi veliki zid na ulazu u prostore nekadašnje kandidature i novicijata. Pred njim i pokraj njega su mnoge novakinje i kandidatice godinama prolazile i klanjale se ovom znaku našega spasenja slušajući povijest ovoga križa od sestara koje su radile u vukovarskoj bolnici.
Uređaj bolnice odgovarao je ondašnjim kriterijima medicinske znanosti i propisima Ministarstva zdravstva. Bolnica je nosila ime «Bolnica sv. Križa» kao spomen na prvu bolnicu Družbe u Churu. Nažalost ova bolnica nije dugo bila vlasništvo provincije. Godine 1948. u jednom danu vlast je oduzela bolnicu na vrlo grub i za sestre bolan način. Godine 1940. grad Vukovar dobio je prvorazrednu bolnicu, a da nije uložio nikakva materijalna sredstva, a sada ju je komunistička vlast oduzela bez obrazloženja. Tajna križa i trpljenja prati Kristove sljedbenike u svakom vremenu i na svakom mjestu. U tim teškim trenucima sestre su mislile na svoga Utemeljitelja o. Teodozija koji im je u prve Konstitucije napisao: «Križ neka bude njezin uzor, njezina utjeha i njezina snaga!» (Konstitucije od 1860.).
Još jedna bolnička ustanova, u kojoj sestre djeluju do danas, jeste otvorenje Zakladne bolnice na Rebru u Zagrebu 1942. godine. Preuzimanjem rada u ovoj bolnici očitovala se osobita briga Providnosti Božje za sestre. Naime, promjenom granica ostalo je bez posla preko sto sestara koje su radile u područjima koja su potpala pod vlast Madžarske - filijale Murska Sobota, Čakovec, Subotica, Sombor, Zrenjanin, pa je provincijalna uprava imala velikih briga kamo s tolikim brojem sestara. Tada su tražili sestre u Zagreb na Rebro. Slučajno?! To je najveća bolnica u kojoj su sestre do tada radile. Ima 1200 kreveta, a sestre su preuzele rad na kirurškom, internom, očnom i dječjem odjeljenju. Uz njegu bolesnika preuzele su i rad na röntgenu, u laboratoriju, u kuhinji i praonici. Na početku je bilo zaposleno oko 80 sestara, a taj se broj s vremenom povećavao, pa je jedno vrijeme na Rebro radilo preko stotinu sestara, te su bile raspoređene u dvije zajednice. Stanuju u posebnoj zgradi u kojoj imaju kapelicu posvećenu sv. Barbari u koju dolaze i bolesnici, jer zgrada koja je građena za kapelicu nije bila dovršena i nije privedena svrsi za koju je građena.
Ova godina – 1942. bila je u svakom pogledu veoma teška za sve ljude pa i za sestre. Te godine su iz Bosne u Đakovo dopremljena ratna siročad, djeca koja su ostala bez roditelja. Općinska uprava je grupu od 60-ero djece dodijelila na brigu sestrama. Općina se, doduše, obvezala da će sestrama pomoći uzdržavati djecu, jer su i sestre same oskudijevale. Djeca su bila smještena u zgradi Maloga konvikta i u početku su bila začuđena i s nekim strahom gledala na sve oko sebe. Ubrzo su ljubav i dobrota sestara probile granice straha pa su se djeca već za nekoliko dana veselo igrala na igralištu, oni koju su bili započeli školu ovdje su ju nastavili, jer su im sestre držale privatne satove da nadoknade ono što su izgubili. Najmanje su sestre učile prve korake. Sestrama su se u ovom humanom radu pridružile učenice naših škola i konviktice. Dijelile su s djecom svoju užinu, odricale se nekih svojih predmeta ili igračaka, pomagale im kod učenja, s njima se igrale. Bog je blagoslovio ovu ljubav djece i sestara tako da nikome nije manjkalo ništa tih dana i svi su žalili kad je općinska vlast premjestila djecu u posebnu zgradu, a zatim ih razmjestila po dječjim domovima.
Majka je Berhmana osobitu pažnju posvetila samostanskoj ekonomiji nedaleko Đakova «Josipovcu». Kupnjom novih parcela zemljišta povećala je posjed, a nabavkom modernih strojeva – vršalice i traktora unaprijedila obradu zemljišta. Time su se prihodi povećali, a sestre su imale vlastiti kruh.
Iako je ekonomska i financijska situacija bila vrlo teška i manjkalo je svega najpotrebnijega Majka se Berhmana odlučila i u tim okolnostima za samostansku crkvu nabaviti orgulje. Velike zasluge za to imao je kanonik i rektor crkve Rudolf Šverer. On se godinama zauzimao i darovao svoj doprinos za gradnju ovog instrumenta. Svojim utjecajem djelovao je i na druge koji su darovali financijska sredstva da su orgulje mogle biti izgrađene. Gradio ih je domaći majstor Josip Majdak iz Zagreba. Svečana kolaudacija bila je 5. svibnja 1942. Na njoj su sudjelovali uvaženi glazbenici onoga vremena – p. Anselmo Canjuga, Franjo Dugan, Kamilo Kolb i drugi. Do danas orgulje slave Boga i veličaju svako liturgijsko slavlje u samostanskoj crkvi.
Teške nevolje proživjele su sestre kad je u Sanatoriju na Strmcu izbio požar. Pod cijenu života spašavale su male bolesnike i sve ih spasile. Spašene su i njihove stvari. Sva su djeca spašena. Izgorjele su samo stvari sestara i njihova imovina, jer nije bilo vremena misliti na to. Glavno je bilo spašavanje djece.
Vremena su bila veoma teška i opasna za putovanje pa Majka Berhmana nije mogla pohoditi sestre u svim zajednicama. Nije npr. bilo moguće doći do Gospića, Visa, Herceg Novog, Stoliva i drugih zajednica. Tamo gdje je ikako bilo moguće provincijalna poglavarica ili njezine savjetnice posjećivale su sestre.
Na kraju te ratne 1942. godine sestra je u kroniku zapisala sljedeće: «Kad gledamo unatrag na život i rad sestara u prošloj godini, moramo priznati, da su nam dani bili pod osobitom zaštitom Božje dobrote i milosrđa, što nam je nebeska majka svojim zagovorom isprosila. … Bila je to godina napornog rada u kojoj su sestre prinosile velike žrtve napose u kršćanskoj ljubavi prema bližnjima u bolnicama punim ranjenika i bolesnika svake narodnosti i vjere, svakog jezika i iz svakog kraja.» Ratnih nevolja nije bio nitko pošteđen, pa su i sestre dijelile sudbinu onih s kojima su i među kojima su živjele i radile. Vladala je oskudica svake vrste, ali bila je velika radost provincijalne poglavarice da se sestrama nije ništa dogodilo. Kako je Majka Berhmana uspjevala nositi toliku odgovornost u ovim teškim godinama? Pouzdanje u Božju Providnost i duboka vjera bili su temelji na kojima je gradila svoj život i nastojala poticati sestre da i one u duhu vjere ustraju u zvanju i izvrše povjereno im poslanje.
Tko je bila ta hrabra žena?
Marija s. M. Berhmana Matijević rođena je u Žegaru nedaleko Bihaća u Bosni 18. kolovoza 1887. godine. U Bihaću je pohađala višu djevojačku školu i zatim 1904. godine stupila u samostan Sestara sv. Križa u Đakovu. Godine 1908. položila je prve zavjete. U samostanu je završila Učiteljsku školu i predavala najteže predmete – matematiku, fiziku i kemiju u više mjesta. U Građanskoj školi, te Višoj djevojačkoj školi u Đakovu; u Državnoj školi u Nuštru, na Građanskoj školi u Herceg Novom. Ovdje je bila i ravnateljica škole i poglavarica zajednice. Njezine učenice je se sjećaju kao stroge ali pravedne sestre i nastavnice. «Bila je stroga ali pravedna i dobra sestra» - posvjedočile su. Osobita su joj briga bila slabije nadarena djeca. Za njih je žrtvovala svoje slobodno vrijeme i davala im privatne satove iz svojih predmeta kako bi svladala gradivo i nešto naučila za život. Četvrtkom i čak nedjeljom davala je privatne satove kandidaticama. Bila je vrlo praktična, ali i duboko pobožna. Kad je završila službu provincijalne poglavarice preuzela je upravu bolnice u Vukovaru. Ovdje se pokazala sva duhovna veličina majke Berhmane. Svoju je dužnost vršila savjesno i predano, a u zajednici je pomagala u svim kućnim poslovima – kod čišćenja povrća, pranja rublja i suđa i gdje god je trebalo. Znala je savjetom i lijepim riječima pridići malodušne i pomoći sestrama u životnim teškoćama, a o svojim bolima i nevoljama je šutjela. Bolovala je i kad je 1957. godine došla u provincijalnu kuću znala je da će to biti posljednja postaja njezina služenja. Ovdje je još uvijek redovito sudjelovala u zajedničkoj molitvi, kod stola i u rekreaciji. Uvijek su joj ruke bile nečim zaposlene – plela je ili radila drugi ručni rad. Bila je neumorna. Sve do zadnjega živo se zanimala za zbivanja u Crkvi i Kongregaciji. Jako je željela doživjeti završetak Drugog vatikanskog koncila, ali je Bog odredio drugačije. Na spomendan Marijina prikazanja došao je Gospodin po nju. Umrla je smireno primivši sakramente Svete Crkve 21. studenoga 1963. godine ostavivši trag dobrote, ljubavi, požrtvovnosti i primjer pravog redovničkog služenja.
Korištena literatura:
Kronika Hrvatske provincije II, 1950.-1968.
Povijest Hrvatske provincije Družbe sestara sv. Križa, III. dio.
Kronika Hrvatske Provincije sestara sv. Križa od god. 1868.-1968. (ciklostil)
Theodosia, Nr. 2, 79. Jahrgang, April 1964.
Arhiv provincijalne kuće u Đakovu

Prenosimo iz Teodozije
«Moj» otac Teodozije
Opet su se mnoge sestre osjetile potaknutima da podijele svoja razmišljanja o ocu Teodoziju. Mi se tome radujemo i zahvaljujemo za svaki prilog. Sljedeći broj Teodozije donijet će i ostale poslane priloge.

Moj dragi oče, prigodom proslave 100. godišnjice smrti majke M. Terezije, 1988. godine, ovdje, u Hazaribagu, u Indiji, s jednom skupinom sestara sv. Križa pripremala sam izložbu o našoj Družbi. Za tu prigodu sam čitala, razmišljala i razmatrala o tvojemu životu i o životu majke M. Terezije te o našoj karizmi. Pritom mi je postalo toplo oko srca i osjetila sam posebnu naklonost prema tebi, dragi moj Oče. Jednostavan, ali sadržajan simbol došao mi je na um: gledala sam na tebe kao na veliki zdenac koji nikada ne presušuje. Danas mogu reći: Zar mi nije gorjelo srce dok sam čitala tvoj životopis? Ti si duboki zdenac iz kojega izviru bujice vode. Divim se tvojoj osobnosti, tvome religioznom duhu, tvojoj nesebičnoj i suosjećanoj predanosti, tvojemu bezgraničnom pouzdanju u Boga, tvojemu uvjerenju, tvojoj gorućoj revnosti, tvojoj izdržljivosti i spremnosti da sve napustiš.
Crpeći snagu iz tog zdenca ojačalo se moje zvanje. U svojoj ljudskoj sklonosti i u svojoj radosti postao si «moj» otac Teodozije, siromasima otac, djeci prijatelj, a mladima učitelj. Svojim propovijedima i učenjem, te svojim spisima mnogo si doprinio religioznoj obnovi i produbljenju svojega vremena. Tvoj dinamični duh izazov je za mene da se potpuno založim na pastoralnom području. Ti si bio pravi Božji čovjek i pravi pastir svoje župne zajednice u Churu. Kao siromašni kapucin i vjerni sljedbenik sv. Franje iz Asiza nisi imao ništa svoje, ali si mnogo dao, posebno siromasima. Svoju majku Crkvu ljubio si kao vjeran sin, pa i onda kada si morao plivati protiv struje. Time i mene hrabriš kada mi prijete slični problemi.
Tvoja milosrdna ljubav dira me do dna duše i potiče me da se zauzmem za ljude koji su tjelesno, emocionalno i socijalno ugroženi, da bi njihovim srcima donijela ozdravljenje. U svojim posjetima obiteljima pokušavam roditelje, djecu i mlade motivirati i potaknuti da svoj život oblikuju po kršćanskim moralnim vrijednostima i da se dnevnom molitvom i čitanjem Svetoga pisma jačaju u vjeri.
U svojem molitvenom životu, moj dragi oče Teodozije, prati me tvoje duboko uvjerenje da je «molitva, to jest susret s Bogom, ljudima tako potrebna kao disanje, kao povezanost biljke sa zemljom i kao povezanost grane s drvetom». Ja crpim vodu radosti i snage iz tvojega zdenca molitve, posebno u teškim situacijama.
Znam, moj Oče, ti nisi bio popularan. Nisi gledao na čast i ugled, niti na sebe kao vođu svojega vremena. Ti si se nesebično zalagao za dobro ljudi, prije svega radnika, žena i djece, za uspostavu njihova dostojanstva. Divim se tvojemu neumornom nastojanju za poboljšanje socijalnih prilika za one koji su bačeni na rub društva i koji su potlačeni. Tvoj život odgovara tvojim riječima: «Svaki čovjek pod suncem moj je brat i moja sestra». Ili: «Dokle god postoji jedno siromašno dijete na svijetu, ne mogu mirovati.» Ta duboka, milosrdna ljubav za siromahe trošila te do kraja.
«Moj veliki oče Teodozije, bio si prije 200 godina čovjek za danas. Ti dalje živiš u nama, u meni, kao čovjek koji se potpuno razdao, koji je živio s Bogom, za Boga i u Bogu.
Ti si duhovne, moralne i prije svega crkvene izazove uočio kao «potrebe vremena» i prema tome kao »volju Božju». Ponosna sam na tebe, dragi oče Teodozije: ti potičeš mene i nas da uvijek iznova živimo svoju karizmu kao tvoje prave kćeri, koje su pozvane da budu milosrdne sestre sv. Križa. (s. Florentina Ekka, Hazaribag, Provincija Centralna Indija)

O. Teodozije pratio me kroz cijeli moj život. U svakoj prigodi imao je za mene riječ ohrabrenja. Još kao novakinji, god. 1950., njegov dobri pogled pun razumijevanja ulio mi je hrabrost. Tada smo iz naših samostana, daleko od domovine, prognane od komunističkih moćnika i protjerane kao «neprijatelji naroda». Brojali su nas kao «komade» i mučili nas u raznim tvornicama na graničnim područjima Böhmena, Moravske. Vrijeme koje je nadolazilo, izgledalo je za nas mračno, ali nas je o. Teodozije znao tješiti: «Za budućnost ne brinite… Za budućnost se brine dragi Bog.» U umoru i iscrpljenosti on bi pokazao na Spasitelja, koji se za nas krvlju znojio. On je jačao moje pouzdanje u Boga i Božju providnost, kada sam bila bespomoćna.
Bogu hvala, došlo je vrijeme političkoga prevrata. Dobile smo slobodu. U novim izazovima svijetli mi na putu kroz život ono životno iskustvo koje je o. Teodozije izrekao riječima: »Božja dobrota me nije nikada razočarala.» (s. Pavla Krivankova, Provincija Češka)

Godine 1841. sastavljeno je sljedeće pismo za o. Teodozija, kao tjeralica.

Policijski oglas
Ako je sudjelovanje u huškanju u službi u Leuggernu osuđeno, traži se prema tome da dotični bude pod budnom paskom. Mi moramo već danas, više nego ikada, paziti na tog čovjeka, jer nam on svojim riječima i djelima pokazuje kamo treba ići. Njegovo je pouzdanje u Boga neograničeno: Pouzdaj se – i Bog će te voditi. On je posjedovao budni smisao i prema vani i prema unutra, da spozna potrebe vremena i ljudi i da prema tome djeluje. Pravo shvaćanje mora postati djelo!
Njegova radikalnost, zajedno s darom promatranja, analitički način mišljenja, odvažnost, jakost volje, sposobnost da oduševi nekoga, sposobnost za organiziranje, strastvenost i vatreni temperament daju da on ide novim putovima, koje uočava kao potrebe ljudi svojega vremena, bez obzira na materijalne okolnosti.
Što je tada «funkcioniralo», može se i danas ostvarivati, ako i mi, kao i o. Teodozije, evanđelje živimo u djelima – težeći prema cilju, ne gledajući na vrijeme, budni za današnje potrebe i čežnje ljudi. U pravo vrijeme, na pravomu mjestu, ono što je pravo činiti – to je bila njegova duhovnost. Živi što učiš i uči što živiš. Duhovne će zajednice preživjeti samo ako očuvaju suvremenu aktualnost. Nitko ne će preuzeti neki način života koji smatra da je zastario. Mi smo znak, ne samo po načinu na koji se odijevamo, ne samo po onome što kažemo ili činimo, nego i po onom što jesmo. Dakle, moramo tako živjeti da stvarno dajemo svjedočanstvo.
U čemu je razlika između redovnika i kršćana laika? Redovnici žele biti jedno s kršćanima u svijetu, ne žele se od njih dijeliti, a posebno ne nad njima stajati i praviti se višima.
Živimo li prema tome? (Internacionalni novicijat, Hegne, Provincija Baden-Württemberg)

Što vidim na njemu posebno? On je živio samo za Boga i bližnjega. Iako je imao nagli temperament, osjećalo se cijelog njegova života njegovo dobro srce. On je svetac, za njega govore njegova djela.
Što volim i cijenim na njemu? Njegovu veliku jednostavnost, skromnost i duboku povezanost s Bogom.
U kojim slikama živi on danas u meni?
a) U slici sijača. Jer on je posijao prvo sjeme. Bez njega ne bi bilo sestara sv. Križa, ni u Ingenbohlu, ni u Menzingenu, a ni «blaženih sestara sv. Križa»!
b) U slici pelikana. Što je htio, to je stvarno i činio. Nije stao na pola puta. Njegov životni program bio je ljubiti, pomagati, predati se.
„Otac Teodozije bio je junak!“ Ovo su riječi jedne osobe iz kapucinskoga reda. (s. Lydia Gatterer, Meran, Provincija Italija)

Tko je o. Teodozije za mene?
Prije svega on je utemeljitelj dviju velikih, modernih redovničkih zajednica. Drugi Franjo, ispred svoga vremena. Franjo je propovijedao svim stvorenjima, hvalio je i veličao Boga zbog njegovih čudesnih djela. Otac Teodozije brinuo se za tjelesno dobro ljudi svojega vremena. On je bio čovjek molitve. Prosjak-redovnik za druge. Ponizan, nije gledao na siromahe i na žrtve. Nesebično se i ujedno radosno, oduševljeno zalagao. On je tražio i trebao pomoćnike za svoje ideale. To je mogao jer je njegov duh bio trajno povezan s Božjim Duhom. Iz toga je crpio snagu. Nije mislio na sebe, nije mirovao
Zahtijevao je od sebe i od sestara mnogo. Njegovo djelo uspjelo je vjernom podrškom i brigom odvažne i ujedno hrabre žene, majke M. Terezije. Mnoge neuspjehe i napadaje morao je on izdržati, ali uvijek je osjećao da ga nosi milosrdna Božja ljubav. Svaki čas je bio spreman predati svoj život u Božje ruke. Tako je meni i nama postao uzor.
Hvala, o. Teodozije! Izmoli nam Božji duh, hrabrost i odvažnost i u napuštanju dragih nam djelatnosti. Molimo milost, prije svega za nas koje slijedimo Krista, da u njegovu duhu budemo prožete kršćansko-socijalnim duhom.
Ja sam smjela provesti veći dio svoje redovničke mladosti u Matici i tamo sam s mnogim susestrama položila zavjete 1956. godine. Često sam stajala pred samostanskom portom, ulazila sam i izlazila i uvijek me pogađao blagi Očev pogled. Njegov kip je zračio za mene sigurnošću i zaštićenošću. Mnogo toga o životu i djelovanju naših utemeljitelja naučila sam u školi, u postulatu, a naročito u novicijatu. Sve više uviđam kako je duh naših utemeljitelja oblikovao moj život kao sestre sv. Križa.
Od oca Teodozija usjekle su mi se posebno neke crte: njegov nježni osjećaj za posve siromašne i najmanje. Iz tog osjećaja mogao je jednom jednoj sestri, koja je upravo šivala košuljice za male bebe s debelim šavom, reći: «To morate bolje raditi. Ovo šivanje će nanijeti bol malenima.» Stoga je i mogao reći: »Dokle god jedno siromašno stvorenje bude na svijetu, ne mogu mirovati.» Konačno, to je bila pokretačka sila za njegov nemirni život.
Pitanje financija bilo je u njega sporedno. Uvijek je našao pomagače. Nažalost, mnogo toga je previdio i iskorištavali su njegovo povjerenje. Ipak je on išao s bezgraničnim povjerenjem svojim putem i tako je postajao sve više veliki socijalni apostol svojega vremena.
O. Teodozije je, poput našega zaštitnika Franje i Elizabete, vidio u malenima i siromasima samoga raspetog Gospodina. (s. Maria Ida Gigler, Graz, Štajerska)

Ja držim našega o. Teodozija prorokom. Bio je otvoren za volju Božju. Pokušavao je strastveno je ispuniti, iako je to nekada značilo plivati protiv struje. U svoje vrijeme nailazio je na malo razumijevanja, ali njegove ideje i danas su aktualne. Njegov život i njegove riječi za mene su ohrabrenje u situacijama u kojima sam u vjeri rekla svoj da Bogu: kada je Gospodin križao moje planove i pozivao me da krenem na nove putove.
O. Teodozije tip je sveca koji u očima ljudi nije bio jako uspješan. No, on je bio sluga po srcu Božjemu i Bogu se svidio. On je za mene živi uzor koji je požrtvovno i radosno djelovao «na slavu Božju i za dobro ljudi». (s. Leona Martinkova, Provincija Češka)

Nakon što sam pročitala zadnji broj Theodosije, osjetila sam se u nutrini potaknutom da «o svom o. Teodoziju» nešto napišem, ne samo zbog toga što sam uvijek o njemu imala divnu sliku i uvijek duboki odnos prema njemu. Dugo vremena moj odnos prema o. Teodoziju bijaše upravo površan. Kadgod sam na njega pomislila, stajalo je preda mnom golemo brdo dugova koje je on ostavio mladoj majci M. Tereziji kao neka blokada između mene i njega. Ali, što sam više razmišljala o njegovu životu, to je više na mene djelovala njegova osobnost i moja se slika o njemu počela mijenjati. Otac Teodozije postao je za mene sasvim živ. Moja je ljubav prema njemu rasla i danas mislim sa zahvalnošću na njega kao na čovjeka koji je imao vizije, kao na socijalnoga apostola sa srcem koje je obuhvatilo cijeli svijet.
Kada sam proučavala tekstove o karizmi, jako je na mene djelovalo pouzdanje koje je o. Teodozije imao, što me je poticalo, da sama budem žena pouzdanja.
Oče Teodozije, gledam te kako stojiš na podnožju ingenbohlskoga brježuljka s pet franaka u torbi i govoriš: »Ovaj brježuljak moram imati.» Tada nisi znao kamo te mogu voditi tvoji ideali, hoćeš li imati uspjeha ili će te cijela stvar uništiti. Naći prikladno mjesto za kuću Maticu Milosrdnih sestara, bila je želja tvojega srca i tako si slijedio svoj plan, pouzdavajući se u Božju Providnost. Velikodušni ljudi su ti odgovorili, velikodušni oče Teodozije.
Otvorio si tvornicu tekstila u Böhmenu, u Češkoj, bez financijske sigurnosti, jedino pouzdavajući se u Boga. Poteškoće nisu mogle umanjiti tvoje povjerenje. Suprotno tomu, one su ga još pojačavale i činile te još poduzetnijim. Pouzdavajući se u Božju providnost i dobrotu ljudi postigao si u ono vrijeme nezamislivo. Ti si se usudio učiniti ono na što se nitko prije tebe nije odvažio.
Dolazi mi na pamet slika pješčanoga kamena, oblutka, koji je bačen u vodu i tamo pravi sve više i sve veće krugove. Ti si bacio oblutak Božjega dragog suosjećanja s velikim pouzdanjem u srca, u more europskoga društva 19. stoljeća. Krugovi su se proširili i obuhvaćaju cijeli svijet. Krugovi su zahvatili i vas i mene i pozvali da oblutke suosjećanja bacimo u ocean današnjega svijeta u kojem nema ljubavi. (s. Shalini Kozhuppakalam, Hazaribag, Provincija Centralna Indija)

Osobna sjećanja na o. Teodozija
U arhivu u kući Matici postoje zabilješke sestara koje su osobno poznavale o. Teodozija. Slično kao «Cvjetići» sv. Franje ne zahtijevaju oni da budu stvarni, nego potječu iz «sjećanja srca» gdje dalje cvjetaju.

Otac Teodozije nije nikada propuštao da u svojim poukama pouči sestre o svemu. On im je stavljao na srce, da ne idu slijepo u dnevni posao, nego neka promisle kako se posao može najbolje obaviti, kako mogu sve dobro rasporediti i iskoristiti. Običavao je reći: »Milosrdna sestra treba iz ničega i iz malo toga moći učiniti mnogo.»
s. Thomasina Veser, rođ. 1823., zavjeti 1859.
Otac Superior nije nam mogao dovoljno naglasiti, da uvijek u siromasima i bolesnicima trebamo gledati božanskoga Spasitelja. Tada će mnoga žrtva biti laka. On je govorio: »Dajte siromasima hranu dobru koliko više možete. Kada siromah i bolesnik vidi dobru volju, oni su također zadovoljni. Nikada nemojte misliti da je nešto dobro samo za siromahe. Ne držite ostatke jela u hladnjaku, dok ne bude pokvareno, nego razdijelite siromasima dok je jelo još dobro.» Trebamo se pitati ne moramo li se stidjeti da dragom Spasitelju dajemo loše pripravljenu juhu, dok smo mi jeli bolju.
s. Geroldina Vökle, rođ. 1844., zavjeti 1862.

Ne može se to ni izreći kako je o. Teodozije uvjerljivo propovijedao o raspetom Spasitelju. Osjetilo se kako je njegovo srce gorjelo od ljubavi prema Isusu, kada je pokazivao na križ s riječima: »Tu učite trpjeti, podnositi i biti strpljive. Prijeđite rukom preko čela te gledajte je li krvavo; ako nije, nemojte se tužiti. Dragi Spasitelj se za nas krvlju znojio.»
Jedan je gospodin pitao o. Teodozija zašto on svim sestrama kaže TI? Otac Teodozije upitao je gospodina ima li djece. On je rekao da ima. Tada reče o. Teodozije: »Govorite li svojoj djeci TI ili VI? Sestre su moja duhovna djeca.»
s. Eustachia Hauser, rođ.1824., zavjeti 1856.

Neka kandidatica morala je nositi drva. Tada joj je palo na pod jedno drvce. O. Teodozije pozove drugu kandidaticu da ga podigne. Ona reče: »Oče Superiore, to nije moja «dužnost». Tada on odgovori: „Onda je moja“ te podigne drvce.
s. Adelheid Dillenz, rođ. 1835., zavjeti 1859.

O. Teodozije živo se zanimao za školu u Djevojačkom domu. Usprkos mnogim poslovima, posjećivao ih je često te se osvjedočio o djelovanju kćeri i oduševio se njihovom revnošću. Stojeći u nekoj prozorskoj udubini održao je s velikom ljubavlju analizu riječi i rečenica i pritom je mnoge stjerao u škripac.
U jednom predavanju rekao je o. Teodozije: «Kada sestre idu iz jedne podružnice u drugu, govore jedna drugoj o prilikama, o sestrama, o poglavaricama itd. Od toga onda nastaju predrasude, nesklonosti, nezadovoljstva. Kako često se time poremeti mir i u kući i izvan nje?!»
Što se tiče odgoja djece, rekao je sestrama: »Proučavajte osobitosti djece da biste mogle bolje djelovati u odgoju. Sa svom se djecom ne postupa jednako, ne gura se svu djecu kroz istu rupu. Kod nekog djeteta dovoljan je samo jedan pogled, uputa, poniženje, drugo treba kaznu, ali tek nakon opomene. Nemojte kažnjavati zbog pogrješaka koje nisu grijesi. Također, kada dijete ošteti neki predmet ili razbije nešto, ali ne iz zlobe, ne treba ga kažnjavati, nego treba kažnjavati laži i krađu. Ne dopustite nikada da djeca budu gladna. To nije dobro. Na taj se način djeca uče krasti.
s. Theodolinda Schwegler, rođ. 1845., zavjeti 1865.

Kada je jedna sestra rekla drugoj da je o. Teodozije prenježan, ona mu je to rekla, a on je o tome rekao u duhovnim vježbama: »Ne voli se vas jer ste žene, voli vas se jer služite Bogu.»
s. Rufina Häge, rođ. 1837., zavjeti 1861.

S. Marzella pripovijeda o s. Franziski Hössle, rođ.1829., a zavjete je imala 1850. Dugo je djelovala na dvorskoj školi, bila je pored toga i tajnica blaženoga Utemeljitelja. Često je morala i novčane poslove obavljati kod banke Bavier. Sve veća zaduženja ispunjala su dušu dobre s. Franziske brigama i bolom. Jednom je ona molila svojim jasnim glasom krunicu u katedrali u Churu, kod zajedničke pobožnosti. Njezine su misle opet odlutale na novčane poslove. Htjela se umiriti pouzdanjem u Božju providnost. U velikom pouuzdanju, umjesto desetke otajstva krunice, odzvanjao je glas s. Franziske: ”Gospodin će sve dovesti u red.”
Otac Teodozije, koji je predvodio pobožnost, primijetio je to na svoj blagi očinski način : ”Ti si danas sa svojim mislima bila opet negdje drugdje.”
Jednom je, nakon duhovnih vježbi, stajao o. Teodozije kod nekoliko sestara koje su ga molile da ih posjeti na njihovim filijalama. “A”, reče on, “nemam vremena. Kada umrem, uvijek ću biti s vama.”
s. Rufina Häge, rođ. 1837., zavjeti 1861.

Poslije zavjeta došla sam u Oberegg, kanton Appenzell. U veljači 1865. godine rekli su kako je o. Teodozije u blizini. Mi smo se radovale i vjerovale smo da će nas o. Superior počastiti svojim posjetom. O Bože, došla je žalosna vijest da je u jednom hotelu u Heidenu o. Superiora pogodila kap. Sestra Ludmilla pohitila je odmah tamo, a ja sam bila u brizi sve dok sestra nije došla. Tada sam i ja smjela ići. Kakav pogled! Dragi otac mrtav! Koliko sam tu plakala! S mnogim sestrama sam bdjela cijelu noć i preko dana. Smjela sam pomoći položiti drago tijelo u lijes i nositi ga u kola koja su bila spremna za Chur. Velika je bila bol i žalost, ali je bilo i veliko pouzdanje da ćemo dragoga Oca opet vidjeti u vječnosti.
s. Oktaviana Gaup, rođ. 1840., zavjeti 1864.
Theodosia, 3/2008
Prevela: s. Angelina Samardžija

s. M. Estera Radičević
S MNOGO SRCA BRINULA SE I ZA ĐAKOVAČKU SIROTINJU
Časna gospođa Charitas Alt
(Đakovo, 1. ožujka 1880. – Ingenbohl, 2. studenoga 1948.)
Godine 1998. navršilo se 50 godina od smrti majke M. Charitas Alt. Tim je povodom u našemu glasilu (U znaku Križa, br. 3. i 4.) objavljen prilog «U spomen majci Charitas Alt», iz pera s. Karitas Šmit. Kada su 1999. godine preneseni njezini posmrtni ostaci u Đakovo, nije bilo moguće (zbog manjka prostora) objaviti cijeli nekrolog. Stoga u ovomu broju glasila donosimo spomenuti nekrolog u cjelini, kako se ne bi ponavljalo ono što je već objavljeno.
Uz ime majke Charitas povezana je asocijacija njezina odlaska u Švicarsku. Nama je danas ostalo skriveno zašto je jedna zaslužna provincijalna poglavarica, koju su sestre izuzetno poštivale i voljele, za njom plakale i nju do današnjeg dana spominju je kao svetu sestru, morala otići iz voljene Provincije i umrijeti u tuđini. O tomu nije ostalo ništa zapisano. Bio je to njezin životni put i njezin životni križ, a vjerujemo da je tih deset godina najplodnije razdoblje života majke Charitas Alt.

MAJKA CHARITAS (KATA) ALT
Rođena 10. ožujka 1880. u Đakovu.
Prvi zavjeti 24. travnja 1900. u Ingenbohlu.
Umrla 2. studenoga 1948. u Ingenbohlu.
Posmrtni ostaci preneseni 9. ožujka 1999. u Đakovo.

Kada je 4. studenoga 1948. g. tadanja provincijalna poglavarica, majka Amadeja Pavlović, objavila smrt majke Charitas, u svojoj okružnici napisala je i ovo: «…sada vam ovim putem javljam ovu tužnu vijest koja je tim bolnija što smo još uvijek očekivali povratak drage Časne Gospođe, naše duhovne majke, čija je uspomena u našim dušama sveta.»
Danas, iako ne živa, vraća se draga majka Charitas u svojim posmrtnim ostacima u svoju Domovinu, u svoju Provinciju, u svoje rodno Đakovo. Od sada moći ćemo je posjećivati na njezinu zadnjem počivalištu, a kapljice blagoslovljene vode koje će padati na njezin grob bit će naša molba za njezin zagovor.
Majka Charitas rođena je u Đakovu 1. ožujka 1880. g. od oca Nikole Alt i majke Elizabete rođene Schmidt. Isti je dan krštena u župnoj crkvi na ime Kata. O njezinu djetinjstvu nema podataka, tek je poznato da je njezina majka bila vrlo pobožna, uzorna kršćanska. Osnovnu i Višu djevojačku školu završila je pod vodstvom naših sestara u Đakovu. Zadnju godinu Više djevojačke škole provela je u našemu Konviktu. Među tadanjim nastavnicama bila je i s. Radegunda Polz i s. Engelberta Sporčić, obje kasnije provincijalne poglavarice, te s. Mihaela Pinter. Nakon završene Više djevojačke škole stupila je 24. kolovoza 1895. godine u naš samostan. U Zagrebu polazi Učiteljsku školu. Godine 1898. vodi je s. Engelberta Sporčić, s još dvije kandidatice, u Kuću maticu. Tamo će završiti postulat i novicijat te učiti strane jezike: francuski, engleski i talijanski.
Nakon položenih Prvih zavjeta vraća se u Đakovo. Uz rad na školi, dodijeljena je za pomoćnicu učiteljici novakinja, da bi nakon nekoliko godina potpuno preuzela brigu za odgoj novakinja. Tijekom 27 godina poletnom je dušom i redovničkim oduševljenjem vršila ovu odgovornu dužnost. Odgojila je našoj Provinciji čitave generacije požrtvovnih i svetih sestara. Njezine pouke nisu se zaboravljale i sestre su nastojale odjelotvoriti ih u životu. Mogle su izdržati na teškim mjestima i u teškim prilikama jer su bile zadahnute Božjim duhom koji im je ucijepila majka Charitas kao učiteljica u novicijatu, a kasnije kao provincijalna poglavarica. Pouke su joj bile bogate sadržajem iz Sv. pisma i evanđelja, protkane bogatim životnim iskustvom. Prožeta dubokom vjerom i finim psihološkim zapažanjem znala je opaziti krize svojih povjerenih te im davati pravi savjet i smjernice. Tako je jednu kandidaticu, koja je počela kolebati u zvanju i željela se vratiti kući, učvrstila u redovničkom zvanju obradivši u dnevnom razmatranju rečenicu iz Psalma 144: «Čuj, kćeri, i vidi …» Ta kandidatica, kao i druge prisutne tom razmatranju, više nikada nije imala napasti protiv svojega redovničkog poziva.
Visoko je cijenila sveta Pravila i revno je nastojala pridobiti i sestre da ih usvoje i vjerno vrše. Voljela je sestrama priuštiti razonodu, ali u okviru svetih Pravila. Jednom zgodom piše poglavarici na Sušak: «…Kada budu naša djeca bila na Sušaku, pa kada se voze morem, smijete poslati po dvije Vaše sestre s njima da se provezu… K onoj gospojici na Krk ne smiju ići. Sestre dobro znadu što sveta Pravila pišu o putovanjima sestara i komu smiju putovati. To ne vrijedi samo za Provinzhaus i za novicijat, nego za sve kuće.» (17. 6. 1928.)
U pismu majci Amadeji Pavlović piše iz Švicarske: «S. Arkanđela želi «plan za ženske internate». Kao tiskanice šaljem 3 primjerka. – Po mom shvaćanju traži ministarstvo plan, tj. svrhu, uvjete, uređaj, nadzor zavoda. U tu svrhu bi najbolje bilo uzeti iz svetih pravila i iz Kažiputa odnosne točke. Tamo je sve potanko označeno, kojim duhom odišu svi zavodi naše Kongregacije, pa i naše provincije. Te su odredbe sve suvremene – nipošto zastarjele; priznate su kao najbolje za djevojke. (Naš zavod ima preko 220 unutarnjih pitomica, koje se u duhu naših propisa odgaja ne za samostan, nego za obitelj, za svijet. Velik broj učenica svjedoči za ugled zavoda.) Prođite pomno 17. poglavlje sv. pravila (iz Kažiputa «Upute za odgajališta») … Naši biskupi imaju sv. pravila – pokažite i Kažiput. Oni će odrediti da li valja i državnoj vlasti dostaviti uvid rada po jedan primjerak. Kako vidite, ja tu stvar smatram vrlo važnom.» (18. 10. 1943.)
Pod duhovnim vježbama tumačila je sestrama, kao provincijalna poglavarica, sveta Pravila, a svoje pouke potkrijepila je primjerima iz svakodnevice. Jako je nastojala da sestre steknu i zadrže pravi redovnički duh, duh sestara sv. Križa – duh požrtvovnosti, samozataje… Jedna sestra, još kao jubilarka s dijamantnim zavjetima, u životu je nastojala provoditi preporuku koju im je u novicijatu dala majka Charitas: «Za mene je dan izgubljen ako nisam toga dana podnijela koju osjetljivu žrtvu»; «Uvijek za sebe izabrati teže… Što je teže, to je moje»; «Savjetujem vam da uvijek cijenite molitvu. Neka vam je na prvom mjestu u danu.»
Nakon blagoslovnoga djelovanja provincijalne poglavarice majke Engelberte Sporčić, preuzima majka Charitas, godine 1928., tu službu. Obnašat će je punih 9 godina. Bile su to teške godine. Djelovanje sestara znatno se proširilo u svim granama apostolata. Trebalo je mnogo mudrosti i Božjega duha da ne bi preveliko vanjsko djelovanje oslabilo redovnički duh. Kojim je mislima preuzela majka Charitas svoju službu, možda je i nehotice izrazila u pismu majci Amadeji godine 1943., kada je majka Amadeja preuzimala u teško ratno vrijeme brigu za našu Provinciju. Majka Charitas piše: «…Uzdajte se u Gospodina! Činite sa svoje strane sve što dužnost traži, kao da sve stoji do vas, ali se molite Bogu i uzdajte se jedino u Njega, jer On je gospodar srdaca! Budite sestra i majka sestrama. Uživite se u njihove boli i brige i borbe.» (2. veljače 1943.)
Samaritanski rad sestara proširio se preuzimanjem rada na Dječjoj i Ortopedskoj klinici u Zagrebu na Šalati. Godine 1931. počinju raditi na Tuberkuloznom odjeljenju na Zelenom brijegu i u Radium-institutu na Ženskoj klinici u Zagrebu. Godine 1929. sestre su pozvane na rad u sanatorij dr. Matanovića u Novi Sad i preuzimaju Dječje lječilište u Šumetlici. Godine 1931. sestre dolaze na rad u Gradsku bolnicu Sombor. Majci Charitas bilo je stalo da sestre budu i stručno osposobljene za svoje djelovanje. Nastoji da svaka sestra stekne potrebno znanje polaskom dvogodišnje škole za sestre bolničarke ili trogodišnje za sestre pomoćnice na Zvijezdi, Mlinarska cesta.
Majka Charitas bila je posebno sretna kada je stiglo odobrenje za otvaranje vlastite škole za sestre bolničarke. Blagoslovom tadašnjega koadjutora, nadbiskupa Alojzija Stepinca, započela je s radom Bolničarska škola s pravom javnosti na Vrhovcu. Tu školu polazile su pripadnice i drugih redovničkih zajednica. Majka Charitas nije žalila ni truda ni novca da školu opskrbi potrebnim, modernim nastavnim pomagalima i bogatim inventarom. Prvi diplomski ispiti bili su 10. prosinca 1934. g. Osobno je bila prisutna majka Charitas kada je 30 sestara primilo diplomu. U ono vrijeme ta je škola bila najbolja za stjecanje srednjega obrazovanja sestara bolničarki.
Uz samaritansko djelovanje sestre proširuju rad i na odgojnom polju. Uz već postojeća zabavišta u Đakovu, Osijeku, Sušaku i Hercegnovom, na molbu umirovljenoga školskog nadzornika, gospodina Tomislava viteza Pracnyja, sestre otvaraju zabavište i obdanište u Slavonskom Brodu. U tu svrhu uprava Provincije kupuje prikladnu kuću, tzv. «Marijin dom». U njoj počinju sestre godine 1929. svoje blagoslovno djelovanje s najmanjima. Povodom toga piše majka Charitas s. Mihaeli na Sušak: «…drago mi je da se sestrama povjerava malo obdanište za siromašnu djecu. (…) To je potrebno, da se za sirotinju tko zauzme. To svijet jedino cijeni i smatra dobrim djelom, drugo: ni zabavište ni glazbu ne uvažuju toliko…» (5. 4. 1929.)
Majka se Charitas s mnogo srca brinula i za đakovačku sirotinju. Prilike su bile teške i bilo je sve više potrebnih. Samostan je dijelio koliko je mogao odjeće i obuće. Dnevno je dobivalo stotinjak potrebnih topli obrok. U zimi grijala se posebna prostorija. Samostan je to činio vlastitim sredstvima. Velikim žrtvama, ali radosna i s pouzdanjem u Božju providnost, započela je majka Charitas gradnju nove školske zgrade u Bosanskom Brodu, jer su sestre već nekoliko desetljeća radile u skučenim prostorijama. Jedan dio zgrade bio je gotov i brodski župnik, preč. g. Smiljan Čekada, blagoslovio ga je 1. svibnja 1934. godine.
U isto vrijeme uređuje se internat za djevojke koje polaze srednje škole u Osijeku. Internat je smješten u prostorijama bivšega Dječačkog sjemeništa, koje je Provincija kupila od Biskupije i prilagodila novim uvjetima. Pitomice imaju prilike u internatu za učenje stranih jezika i pouke iz glazbe. Sve je to Provinciju stajalo velikih materijalnih sredstava, ali se majka Charitas nije ustručavala odgovoriti na zahtjeve svojega vremena. U Donjem Miholjcu sestre preuzimaju vođenje domaćinstva i odgoj dječaka u Celestininu domu. Dvije godine kasnije, godine 1935., dolaze sestre na Orlovac gdje preuzimaju vođenje domaćinstva u Domu Trećega reda sv. Franje za gospođe u mirovini.
Godine 1936. otvara se u Pejačevićevoj ulici u Osijeku Domaćinska škola. U Đakovu kupuje Provincija kuću za uređenje Svećeničkoga doma. Uz tjelesna djela milosrđa majka se Charitas brine i za duhovnu obnovu našega naroda. U tu svrhu otvara dva doma za duhovne vježbe.
U spomen 50-godišnjeg jubileja zagrebačkoga nadbiskupa dr. Antuna Bauera blagoslovljen je i otvoren godine 1930. na Vrhovcu prvi Dom duhovnih vježbi u Hrvatskoj za ženski svijet svjetovnoga staleža. Majka Charitas jasno predosjeća da će taj Dom duhovnih vježbi donijeti mnogo ploda jer baš u to vrijeme ima mnogo teškoća. Piše s. Mihaeli na Sušak: «Dragi Bog nas kuša mnogim poniženjima… Nama je jasno da baš sada mora biti teškoća jer se hoće domom za duhovne vježbe ipak što dobra učiniti za duše…» (17. 7. 1929.) Drugi put piše: «Na Vrhovcu bi imao početi rad dom duhovnih vježbi, pa osjećamo mržnju i osvetu neprijatelja svega dobra. Ima on puteva i načina da nas ojadi i odvrati od nauma…» (30. 4. 1929.) Dom za duhovne vježbe otvoren je dvije godine kasnije u Maloj Loki, u Sloveniji.
Da i u našemu, slavonskom kraju pridonese duhovnoj obnovi, u Đakovu se godinama u ljetnim mjesecima održavaju duhovne vježbe zatvorenoga tipa za žene i djevojke. Dolazile su sudionice iz bliže i dalje okolice Đakova. U tu svrhu rado je dopustila da se koriste prostorije konvikta i dvorana za priredbe. Plodovi nisu izostali. Kada su sestre nakon rata počele raditi na župama, mnoge su se starije žene rado prisjećale sretnih dana duhovnih vježbi koje su provele u Đakovu. Mnogo redovničko zvanje plod je tih duhovnih vježbi. U zimskim mjesecima dvorana je iskorištena za održavanje staleških konferencija; za žene i djevojke, za muževe i mladiće.
U prostorijama zabavišta održavaju se tjedni sastanci malih i velikih članica Marijine kongregacije. Uz duhovnika pomaže i jedna sestra.
Nakon požara u đakovačkoj katedrali provincijalna uprava rado ustupa samostansku crkvu za službu Božju. U razdoblju od četiri godine naša će crkva zamjenjivati đakovačku katedralu.
Iako je bilo dosta teškoća i križeva u vrijeme njezine provincijalne službe, bilo je i više radosnih trenutaka. Godine 1933., 14. rujna, Provincija je skromno proslavila 25. godišnjicu posvete samostanske crkve. Na proslavu pripravljalo se trodnevnicom. Na sam dan proslave odvijala se procesija sestara sa zapaljenim svijećama po samostanskom vrtu, a svećenici su nosili česticu svetoga Križa.
Godine 1935. dobila je majka Marija Terezija, naša suutemeljiteljica, naslov «Službenica Božja». To je trebao biti još veći poticaj da se njoj utječemo u svojim potrebama.
Godine 1936. postala je crkva na Sušaku «župnom crkvom». Mnogo truda i briga utrošeno je u njezino proširenje. Za sve to nosila je brigu majka Charitas. Bilo je mnogo teškoća i protivljenja proširenju crkve. Vremena su bila teška. Pouzdavajući se u pomoć Božju, tadašnji sušački župnik preč. Martin Bubanj, uz svesrdnu suglasnost s majkom Charitas, uspio je u vrlo kratkom roku završiti rad na proširenju.
Posebna je radost bila majci Charitas otvaranje kapelice u našim kućama, pa i u nekim bolnicama. Otvara se kapelica u bolnici u Somboru, na Šalati, u Maloj Loki, na našem Josipovcu. Najradosnija je bila što su sestre u ubožnici u Vukovaru dobile kapelicu, jer su tijekom 50 godina svakodnevno po pola sata pješačile na svetu misu. Iako se tomu radovala, ipak je upozorila sestre na svetost kapelice riječima iz knjige Otkrivenja: «Evo šatora Božjeg s ljudima! On će stanovati posred njih. Oni će biti njegov narod i sam Bog će biti s njima.» Smijemo li to smetnuti s uma? – pita se.
Da u svom djelovanju ne bi sestre zaboravile svrhu redovničkoga života, majka Charitas brižno bdije nad duhovnim životom svake pojedine zajednice i svake sestre. Redovito obavlja godišnju vizitaciju i šalje svakoj kući u pisanom obliku nalaz vizitacije. Tijekom godine svaka je sestra dužna bila, također u pisanom obliku, položiti račun kako provodi zaključke vizitacije, kako ono što je njoj osobno preporučeno. Na svako to pisamce majka odgovara. Koji put su to samo kratke rečenice ohrabrenja, ali dovoljno jak poticaj na novu revnost.
Prožeta dubokom vjerom i prirodnim razborom, znala je svakoj rado dati poticaj i nove smjernice, a unutarnjoj izgradnji svake pojedine duše pomoći savjetom i vlastitim primjerom. Za sebe nije ništa tražila. Ostala je uvijek jednostavna, skromna redovnica, koja je mirnom i sređenom vanjštinom ulijevala poštovanje. Privlačila je sestre svojom produhovljenom pojavom. Na njoj se vidjelo da živi u prisutnosti Božjoj.
Majka Charitas bila je živa veza između Provincije i Kuće matice. Voljela je Maticu. U njoj je provela proljeće svojega života! Uzgajala je u sestrama duh pripadnosti našoj velikoj zajednici. Pronalazila je stotinu prilika da u sestrama podrži osjećaj povezanosti s Kućom maticom. Preporučivala je neka sestre uče njemački, jer «to je materinski jezik naše Kongregacije», govorila je. Sama je znala, nakon teškoga dnevnog rada, u večernjim satima poučavati sestre njemačkom. Godine 1935. piše zajednici sestara na Vrhovcu među ostalim i ovo: «Nastojte da toliko naučite njemački da olakšate časnoj majci generalici napor vizitacije i uvid u prilike našeg rada!» Sav je njezin rad bio usmjeren u pravcu zbližavanja s Kućom maticom. No, dragi Bog je dopustio da je upravo u tom pogledu morala podnijeti mnoga kriva tumačenja i nerazumijevanja (i klevete, dodala s. E.).
Da pomogne sestrama u duhovnom životu, prevela je s njemačkog redovničke knjige (dnevno i mjesečno razmatranje, razmatranja za prve petke, pravila i Kažiput). S francuskog je prevela životopis oca Teodozija. Prijevodi su joj slobodni, u duhu hrvatskoga jezika, stoga se lagano čitaju. Posebno joj je lijep prijevod knjige «Mali pjevač» od D. Viesera i «Svećenik prognanika» od W. Hünermanna. Većinom je prevodila na putovanjima, pišući na koljenima.
Nakon završetka devetogodišnje službe provincijalne poglavarice preuzima službu kućne poglavarice na Vrhovcu. No, ne za dugo. Već 10. siječnja 1938. g. odlazi, na poziv generalne poglavarice, u Maticu gdje će provesti 10 posljednjih godina života. Zadnji dan, odlazeći s Vrhovca, rekla je: «Moja mila Provincija bit će mi uvijek na srcu i draga.» Rastanak je bio vrlo bolan, kako njoj osobno tako i sestrama. Gospodin je trebao ovu žrtvu za njezino osobno posvećenje i za dobro naše Provincije. Blagoslov njezine žrtve nije izostao. Nadošle su teške godine Drugoga svjetskog rata i teške poratne godine, nakon 1945., kada smo proživljavali sve nedaće nove vlasti. Majka Charitas duboko je s nama suosjećala, za nas je molila i trpjela.
U Matici preuzela je dužnost ekonome u Terezijanumu. Tu je dužnost do smrti točno vršila. Godine 1941. naše glasilo «Teodozija» donijelo je članak o boravku srpske djece koja su, preko Crvenoga križa, bila poslana u Švicarsku. «Dobro nam je došla prisutnost s. Charitas, koja je mogla s djecom razgovarati», piše u navedenom članku.
Nekoliko puta bio je određen povratak majke Charitas u Domovinu, no omele su ga ratne i još više poratne neprilike, kad smo živjele u neizvjesnosti i neimaštini. O tomu piše majka Charitas u svom pismu majci Amadeji: «Moj se povratak već preko godinu dana sprema…, no do danas nema izgleda. Imala sam već i zamjenu u poslu. Treba se dalje strpjeti, a to će biti za nešto dobro.» (18. 10. 1943.)
Iako u daljini, brine se da sestre budu dobre, da žive Bogu na čast. Stoga piše: «…u ratno vrijeme toliko toga bilo je na udarcu… Koliko će Gospodinu biti drage žrtve tolikih biskupa, svećenika! O da bi mu žrtve svih naših sestara bile ugodne! Gospodin očuvao za sebe sve i svaku napose! To mi je najveća briga.» Opet kasnije nastavlja: «… mučeništvo, oluja, a Gospodin kanda spava! Uzdajte se: probudit će se!...» I potiče: «.. drage sestre, držite se onih riječi časne gospođe (Engelberte): Gdjegod se sestre drže propisa, dobroga su duha, vjerne su Gospodinu Bogu, neće propasti! Držite se zajednice, osamljene su nemoćne, utapljaju se u valovima nevremena!» (28. 6. 1946.)
Suosjeća s nama u našim materijalnim neprilikama i neimaštini pa piše majci Amadeji: «…pripovijedala sam Frau Julijani o nevolji (…) sestara, kako nemaju koprena itd. Sada čujte: (…) dobit ćete odavle pošiljku (…), preko Crvenoga križa …» (25. 8. 1946.). Drugom zgodom piše: «Ne usuđujem se pojesti ni jabuku, jer znadem da vi gladujete i oskudijevate.»
Majka Charitas umrla je naglo, na Dušni dan ujutro, kada je na prvi glas zvona ustala na svoju zadnju jutarnju molitvu. Poglavarica zajednice našla ju je potpuno odjevenu. Čini se da se do zadnjega držala načela koje je preporučivala nekada svojim novakinjama: «Kad ste radi zdravlja u dvojbi, pokušajte ustati. Ako možete na noge, spremite se na jutarnju molitvu.» Gospodin ju je pretekao i primio njezinu dušu da ga slavi u vječnosti.
O njezinoj smrti piše majka Diomira Brandenberg, generalna poglavarica: «Sa sigurnošću vjerujemo da je draga pokojnica bila na smrt dobro pripravljena i da je imala predosjećaj da će uskoro umrijeti.» To dokazuje njezina radna soba, gdje je vodila knjigovodstvo za institut Terezijanum. Sve je bilo u savršenom redu. Sve su knjige bile dovršene i zaključene. Svaka stvar na svojemu mjestu. Sestru Florentinu, koja je s njom radila, upozoravala je u zadnje vrijeme često: »Vidite, ovo učinite ovako» ili »ovo ćete učiniti tako. Da znate kad budete ostali sami…» Dan prije svoje smrti nosila je knjigu «O nebeskim radostima» i govorila sestrama o ljepoti vječnoga života.
U jednom pismu majci Amadeji napisala je majka Charitas: «… Zdrava sam i čekam strpljivo dok se Bogu svidi da lađicu moga života okrene desno ili lijevo, samo neka je sve put do sretne smrti.» Lađica života majke Charitas ostala je usidrena u Matici. Mi smo čvrsto uvjereni da su njezine žrtve i molitve pomogle da je lađica naše Provincije sretno prebrodila sve nevolje i bure koje su njome potresale u vrijeme komunizma i da molitvi i njezinoj žrtvi imamo zahvaliti za mnoga duhovna dobra, napose za tadašnje provincijalno vodstvo koje nas je Božjom pomoću uspjelo zadržati u zajednicama.
Danas zahvaljujemo Gospodinu za milost što je našoj Provinciji dao majku Charitas. Zahvaljujemo za sva duhovna dobra koja je tijekom života učinila, za žrtve koje je podnijela za dobro naše Provincije.
Molit ćemo je da mi danas, na pragu 21. stoljeća, uzmognemo živjeti u onom duhu koji je ona posjedovala i kojem je učila svoje sestre.
U Đakovu 9. ožujka 1999.

I, kao dodatak ovomu, donosimo i pjesmicu s. Stjepanke Lacković, napisanu povodom povratka posmrtnih ostataka majke Charitas u Đakovo:

Povratak, 9. ožujka 1999.
Bolan je bio rastanak s vama,
suze žalosnice odlazak vaš su pratile;
a danas, evo, nakon 62 godine
sretne oči naše, suze su radosnice orosile.

ČASNA GOSPOĐO KARITAS,
dobro došli kući!
Laka će vam biti gruda rodne zemlje
i vječna zahvalnost sestara
vaše, HRVATSKE provincije.

Majci Generalici u Kući matici
velika i topla hvala,
što nam je vaše zemne ostatke
majčinski i tako mudro predala.»

s. M. Estera Radičević
SAMOSTANSKA CRKVA PRESVETOGA SRCA ISUSOVA
U ĐAKOVU – OAZA MOLITVE, MIRA I DUHOVNOSTI

Rijetko koji stanovnik Đakova zna da je samostanska crkva Sestara sv. Križa posvećena Presvetom Srcu Isusovu, a ne sv. Antunu kako se to uobičajilo govoriti. Ove 2008. godine navršava se sto godina kako je sagrađena crkva i istočno krilo kuće. To je bio povod ovom radu koji, na osnovu arhivske građe Samostana sestara sv. Križa u Đakovu, donosi povijesni pregled gradnje crkve. Istražujući arhivski materijal otkrivene su i neke do sada nepoznate i neobjavljene fotografije i dokumenti, kako su crkva i samostan bili zamišljeni, a kako danas izgledaju. Zemljište za gradnju crkve i samostana darovao je sestrama biskup J. J. Strossmayer.

UVOD
Dva krila samostanske zgrade Milosrdnih sestara svetoga Križa u Đakovu povezuje i spaja oveća crkva Presvetoga Srca Isusova, sagrađena prije sto godina – blagoslovljena je 14. rujna 1908. godine. Stoga bismo u ovom prikazu željeli progovoriti nešto o tom zdanju, o mjestu koje je srce, ne samo Zajednice sestara, nego i mjesto koje je bilo središte svih pobožnosti đakovačke školske mladeži sve do najnovijeg vremena, kao i mjesto kamo još i danas rado dolaze i drugi vjernici, nedjeljama, te za pojedine crkvene blagdane, osobito sv. Antuna i u najnovije vrijeme svakog 16. u mjesecu kada se obilježava spomen bl. Majke M. Terezije Scherer.

a/ Zajednica Milosrdnih sestara Svetoga Križa
Kao i mnoge druge redovničke zajednice osnivane u 19. st. i zajednica sestara sv. Križa je karitativna družba osnovana sa svrhom da djeluje na socijalnom planu s ciljem proširivanja djelatnosti što se s vremenom i događalo. Karizma sestara sv. Križa to je i omogućavala, jer je njihov Utemeljitelj, švicarski kapucin o. Teodozije Florentini ovu zajednicu osnovao pod geslom Potreba vremena volja je Božja, a jednom je prilikom napisao: Htio sam ove družbe tako urediti da pristaju svagdje, da ih se svugdje primi, da prodru u sve situacije. Družbu Milosrdnih sestara sv. Križa osnovao je, uz svesrdnu pomoć i podršku prve generalne poglavarice bl. Majke M. Terezije Scherer , godine 1856. u mjestu Ingebohl, srednja Švicarska, gdje se i danas nalazi generalna kuća. Iz ovoga mjesta kroz 150 godina postojanja, zajednica se proširila gotovo na sve kontinente. Danas u svijetu djeluje oko 4000 sestara, a u Hrvatskoj provinciji 400, na četrdesetak filijala.

b/ Dolazak Sestara sv. Križa u Đakovo
Grupa od deset sestara bila je već spremna za put u Sjevernu Ameriku kad je generalnoj poglavarici, Majci M. Tereziji Scherer, stigao poziv biskupa Josipa Jurja Strossmayera da pošalje sestre u Đakovo kako bi ovdje preuzele rad na školama, te da «budu majke i odgojiteljice mome narodu» kako je to u svom pismu-pozivu napisao. Majka M. Terezija se nije dugo dvoumila. Umjesto u Ameriku sestre su stigle u Đakovo. Među prvih deset bile su četiri učiteljice. Već su znale koji ih posao čeka – rad na četverorazrednoj ženskoj pučkoj školi, konvikt za učenice, ženska preparandija i rad u maloj bolnici biskupskog vlastelinstva. U Đakovu su sestre ostvarile ono što je Utemeljitelj želio. Zbog različitih društveno-političkih previranja na ovim prostorima morale su se prilagoditi različitim situacijama, ali se nikada nisu odrekle svoga poslanja. Odgojno-prosvjetno djelovanje, zbog zabrane rada u školama, odvijalo se drugačije, ali nikada nije prestalo. Nakon petnaestogodišnjeg rada u Đakovu sestre su svoje djelovanje proširile i na druga mjesta i druge djelatnosti.

1. GRADNJA CRKVE I NOVE SAMOSTANSKE ZGRADE

a/ Pripremne radnje
Kako se rad sestara širio tako se i broj novih članica povećavao pa je prva provincijalna kuća u koju su sestre došle, i u kojoj je u početku bila smještena škola i konvikt za djevojke, postala premalena. Dugo se razmišljalo o gradnji nove kuće i veće crkve koja bi zadovoljila potrebe i sestara i školske mladeži. Takva jedna gradnja, međutim, zahtijevala je mnogo razmišljanja, planiranja, kao i materijalnih sredstava koje mlada provincija nije imala. Stoga su i pripreme trajale dosta dugo. Već je s. M. Nikomedija Erb, druga provincijalna poglavarica, često razgovarala s biskupom Strossmayerom o potrebi gradnje kao i o mjestu na kojem bi se mogla sagraditi kuća i crkva. Najprikladnije zemljište bila je livada nasuprot samostana, ali je pripadala biskupiji. Smrt ju je spriječila da krene u ostvarenje ovih zamisli. No biskup Strossmayer, najveći dobročinitelj Samostana, nije zaboravio ove razgovore i planove. Stoga je, dvije godine nakon smrti s. M. Nikomedije, 9. travnja 1899. iznenadio provincijalno vodstvo darovnicom spomenutog zemljišta za gradnju nove provincijalne kuće i crkve. Darovnica nosi nadnevak 14. travnja 1899., a potpisali su je: biskup J.J. Strosamayer; kao svjedoci - dr. A. Voršak i Matej Novosel; sa strane Družbe sestara sv. Križa s. M. Radegunda Polz, provincijalna poglavarica. Darovnicu je odobrio Kaptol bosansko-djakovački – u potpisu dr. A. Voršak, kanonik-čuvar, te Gjuro Streit, velepredstavnik. Darovnici je priložena i dozvola Jurja Posilovića, nadbiskupa zagrebačkoga, a sa strane Kraljevske zemaljske vlade odobrenje je stiglo 5. rujna 1899. Dokument nosi naslov «Darovna pogodba – Posvetnica». Među ostalim u njoj čitamo: «(…) te s razloga što ne imaju niti prikladne crkve za svoje članove i u internatu nalazeće se učenice, potrebno je, da se sazidje i izgradi crkva prikladna blizu samostana častnih sestara, koja će uz potrebu častnih sestara i ženske mladeži u internatu nalazeće se takodjer služiti za polazak mužkoj i ženskoj dieci obće pučke škole u Djakovu (…) Zato ne ima prikladnoga zemljišta doli jedino zemljište vlastelinstva biskupije djakovačke, sastojeće se iz čest broj 718 i 719 grunt. ul. broj 27 obćine Djakovo. Preuzvišeni gospodin Josip Juraj Strossmayer, biskup i vlastelin djakovački kao posjednik i uživatelj biskupskog vlastelinstva djakovačkog odnosno vlastelinstvo biskupije djakovačke da se udovolji priekim gore označenim potrebama Kongregaciji sestara Sv. križa u Djakovu posvećuje ovim odnosno daje i predaje za uvijek bezplatno od nekretnina vlastelinstva biskupije djakovačke, ležečih u poreznoj obćini Djakovo, unešenih u grunt. ul. broj 27. obćine Djakovo, prema priloženom nacrtu (…) u vlastnost za viečna vremena tim da se upitna zemljišta upotriebe u namjenjenu svrhu (…) dozvoljuje da se isti dielovi označeni pomenutih čestica od ostalih nepokretnostih vlastelinstva biskupije djakovačke bez ikakvog tereta odpisati i u vlasnost častne kongregacije sestara Sv. Križa u Djakovu u gruntovnicu prepisati mogu.»
Sada je i uprava provincije mogla pristupiti konkretnim koracima. Tako je na sjednici 1. prosinca 1900., odlučeno da će se pristupiti gradnji nove provincijalne kuće i crkve, jer je osigurano zemljište, a biskup je dao i novčani polog za gradnju. Od ove prve odluke do njezina ostvarenja prošlo je osam godina. Na čelu provincije stajala je tada s. M. Radegunda Polz. Dozvola generalne uprave za gradnju čekala se dosta dugo.
Dobivena je 17. rujna 1906. Kapitularni vikarijat biskupije složio se s troškovnikom i predloženim nacrtima kuće i crkve te dao svoj blagoslov i dozvolu za gradnju. Danom 30. studenoga 1906. godine objavio je kapitularni vikar dr. Angjelko Voršak posebnu Okružnicu u kojoj svećenicima i vjernicima obznanjuje da će se graditi nova crkva i samostan te preporuča da se sestrama pomogne. Polaganje temeljnog kamena trebalo se održati 10. prosinca 1906. godine, ali zbog velike mećave preneseno je na uskrsni ponedjeljak 1. travnja 1907.godine.

b/ Gradnja
Prvi nacrti za gradnju načinjeni su u Grazu, Austrija već početkom 1902. godine. Potpisao ih je Jos. F. Flohr, Stadtbau und Zimmermeister, Graz. Da se gradilo po ovim idejama i nacrtima danas bi samostan sestara sv. Križa i crkva u Đakovu izgledali sasvim drugačije.
Sreća da su se ovi prijedlozi sačuvali. Zašto se nisu ostvarili danas ne znamo. Nije nam ostao pisani razlog. Gradnja je zatim povjerena građevinskom i arhitektonskom ateljeu Axman – Domes iz Osijeka. Prvi dogovori započeli su s graditeljem Ivanom Domesom 1. svibnja 1906. Iz sačuvanih nacrta, zapisnika, razgovora i pismene korespondencije, jasno je da nije baš bilo jednostavno donijeti odluku o izgledu kuće i crkve. Kad se prate preinake nacrta vidljivo je da je bilo puno promjena i dorađivanja. Stručna arhitektonska analiza sačuvanih nacrta i današnjeg izgleda cijelog kompleksa zahtjeva poseban osvrt i istraživanje.
Prema Ugovoru o gradnji s graditeljem i arhitektom Axman i Domes gradnja je započela 1906. godine. Ugovor je potpisan 28. rujna iste godine, a prva lopata zakopana je 4. listopada. Graditelj se obvezao da će građevinu sagraditi iz solidnog i kvalitetnog materijala i zaposlit će stručne radnike koji će posao dobro obaviti. Predračun je iznosio oko 350.000 kruna. Tri četvrtine predviđene sume graditelj bi dobio po završetku građevine, a ostatak šest mjeseci kasnije, nakon što se učini pregled zgrade i otklone nedostaci. Graditelj daje garanciju od tri godine i u tom vremenu otklonit će na svoj trošak sve nedostatke koji se budu pokazali. Poslovi su tekli po planu i dosta brzo. Istočno krilo kuće, građeno u stilu secesije, građeno je usporedo s gradnjom crkve. Radovi su trajali nešto više od godinu dana. U pismu od 25. rujna 1906. graditelj Axman se obvezao da će crkva biti pod krovom do 15. kolovoza 1907. Zabilježeno je da je 19. studenoga 1907. uzdignut križ na crkveni toranj. Za nadgledanje gradnje, osim sestara iz provincijalnog vodstva, izabran je dr. Antun Švarcmajer iz Đakova i arhitekt Janko Holjac iz Zagreba. Oni su i potpisani u zapisnicima koji su načinjeni prilikom pregleda novogradnji. Iako je gradnja izvedena vrlo solidno, što je očito i danas nakon sto godina, bilo je puno sitnijih nedostataka, kako je i inače kod svakog građevinskog posla. Sve te propuste i otkrivene nedostatke graditelj je morao otkloniti u zadanom roku, na vlastiti trošak, a ako to nije učinio plaćao je kaznu od 1000 kruna tjedno. Svima je zato bilo u interesu da se radovi završe u zadanim rokovima i što kvalitetnije. U opisima materijala koji će se upotrijebiti u gradnji često je provincijalno vodstvo tražilo kvalitetniji materijal bez obzira na cijenu, što se pokazalo opravdanim. Stoga je završni obračun, bez unutarnjeg uređenja narastao na cc. 400.000 kruna, ali je zato zgrada samostana i crkve sagrađena zaista vrlo dobro i solidno te danas uljepšava ne samo ulicu Kralja Tomislava u kojoj stoji, nego i grad Đakovo. A već cijelo stoljeće ispunjava funkciju za koju je i sagrađena. O izgledu kompleksa pisao je i biskup Voršak u Okružnici koju je uputio svećenstvu i vjernicima pozivajući ih u ime Samostana na blagoslov crkve. On piše: «Ovaj novi samostan, nalazi se na uglu dviju ulica, a zidan je, kako vještaci kažu, u empire-slogu. Impozantna je to građevina, sa visokim prizemljem na dva sprata, sa vješto i ukusno izradjenim pročeljem i sa visokim t.zv. mansardnim krovom. A, kako je na kraju, a u spoju sa samostanom dogradjena oveća crkva sa zvonikom, (…) sačinjava samostan i crkva skladnu slikovitu cjelinu.» Odmah je bila planirana i ograda oko samostana i crkve, ali je građena nekoliko godina kasnije. Po propisu Kr. kotarske oblasti u Đakovu, od 24. rujna 1908. « fasada ograde pred novosagradjenom crkvom ima se izvesti prema priloženom nacrtu, dočim ona oko samostana, po ispravcima kr. kot. oblasti. Podnožje za prvu ogradu ima biti zidano 0.80 m visoko a na njega će se postaviti ukusna željezna pletena ograda. (Ona je 1998. godine ne baš sretno izmijenjena). Ograda oko samostana ima biti 1.30 m visoko zidana, ožbukana i providjena fasadom odgovarajućom slogu zgrade, a na ovu ima se postaviti 1.0 m visoka blanjana hrastova ograda.»

c/ Unutrašnje uređenje – oltari, slike, zvona
Zgrada provincijalne kuće građena je u stilu secesije, a crkva u stilu francuskog kasnog baroka u obliku križa. Duga je 37, široka 11, a visoka 17 metara. Ima četiri
oltara – glavni i dva pokrajnja oltara, te oltar sv. Antuna na ulazu u crkvu. Unutrašnjost je jednostavna, ali svijetla i prijatna, unosi mir i potiče na sabranost. Uređenje je trajalo nekoliko godina i zahtijevalo je dodatna financijska sredstva. Oltari su drveni, obojani, ukrašeni pozlaćenim anđelčićima, cvijećem, lišćem i viticama. Na glavnom oltaru je slika Presvetog Srca Isusova, zaštitnika crkve. S desne strane je kip sv. Franje, a s lijeve kip sv. Klare. Kipovi su drveni u stilu oltara, ali je ostalo nepoznato tko ih je izradio i gdje. S desne strane je oltar Marije Majke divne (Mater admirabilis), a s lijeve strane oltar sv. Josipa. Oltare, propovjedaonicu i Križni put izradila je radionica Martiner iz Grödnera, Tirol - Herzoglicher Kammerlieferant Franz Martiner, Bildhauer und Altarbauer, St. Ulrich, Gröden, Tirol (Östereich). Slike je izradio umjetnik Josef Kastner iz Beča. Slike su dopremljene iz Beča 5. travnja 1909. i postavljene na oltare 10. travnja. Već 1906. godine radionica Martiner poslala je u Đakovo svoju ponudu za unutrašnje uređenje crkve, kao i katalog radova. a vlasnik radionice bio je spreman doći i u Đakovo da se na licu mjesta dogovori te da on osobno vidi kako izgleda crkva u koju treba staviti oltare. Uslijedila je pismena komunikacija te je uprava provincije odlučila povjeriti unutrašnje uređenje ovoj radionici, a izradu slika za oltare umjetniku Kastneru iz Beča. Postavlja se pitanje zašto nije zastupljen nijedan domaći umjetnik. Vjerojatno je prevladala činjenica da je s. M. Radegunda, tada najodgovornija sestra u provinciji, bila rođena Austrijanka i vjerojatno imala više poznanstva u Austriji. Oltari su bili gotovi i postavljeni za dan blagoslova crkve 14. rujna 1908., ali slike nisu bile gotove, pa je taj dan glavni oltar krasio kip Presvetoga Srca Isusova. U oltare su po crkvenim propisima stavljene moći svetaca. Klupe su nabavljene tek 1920. godine. Prve klupe koje su bile u crkvi bile su premalene za toliki prostor. One su još danas u funkciji i nalaze se u kapelici sestara u Zagrebu, na Vrhovcu. Druge klupe koje su bile u funkciji sve do 1979. bile su vrlo jednostavne, ali funkcionalne. Tada su darovane župnoj crkvi sv. Ane u Radikovcima, kod Donjeg Miholjca i nekim manjim crkvama. Zašto nisu napravljene kako je bilo predviđeno nacrtom, ne zna se. Vjerojatno su bile preskupe.
Crkva je nekoliko puta obnavljana, ali su oltari zadržali uglavnom prvotni oblik. Oltar sv. Antuna je doživio najveće promjene. S vremenom su se našli dobročinitelji pa su izrađeni prozori, lijepi veliki vitraji. U svetištu s desne strane je prozor sa slikom Gospe Lurdske, a s lijeve sa slikom sv. Terezije Avilske. Kod oltara sv. Josipa veliki je prozor sa prizorom Rođenja Isusova, a kod oltara Majke Božje slika Uskrsnuća Kristova. Uzduž crkve su još sa svake strane po dva prozora-vitraja: Ukazanje Srca Isusova Margareti Mariji Alacoque i Pohođenje Marijino, a na drugoj strani sv. Franjo pod križem i jedan manji prozor s liturgijskim znakovima. Na dnu crkve su također dva mala vitraja simbola Euharistije, janje i pelikan. Vitraji su izrađeni u staklarskoj radionici u Innsbruck-u (Tiroler Glasmalerai-Innsbruck). Prozori su postavljeni 1914./15. godine, a posljednji također iza 1920. godine.
Prošlo je preko trideset godina od gradnje crkve kad je samostan sakupio financijska sredstva za nove orgulje. Samostanska kronika bilježi da je to ponajprije zasluga preč. Rudolfa Šverera, kanonika i rektora samostana. On je povremeno darovao novac u svrhu gradnje orgulja, a svojim uplivom je djelovao i na druge darovatelje koji su pomogli ovu nabavu. Orgulje je sagradio domaći majstor Josip Majdak iz Zagreba. Dispoziciju je izradio o. Anzelmo Canjuga, kapucin, poznati skladatelj. Imaju tri manuala, 28 registara i potpun pedal. Vanjski oblik odgovara stilu crkve i oltara. Kolaudacija je održana 2. svibnja 1942. godine. Tom prigodom je održan i svečani koncert na kojem je uz zbor sestara nastupio i vrlo dobro uvježban dječji zbor. Uz s. Rafaelu Franc, samostansku organisticu počastili su ovu svečanost svojim nastupom čuveni profesor glazbe na zagrebačkom konzervatoriju Franjo Dugan, spomenuti o. Canjuga, dr. Pero Ivanišić, đakovački kanonik i kompozitor, o. Kamilo Kolb, franjevac i skladatelj. Pod njihovim umjetničkim vodstvom došla je do izražaja sva ljepota i mogućnosti novih orgulja. Posljednju obnovu učinio je graditelj orgulja Marko Rastija iz Zagreba sa suprugom Janom 2004. godine.
Prva tri zvona stigla su iz Ljubljane. Salivena su u radionici Glocken und Bronze Giesserei Max Samassa, Laibach. Dopremljena su u Đakovo 23. lipnja 1908. Zvono Presvetog Srca Isusova teško 400 kg, Prečistog Srca Marijina 200 kg i svetog Josipa 120 kg. Nije poznato da li je na njima bilo kakvih ukrasa ili teksta. Zvona su svečano ušla u Đakovo, na kolima iskićenima sagovima i cvijećem. Već ih je u Ljubljani blagoslovio nadbiskup Anton Jeglič. Na toranj su uzdignuta 1. kolovoza u 11 sati prije podne i za podnevni Angelus po prvi puta je njihov skladni zvuk odjeknuo preko krovova, polja i šuma. Ova su zvona oduzeta u ratne svrhe 1916. godine. Zato je 1920. godine nabavljeno novo manje zvono. Izliveno je u Zagrebu, ali ljevač nije poznat, a izliveno je od prvog samostanskog zvona iz 1867. i kućnog zvona konvikta iz 1907. Morala su se upotrijebiti i sva manja i veća zvona koja su se našla u kući, a za ostatak materijala i za lijevanje pobrinuli su se ing. Slavo Majcen i njegova supruga Jelva. Teško je bilo100 kg. Blagoslovio ga je biskup Antun Akšamović. To zvono je darovano crkvici sv. Ivana Krstitelja u selu Pisak pokraj Đakova, 19. lipnja 1979. godine. Sadašnja zvona nabavljena su pri obnovi crkve 1979. godine. Izlivena su u radionici Glockengiesserai Gebrüder Bachert, Bad Friedrichhall-Kochendorf, Njemačka. Bilo ih je vrlo teško dobaviti u Hrvatsku. Na carinarnici u Osijeku bilo je velikih teškoća i skoro su bila vraćena natrag. Nakon više intervencija s raznih strana stigla su sasvim tiho u Đakovo 8. lipnja 1979. i sutradan popodne u 14,30 sati podignuta u toranj. Blagoslovio ih je najprije preuzvišeni biskup Ćiril Kos, a kad je počelo dizanje prvog zvona spustila se jaka kiša uz sijevanje i grmljavinu. Tjednima prije toga nije bilo kiše i ovo je bio kao znak s neba. Kad je treće zvono smješteno na mjesto istog se časa nebo razvedrilo. Neki prolaznici promatrajući dizanje zvona govorili su: «Ovo je za pamćenje!». Prvo zvono ima ton «B» i teško je 400 kg, promjera 90 cm, a nosi natpis «Presveto Srce Isusovo, uzdam se u te!». Drugo zvono ton «DES» 220 kg, promjer 73 cm s natpisom Prečisto Srce Marijino, budi naše spasenje!». Treće zvono ton «F»,120 kg, promjer 59 cm s natpisom «Sveti Josipe, moli za nas!» Otada ova zvona prate preminule sestre na zadnji počinak, navješćuju samostanske i crkvene svečanosti i zajedno s katedralnim zvonima daju hvalu Bogu.

d/ Milodari – dobročinitelji
Jedno takvo velebno zdanje, kakav je samostan i crkva u Đakovu, nije se moglo sagraditi samo financijskim sredstvima provincije, iako su najveći dio doprinijele same sestre i u temelje ove crkve i samostana ugrađene su žrtve svake pojedine sestre. Uprava samostana morala je nekoliko puta dizati zajam kako bi gradnja nesmetano tekla. U arhivu se nalazi nekoliko molbi za zajam – Stolnom kaptolu u Đakovu da iz interkalarnih sredstava biskupije odobre određenu svotu za gradnju crkve. Neke su molbe bile odbijene – tako 15. prosinca 1906. Ipak je Prvostolni kaptol 17. kolovoza 1908. odobrio zajam od 50.000 kruna, pa se gradnja mogla privesti kraju . Također su tu i molbe upravljene na Visoku kraljevsku zemaljsku vladu u Zagreb ili na bana osobno. Provincijalna poglavarica je molila pomoć i od carskog dvora u Beču, ali je odatle stigla odbijenica, zbog manjka sredstava! Ipak se našao i velik broj dobročinitelja koji su na razne načine potpomogli gradnju. Najveći dobročinitelj i inicijator gradnje bio je već spomenuti biskup J. J. Strossmayer. Uz darovano zemljište, glavnica od 10.000 kruna povremenim darovima narasla je na oko 50.000, a na nekim mjestima je zabilježena svota od 60.000 kruna. Smrt ga je spriječila da se ostvari i obećani milijun i pol komada cigle iz biskupske ciglane. Za dan polaganja temeljnog kamena 1907. kapitularni vikar biskup A. Voršak darovao je 1.000 kruna. Ban Lewin Rauch nakon nekoliko odbijenih molbi, darovao je za gradnju crkve i samostana ukupno 30.000 kruna. Među dobročiniteljima se spominju i Kurt Wolf iz Glatza, Šlezija, grofica Erdödi-Draschy iz Novog Marofa, princeza Lobkovitz iz Vukovara, već spomenuta učiteljica Terezija Jaić iz Babine Grede, gospođa Lukrecija Karle, također iz Babine Grede. Svoj dar je doprinijela i generalna uprava iz Švicarske. Za gradnju orgulja se osobito zauzeo prečasni Rudolf Šverer. I kasnije je bilo onih koji su manjim ili većim darom pomogli uređenje ili obnovu crkve. Mnogi vjerojatno nisu niti ubilježeni, a udovičini novčići su sigurno oni koji će na tezulji pravde pred Bogom prevagnuti. Neka im svima na ovom mjestu bude izrečen jedan veliki hvala! Zahvalnost i molitvu za sve dobročinitelje preporučio je sestrama na dan blagoslova crkve biskup Voršak. I na druge različite načine nastojalo se priskrbiti sredstva za gradnju. Tako su npr. sestre 1907. napisale životopis konviktice Justine Weis, koja je od difterije umrla na glasu svetosti u đakovačkom konviktu 1891. godine, a «čista dobit namijenjena je novoj samostanskoj crkvi Presv. Srca Isusova kod čč. sestara sv. Križa u Djakovu». Za nabavu orgulja upriličena je lutrija pod imenom «Luka sreće». «Čista dobit ove lutrije ide u korist nabave novih velikih orgulja u samostanskoj crkvi.» Bilo je još sličnih inicijativa.

e/ Blagoslov crkve 14. rujna 1908.
Na glavnu svetkovinu Družbe na dan Uzvišenja svetoga Križa 14. rujna 1908. godine održao se blagoslov nove crkve i samostana. Biskup Voršak uputio je svećenstvu i vjernicima poziv na sudjelovanje u ovoj svečanosti. «Pošto su pako i mnoga gg. svećenici za izgradnju ove crkve svoj kamečak prinijeli, to se ovim putem od strane samostanskoga predstojničtva najučtivije na rečeni blagoslov pozivaju. Pošto je ovo prva i doslje jedina crkva presv. Srca Isusova u našoj biskupiji posvećena, umoljavaju se čč. gosp. dušobrižnici, da svoj puk, naročito članove bratovština presv. Srca shodno o tom upute i pozovu, da ako je moguće u većem broju pod svojim zastavama taj dan u Djakovo dodju i posveti prisustvuju». Bila je to svečanost ne samo sestara nego i cijeloga grada Đakova. Taj dan su novi samostan i crkva bili ukrašeni zastavama i iskićeni vijencima i cvijećem. I cijela Školska ulica bila je svečano ukrašena. Obred je započeo u 9 sati, a blagoslov je obavio biskup Anđelko Voršak, kapitularni vikar. U pratnji svećenstva i sestara došao je do prve stepenice na ulazu u crkvu. Tu je graditelj Ivan Domes predao ključeve zgrade i crkve provincijalnoj poglavarici s. M. Radegundi, a ona biskupu koji je otključao crkvu, ušao te obavio obred blagoslova. Zatim se vratio u kapelicu konvikta te u procesiji kroz cijelu ulicu unio Presveti Sakrament u novu crkvu. Oduševljenje svih je bilo veliko, osobito samih sestara. Pjesničkim zanosom to je opisala s. M. Mihaela Pinter. «… Dugo se oklijevalo, dugo je stajao prazan – krasni prostor, darovan od velikoga biskupa Strossmayera; danas na mjestu tome otvara se novi natječaj molitve i rada za vječnim ciljem. Slavlje je vjere i domovine, djelo je Božje. Odavle će se raznositi nauka i slava križa, ljubav Srca Njegova; mir i utjeha; spas i blagoslov raznosit će se do kolibe zadnje. Otvorit će se svetosti vrata kongregaciji najljepša – zlatna vrata mira i pokoja svietu! (…) I ako se čini nastojanje naše nepoznato, skriveno nije; a nije li dosta, što je Bogu znano! – Sveta riječ Strossmayera: «Sve za vjeru i domovinu» - postala je sveopćom i mi doprinašamo zrnce svoje. (…) Ponosno stoji željno očekivani hram, majka kraljica provincije naše! … Ljubav vječna prima ljubav našu!» I za ovaj svečani čin posvete pripreme su trajale dulje vrijeme, ne samo uređenja zgrade i crkve nego, još više, duhovna priprava. Molitvom, žrtvom, radom i osobitom ljubavlju pripremale su se sestre, gojenice u Zavodu, i školsku mladež, kako bi ovaj čin prošao što svečanije i ljepše. Tu pripremu duha i srca posebno je u svojoj propovijedi naglasio biskup Voršak. Tema te prve propovijedi u novosagrađenoj crkvi bila je: «Radujte se u Gospodinu koji je eto među nama. Hvalite Gospodina!» Zato je radost, zahvalnost i oduševljenje sviju bilo veliko, osobito jer je danima prije padala kiša i bilo hladno, a tog ponedjeljka osvanuo je vedar, sunčan dan. Za taj dan poslala je generalna poglavarica sestrama posebnu poruku. Srdačnim riječima čestitala je svojim kćerima u dalekoj Hrvatskoj dan blagoslova novog svetišta. Neka dušama sestara provejava radost i zahvalnost, jer je Bog opet odabrao jednu kuću naše Kongregacije za svoj stan. I crkva i samostan nikli su u znaku i sjeni Križa, uz mnoge poteškoće, stoga su u prvom redu Božje djelo, napisala je među ostalim Majka Aniceta Regli. Bio je to dan za pamćenje, dan zahvalnosti i Bogu i ljudima koji su pripomogli da se ovo veliko djelo moglo ostvariti.

f/ Obnove crkve
Prvi puta je crkva obojana u srpnju 1941. godine. Boje su bile slične današnjima. Tom je prilikom promijenjena i električna rasvjeta. Na stupovima umjesto običnih žarulja sa štitinikom postavljene su svjetiljke u obliku svijeća sa mliječnim staklom.
Za svoj zlatni jubilej, 1958. godine, crkva je bila temeljito obnovljena. Radovi su trajali tri mjeseca, a svojim savjetima pomogao je osobito dr. Ivan Rogić, kanonik iz Đakova. Obojana je bila diskretnim duginim bojama i obnovljena rasvjeta koja je bila stavljena 1941. godine.
Zatim je došao Drugi vatikanski sabor (1962.-1965.) koji je donio nove liturgijske odredbe te ih je trebalo primijeniti u praksi. Zato je 1968. godine uklonjena pričesna ograda, stavljen novi drveni oltar prema puku kao i drveni ambon. Godine 1972. uveden je u crkvu razglas. To je izvela firma Strässer iz Njemačke, a sve pripremne radove izvele su sestre same. Te se godine obilježavala stogodišnjica dolaska sestara u Đakovo pa je i to bio povod da se crkva dijelom renovira.
Temeljita obnova učinjena je 1978./79. godine. Nadzor nad tim radovima preuzeo je ing. Davorin Stepinac iz Zagreba u suradnji s ing. Vladom Kranjcom iz Đakova, a savjetima je pomagao i dr. Anđelko Badurina, franjevac trećoredac iz Zagreba. U biti se nije ništa promijenilo. Prilagođeno je samo novim crkvenim propisima i osobito se pazilo da se u stilu crkve ništa ne mijenja, te da se novi dijelovi neprimjetno uklope u stare dijelove. Svetište je prošireno, a dio pričesne ograde stavljen je na kor. Postavljen je novi kameni pod, kamenom iz Posušja, s novim podnim grijanjem. Umjesto drvenog postavljen je nepomični kameni oltar, drveni ambon i sjedala. Oltari, slike, prozori – sve je temeljito očišćeno. Sve su radili domaći majstori iz Zagreba, Đakova i Strizivojne. Tada je uklonjena propovjedaonica, a kip Dobroga Pastira koji je krasio njezin vrh dobio je drugo mjesto u crkvi. Sa pokrajnih oltara uklonjene su oltarne mense i donji dijelovi, tako da oltari sada stoje na zidu. To baš nije sretno rješenje. Nakon obnove u lipnju 1979. biskup Ćiril Kos je obavio posvetu crkve. U tom obliku crkva čeka novu obnovu za stogodišnjicu gradnje .
Obnovljene su i orgulje, a obnovu je izveo majstor Manfred Pütthoff iz Freiburga, Njemačka, a 2004. temeljito ih je obnovio Marko Rastija iz Zagreba.
Kroz dva svjetska rata, u potresu 1964. i u nedavnom domovinskom ratu ni crkva nije ostala pošteđena. U prvom svjetskom ratu ostala je bez ijednog zvona, u drugom je od eksplozija i pucnjeva različitog oružja bila dosta ispucana, u potresu je u orguljske svirale napadalo mnogo maltera, a najteže je nastradala 4. travnja 1992. U 6 sati i 12 minuta dobila je direktni pogodak topovske granate ispaljene iz Bobote. Granata je pala na crkveno krovište pokraj tornja i doslovce raščijala gredu. Sreća nitko nije stradao iako je u tijeku bila sv. Misa i crkva bila puna sestara i vjernika. Poduzeće «Energa» iz Đakova besplatno je popravilo štetu. Samostan je nabavio materijal.

2. SAMOSTANSKA CRKVA – OAZA MOLITVE, MIRA I DUHOVNOSTI
Samostanska crkva nema vrijednost samo s gledišta arhitekture, ili ako se promatra samo kao kulturni spomenik. Ona je mnogo više – ona je dom Božji, kuća molitve, mjesto susreta, srce redovničke zajednice Sestara sv. Križa, mjesto duhovnog života i duhovnosti žive crkve koja se ovdje okuplja. Možda je to izrazila najbolje sestra koja je 1908. godine zapisala u samostansku kroniku sljedeće: «Svako je srce klicalo, kad je Gospodin prvi put sašao na žrtvenik. Klicala su posebno srca sestara. Sada eto imaju svoju lijepu crkvu, svoj dom. Tolike će duše slavodobitno usvojiti križ iz ovoga svetog mjesta. Ovdje će pokoljenja sestara sv. Križa crpsti snagu za mukotrpni život u službi bližnjega. Ovdje će Gospodin primati odanost i vjernost tolikih lijepih duša po svetim zavjetima. Iz ovog će doma i crkve Gospodin osvajati hrvatska pokoljenja i biti izvor snage i milosti za mnoge». Od prvih dana do najnovijeg vremena ova je crkva bila središte pobožnosti i vjerskog života školske mladeži. Bila je to i želja biskupa Strossmayera, a svojim potpisom to je prihvatila i potvrdila s. M. Radegunda u pismu – Očitovanju upućenom biskupu Voršaku 19. studenoga 1908. g. «(…) ovim potpisana očituje i izjavljuje, da rado dozvoljava, da se služba Božja za svu ovomjestnu školsku mladež smije i može u istoj crkvi obdržavati, i da ovo nadstojništvo nikakve posebne za to odštete tražiti neće». To je bilo na snazi sve do novijeg vremena. Kad je stolna crkva imenovana i župnom crkvom župe Svih Svetih i nedjeljne đačke mise u 8,30 sati, po želji župnika, prenesene su iz crkve Srca Isusova u katedralu. Otada se u crkvi za vjernike grada Đakova održava večernja misa. U samostanskoj crkvi je zazivom Duha Svetoga započimala školska godina i svečanom zahvalnicom završavala. U ovoj crkvi su djeca primala sakramente, učila sudjelovati kod crkvenih liturgijskih i izvan liturgijskih pobožnosti. U ovoj su se crkvi obavljale sve crkveno-školske svečanosti i generacije djece su iz ove crkve ponijele u život ljubav prema liturgijskom i sakramentalnom životu.
Crkva Srca Isusova je i omiljelo svetište Đakovčana i vjernika iz okolnih mjesta. Već je 1912. godine iz stare sjemenišne crkve prenesena pobožnost Srcu Isusovu u samostansku crkvu, a kad je 1913. godine sazidana zgrada novog sjemeništa ovamo je preneseno i štovanje sv. Antuna Padovanskog. Otada je samostanska crkva postala glavno proštenište za svečev blagdan 13. lipnja. U početku je u crkvi bila velika slika sv. Antuna (danas se nalazi u Biskupskom dvoru). Ta se slika na blagdan sv. Antuna iznosila van i stavljala na prozor koji gleda na ulazna vrata s ulice. Tako je svima bila vidljiva i svi su mogli obaviti svoje zavjete. Toga dana se izreda mnoštvo vjernika na sv. misama od pet sati ujutro pa do večernje mise. Zbog tog proštenišnog dana mnogi ovu crkvu i nazivaju crkvom sv. Antuna i mnogi niti ne znaju da crkva ima drugog patrona – Presveto Srce Isusovo. Oltar sv. Antuna nalazi se na ulazu u crkvu te je tako dostupan svim vjernicima i svaki dan kad je crkva otvorena prije podne i popodne od 15 sati. Gotovo nema sata u danu da pred ovim oltarom netko ne moli zagovor sveca svega svijeta. Oltar je uređen darovima vjernika. Bratovština Presv. Srca Isusova darovala je za oltar sv. Antuna 50 kruna, konviktice su sakupile 53 krune, a nepoznati dobročinitelj 50 kruna. To je zavjetni oltar vjernika podignut u zahvalu što su samostan i crkva pošteđeni ratnih razaranja u prvom svjetskom ratu. Bio je to zavjet s. M. Engelberte Sporčić, tadanje provincijalne poglavarice, koja je taj zavjet i izvršila 1916. godine. Tada je nabavljen kip sv. Antuna koji i danas stoji na oltaru koji je pri posljednjoj obnovi sasvim je pojednostavnjen. (S. 9 – oltar sv. Antuna )
U samostanskoj crkvi bilo je sjedište Bratovštine Presvetog Srca Isusova te su osobito bile posjećene pobožnosti prvih petaka kao i sve pobožnosti Presvetom Srcu. Marijina kongregacija je također svoje pobožnosti obavljala ovdje, a svibanjske pobožnosti su bile najposjećenije večernjice u gradu. Nedjeljne i blagdanske večernje mise i danas su vrlo posjećene.
Od godine 1995. samostan i crkva u Đakovu postali su i središte štovanja blažene Suutemeljiteljice Kongregacije sestara sv. Križa, Majke M. Terezije Scherer koju je 31. listopada 1995. uzdigao na čast oltara blagopokojni papa Ivan Pavao II. Otada se njezino štovanja proširilo te svakog 16. u mjesecu sve više hodočasnika dolazi u samostansku crkvu i utječu se njezinom zagovoru.
Duhovne obnove, pučke misije i drugi različiti susreti vjernika koje kroz godinu organizira župa Svih Svetih odvijaju se u ovoj crkvi. Osobe s poteškoćama u razvoju nalaze također ovdje svoje mjesto gdje se osjećaju dobro došli i srcem prihvaćeni.
Svi susreti koji se odvijaju u Domu duhovne pomoći, Domu bl. s. Ulrike, kao i oni koje u najnovije vrijeme organizira Franjevačka mladež - FRAMA i Franjevački svjetovni red – FSR, nalaze svoje središte u samostanskoj crkvi.
Samostanska crkva je i mjesto kulturnih događanja – u njoj se održavaju koncerti, kazališne predstave duhovnog sadržaja i drugi kulturni susretu.
Iako je sasvim razumljivo da se sve molitve i pobožnosti samostanske zajednice odvijaju u crkvi potrebno je spomenuti da je po prvi puta već 21. veljače 1909. godine uvedeno 40-satno klanjanje i otada se ova pobožnost odvija svake godine u danima poklada, danju i noću od nedjelje do utorka ujutro. Noć i dan od 24. na 25. ožujka svake godine obavlja se klanjanje u znak zahvalnosti što je u teškom potresu 1884. godine samostan ostao pošteđen, iako je bio dosta oštećen, ali nije nitko stradao. Godišnje klanjanje obavlja se na 1. dan svibnja, a u nedjelju iza blagdana Srca Isusova, također je javna pobožnost klanjanja u znak zahvale i zadovoljštine. U svim ovim i drugim pobožnostima uzima udjela sve više vjernika, ne samo iz Đakova, nego i iz okolice. Pred oltarom Presvetoga Srca Isusova sve sestre polažu svoje prve i doživotne zavjete. U crkvi se zajednica sastaje na propisane zajedničke molitve.
Svodovi ove crkve kriju bezbroj molitvenih pohoda prijašnjih i sadašnjih sestara sv. Križa koje zastupaju i pred Boga iznose sve brige i potrebe svojih sugrađana i svih potrebnika i svojom sestrinskom skrbi obuhvaćaju sav svijet.

UMJESTO ZAKLJUČKA
Uz vitke tornjeve Strossmayerove katedrale grad Đakovo resi i samostan Sestara sv. Križa u čijem je sklopu i crkva Presvetoga Srca Isusova. Ovaj kompleks je najljepši primjer secesije u istočnom dijelu Hrvatske. Već cijelo stoljeće ove građevine uljepšavaju grad. Godine 1927. sagrađeno je i zapadno krilo samostana, iako je u početnim nacrtima bilo odmah predviđeno. No financijska sredstva to nisu dopuštala.
Ovaj rad nije mogao cjelovito prikazati gradnju samostanske zgrade i crkve. Kako je ovom prigodom pronađeno i nepoznatih dokumenata, za pretpostaviti je da će se u daljnjem istraživanju pronaći i neki drugi materijali koji će možda donijeti pojašnjenja sadašnjih nejasnoća. Pogotovo je nemoguće navesti sva duhovna događanja i sve susrete i pobožnosti koji su se odvijali i koji se i danas odvijaju u crkvi Sestara sv. Križa. Samostanska crkva je javna i od prvog dana kad je stavljena u funkciju stavljena je na raspolaganje svim ljudima, sve do danas, a vjerujemo da će tako ostati i u buduće. U tom prostoru mira mnogi nalaze svoj odmor i osvježenje, kako je to izraženo i na natpisu iznad ulaza u crkvu sa samostanskog hodnika:

VENITE AD ME OMNES
QUI LABORATIS ET ONERATI ESTIS
ET EGO REFICIAM VOS. Mat. XI.28

Milosrdne sestre svetoga Križa