Milosrdne sestre svetoga Križa

TU SU NAŠI KORIJENI

Ovdje vas čeka Ljubljeno Srce i raširene ruke Krista Gospodina.

Kad čujemo riječ Đakovo, znamo to smo mi! Sam izraz provincijalna kuća u Đakovu nekako je kao identitet svake od nas! Tu smo mi, tu su naši korijeni. Ovamo smo došle iz svojih rodnih domova sa svih strana. Odavde smo krenule širom Lijepe Naše, a i dalje, izvan njezinih granica. Ovdje se svake godine napunjamo i osvježujemo za daljnji rad i rast. Ovamo se najčešće svi i vraćamo. Tu smo započeli svoj redovnički život, a vrlo velik broj sestara ga tu i dovršava.
Susreti u provincijalnoj kući podsjećaju nas na naše izvore, na naše prve dane i na naš prvi pojam samostanskoga života. Tuje naša kuća, to je naš DOM!
Krenemo li redom naših uspomena, starije generacije će možda melankolično reći: Nije to više „ONO“. Nekadašnja crkva, pekara, praonica, sušionica rublja, drvarna, kuhinja. A tek podrum i ono što je vezano uz njega: cvijeće i nekad s. Laura, vrt i prodavanje rasade kao i kiseloga kupusa. Danas je tu uređen podrumski prostor u kojemu je smještena fizikalna terapija i sobe za sestre. One sestre koje su još starije, sjećaju se i mlina. Kad se spomene „crni hodnik“, vjerujem da je mnogoj od nas pred očima lik s. Elvire.
Pođemo li kat više, tu je bila kancelarija i soba časne majke, zatim ekonomat i radni prostor s. Mire. U drugom dijelu bila je zbornica uz koju je povezan lik i djelovanje s. Tomislave, te knjigovežnica i s. Sebastija. I tako redom.
Vrijeme čini svoje i mijenja se mnogo toga. Tako sada, umjesto sušionice rublja i pekare, stoji muzej, a uskoro će i od mlina i drvarne biti također prostor s muzejskim izlošcima! Radionica, praonica, kuhinja, podrum, crni hodnik sve je to sada drugačije.
U ovom dijelu kuće nisu više smještene kandidatice, a i novicijat je premješten u potkrovlje kuće sv. Franje. Ovaj prostor osposobljen je za potrebe sestara koje dolaze u godišnje duhovne vježbe.
Nakon Domovinskoga rata i svih događanja, koja su uslijedila, nema više „kasarne“ preko puta samostana. Od 2003. godine tu žive i rade naše sestre kao samostalna zajednica koja je nastala od dijela provincijalne zajednice. Uglavnom su to sestre koje rade u istoj zgradi, kao i sestre koje rade u našem Dječjem vrtiću. U istu zgradu preselilo se i Provincijalno vodstvo. Što se tiče vanjskoga izgleda i smještaja, sada je u Đakovu poprilično drugačije. Istina, mnoge sestre koje obavljaju duhovne vježbe u Zagrebu te rijetko dolaze u Đakovo, ne snalaze se uvijek u svim tim novim promjenama.
Uz sestre smještene u provincijalnoj kući, spojenoj s kućom sv. Franje, u ovu zajednicu spadaju i one sestre koje stanuju u zgradi na broju 29 naše ulice, a to je zgrada „Betanije“. Namjena se ove zgrade već više puta mijenjala. Nekada su tu, starije sestre se sjećaju, stanovali naši duhovnici: preč. Relja, preč. Pavlović, preč. Šeb kao i prof. Štimac. Jedno vrijeme u ovom dijelu kuće bile su smještene i mame pojedinih sestara. Trenutno nema nijedne. Sada su tu smještene sestre koje uglavnom rade i brinu se o apostolatu koji se odvija u ovim prostorima. Kasnije je uređeno potkrovlje kao stambeni prostor, a izgrađeno je u skladu s potrebom održavanja duhovnih obnova i duh. vježbi djevojčica, djevojaka i žena. Ovdje svoj prostor nalaze razne skupine koje trebaju mir dok obavljaju duhovne vježbe, dane obnove, a služi i za razna okupljanja onih s kojima radimo na raznim pastoralnim planovima (Frama, Mladi za mlade i drugi). U prizemlju je uređeno nekoliko soba za goste koje mogu koristiti i sestre, ukoliko žele u Đakovu provesti svoj dan obnove duha. Posebno se to odnosi na one sestre koje su na župama, a potreban im je nekakav „mirni kutak“. U apostolatu oko djevojčica, djevojaka srednjih škola te studentica prvenstveno radi s. Meri, uz pomoć s. M. Gabrijele i s. Marije Klare. U dio posla uklapaju se i ostale sestre koje tu stanuju. Tu su i prostori za rad Doma duhovne pomoći (DDP-a) gdje se okupljaju razne dobne skupine. Istaknut ćemo posebno rad skupine osoba s posebnim potrebama, zatim radne skupine žena i volontera i ostale skupine koje mole, rade, druže se i sl. S njima radi s. Rastislava, a za neke skupine pomoćnice su još s. Marija Klara i sestre smještene u toj kući.
Tako bismo mogli prolaziti samostanom i sjećati se onoga od prije. No, mi prelazimo na ono što je danas i kako je danas. Sada je to drugačije i mlađi naraštaji vjerojatno ne mogu ni zamisliti kako je to nekada izgledalo, kada se ložilo na drva i ugljen, kada nije bilo razglasa, kada se rublje pralo ručno i sl.
No i ova kuća, iako pripada svima nama, iako nam je svima dom, ima svoju stalnu zajednicu. tzv. provincijalnu zajednicu. Trenutno ovu zajednicu čini 50-tak sestara, zajedno sa sestrama iz Provincijalnoga vodstva. Sestre žive u tri kuće: provincijalna kuća spojena sa kućom sv. Franje, Betanija, i Dom bl. majke M. Terezije.
Krenimo od središta kuće, a to je crkva. Crkva je mjesto u kojoj se svakodnevno zajedno sastajemo na svagdanju euharistiju kao i na molitvu Božanskoga časoslova, ujutro i navečer. Okupljaju se sestre iz provincijalne zajednice iz zajednice Doma majke M. Terezije, sestre novakinje i kandidatska zajednica. Ovdje je naše središte i ovdje crpimo snagu za svoj svakodnevni život i rad. Crkva je otvorena za sve. Mnogi sugrađani, bilo preko dana, bilo na jutarnjoj sv. misi svagdanom i nedjeljom, nalaze tu svoj mir u Bogu. Uz to svakog 16. u mjesecu okupljaju se ovdje u velikom broju štovatelji bl. majke Marije Terezije. Poneki vjernici nam se pridružuju u jutarnjoj ili večernjoj molitvi Časoslova, kao i petkom na molitvu klanjanja Križu. Uz to rado dolaze vjernici, ali i djeca, na svibanjske i listopadske pobožnosti. U korizmi bude crkva koji put premala za sve one koji dođu na pobožnost Križnoga puta. Večernja sv. misa nedjeljom i blagdanom, tj. župska sv. misa, najposjećenija je, a najviše je mladih obitelji, zajedno s djecom.
Danas su potrebe ljudi velike, nevolje kucaju svaki dan na mnoga vrata te mnogi građani dolaze i na vrata našeg samostana. Nekada traže uho za slušanje i srce za razumijevanje, riječ utjehe, a najčešće trebaju potporu u molitvi, što i činimo danomice. Upravo na taj način postajemo bliži jedni drugima te jačamo međusobnu odgovornost i povezanost.
Kao što smo naveli, velike promjene dogodile su se u zgradi, ali isto tako dogodile su se velike promjene i u samoj zajednici sestara. Pogledamo li radna mjesta kao što su radionica, praonica, kuhinja, spremanje kuće, briga oko prostorija za duhovne vježbe, službu vratarice, vrt, blagovaonica, posluživanje gostiju itd., zaključit ćemo da u najvećem postotku sve ove poslove obavljaju naše sestre koje su u mirovini. One se žrtvuju iz dana u dan i daju svoje zadnje sile u služenju ovoj zajednici, a i cijeloj Provinciji. Znamo, naime, da skoro svaka sestra, koja je na terenu, kroz godinu dana prođe kroz ovu kuću i koristi nešto od dobrote i velikodušnosti sestara u ovoj zajednici. Sjetimo se samo koliko je turnusa duhovnih vježbi, zatim raznih seminara, proslava i sl., a sve to ulazi u život ove zajednice. Sve ove sestre uključene su tiho i nevidljivo u apostolat, jer su velika podrška onim sestrama koje su aktivne na svojim radnim mjestima, školama, po župama, biskupijskim prostorima i sl. U ovakvom ritmu života, u svim ovim promjenama, i sama zajednica postala je otvorenija i prilagodljivija za sve potrebe onih oko nje. Današnji stil života i današnjih ljudi imaju svoj ritam, a sestre se pokušavaju, unatoč svojoj dobi i svojim zaduženjima, prilagoditi tomu i biti od pomoći onima koji nas trebaju.
Osim molitve, kojom pratimo sve one koji se preporučuju, sudjelujemo i u događanjima mjesne Crkve. Sudjelujemo također i u životu štićenika đakovačkoga Staračkog doma, bilo u animiranju nedjeljnih misnih slavlja, bilo u osobnim susretima, kao i u kućnim posjetima osamljenima i napuštenima po njihovim kućama.
Vjerujemo da svaka sestra, koja dođe u samostan ili samo kratko navrati, doživljava daje to njezin dom i daje došla kući. Želja nam je da tako bude i dalje. U molitvenom zajedništvu ostanimo povezani, a zajedničkim susretima obogaćeni.
Nad svima nama neka bdije Srce našega Gospodina Isusa, koje nas uvijek dočeka svojim raširenim rukama i svojim toplim milosrdnim srcem, govoreći nam: „Dođite k meni, svi vi, izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti.“ (Mt 11,28)
Nađimo svoj mir i svoju usidrenost u Njemu i u Njegovu Srcu, kako bismo, obdarene njegovim milosrđem, mogle i druge obasipati i biti njegovi svjedoci svima kojima smo poslani.
Sve vas srdačno pozdravljamo i očekujemo s radosnom dobrodošlicom!
s. Augustina Dominković

Milosrdne sestre svetoga Križa

Brochure-Design.com