Milosrdne sestre svetoga Križa

PRIGODNA PROSLAVA
SESTARA SVETOGA KRIŽA U BOSANSKOM BRODU

Mnogopoštovana č. s. Provincijalko,
prečasni dekane,
oče Andrija,
cijenjeni predavači i gosti,
dragi vjernici!

Danas je ovo misno slavlje trebao predslaviti msgr. dr. Pero Sudar, pomoćni biskup, ali kako je on ovih dana završio na operaciji, prečasni dekan me zamolio da „uskočim“ i nisam mogao odbiti, pa dopustite da ovom prilikom koju i progovorim.

Određeni datumi su motiv našeg današnjeg okupljanja ovdje u Bosanskom Brodu. Naime 1908. god. su Vaše sestre kupile, a 1909. god. započele svoj rad s ovu stranu Save u župi sv. Ilije Proroka. Sestre su svesrdno s našim narodom djelovale do sudbonosne godine, 1949., kada im je naređeno da se povuku u, od komunista određeni zbijeg svih redovnica, Breškae kod Tuzle, a tek zauzimanjem Vaše tadašnje majke uspjelo im je vratiti se u Đakovo, odakle su i došle u Bosnu. Uzevši te datume u obzir, prošlo je dakle nešto više od 100 godina da su sestre Sv Križa došle u Bosnu i nešto više od 60 godina da ste bile protjerane! Lijepo bi bilo slaviti onu 101. godišnjicu da ste došle i trebali bismo se i Vi i mi veseliti, ali ne možemo „slaviti“ 60 godišnjicu Vašeg nasilnog izgonjenja, jer nad tim datumom bi trebalo više plakati, nego od njega jubilej praviti. Zato neka nam bude prvotna svrha istaći sve ono dobro i lijepo što je ovdje Vašim radom učinjeno. Tome se veselimo, no žalosni smo da Vas ovdje više od 60 godina nema, a to neka bude na sramotu, ne nama, nego onima koji su Vas nasilno otjerali, oduzevši Vam pritom i zgrade i posjed i sveukupni inventar.

Današnja misna čitanja su Božje pismo nama za ovu nedjelju i ovaj trenutak, a kao da su baš radi nas pisana i radi ovog trenutka i padaju kao „kec na dvanaest“ našem okupu. Naime, Mojsije u PZ govori vjernicima: Obrati se Gospodinu Bogu svome jer zapovijedi njegove nisu teške nisu predaleko. Božja riječ ti je blizu i u tvome srcu, što je trebaš tražiti daleko: budi joj otvoren i blizak. Svi Izraelci, unatoč mnoštva propisa svoje vjere su znali kolja je glavna zapovijed i što je glavno što treba činiti: ljubav prema čovjeku i to ljubav prema čovjeku u nevolji. Ne treba ići ni na nebo ni preko mora, nego samo gledati u blizinu, oko sebe, pogledati u svoje vlastito srce i tu ćeš vidjeti i osjetiti što je za tebe volja Božja. Zapravo je riječ o ljubavi prema konkretnom bliskom čovjeku i njegovim potrebama.

Evanđelje je to još bolje istaknulo, kad je farizej upitao Isusa koja je prva i glavna zapovijed i sam posvjedočio da dobro poznaje Mojsijeve odredbe: Prva je i bitna zapovijed: ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svim dušom svojom svojim snagom svojom i svim umom svojim, ali je i druga ovoj jednaka: ljubi bližnjega svoga kao samog sebe. No tada je slijedilo i protupitanje a tko je moj bližnji i Isus je ispričao pričicu o nevolji jednog jadnika koji je upao među razbojnike, bio opljačkan i izmrcvaren te ostavljen polumrtav na putu. Za čudo i na sramotu: tom jadniku se nije smilovao ni svećenik i levita, a baš bi oni morali biti prvi, koji ljudima pomažu ljudima u potrebi i nevolji, jer im je to dužnost po pozivu ali i da budu primjer drugima. No, na sramotu im bilo, ništa nisu učinili, nego Isus naglasi za obojicu: Vidješe tog jadnika i zaobiđoše ga! A ljudi iz Samarije u to vrijeme su smatrani nevjernicima ili otpadnicima, strancima. Pravovjerni židovi su ih doživljavali kao pogane, nečiste, skoro kao bezbožnike i od njih se bježalo. Ni voda se nije smjela piti ako je posuda bila samaritanska, jer se i tu posudu smatralo nečistom! Eto takav prezreni čovjek – Samaritanac naišao je pored bijednog ranjenika, a Isus kaže: sažalio se nad njim, prišao mu, zalio mu rane svojim vinom i uljem, posadio ga na svoje živinče i odveo ga u gostionicu, a platio gostioničaru da se pobrine za njega. Pokazao se kao bližnji. Svoje čovjekoljublje pretvorio je u praksu nad ovim konkretnim bijednikom, a time je ustvari ispunio prvu i osnovnu zapovijed, koja otvara pristup u vječni život. Time je najbolje pokazao da je i bliz i bližnji onom čovjeku koji je u konkretnoj potrebi, a Isus pouči farizeja: Idi pa i ti čini tako.

Zašto gore spomenu da su ova čitanja - Knjige Ponovljenog Zakona i Evanđelje pisana baš kao za nas i baš kao za ovu našu konkretnu priliku? Zato što se i mi često puta „izvlačimo“ i pravdamo da ne znamo što Bog od nas traži i što je njegova volja pa i u svojoj vjeri udarimo nekuda ukrivo, što nas vuče često više natrag nego naprijed. Međutim konkretna ljubav prema konkretnom čovjeku je najbitnija. Slaveći ove gore spomenute godišnjice milosrdnih sestara sv. Križa uviđamo da su one upravo radile onako kako je Mojsije učio narod u SZ a kako je Isus ispričao o milosrdnom Samaritancu. U ono vrijeme doći iz plodne i bogate Slavonije u siromašnu - „tursku“ Bosnu mogla je samo ljubav milosrdnih sestara. Zapravo one su tada slijedile osnovno načelo svoje Družbe kako im ga je zacrtao duhovni vođa i utemeljitelj kapucin Teodozije Florentini jer im je isticao: Potreba vremena je volja Božja. Potreba katolika u Bosankom Brodu, potreba ovog siromašnog naroda, potreba za prihvatom sirotinjske djece i njihovim odgojem, jednostavno rečeno ljubav prema tom narodu dovela je Sestre sv. Križa s ovu stranu Save: zabavište, škola, konvikt, pouka curica u svim vrstama ženskih poslova, služba i pomoć u pastoralu i u crkvi, zar je moglo biti što konkretnije čime se pokazivalo milosrđe i ljubav?

Kad čitamo sve ono što je na panou postavljeno da nas podsjeti i pouči, osjetimo kako je u cijelom tijeku postojanja Vaše zajednice potreba vremena življena i doživljavana kao volja Božja. Nastale ste u Ingebohlu u CH 1855. god, već nakon 13 godina na poziv biskupa Strossmayera našle ste se u Đakovu, a odatle se razgranale po Srbiji, bugarskoj, Makedoniji, Crnoj Gori,Kosovu, Sloveniji pa i po Njemačkoj, a osjetile ste da treba otići i u Bosnu i došle ste. Dale ste Crkvi tri blaženice: čs. Ulriku, pa Majku Tereziju i blaženu Zdenku Schelingovu, koje su Vama na ponos, a nama svijetli primjeri. U ovom trenutku Vas oko 370 djeluje dsmo u Hrvatskoj provinciji osluškujući još uvijek koja je sada potreba vremena i što je u ovom trenutku za Vas volja Božja.

Gledamo li pak Vaše polje rada ovdje u Bosankom Brodu, samo npr. sliku one divne škole i zavoda kojeg ste imali, već to svjedoči s kolikom ljubavlju u našim potrebama onog vremena ste bile zauzete i spremne. Teškoća je bilo s vlastima i borbe s priznanjem škole, propatile ste ovdje i prvi i drugi svjetski rat, neke Vaše susestre su vlastitim životom kroz bolest i zarazu dokazale svoju ljubav prema ovom rodu i narodu, druge su prošle križni put kao zatvorenice i osuđenice, jer su u svemu tome gledale potrebu vremena i volju Božju, a dokazivale ljubav prema konkretnom patničkom našem narodu. Kad se samo sjetim svojih bogoslovskih dana u Đakovu, kada mi je Vaša čs. Hrvoja krojila reverendu i roketu, (a obje ih još koristim i čuvam kao dragu uspomenu), osjećao sam s koliko pažnje i ljubavi ona to radi a i kako majčinski razgovara sa svakim od nas bogoslova. Ona je i u toj vrsti posla čitala i živjela potrebu vremena i volju Božju.

U ime Vrhbosanske Nadbiskupije sam Vam za sve zahvalan, i duboko žalim zbog onog trenutka kada ste bile nasilno zaustavljene i ustvari protjerane iz Bosne. No drage sestre, možemo li mi sada računati na Vas? Ako je ova draga hrvatska gruda s ovu stranu Save Vašoj Provinciji dala dosta duhovnih zvanja, a sigurno su ih izmolile blaženice koje gore spomenuh i pokojne sestre patnice ovdje iz Bosanskog Broda, nije li sadašnja naša potreba opet za Vas znak volje Božje? Prečasni gosp. dekan i župnik mi spomenu kako bi bilo i nužno da bar jednu sestru odvojite ovdje za Posavinu, koja će uskočiti kao pomoć župnicima, starcima, bolesnicima, koja bi obilazila, povezivala, jednostavno bila milosrdna Samaritanka. Time bi najbolje opravdale Vaše životno načelo i živjele današnje Evanđelje. Što bih Vam moga drugo reći neko ono što je Isus rekao farizeju: Idite pa i Vi činite tako! Amen!
Pero Pranjić, svećenik

Sprovodna Misa za s. Veljku Zirdum 26. 10. 2009.
Započinjući sv. Misu mons. Đuro Hranić najprije je pozdravio sve prisutne riječima: „Poštovane i drage Sestre sv. Križa na čelu s Provincijalnim poglavarstvom i mnogopoštovanom poglavaricom s. Franciskom, poštovana i draga ožalošćena rodbino na čelu s rođenom braćom naše drage Pokojnice svećenicima franjevcima fra Velimirom i fra Andrijom Zirdumom, u ime našeg đakovačko-osječkog nadbiskupa mons. dr. Marina Srakića, čitavog našeg prezbiterija i svih nas ovdje okupljenih, izričem Vam našu ljudsku sućut i blizinu zbog smrti Vaše drage sestre, provincijalne poglavarice i rođakinje s. Veljke Zirdum.

Svojom prisutnošću i zajedništvom s Vama u ovim trenucima oproštaja želimo Vam očitovati i naše kršćansko zajedništvo s Vama. S Vama ispovijedamo vjeru da se ljudski život smrću mijenja, ali da nam se ne oduzima, da je raspeti i uskrsli Krist uskrsnuće i život. Od pokojne s. Veljke opraštamo se, zato, spomenčinom Kristova prijelaza kroz smrt u život. Produbimo na početku vjerničku svijest o zajedništvu i solidarnosti između putujuće i proslavljene Crkve, između živih i mrtvih te Božjoj dobroti i milosrđu preporučimo svoju pokojnu Sestru i molimo za oproštenje svojih vlastitih grijeha.
U homiliji se potom osvrnuo na lik Pokojnice osvijetlivši dimenziju dijaloga s Bogom i bližnjima, koju donosimo (1 Iv 4,10-13.16-19; Iv 17, 24-26)

„Jedno je dijete na pitanje o tome što su "početak" i "kraj" izjavilo: Početak je kad se rodim, a kraja nema." Jesu li smrt i ovaj oproštaj od pokojne s. Veljke Zirdum još jedno pobijanje tog dječjeg uvjerenja da kraja nema? I je li njezina smrt još jedno novo proglašavanje iluzornom ljudske nade koja misli da ljudski život nema kraja?

No, mi se, poštovane i drage Sestre sv. Križa (i ostale časne sestre), poštovana i draga braćo naše Pokojnice - Oče Velimire i Andrija, sva ostala draga rodbino i prijatelji, draga braćo svećenici i Oci franjevci, dragi vjernici, draga braćo i sestre iz Žeravca, Sl. Broda, Zagreba, Đakova, inozemstva, i iz drugih mjesta, od naše Pokojnice s. Veljke opraštamo u vjeri da je Krist raskinuo okove smrti i da je kao pobjednik od mrtvih ustao. Vjerujemo i ispovijedamo da je On uskrsnuo kao prvijenac među mnogom braćom, i da će se ono što se s njime dogodilo dogoditi i sa svakim od nas. Opraštamo se slaveći Kristov prijelaz iz smrti u život, i u tom slavlju ćemo u vjeri vapiti: "Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo! Tvoje uskrsnuće slavimo! Tvoj slavni dolazak očekujemo!" Tu je vjeru zajedno s nama ispovijedala i ta je vjera obilježila i život drage Pokojnice. Zato mi danas, ne samo na temelju duboke nade upisane u ljudsko srce da život nema kraja, nego prije svega na temelju Kristova uskrsnuća, usprkos činjenici smrti ispovijedamo da je istinito uvjerenje onog djeteta, da život započinje začećem i rođenjem, ali da on ipak nema kraja.

Svjesni smo da je svako stvorenje smrtno i da zemaljski hod završava grobom. No, kršćanska vjera u Boga nam kaže da iako naša ljudska besmrtnost nije sama po sebi razumljiva, od smrti smo ipak spašeni i to po dijaloškoj besmrtnosti, odnosno po ljubavi, dijalogu i zajedništvu koje je Bog ponudio čovjeku u svome Sinu Isusu Kristu, raspetom i uskrslom. Ta je dijaloška besmrtnost djelo besmrtnog Boga koji ljubi i koji ima moć čovjeka uskrisiti iz pepela. Mi vjerujemo da je čovjek besmrtan i da ne može potpuno propasti zato što je Božje stvorenje te predmet Božje spoznaje i ljubavi. Svaka ljubav teži za vječnošću. A Božja pak ljubav ne samo da teži za vječnošću i trajnošću, nego je trajna i vječna jer je Bog živi Bog i njegova ljubav ne poznaje nikakvih granica, pa niti smrt. Smrt nije zapreka Božjoj ljubavi. Ona nas prati i s nama ostaje i s druge strane biološkog umiranja i odlaska iz ovoga svijeta. Božja je ljubav vječna i vječnim čini i zajedništvo Boga s čovjekom.

Biblijska vjera u uskrsnuće izrasla je iz ovog dijaloškog odnosa izabranoga Izraelskog naroda s Bogom: Onaj koji moli i svoj život stavlja u Božje ruke, u svojoj vjeri zna da će Bog uspostaviti pravdu (Job 19,25; Ps 73,23); čovjek koji vjeruje siguran je da će oni koji su živjeli i radili u zajedništvu s Bogom, a kad je trebalo radi toga i trpjeli, zbog svoje vjernosti i ljubavi prema Bogu, imati udjela i u zajedništvu s njim te da ih on nikada, pa niti u smrti, ne napušta, nego da im ostaje vjeran. On, naš Bog i Stvoritelj, u vidu ima čitavog čovjeka, čitavu ljudsku osobu. A budući da po njegovu, Božjem, stvoriteljskom naumu mi nismo samo duša, nego smo i tijelo, te se ostvarujemo u svojoj tjelesnosti, mi vjerujemo da dijaloška besmrtnost obuhvaća čitavog čovjeka, tj. i dušu i tijelo, odnosno da ona znači uskrsnuće mrtvih.

Ta je biblijska nada i vjera konkretizirana i potvrđena Kristovim uskrsnućem. On, uskrsli, je danas Božji glas upravljen nama. Ali on je bio i onaj kojemu je povjerovala i s kojim je u tijesno životno zajedništvo te u dijalog ušla i naša pokojna sestra Veljka. Od djetinjih nogu, njezini su je roditelji iz vlastitog vjerničkog iskustva učili da dijalog između Boga i čovjeka znači život, da Božji sugovornik ima život vječni zato što mu dijalog nudi onaj koji vječno živi i ljubi; da je Krist Riječ Božje ljubavi upravljena nama; da je on »uskrsnuće i život«.

Samo se odatle može razumjeti njezino redovničko zvanje i redovničko zvanje njezine braće, odlazak iz rodnog Žeravca u ovaj Samostan i čitav njezin redovnički život. Ljubav ima posebna pravila i mjerila, koja ne razumije onaj koji ljubavi nema. U ljubavi nema pogodbe, nego ima samo povjerenje i predanje. Samo Božja ljubav i dijaloški odnos s njime dali su joj snagu da čitavu svoju egzistenciju, budućnost, život, mogućnosti i izazove u svojoj ranoj mladosti izruči Bogu i da mu kaže: Bože, želim biti tvoja, Tebi i Crkvi na službu i na službu onima kojima ću biti poslana te da kroz čitavoj svoj život sve svoje snage, darove i sposobnosti stavlja njemu u ruke i služi kako je najbolje znala i umjela.

Dijaloška besmrtnost koja izvire iz Božje ljubavi prema čovjeku i njegove uzvratne vjerničke darovanosti Bogu! To je jedini ključ koji može dati odgovor na tajnu njezina ljudskog i redovničkog života. I samo Ljubav, Božja ljubav, koja se nikada ne da nadmašiti u dobroti, može biti odgovor na njezinu smrt i svjetlo za nas koji ostajemo.

Pokojna s. Veljka bila je žena predanja Božjoj ljubavi i dijaloga s Bogom. Iz tog dijaloga u ljubavi i iz iskustva voljenosti od Boga izranjala je snaga za vjernost redovničkim zavjetima, za dugogodišnji laboratorijski rad i dijalog s epruvetama, za dijalog s tolikim ljudskim sudbinama i njihovim dijagnozama, s medicinskim osobljem, za ljubav prema pacijentima, za život, dijalog i uzajamno prihvaćanje te služenje u redovničkoj zajednici, za dijalog sa svakom pojedinom sestrom, s različitim očekivanjima i zahtjevima unutar zajednice i izvan nje. Božja joj je Providnost povjerila vrlo osjetljivu i vrlo zahtjevnu te odgovornu službu dijaloškog služenja kroz devet godina članstva u užoj provincijalnoj upravi i još toliko u službi provincijalne poglavarice. A pretpostavljam da se svi slažemo u tome da nema onoga koji može svima ugoditi i da se redovničku zajednicu ne može voditi samo permisivnošću i popustljivošću i da zato dijalog nije uvijek ugodan i lak.

U dijalogu s Bogom s. Veljka provodila je i svoje bolesničke dane, iskustvo trpljenja i patnje, rekapitulirala je svoj život te prihvaćala i svoju vlastitu zdravstvenu dijagnozu. Vjerujemo da taj njezin dijalog s Bogom smrću nije i ne može prestati, nego da je tek smrću doživjela svu puninu i radost Božje ljubavi i dijaloškog odnosa s njime, dijalošku besmrtnost te da je ušla u vječno spasenjsko zajedništvo s Trojedinim Bogom.“
Propovijed - Mons. dr. Đure Hranića

KRIŽ: LUDOST ILI UZVIŠENJE LJUBAVI?
Samostan, 2009.
(Prije četrdesetak godina objavljena je u nas jedna knjiga, životopis mučenice iz Španjolske, pod naslovom: „Heroizam ili ludost?“…). I u Zbornoj molitvi današnjeg blagdana velimo: „Daj da u ludosti križa upoznamo tvoju mudrost i moć…“. Uzvišenje svetoga Križa je blagdan koji zaprepašćuje mnoge koji su daleko od naše vjere i općega poznavanja kršćanstva, jer nameće pitanje, kako možemo uzvisiti oruđe tako okrutne patnje na kojem su čavli razdrli udove našega Gospodina. U stvari, s nekršćanske strane moglo bi se uvijek postaviti takvo pitanje: zašto slaviti Križ, to oruđe patnje i smrti? Jer između ostaloga govoriti o križu znači naježiti se i tumačiti dubinu nečeg nečuvenoga i nehumanoga, isto tako zaprepastiti se, jer mi bježimo i od najmanje boli.

Odgovor ne dajemo samo onima koji ne vjeruju nego i samima sebi, jer nećemo nikad dovoljno shvatiti smisao okrutne Isusove smrti. Stoga radije pođimo od onoga što kaže sv. Pavao: „Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista Raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost“ (1 Kor 2-24).

Tim riječima što ih je upravio Korinćanima Pavao predstavlja dva načina na koji ljudi – i ljudi našega vremena – nastoje gledati Boga. U prvom redu tu je onaj senzacionalistički način prema kojem postoji uvjerenje, ako ima Boga, onda on to mora sam pokazati čudesima i proroštvima nadnaravnog reda. Zato se traže čudesna ozdravljenja, liječenja… To je napose napast naših vremena i naših prostora, pa i napast kojoj podliježu i neke redovnice Zajednice sestara Svetoga Križa (sic!). Drugi način razmišljanja je racionalistički prema kojem, ako Bog postoji, čovjek bi ga trebao dosegnuti znanstveno i umovanjem. U oba slučaja radi se o apsurdnoj želji prilagoditi Boga i pokoriti ga našoj volji i uskladiti s našim željama. Kad bi se Bog mogao pokazati, on više ne bi bio Bog, a kad bi želio zadovoljiti našim trajnim zahtjevima, postao bi idol i pusta tlapnja. Gdje bismo onda imali prilike gledati dar kreposti i ustrajnosti? Kako bismo se mogli boriti s našim silama i donositi plodove naših talenata i kvalitete na dobro nas samih i drugih? Sve bi to postalo prelagano i ne bi bilo nipošto zaslužno.

I zato Pavao, nipošto ne želeći zadovoljiti spomenute težnje, radije želi pokazati Boga koji ljubi čovječanstvo do te mjere da izabire kao sredstvo našega spasenja ono što ljudi smatraju ludim i odvratnim: križ.

U tome sredstvu patnje Bog u stvari očituje u svome Sinu Isusu Kristu da se njegova prava snaga sastoji u podložnosti ljudskom rodu kojega je on sam stvorio. Htio je biti podložan i proklet od strane čovječanstva zato se lišio svoje svemogućnosti i božanstva, da bi mogao biti podložan.

A sve to iz jednog jedinog razloga to jest da spasi grešno čovječanstvo.

Sveti Pavao snažno ističe, kao što se plaća oslobođenje od ropstva, tako je i na križu Kristovu Bog platio cijenu otkupa za grijehe čovječanstva a krv njegova Sina je novčanica toga plaćanja: Krist na Križu ispašta za naše grijehe. Doista je sve to ludost. No upravo ono što ljudi smatraju ludim i nerazumnim Bog života izabire da očituje svoju moć: mjesto da čudesno intervenira on postaje solidaran s cijelim čovječanstvom a napose s onim najluđim, slabim i jadnim. On je Bog koji postaje sluga iz ljubavi prema čovjeku sve do ludosti.

Ipak kao što je Mojsije uzdigao zmiju u pustinji da spasi Izraelce od zasluženih zmijinih ugriza, tako će sada nakon Križa Sin Isus Krist biti uzdignut: uskrsnut će i uzaći na nebo da bude uvijek s nama kao pobjednik nad smrću i grijehom.

Križ je dakle neophodan.

Ako je on bio to za Krista, sigurno će biti i za nas. Kao što znamo, drugi ga nazivaju raznim nazivima: poteškoća, borba, nemir … ali on je uvijek tu. To je križ svakidašnjice. Koja je razlika između onih koji ga ne nazivaju križem i nas kršćana koji ga nazivamo tim imenom?

Jednostavno sljedeća: za razliku od drugih mi gledamo u njemu Isusa Raspetoga koji treba uskrsnuti i osloboditi ga se. A znakove toga križa pokazat će čak i nakon uskrsnuća, kao Uskrsli. To nam ulijeva pouzdanje i nadu.

Suočavajući se s teškim događajima svakoga dana i podnoseći nepravde i zla svake vrste, mi se utješimo kad upravimo pogled prema onome koji je bio proboden i kad razmatramo kako je on podnio progonstvo i shvatimo da ćemo i mi kao i on primiti pravednu plaću na ovome svijetu i vječnu nagradu na kraju našeg zemaljskog putovanja.

I ne varajmo se: tko odbacuje križ ili ga želi skinuti s ramena, možda ga čak i prebaciti druge, ne čini ništa drugo nego da ga zamijeni s nekim drugim većim i težim križem. A kada nam se čini da netko nema križa, nemojmo upasti u napast i nemojmo mu biti zavidni. Možda on može izbjeći križ na jedno određeno čak i duže vrijeme, ali ga se ne zauvijek osloboditi, pa će se prije ili poslije na njegova ramena svaliti još teži teret od onoga od kojeg se htio osloboditi.

To je zato što se križ ne može izbjeći jer je neophodan. U nevoljama i promašajima uvijek postoji klica uspjeha koja će u svoje vrijeme izniknuti. U svakom križu uvijek se nalazi i početak uskrsnuća koje se treba ostvariti. U svjetlu tog oruđa muke koje je poslužilo našem Otkupitelju da nam zasluži život mi promatramo i sve one neugodne i teške događaje našega života. Mi, raspeti, sjedinjujemo ih s njime, ohrabreni jamstvom u uspjeh i radost i to nazivamo uskrsnućem. Drugim riječima posljednju riječ imat će život nad smrću. (Usp. G.C.Scarpitta, Pazzia o esaltazione dell`amore).

Promotrimo to otajstvo s drugog stajališta. Jedina riječ koju kršćanin može ponuditi svijetu je riječ Križa. Bog je ušao u čovjekovu tragediju da se čovjek ne izgubi i to putem sablažnjivo siromašnog i slabog sredstva križa. Da bismo shvatili tko je Bog, moramo kleknuti podno Križa (Karl Rahner). Između dva izraza, Bog i svijet, Bog i čovjek, koji su vrlo daleko strani nepristupačni, Evanđelja pokazuju točku susreta: onaj koji je sišao uzdignut u isto vrijeme Sin čovječji i Sin Božji. Sveti Pavao piše: „Krist ponizi sam sebe sve do smrti, smrti na Križu“. A sveti Ivan veli, Krist kad bude uzdignut na Križ, sve će privući k sebi.

Između Boga i svijeta zajednička točka je križ koji uzvisuje (podiže) zemlju a snižava nebo, sažima četiri obzorja. On je križište raspršenih srdaca. Onaj koji je sišao istim putem uzlazi, tj. putem ljubavi. Zato ga je Bog uskrisio, zato je on ljubav bez granica.

Bit kršćanstva sastoji se u promatranju lika Raspetoga (Karlo Maria Martini), vrata koja se otvaraju prema biti Boga i čovjeka: biti veza i postati darom.

On je toliko ljubio svijet da je dao Sina. Svijet ljubljen, zemlja ljubljena. Valja krenuti od tih izvornih i početnih riječi: „Nismo mi kršćani zato što ljubimo Boga. Mi smo kršćani zato što vjerujemo da Bog nas ljubi“ (P. Xardel). Mi smo pred tim zapanjeni što se nakon dvije tisuće godina zaljubljujemo u Krista kao i apostoli. Kakvu privlačnost ima Križ, kakva se to ljepota širi iz njega da nas zavodi?

Na Križu je zbijena vedrina, dragovoljnost i pretjerani dar ljubavi očituje se načelo Božje ljepote; vrhunski dar njegova života za nas.

Sjaj temelja vjere koja nas zahvaća je ljepota čina ljubavi.

Najveća ljepota se dogodila izvan Jeruzalema na brežuljku na kojem je Sin Božji dopustio da bude uništen na to malo drveta i zemlje koji su bili dovoljni da na njima umre. To je kraj izlaska Boga, zanos božanskoga. To je umijeće ljubavi.

Lijepa je osoba koja ljubi, prelijepa je ljubav sve do krajnjih granica. U tom izmučenom tijelu koje je postalo ružno od grča, u tom tijelu koje je odraz srca, refleks lude i snalažljive ljubavi sve do smrti, nalazi se ljepota i sjaj koji spašavaju svijet, nalazi se razlog zbog čega nas savodi. Heroizam ili ludost?!! (Usp. E. Ronchi, La croce, punto di congiunzione tra Dio e il mondo).
Mons. dr. Marin Srakić, nadbiskup Đakovačko-Osječki

VJERA – OTKRIĆE BOGA
Đakovo, Jubilarke 2009.
Božji poziv uvijek je svjetlo koje osvjetljava ili još bolje nenadani i jasni prodor svjetlosti u naš život. Prije tog poziva sve je bilo zemaljsko. Sad je sve svjetlost, no krajolik što smo ga nenadano otkrili treba potpuno istražiti. Ovo otkriće Boga tako je bogato da se ne može opisati, štoviše, ako to želimo, možemo to učiniti samo nesavršeno i nepotpuno. Ipak, nastojmo opisati njegove glavne vidove. 50. obljetnica zavjeta je prigoda ga pokušamo uroniti u to otajstvo. Jer redovnički zavjeti i život u redovništvu su plod vjere u Boga koga smo osobno sreli. Sestre su izabrale odlomak o pozivu Abrahama, praoca naše vjere. Neka njegov poziv bude okosnica našega razmatranja.

1. Prije svega radi se o sigurnosti da je Bog intervenirao
Sveto pismo nam to često spominje. Abraham zna da mu je Bog govorio. Nije to neko mišljenje ili mogućnost, niti kakva vjerojatnost. To je jasnoća, koja rađa mirnu sigurnost, svjetlo za cijeli život i nadahnuće za sve njegove odluke. Svi patrijarsi imaju isto uvjerenje utemeljeno na uvjerenju njihovih otaca. Proroci neprestano ponavljaju: “Gospodin mi je govorio”. “Tako mi je upravljena riječ Gospodnja”.

Djevica Marija živjela je cijeli svoj ponizni život u uvjerenju da joj je Gospodin učinio velike stvari. Apostoli nakon Uskrsnuća i Uzašašća Isusova sačuvali su bez krzmanja sigurnost da su upoznali Sina Božjega. Svi oni koji su se u jednom času svog života obratili u tom smislu da su čuli osobni Božji poziv, nikad nisu ni u jednom času posumnjali da su ga jednog dana tajanstveno susreli.

2. Izraz veoma dobro izražava ovo iskustvo
Upravo se tako Bog objavljuje. On je “netko”. On je živa osoba koja govori i djeluje. On želi da ga se “prepozna” (prizna) i “shvati”. Bog je upravio riječ Izraelu: “Vi ste mi svjedoci, da biste znali i vjerovali i uvidjeli da sam to ja” (Izl 43,10). Isto slijedi i iz evanđelja, Isus traži da ga se prizna: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?”. Šimun Petar odgovori: “Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga” (Mt 16,15-16). U Starom Zavjetu predmet svjetla vjere je Bog živi koji djeluje neprestano. U Novom Zavjetu ono je upravljeno Kristu, samoj osobi Sina Božjega. Isus kaže Samarijanki: “Ja sam, ja koji s tobom govorim” (Iv 4,25-26). Slijepcu od rođenja rekao je: “Ti vjeruješ u Sina čovječjega?” On odgovori: “A tko je taj Gospodine, da vjerujem u njega?”. Reče mu Isus: “Vidio si ga! To je onaj koji s tobom govori!” A on reče: “Vjerujem, Gospodine!” (Iv 9,35-38).

Otada uvijek u Crkvi Krist postavlja isto pitanje onome na koga je stavio ruku: “Vjeruješ li u mene? Što kažeš, tko sam ja?” Dokle god se ne usmjeri prema živoj Isusovoj osobi vjera ne postoji, nema trajnosti, nema nikakvog dinamizma. Kad se on upozna, tada sve postaje jasno. Evanđelje prestaje biti knjiga prošlosti da bi postalo knjiga sadašnjice po kojoj Krist daje vječni sud o svagdašnjim događajima.

Bez sumnje, to munjevito svjetlo koje osvjetljuje Božje lice, u isto vrijeme otkriva obraćeniku njegovu osobnu bijedu. Zapamtimo: osjećaj za grijeh ne dolazi od raščlambe (analize) svijesti o učinjenim grijesima, nego iznad svega od pogleda u nutrinu: pred munjevitim očitovanjem Božje slave pozvanik otkriva da se “prodao grijehu”. Prvu objavu živog Boga uvijek prati objava vlastite ljudske bijede. Dvije objave su kao dva lica jedne te iste medalje.

Abraham je rekao Bogu: “Ja se, evo, usuđujem govoriti Gospodinu, ja prah i pepeo” (Post 18,27). Job udaren u svom životu nije mogao dopustiti, kao što su to htjeli njegovi prijatelji, da su njegove nevolje plod njegovih grijeha. Tada Job odgovori: “Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe. Sve riječi svoje zato ja poričem i kajem se u prahu i pepelu” (Job 42,5-6). Izaija doveden u prisutnost Božju u njegovu slavu, čuje kako anđeli pjevaju Svet. I on spontano povika: “Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana... oči mi vidješe Kralja, Jahvu nad Vojskama” (Iz 6,5). I Petar kad je nakon čudesnog ulova riba otkrio samo jasnim pogledom Isusovu veličinu a svoju bijedu, uskliknuo je: “Idi od mene, grešan sam čovjek, Gospodine” (Lk 5,8).

3. Otkriće Boga – otkriće osobnog odnosa
Ta jasna spoznaja Boga sadrži i otkriće osobnog odnosa onoga koji je pozvan s Bogom živim. Ispočetka intuitivno otkriće, no malo po malo otkrit će svoje dragocjeno bogatstvo.

U Starom Zavjetu Bog se daje nazivati jednim imenom, jer ime označava osobu ili još bolje uspostavlja odnos između bića koje se želi dati i onih koji su pozvani da ga prihvate. Ime trebaju drugi izgovarati. U stvari, Bog “onaj koji jest” bit će “Jahve”, odnosno “Gospodin” za sve one koji ga zazivaju.

U Novom Zavjetu Božja Riječ utjelovljena dobiva ime Isus, “jer – kaže anđeo Gabrijel ”– će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih” (Mt 1,21). To je ime što će ga kršćani spašeni po Isusu izgovarati do vijeka. Po njemu će oni upoznati Boga pod novim imenom bogatim sadržajem: Otac. Naučit će ime Duha Svetoga otkrivši njegovu božansku osobnost. U Novom Zavjetu u stvari osobno upoznavanje Boga isto je što i spoznaja svake od te tri božanske osobe.

Pred osobnim Bogom, Bogom živim, pred Bogom koji ima svoje ime, čovjek pozvan od njega, i sam prima ime po kojem će ga Bog razlikovati od drugih ljudi. Abram prima ime Abraham, jer Gospodin reče: “Jer naroda mnogih ocem ja te postavljam” (Post 17,5). Bog poziva Mojsija njegovim imenom (Izl 3,4), a Jeremiji izjavljuje: “Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh” (Jer 1,5).

I Isus poziva Apostole imenom. Kojih li izljeva prijateljstva u tom imenu Šimuna, sina Jonina, što ga Isus često upotrebljava! Uostalom, Isus kaže da po imenu pozna svaku od svojih ovaca (Iv 10,3).

To osobno i uzajamno poznavanje između Boga živoga i onoga koji je pozvan na početku je svakog duhovnog rasta. Kad netko otkrije da ga je Bog osobno spoznao, a to znači uzljubio, on osjeća u sebi neizrecivu radost, kao kakvo novo stvaranje, kao bitno uzdignuće, kao osobno Božje posinjenje. To se događa već i u ljudskoj ljubavi, iskri Božje ljubavi: kad se dvije osobe duboko ljube, ljubav koju oni osjećaju stvara drugu i od nje nastaje novo biće. Što da kažemo o ljubavi Boga kad koga osobno poziva? Shvaćamo zašto čovjek osjeća tu želju za Bogom koju Biblija uspoređuje često sa žeđu.
“Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom. Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: o kada ću doći i lice Božje gledati?” (Ps 42,2-3).

“O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna” (Ps 63,2).

Sam Isus je sebe stavio za predmet slične želje: “Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene!” (Iv 7,37).

4. Vjera je otkriće prisutnosti Boga u srcu čovjeka i u srcu njegova života
Bez sumnje, Bog je onaj “drugi” čiju uzvišenost ne možemo opisati. No intervenirajući u životu onoga koji je “pozvan” on ne ostaje dalek, kao što bi se i nebo na kojem on boravi nalazilo daleko. Naprotiv, on nam postaje blizak. Abrahamu govori: “Hodaj u mojoj prisutnosti” (Post 19,1). Jeremiji: “Ja ću biti s tobom da te zaštitim” (Jer 1,8). Ova prisutnost postat će s Isusom pravi boravak u srcu kršćanina: “Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, pa će i Otac moj ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti” (Iv 14,23). Sv. Pavao tvrdi da vjerom Krist dolazi stanovati u naše srce (Ef 3,17).

To otkriće Boga živoga i osobnoga ostvaruje u srcu čovjeka novo rođenje (Iv 3,3-8). “Po vjeri mi se rađamo od Boga, i zato u svojem krajnjem otajstvu vjera izmiče svakom naravnom istraživanju. Svatko od nas koji vjeruje jest veliko otajstvo... I za nas se “Bogu svidjelo otkriti nam Sina svoga” (Gal 1,16). U vjeri predani smo dobroj volji Ljubavi. I on želi da svaki od nas bude toga svjestan i da zato osjeća veliku radost” (CHEVIGNARD).
U konačnici dakle uvijek novo otkriće Boga živoga jest prvi element vjere u pokretu. Ono se događa samo u jednom času s obraćenjem, no u stvari svaki dan može pružiti priliku da ga produbimo, svjesni da sve što nam Bog čini da ga upoznamo u njegovoj ljubavi bilo sadržano u prvoj klici, na dan prvog proniknuća.

Poštovane sestre! Za vama je 50 godišnji život u zajednici sestara Svetoga Križa! Kako ste to doživljavale, same znate. No općenito možemo reći, onako, kako ste doživljavale osobni susret s Bogom u vjeri koja je rasla, stagnirala ili nazadovala. Zahvaljujemo danas Gospodinu za milost susreta u vjeri s njime.
Mons. dr. Marin Srakić, nadbiskup Đakovačko-Osječki

PRESVETO SRCE ISUSOVO – 2009. SVEĆENIČKA GODINA

1. Po uzoru na Krista Dobroga Pastira
U mnogim župnim i drugim zajednicama bio je običaj moliti pobožni zaziv: „Božansko Srce Isusovo, uzore srca svećeničkoga, daj nam svetih svećenika!“ Danas, 19. lipnja 2009. godine, na svetkovinu Presvetoga Srca Isusova, Sveti Otac će u Papinskoj bazilici svetoga Petra u Vatikanu, prigodom svečane Večernje, započeti „Svećeničku godinu“. On tu godinu proglašava o 150. obljetnici smrti sv. Ivana Marije Vijaneja, župnika arškoga. Ta godina koja želi pridonijeti promicanju duhovne obnove svih svećenika za njihovo snažnije i žarče svjedočenje evanđelja današnjem svijetu, završit će istom svetkovinom 2010. godine. U povodu proglašenja ove „Svećeničke godine“ htio bih zajedno s vama i pred vama progovoriti upravo o toj svećeničkoj godini, odnosno o putovima svećeničkog posvećenja. Kao što su svi vjernici, tako su napose svećenici pozvani svaki dan na obraćenje i svetost. Za svećenike to znači da su pozvani sve više biti ono što jesu, da izgrađuju svoj crkveni identitet po službi koju obavljaju po uzoru na Krista Dobrog Pastira.

„Svećeništvo je ljubav Srca Isusova“, običavao je govoriti sveti župnik Arški. Ta dirljiva izjava potiče nas da se sjetimo nježno i s priznanjem silnoga dara što ga svećenici sačinjavaju ne samo za Crkvu nego i samo čovječanstvo. Prisjetimo se svih onih svećenika koji vjernicima kršćanima i cijelome svijetu ponizno i svaki dan naviještaju Kristove riječi i geste nastojeći prionuti uz njega mislima i voljom, osjećajima i stilom cijelog svog života. Kako ne istaknuti njihove apostolske napore njihovo neumorno i skriveno služenje, njihovu sveopću ljubav? A što reći o hrabroj vjernosti brojnih svećenika koji iako uz poteškoće i neshvaćanja, ostaju vjerni svome pozivu: pozivu biti prijatelji Kristovi „koje je on posebno pozvao, izabrao i poslao?“ No, kako da se ne sjetimo tolikih svećenika kojima je povrijeđeno dostojanstvo, kojima je onemogućeno njihovo poslanje, čak koji su progonjeni sve do svjedočanstva vlastitom smrću? Nažalost, ima situacija koje nikada ne možemo dovoljno zažaliti u kojima sama Crkva trpi zbog nevjernosti nekih svojih službenika. Zbog njih svijet trpi sablazan i odbacuje svjedočanstvo.

Svećenička duhovnost je odsjaj duhovnosti Krista, jedinog Vrhovnog svećenika Novoga saveza i Dobroga Pastira. Kroz ovu godinu - koju je Vrhovni svećenik providnosno najavio - cijela kršćanska zajednica je pozvana moliti da se svi, napose svećenici, poistovjete Kristu Božjem Sinu koji je postao čovjekom u Marijinom djevičanskom krilu i na poslanje da objavimo Oca i njegov čudesni naum spasenja. To poslanje Krista sadrži i izgradnju Crkve: odraz Dobrog Pastira (usp. Iv 19, 1-21) koji daje život za Crkvu (usp. Ef 5,25).

2. Svećenička godina – prigoda za sve
Svećenička godina nije pridržana samo za svećenike, nego se cijela Crkva, u svim svojim sastavnicama treba osjetiti pozvanom da otkrije uzvišenost dara koji joj je Gospodin ostavio u svećeničkoj službi. I svi vjernici-laici trebaju biti svjesni da im je u daru svećeništva ostavljena svježina Kristove nazočnosti; ne spomen na Krista, nego njegova stvarna prisutnost. Svećenička godina neće biti neki spektakularni događaj, nego želja da je svećenici dožive kao unutarnju obnovu u radosnom i osobnom otkrivanju vlastitog identiteta, bratstva u vlastitome svećeništvu, a onda i u svojoj biskupiji, kao i u sakramentalnom odnosu s biskupom, u zajedništvu s vjernicima, s vlastitom zajednicom. (…) Bit će to godina u kojoj valja otkriti ljepotu i važnost svećeništva i pojedinih svećenika, te senzibilizirati na to cijeli Božji narod, Bogu posvećene osobe, kršćanske obitelji, one koji trpe, i ponajviše mlade koji su tako osjetljivi na velike ideale življene u istinskome zanosu i postojanoj vjernosti.
U svom Apostolskom pismu «Tertio millennio ineunte» papa Ivan Pavao II. je poručio: «Prije svega bez oklijevanja kažem da je perspektiva u koju treba smjestiti čitav pastoralni hod svetost» (NMI 30). Pastoralna djelatnost koja ne bi vodila prema svetosti, bila bi «mjed što ječi i praporac što zveči», bila bi osuđena na neuspjeh.
Iz neraskidivog odnosa što ga sakrament Reda uspostavlja između posvećenja i poslanja slijedi da se svećenici posvećuju obavljajući svoju službu. Prema tome nema za svećenike bolje askeze od askeze punog strpljivog obdržavanja svećeničkih dužnosti.

3. Čuvati Riječ
Prezbiteri su osposobljeni i zaduženi za služenje Riječi, za služenje navještaja Evanđelja ili Radosne vijesti Isusa Spasitelja. Kardinal Montini, kasniji papa Pavao VI., u jednoj svojoj homiliji je rekao: “No kada nas Gospodin postavlja za učitelje ne oduzima nam svojstvo učenika: moramo biti učenici, uvijek... Moramo ostati učenici iako smo učitelji” (24. listopada 1957.).

Prva milost koju Gospodin daje i prvi zahtjev koji on upućuje svećenicima jest da uvijek ostanu učenici Riječi, živeći duhovnost Marije, Martine sestre koja se oduševila Učiteljem pa je sjela do nogu Gospodinovih i slušala njegovu riječ (Lk 10,39). U svom oproštajnom govoru u Miletu upravljenom biskupima-prezbiterima Efeza, Pavao kaže: “I sada vas povjeravam Bogu i riječi milosti njegove koja je kadra izgraditi vas i dati vam baštinu među svima posvećenima” (Dj 20,32). A sveti Ignacije Antiohijski o sebi kaže: “Povjeravam se(pouzdajem se) Evanđelju kao tijelu Kristovu”.

Biti povjeren Božjoj riječi znači imati povjerenja u riječ Božju a ne u same sebe ili u nešto drugo; znači napeti uši Gospodinovu glasu da bismo je čuli kao pravi učenici i od nje doživjeti ono što je za sebe rekao prorok Jeremija: “Kad mi dođoše riječi tvoje ja sam ih gutao: riječi tvoje ushitiše i obradovaše srce moje” (Jer 15,16).

4. Središnje mjesto liturgije
Bogu koji nam upravlja svoju riječ odgovaramo vjerom. A ona nas prema Božjem naumu uranja i čini dionicima svetog bogoslužja odnosno slavlja Euharistije i Sakramenata, Službe časova i molitve. Svećenici koji su ređenjem osposobljeni djelovati u ime Krista i u ime Crkve napose bogoslužjem ulaze u samo Srce Isusa Krista.

Središnje mjesto u životu vjernika pripada bogoslužju. “Liturgija je vrhunac ka kojemu teži djelatnost Crkve, i ujedno izvor iz kojega proistječe sva njezina snaga. Doista, apostolski su napori upravljeni k tome da se svi koji su vjerom i krštenjem postali božja djeca, sastaju zajedno, usred Crkve hvale Boga, sudjeluju kod žrtve i blaguju Gospodnju večeru...“. I kao što se liturgija nalazi u središtu života i poslanja Crkve, tako se ista liturgija na poseban i vlastit način nalazi u središtu bića i djelovanja svećenika. On je, naime zaređen da bude “poslužitelj Krista i upravitelj otajstava Božjih” (1 Kor 4,1).

5. Autoritet kao služenje
Služba prezbitera obuhvaća ne samo Riječ Božju i Sakramente nego i na autoritet koji Isus Krist ima prema svojoj Crkvi. Ustvari “prezbiter je, po sakramentalnom posvećenju, suobličen Isusu Kristu, Glavi i Pastiru Crkve, te prima onu duhovnu moć” koja znači sudjelovanje na vrhovnoj vlasti kojom Isus Krist, po svom Duhu, vodi Crkvu” (PDV 21). To je ona vlast koju je Krist Gospodin definirao: “Sin čovječji nije došao da bude služen nego da služi i život svoj dade kao otkupljenje za mnoge” (Mk 10,45).

U tom duhu je apostol Petar poručio biskupima i svećenicima: “Starješine dakle među vama opominjem, ja sustarješina i svjedok Kristovih patnja, a zato i zajedničar slave koja se ima očitovati: pasite povjereno vam stado Božje, nadgledajte ga – ne prisilno, nego dragovoljno, po Božju: ne radi prljava dobitka, nego oduševljeno; i ne kao gospodari baštine nego kao uzori stada. Pa kad se pojavi natpastir, primit ćete neuveli vijenac slave” (1 Pt 5, 1-4).

U tom smislu obnašanje autoriteta upravo zato jer je služenje crkvenoj zajednici zahtijeva niz ljudskih, moralnih i duhovnih vrlina koje mogu jamčiti samo ozbiljna priprava i svagdašnja kontrola. A to su: dobrota srca, iskrenost, karakternost i ustrajnost, uporno zalaganje za pravednost, uljudnost i druge koje preporučuje apostol Pavao” (Fil 4,8, PO 3). Sve te kreposti i stavovi, prihvaćeni, potvrđeni i usavršeni preobražavaju se u onu “pastoralnu ljubav” koja se sastoji u sudjelovanju na ljubavi Krista dobrog Pastira prema njegovoj Crkvi.

Svećenici su pozvani ići putem svetosti obavljajući svoje ministerijalne (poslužiteljske) zadaće, koje ne samo da od njih traže to zalaganje u savršenosti, nego ih potiču i u tome im pomažu (PO 12). Poziv na svetost i vršenje službe u svećeniku su povezane i uzajamno se pomažu. Obavljajući vlastitu službu po primjeru Krista kojemu je hrana bila činiti volju Očevu (Iv 4,34), svećenici postižu jedinstvo života to jest poželjno jedinstvo i sklad između svoga nutarnjeg života i tako često brojnih obveza koje rastresaju a koje im nameće njihova pastirska služba. Razumljivo da bi to postigao, potrebno je da svećenik bude čovjek Euharistije, molitve i razmatranja.

6. Svećeniku smo potrebni mi
Možemo mi sada u nekom propovjedničkom zanosu govoriti o potpunom predanju svećenika ili o nepodijeljenoj ljubavi svećenika prema Gospodinu, on ipak ostaje samo čovjek sa svim svojim ograničenjima. Vjerujem da je svaki svećenik u svom mladenačkom zanosu velikodušno izrekao svoj "Evo me, Gospodine!“ No nakon toga nastupa stvarni svećenički život. A u tim časovima potrebni smo mi svećeniku. Da, svećenik je potreban Crkvi, ali i svećeniku je potrebna Crkva, a to smo mi svjesni, savjesni, angažirani vjernici.

U svakom životnom pozivu potrebno je pouzdanje u Božju pomoć, potrebna je pomoć i suradnja drugih, a to napose vrijedi za svećenički život. Pred kraj svoga života veliki francuski pisac i vjernik Francois Mauriac izjavio je: "U predvečerje svog života mogu reći da znam što trpi jedan svećenik, i to ne, kao što se obično misli, u prvim godinama svećeništva: mladost za izabranika je vrijeme kad se on dariva sve do ludosti. Nego u srednjoj dobi, u času umora, razočaranja, neuspjeha...u svom tjelesnom srcu žali za skromnom ljudskom srećom".

Vjernici mnogo zahtijevaju od svojih svećenika. Imaju i pravo. No oni moraju znati da je teško biti svećenik. Tko se darovao u punoj velikodušnosti svoje mladosti ostaje čovjek, i svaki dan taj čovjek u njemu traži da uzme nazad ono što je dao. Trajna je borba uvijek ostati potpuno raspoloživ prema Kristu i drugima.
Svećenicima nisu potrebni komplimenti i darovi koji ih zaokupljuju: potrebno im je da kršćani o kojima na različite načine vode brigu dokažu i pokažu da nisu uzalud darovali svoje živote.

U ovoj „Svećeničkoj godini“ osnažimo svoju molitvu Gospodinu za sve svećenike koji "podnose teret dana i žegu" (Mt 20,12) svoga pastirskog djelovanja, koji su "stavili ruku na plug da se ne okreću" (Lk 9,62). - Molimo za svećenike koji "sumnjaju u svoje zvanje ili vrijednost svoga služenja" (Ivan Pavao II). Molimo da svaki dan ponovno otkrivaju dar primljen od samoga Krista u sakramentu sv. reda. Molimo da se ne osjete osamljeni, bez pomoći, bez podrške. Molimo s njima, molimo za njih da otkriju da je "radost svećeništva radost mladosti koja se svakog dana obnavlja". Molimo da sačuvaju mladost svoga poziva i svoga poslanja. Molimo da nam Božansko Srce Isusovo dade svetih svećenika po uzoru na svetoga Arškog župnika da budu navjestitelji nade, pomirenja i mira.
Mons. dr. Marin Srakić, nadbiskup Đakovačko-Osječki

BL. MAJKA TEREZIJA SCHERER
SVECI U ŽIVOTU CRKVE
U XIX. stoljeću, stoljeću velikih otpada od Boga i Crkve, stoljeću bijede i dijalektičnog materijalizma, u stoljeću kada je na društvenom području vladao liberalni kapitalizam, u stoljeću obilježenom gospodarskim napretkom, a ali na račun i štetu cijele jedne populacije, troškom, mukom i izrabljivanjem, jednom riječju, dehumanizacijom desetaka milijuna radnika i njihovih obitelji, u maloj europskoj zemlji Švicarskoj našlo se osoba koje su željele svoje sile uložiti za braću i sestre u nevolji. Uz biskupa Losane-Ženeve, kardinala Mermilloda bio je tu i o. Teodozije Florentini, vatreni i nadobudni mladi kapucin koji je tražio velikodušne suradnike, bolje reći suradnice. Među inima našla se i pridružila Ana Marija Katarina Scherer, bolničarka u gradskoj bolnici u Luzernu. Nakon što je ustanovio jednu zajednicu, osjetio je da ima da ima još potrebnijih, siromašnih i bolesnih. O. Teodozije je odlučio ustanoviti novu zajednicu, ali za to mu je bilo potrebno velikodušnih, sposobnih, revnih osoba. On je vidio žar i sposobnost s. Marije Terezije pa ju je zamolio da upravo ona zajedno s njim bude suosnivateljica, što je ona nakon dugih molitava i nedoumica prihvatila. Tako je nastala Družba milosrdnih sestara sv. Križa, u Ingenbohlu, koja se posvetila brizi najugroženijima: djeci i bolesnicima, sirotinji, hendikepiranima. Družba je brzo rasla i otvarala zabavišta, sirotišta, škole, napose za žensku djecu i mladež, bolnice i ubožnice. Skupljajući sredstva za uzdržavanje svojih ustanova našle su se i u našim slavonskim i srijemskim krajevima, pa i u Đakovu. Ovih dana obilježavamo 140. obljetnicu njihov dolaska u Đakovo.

1. Sveci “Pomoć i oslonac u našoj slabosti”
Danas pred nama stoji Majka Terezija Scherer: “Blažena!” Pitamo se, što za nas znači jedan svetac, blaženik, blaženica. Koncil je sažeto rekao: “bratska briga svetaca mnogo pomaže našoj slabosti” (LG). Spomenimo bar neke vidove te pomoći i oslonca u našoj slabosti.
Pomisao na svece budi u nama pouzdanje u moć milosti uza svu našu ljudsku slabost i nasuprot svim opasnostima kojima smo u borbama izloženi. Poznato je kako sv. Augustin razmišljajući o svetosti i o vlastitoj slabosti sam sebe hrabrio: “Mogli su ti i te, zašto ne bi mogao i ti, Augustine? Ili zar su to oni to mogli sami po sebi, a ne u Gospodinu Bogu svome?” (usp. Ispov. 8,11). A kad je kard. Newman trebao donositi velike i teške životne odluke neprocjenjivu je pomoć pružala misao: “Neka moja duša bude sa svecima”. Misao na svece trga nas iz uskogrudne samoživosti i budi u nama osjećaj za istinsku sveopćenitost Crkve, čiji je vidljivi dio ovdje na zemlji ustvari samo dio koji je povezan s cjelinom, čija je ogromna većina već prispjela “u prostor iza zastora, kamo je ušao za nas u svojstvu preteče Isus” i gdje i mi na putovanju kroz tuđinu imamo “pouzdano i čvrsto sidro svoje duše” (Heb 6,19).
Neko vrijeme su pojedinci podlegli napasti i počeli obezvređivati mjesto, smisao i ulogu svetaca, najvjerojatnije pod utjecajem protestanskog Zapada. A jedan redovnik iz Taizéa, teolog M. Thurian kaže: “Crkva koja prezire zajednicu svetaca, svih svetaca, sadašnjih i budućih, ovdje i drugdje, u opasnosti je da se izgubi u samoživosti i sektaštvu. Duša koja se kreće samo u srcu Presvetog Trojstva i u biblijskoj povijesti, a ne u Crkvi i svjedočanstvu svih vremena poznaje samo individualističku i ukrućenu pobožnost”. Mogla je Majka Terezija, možemo i mi…

2. “Oplemenjivanje” bogoslužja
Koncil veli da sveci “oplemenjuju i duhovno obogaćuju crkveno bogoslužje”. Slavljenjem svetačkih blagdana i godova svagdašnjim sjećanjem na svece otkrivaju nam se neprestano novi vidici “neistraživa Kristova bogatstva” (Ef 3,8). Božja veličina dobiva u dubini našega duha sve jasnije i sve ljepše poteze. Nije li, po riječima K. Adama, “Bog kroz život svetaca zasvirao najljepšu melodiju svoje svemogućnosti i dobrote...?” (K. Adam).
Božja riječ, koja je sastavni dio bogoslužja, osobito euharistijskog, preko svetaca postaje nam sve zornija. S pravom je sv. Franjo Saleški rekao: “Život svetaca nije ništa drugo nego Evanđelje, predstavljeno djelima. Između pisanog Evanđelja i života svetaca ne vidim druge razlike osim one koja postoji između napisanih nota i iste glazbe koju izvodi umjetnik”.

3. Nasljedovanje svetaca
Već je i sv. Augustin izričito izjavio da moramo svece štovati osobito time da nasljedujemo primjer njihova života. Dakako da pravo slijediti svece uvijek znači slijediti Krista, jer je svaka svetost, pa i svetost onih koje Crkva zbog njihove herojske kreposti uzdiže na oltar, samo blijedi odraz Kristove svetosti.
Sveto Pismo Starog Zavjeta navodi patrijarhe, proroke i druge najuglednije Jahvine sluge kojima je “mnogo slave podijelio Višnji sam” (Sir 44,2; 44-45). A Poslanica Hebrejima poziva nas da “nasljedujemo one koji su po vjeri i strpljivosti baštinici obećanja” (Heb 6,12).
Kroz povijest mijenjali su se “stilovi svetačkog života”, pa i kršćanskoga života. To ne znači da s nastupom novog povijesnog lika “stari” sveci odmah postaju “nesuvremeni”. Štogod nastaje u povijesti duha i slobode, to ostaje.
Nasljedovati svece ne znači oponašati, mehanički, ropski, doslovno, tako da jednostavno snimamo, kopiramo njihova djela, kao što se pred nama pojavljuju svojom vanjštinom. Nipošto ne smijemo njihova djela, njihove postupke i načine vanjskog ponašanja jednostavno uzeti za svoj “model”, prema kojem bismo oblikovali svoj život, možda u posve drugačijim prilikama i s posve drugačijim sposobnostima, nego što su imali sveci.
O tome piše sv. Franjo Saleški: “Stvarajući svijet Bog zapovijedi biljkama da svaka rađa plod “po svojoj vrsti”. Tako zapovijeda i kršćanima, koji su žive biljke njegove Crkve, da rađaju plodove pobožnosti, svaki prema svojoj sposobnosti, svome staležu i zvanju.
Na različit način mora biti pobožan plemić, obrtnik, sluga, knez, udovica, djevojka, žena. A ni to nije dosta. Treba pobožnost prilagoditi snazi, prilikama i dužnostima svakog pojedinca.
Bi li bilo umjesno da biskup usthjedne živjeti u samoći poput kartuzijanca? Bi li bilo dobro da muž i žena ne mare za imetak kao kapucini, da obrtnik boravi vazdan u crkvi kao redovnik, a naprotiv redovnik da se izlaže svakakvim neprilikama u službi bližnjega poput biskupa? Zar takva pobožnost ne bi bila smiješna, neuredna i nepodnosiva? Ipak se ta greška često dešava” (Uvod u bogoljubni život, Dio I, pogl. 3).
Teolog naših vremena Karl Rahner lijepo kaže: “Dakako, svatko mora ostvariti svoju vlastitu svetost i kao kršćanin mora naći “sama sebe”. Ali u pravoj zajednici Duha Svetoga ipak je svatko vezan uz druge i sebe će naći samo onda ako sama sebe ugleda u drugome. ´Nasljedujte mene, kao što ja nasljedujem Krista´ (1 Kor 11,1), kažu sveci sa sv. Pavlom.

4. Sveci - znakovi (Božje) Kristove prisutnosti
Krist je u Crkvi i po njoj u svijetu stvarno prisutan kroz sva vremena. Svako doba može još sasvim posebice u svecima otkriti znakove prisutnosti Boga po Kristu. Krist, koji živi u onima koji se u svemu svojem djelovanju daju voditi i prožimati od njegova Duha, ostaje i dalje prisutan u svijetu.
Po svecima nam se Bog obraća i onda kad oni nisu po svojem zvanju službeni navjestitelji vjere. Po tim Božjim službenicima, koji su stvarno “pred svijetom svjedoci uskrsnuća i života Gospodina Isusa i znak živoga Boga” (LG 38), mnogi grešnik dolazi k milosti kajanja i obraćenja... Sveci su zaista “utjelovljenje Božjih otajstava” (R. Guardini), na naš život prevedeno Evanđelje, čudesan odsjaj Kristova života” (Usp. SC 111,1).
Svjedočanstvo života što ga netko živi u punini te neokrnjeno, odlučno i dosljedno slijedi kršćanski ideal, kao što to vidimo kod svetaca (premda su jednako kao i mi opterećeni poteškoćama, borbama i kušnjama, a katkada i neusporedivo više od nas) - takvo svjedočanstvo kudikamo više privlači i osvaja nego najsjajnije i “najmodernije” naviještanje riječi. U svakom apostolatu Crkve to je svjedočanstvo života najdjelotvorniji element. A danas je s obzirom na nekakvu inflaciju riječi takvo svjedočanstvo osobito važno. Zato ima pravo Koncil kad kaže da nam u svecima Bog daje “znak svojega kraljevstva, prema kojemu nas snažno privlači” takva uvjerljiva “potvrda Evanđelja” (LG 50,2).

5. Sveci zagovornici
Od prvih kršćanskih vremena vjernički puk se utjecao svecima kao svojim zagovornicima, pojedinom u onom u čemu se on pokazao i dokazao: u raznim bolestima, nevoljama, područjima kršćanskog života. Pojedini su proglašavani stručnjacima za ovu ili onu bolest i sl.
Sveti Vinko je zaštitnik svih karitativnih djela, lazarista i vinčencijana, klera, sirotišta i bolnica, zatvorenika, pronalazi izgubljene stvari..., Sv. Valentin je u nekim našim krajevima zaštitnik u teškim bolestima: padavica, kuga i sl., a u drugim zaštitnik onih koji se vole odnosno zaljubljenih. Sv. Antun je zaštitnik mnogima.
Blažena Terezija Scherer shvatila svoje vrijeme i njegove potrebe, potrebe svojih suvremenika. Ona u svome životu ima suvremenu „socijalnu notu“. Današnji čovjek posebno je osjetljiv prema Crkvi i od nje puno očekuje. Mons. dr. Marin Srakić, nadbiskup Đakovačko-Osječki (16. lipnja 2009.)

Doživotno zavjetovanje; Post 12,1-4; Rim 8, 31-39; Iv 15,9-12
Homilija dr. Đure Hranića,
pom. biskupa Đakovačko-osječke nadbiskupije
Ostati!

Drage s. Branimira, s. Xhevahire, s. Doroteja; draga braćo i sestre – dragi vjernici; dragi roditelji, rodbino i prijatelji naših sestara koje danas polažu svoje doživotne redovničke zavjete; poštovana časna majko provincijalna poglavarice s. Franiska i odgovorna za Delegaturu Kosovo s. Smiljo; drage sestre; draga braćo svećenici i redovnici, riječ ostati jedna je od središnjih riječi u Ivanovu evanđelju. To je jedna od središnjih riječi i u evanđeoskom odlomku sv. Ivana kojega ste Vi drage sestre zavjetovanice izabrale za ovu današnju liturgiju svojih doživotnih zavjeta. Razumljivo, jer riječ i odluka ostati postaje danas tako bremenita za Vas osobno i za čitav Vaš život. A nemate deset života, nego samo jedan. I zato Vaša odluka ostati i te kako je ozbiljna, dalekosežna i zahtjevna. Uopće me ne čudi što ste za danas izabrale upravo ovaj evanđeoski tekst.

Poziv: "Ostanite u mojoj ljubavi" i bremenita konstatacija: "ostat ćete u mojoj ljubavi, budete li čuvale moje zapovijedi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj."

Ostati. Činjenica da polažete doživotne zavjete, govori o tome da želite ostati. Do sada su zavjeti bili samo privremeni, te niste imale obavezu ostati. Mogle ste Vi same, a mogle su i Vaše poglavarice odlučiti i da odete. Ali danas se Vi zavjetima obvezujete da ćete trajno ostati i živjeti redovničke zavjete siromaštva, poslušnosti i čistoće, i da nećete otići. A i provincijalna poglavarica se u ime Družbe obvezuje prihvatiti Vas kao punopravnog člana svoje redovničke zajednice, prihvaća brigu za Vas u slučaju bolesti i nemoći te si oduzima slobodu da Vam jednoga dana dođe i kaže: ipak smo mi odlučile da Vi odete, te da Vas tako otpusti.

No, vjerujem da ste i same kroz svoj dosadašnji život pod samostanskim krovom imale priliku uočiti da je lakše doći, negoli ostati. Prolazile ste kroz formaciju te ste polagale privremene zavjete na određeno vrijeme. Da bi se moglo ostati u samostanu, bilo je potrebno čuvati redovnička pravila i samostanske zapovijedi. Isus je ustvrdio nešto slično: "ostat ćete u mojoj ljubavi, budete li čuvale moje zapovijedi". Zajedno, naime, nećete moći ostati niti opstati ne budete li ostale u ljubavi Isusovoj. A da biste ostale u Isusovoj ljubavi, potrebno je čuvati njegove zapovijedi. Zato Isus uz odluku ovih triju sestara ostati izriče danas svoju zapovijed: "Ovo je moja zapovijed: ljubite jedne druge kao što sam ja vas ljubio!"

No, drage sestre, ova Isusova zapovijed ne vrijedi samo za ove tri mlade sestre koje danas polažu doživotne zavjete, nego ova Isusova zapovijed vrijedi za sve Vas. Da bi one mogle ostati u Isusovoj ljubavi i vjerne svojim zavjetima, potrebno je da i sve Vi čuvate Isusove zapovijedi, i da se međusobno ljubite kao što on ljubi nas.

Da bi ostali to što jesu, Isusovi učenici pozvani su na svjesno uzajamno predanje jednih za druge i jednih drugima. Moraju ljubiti njegovom ljubavlju, ljubavlju koja je spremna ići sve do smrti (Iv 15,12-13). Na taj način, suobličujući se s Isusom, oni prestaju biti sluge, to jest robovi koji ne bi znali nakane i volju svoga gospodara, nego postaju Isusovi »prijatelji«, jer im je poznato sve što je Sin »čuo od Oca« (Iv 15,15). On ih je i izabrao i »postavio da rod donose« (Iv 15,16). A rod je njihova ljubav i njihovo čuvanje zapovijedi. Ta ljubav i čuvanje zapovijedi su ono svjetlo koje rasvjetljuje svijet (Iv 1,5) i život koji odgoni smrt (Iv 1,4) te put koji vodi do radosti (Iv 15,11) koja sve obnavlja, označava novo proljeće i rađa novi život, započet Isusovom »proslavom« u uskrsnuću (Iv 16,22).

Homilija dr. Đure Hranića,
pom. biskupa Đakovačko-osječke nadbiskupije
Kad su jedanaestorica od Marije Magdalene čula da je Isus živ i da ga je ona vidjela, ne povjerovaše. Ni dvojici od njih na putu ne povjerovaše. Najbliži Isusovi sljedbenici nisu željeli prihvatiti nešto toliko silno kao što je njegovo uskrsnuće.
Za njih bi se Isusova pobjeda sastojala samo u uspostavi mesijanskoga kraljevstva, a poraz u njegovoj propasti. Uskrsnuće, s kakvim su se sada susreli, ne pripada onome što su si oni mogli predočiti i što su očekivali. Evanđeoski odlomak koji smo čuli, pokazuje da prethodna vjera i povezanost s Isusom ne olakšava apostolima prihvaćanje uskrsnuća, štoviše otežava im. A stvarnost Uskrsnuloga stvara vjeru ondje gdje su nevjera i malovjernost. Ono što uskrsnuli Gospodin pretpostavlja jest spremnost srca koje čeka, koje je otvoreno, da mu on povjeri službu. Susret s Njim postaje novo poslanje, nova ljubav i novo svjedočenje. Uskrsnuće izaziva bitnu promjenu u životima onih koji susreću uskrsloga Isusa.
Isusovo uskrsnuće nije samo otkotrljalo kamen s ulaza u grob. Ono je širom otvorilo vrata drugačije budućnosti i nitko nije mogao unaprijed predvidjeti kakav se život krije iza tih vrata. Sve do Isusova uskrsnuća i propovijedanja uskrsloga Isusa, židovski su vođe mogli kontrolirati svoje poteze i citirati Sveto pi¬smo kod svakoga pitanja i problema. U starim tradicijama nalazili su zadovoljavajuće odgovore na sva pitanja i oni su pružali odgovore u Božje ime. Vladali su situacijom. I neposredni Isusovi učenici, osobito jedanaestorica koji su ga izbližega slijedili tijekom njegova zemaljskog propovijedanja i čuda koja je činio, mislili su vladati situacijom i imati kontrolu nad budućnošću, uz pomoć Isusovih čudesnih moći i njegove savršene mudrosti. Mislili su sjediti na prijestolju, pored Isusa, i tako suditi svijetu.
No, Isusovo uskrsnuće je i jednima i drugima oduzelo vlast i moć. Židovski vođe, iz prvoga današnjega čitanja, koji su imali odgovore na sva pitanja, najednom nemaju odgovora na ozdravljenje koje se dogodilo u ime uskrsnuloga Isusa. Pred izliječenim čovjekom nisu mogli ništa protusloviti. I pitaju se: "Što ćemo s tim ljudima? Ta učinili su očit znak, poznat svim Jeruzalemcima. Ne možemo ga nijekati; ali, da se još više ne razglasi u narod, zaprijetimo im da nikomu živom o tom Imenu više ne govore." Uskrsnuće Isusovo je novost i da se u ime uskrsloga Isusa događaju čudesa, oni na to nemaju odgovora. Niti mogu na ikoji način na to utjecati ili kontrolirati ono što se događa. I zato apostolima, koji poslije Duhova propovijedaju i čine čudesa u Isusovo ime, zabranjuju da ikom živom govore o tom imenu.
Jedanaestoricu je zbunilo i rasrdilo to što je prvu vijest o Isusovu uskrsnuću donijela žena, Marija Magdalena, kao i dvojica učenika koji su izgubili svaku nadu u Isusa, te odlaze u Emaus. Isus više nije pod njihovom vlašću, nije pod njihovom kontrolom. Dok je Isus bio među njima i djelovao, oni su mogli na njega utjecati, režirati njegove susrete, pratiti ga, imati ga pod kontrolom. Pa i da je mrtav ostao u grobu, onda bi oni ipak vladali situacijom i već bi smislili što im je dalje činiti. No, sada, kad je Isus uskrsnuo, oni više ništa ne razumiju i ne mogu kontrolirati situaciju, niti uzeti stvar u svoje ruke. Isusovim uskrsnućem njihovo je poslanje postalo krajnje nejasno. I u isto vrijeme postalo je, zbog tih nejasnoća, toliko zahtjevno da ih je pred tim poslanjem obuzimao strah.
No, i od židovskih vođa i od jedanaestorice se prvo tražilo da potpuno prihvate Isusovo božanstvo, da je on Mesija, Spasitelj, istinski potomak Božji, jednak Bogu, da ih on zato nadilazi i iznenađuje, i da ga ne mogu oni držati pod svojom kontrolom. A uskrsnućem je on prestao biti Bog pod njihovom kontrolom, Bog kojega oni mogu pratiti. Isusovo uskrsnuće bacilo je novo svjetlo na sve njihovo dotadašnje znanje o Isusu, o Bogu i njegovu djelovanju. On je postao nepredvidiv i neočekivan, izašao je izvan njihovih shvaćanja. Na koji će se način ispuniti obećanja, oni ne mogu predvidjeti. Budućnost je pripala Bogu. Oni u svom djelovanju moraju koristiti sva svoja ljudska sredstva, ali prije svega moraju shvatiti da će ih Isusova ljubav i njegovo poslanje odvesti na mjesta za koja nisu ni znali da postoje. Isus će pred njih postaviti nove zahtjeve za koje su oni do tada smatrali da ih je nemoguće ispuniti. Oni moraju prihvatiti da je nemoguće kontrolirati Isusa, jer tajna njegova najdubljega otajstva pripada Bogu; i moraju prihvatiti da oni više ne mogu kontrolirati situaciju i određivati pravila ponašanja, nego da moraju pustiti Bogu da on bude Bog. Pred njih se postavlja zahtjev da Isusa i njegovo uskrsnuće ne svode na događaj koji se dogodio i da taj događaj postane nešto što pripada prošlosti. Nego, moraju prihvatiti da je uskrsli Isus izvan njihove kontrole, pred njima, trajno nova i neočekivana budućnost koja ih uvijek iznova iznenađuje i očituje se tamo gdje ga oni ne očekuju; i da djeluje tako da ga oni ne mogu slijediti ili predvidjeti.
Evanđelje tako govori o bolesti koja pogađa nas, Isusove učenike. Ta mi smo stalno s njim i uz njega. I postupno se naviknemo, poput one njegove prve dvanaestorice učenika koji su bili s njime, na to kako on djeluje i propovijeda evanđelje. A on ih je prvu dvanaestoricu odjednom iznenadio tako što je iskočio iz njihovih očekivanja: prestao je propovijedati evanđelje odozgor, kao onaj koji vlada situacijom i propovijeda tako da svi budu zaneseni naukom. Umjesto odozgor, počeo je propovijedati pijući kalež smrti. Oni nisu mogli shvatiti i prihvatiti slaboga Boga, uznika kojega vode i koji nemoćno ide na križ. I zato su ga ostavili, izdali, prodali...
I sada uskrsli Isus opet od njih i od nas zahtijeva da propovijedaju pijući kalež smrti, tj. zahtijevajući od njih da prihvate da je on uskrsnuli, izvan groba, da je pred njima i da svoje poslanje trebaju ostvarivati tako da ne mogu imati situaciju pod kontrolom, da ne mogu oni stvar uzeti u svoje ruke, nego da moraju ići za njim, koji je uvijek ispred njih i koji se pojavljuje na, za njih uvijek neočekivan način, uvijek s novim i drugačijim očekivanjima. Oni ne mogu kontrolirati ni njime, ni situacijom, nego moraju krenuti na put, a Njega i Njegovu riječ prihvatiti kao put.
Tako nas današnja biblijska čitanja na kraju ovih duhovnih vježbi suočavaju s pitanjem: Jesmo li spremni dopustiti Isusovoj ljubavi da Isusovo uskrsnuće obasja svojim svjetlom naše planove za budućnost i da nam ono oduzme vlast i mogućnost da mi kontroliramo situaciju? A kako se grčevito borimo upravo za to da je kontrolirano. Ne damo se u "Kranknstock" jer kad tu dospijem, moram se oprostiti od toliko toga. Više nisam u nikakvim forumima svoje redovničke zajednice koji nešto odlučuju, znače, usmjeravaju ili vode. Sve, pa i o meni, odlučuju drugi i ja na to ne mogu utjecati. Postajem sve ovisniji o drugima. Imam potrebu stalno se dokazivati da još nešto mogu, jer u protivnom više neću smjeti ni koraka učiniti bez tutorstva i kontrole drugih. I tako sve dok ne padnem u krevet. A kad padnem u krevet, onda više nemam nikakve vlasti, ni moći, ni nad samim sobom, nego sam u svemu ovisan o moći i volji drugih.
I temeljno je pitanje, drage sestre, jesmo li spremni dopustiti uskrslomu Isusu da on uskrsnuli, neočekivani, novi i drugačiji, a ne mi, kontroliramo ono što se događa u Družbi, u provinciji, u mom osobnom životu, u konkretnoj zajednici i sredini u kojoj živim i djelujem. Jesam li spremna da me njegovo uskrsnuće svojom neočekivanošću razvlasti mogućnosti kontrole nad situacijom i bilo kakvog utjecaja na nju; jesam li spremna njegovom se uskrsnuću otvoriti pijući kalež svoga vlastitog umiranja. I vjerujem li da je Isus uskrsnuo u našim životima, našim nadama, našim planovima, našem razumijevanju Biblije i teologije, u Crkvi, u mojim i našim željama i planovima za našu redovničku zajednicu? I da me je svojim uskrsnućem onemogućio i lišio bilo kakvog utjecaja na njih?

Isus "prekori njihovu nevjeru i okorjelost srca što ne povjerovaše onima koji ga vidješe uskrsla od mrtvih. I reče im: Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se ."

No, ako Isus uskrsne tu, u središtu naše osobne i zajedničke egzistencije, tada će naši životi, naša Crkva i ova redovnička zajednica doživjeti preobrazbu kakvu su doživjeli jedanaestorica i židovstvo.

CRKVA - KUĆA MOLITVE
Samostan, 25. siječnja 2009.

1. Crkva – mjesto zajedničke molitve
U današnjem Prvom čitanju čuli smo riječ Božju preko proroka Izaije: „Moj će se dom zvati dom molitve!“ Često tu rečenicu nalazimo na lukovima crkava… I doista, blizina i prisutnost Božja u Domu Gospodnjem nama kršćanima ne zatvaraju usta i ne čine nas nijemima. Naprotiv, mi puni oduševljenja otvaramo svoja usta i tako Gospodnji dom postaje, kao što kaže Isus, „kuća molitve“ (Lk 19,16). To ističe i obred posvete crkve: „Danas ti vjerni narod zauvijek posvećuje ovu kuću molitve“ (Obred). Kršćanska zajednica koja se sabire u crkvi i koja je primila Riječ u vjeri, može na nju odgovoriti samo u molitvi. Crkva je kuća molitve, osobne i intimne, ali prije svega zajedničke.

2. Molitva odgovor na Božju Riječ
U domu Gospodnjem čitanje Božje riječi potiče na molitvu. Najbolji način da se uđe u molitve je prepustiti se biblijskom odlomku, moliti tako da se zaustavimo nad onim što je pročitano. Moliti znači biti spreman usvojiti Riječ, primijeniti je na vlastitu situaciju, na vlastite pojedinačne obaveze, na osobne odluke, grijehe, napasti. Iz biblijskog odlomka tražimo jasnoću za naš dan, molimo da nas Gospodin sačuva od napasti, da napredujemo u svetosti, da ostanemo vjerni svome pozivu i poslanju i da steknemo potrebnu snagu za njegovo izvršenje. To tažimo sigurni da ćemo biti uslišani, jer naša molitva izvire iz Riječi Božjeg obećanja. Riječ se Božja ispunila u Isusu Kristu, zato je svaka molitva koju upravljamo Bogu pozivajući se na Riječ, sigurno uslišana u Isusu Kristu.

3. Kršćanska molitva
Ova crkva je „Dom molitve“, ali ne bilo kakve molitve nego „kršćanske molitve“, tj. one molitve koja je odgovor na Božju Riječ, na Božju inicijativu. Mi se u toj molitvi ostvarujemo kao ljudi, u naš život i u našu povijest prodire pravi i živi Bog da ostvari svoj plan ljubavi.
Prva naša reakcija na to jest divljenje, hvala, „zahvala“ za ono što Bog čini općenito u „povijesti spasenja“, a posebno u našem životu, a onda prelazi u zazivanje, molbu da se ostvari Božji plan, da dođe njegovo kraljevstvo, da svaki čovjek bude raspoložen i otvoren Božjoj inicijativi. To je divljenje, čuđenje, radost zbog zahvata što ih je živi i pravi Bog izveo u nastavlja izvoditi u otajstvu otkupljenja svijeta. Mi „zahvaljujemo Gospodinu Bogu našemu“, jer nas je on prvi ljubio, jer je u svojoj ljubavi u Isusu Kristu postao blizak nama: jer usprkos svemu, on uvijek ljubi nas, jer je njegova ljubav uvijek vjerna, i uvijek nova. Štoviše, „hvalu dajemo Gospodinu Bogu našemu“ i zato i posebno „zbog njegove neizmjerne slave“, jednostavno „jer je Bog…“
Druga reakcija pred zahvatima ljubavi i spasenja Božjeg je molba: prošnja onoga koji se osjeća „siromašnim“ pred Bogom; prošnja onoga koji priznaje vlastitu bijedu i zloću i kojemu je potrebno trajno spasenje i oproštenje; prošnja onoga koji svaki dan doživljava iskustvo umora da ostane vjeran svojoj kršćanskoj odgovornosti, kao što je priznala Ana, pobožna Samuelova majka: „Ja sam velika nesretnica koja izlijevam dušu svoju pred Gospodinom“ (1 Sam 1,15),.
Iznad svega molimo Gospodina da dođe njegovo kraljevstvo, da se ispuni otajstvo spasenja svijeta, ne samo u nama nego i u drugima, i da svaki čovjek prihvati dar Božji. Sv. Pavao poučava da je ova prosna molitva bitna za svaki ljudski život. Štoviše, napominje da moramo Bogu upraviti ovu molitvu, neprestane, uporno, „bez prestanka“ (1 Sol 5,17).
Još više, po riječima sv. Pavla ova molitva je jedna vrsta borbe, koju zamećemo s Bogom: „suborci mi budite u molitvama“, piše on Rimljanima (Rim 15,30); a Kološanima: „pozdravlja vas Epafra, vaš zemljak, sluga Krista Isusa; on se uvijek bori za vas u molitvama“ (Kol 4,112).
Ta je borba slična Abrahamovoj borbi kad je molio da spasi Sodomu i Gomoru (Post 18), slična Mojsijevoj da isprosi oproštenje za svoj narod (Pnz 9), slična onoj koju je poduzeo Isus u svome četrdesetdnevnom postu.

4. Molitva nas ne otuđuje
U novije vrijeme mnogo se govori o tome kako nas molitva otuđuje od ljudskog poziva. Ako je tako, onda su ove žrtve u gradnji i popravku ove crkve ne samo uzaludne nego i besmislene i štetne.
Odgovaramo: Istina, molitva može postati izraz otuđenja, forma oslobođenja od posla (izvlačenja od posla), svaljivanje odgovornosti na Boga.
No, prava kršćanska molitva nadilazi tu napast: u molitvi ne pristupamo k Bogu da pobjegnemo od vlastitih odgovornosti, nago da dobijemo svjetlo, snagu i hrabrost kako bismo ostali vjerni i gospodari situacije.
Zapravo, živi i pravi Bog nije došao da nas izvuče iz gužve; nije došao da život učini lakšim, da nas zamijeni i da on čudesno magijom riješi naše probleme. On prepušta nama da mi domislimo svoj život i svoju povijest i da se odgovorno angažiramo u rješavanju problema. Kao što kaže poznati evangelički teolog Bonhoeffer: „Bog je prisutan u svijetu, ali je prisutan kao odsutan, kao nemoćan, kao razapet… Odrastao čovjek se mora sam izvući…“.
Mi molimo ne zato da bismo mogli lakše riješiti naše male svagdašnje probleme, nego da bismo dobili novo svjetlo, novi duh, novu snagu, novu nadu, i tako vjerno i odgovorno nastavili svoje kršćansko putovanje.

5. Molitva je čin naše vjere
Doista molitva je najsnažniji izraz vjere i najbolji odgoj vjere; štoviše, molitva je „test“ koji mjeri čvrstoću i ispravnost naše vjere.
Moliti znači prihvatiti Boga u svome životu, prihvatiti Božji naum o našoj zajednici. – Prihvatiti Boga koji je „različit“: on nas sluša, ali nam se i suprotstavlja; uslišava nas ali nas i tjera u laž. Moliti znači prihvatiti ga iako remeti naše ideje i naše planove; svjesni da nas on ljubi, da nas ljubi iskreno, ljubi nas bez zavisti. On je jamac a ne konkurent (rival) naše slobode. Ljubi nas ljubomornom ljubavlju, iako nas ljubi na svoj način, ljubavlju koja je „drugačija“. – Moliti znači prihvatiti Boga različitog u svoj život i u svoju službu: načiniti prostora za njegovu inicijativu, otvoriti se njegovu daru.
Zato gradimo i popravljamo crkve, zato ih obnavljamo, da se u molitvi susretnemo s Bogom. O stotoj godišnjici gradnje ove crkve vi ste je, časne sestre, obnovile u svom njezinom sjaju. Kroz tih sto godina koliko je molitava izrečeno u ovoj crkvi. Koliko je odgovora dano Bogu na njegov upit i poziv. Koliko je upita postavljeno Bogu u rješavanju životnih pitanja, poteškoća, osobnih, zajedničkih i društvenih. Koliko molbi i zahvaljivanja…
Čestitam na učinjenoj obnovi, na stručno obavljenom poslu. Svim i onima koji su u tome sudjelovali svojim idejama, talentima znanja i umijeća, i onima koji su to umijeće realizirali i onima koji svojim materijalnim doprinosom omogućili realizaciju.
Mons. dr. Marin Srakić, nadbiskup Đakovačko-Osječki

VJERNE DUHU – OTVORENE BUDUĆNOSTI
Kapitul, Đakovo, 8. 10. 2008.

Ovih dana u vašoj zajednici odzvanja i odzvanjat će molitva “Pošalji Duha svoga, Gospodine, i obnovi lice zemlje”. Nije ni čudo, započinjete kapitul pod motom ili geslom: «Vjerne Duhu - otvorene budućnosti». Zašto želite ostati vjerne Duhu? I tko je Duh za nas?

1. Što čini Duh?
Duh je u prapočecima svemira lebdio nad vodama, on je ovom našem svijetu dao sav čar i sjaj. Snagom Duha Sin Božji postao je čovjekom. Duh je poveo Isusa u pustinju da se ondje sučeli s duhom zla. U snazi Duha Isus je naviještao radosnu vijest siromasima. U Duhu Isus je u molitvi dao hvalu Ocu. Po Duhu i ljudsko biće dobiva svu svoju neizrecivu ljepotu, on je u nas usadio nježnu klicu božanskog života, on nas je obdario predivnom haljinom pos-vetne milosti, tim svadbenim ruhom, bez kojega nitko ne ulazi i ne sjeda za stol u nebeskom Jeruzalemu, po njemu u nama buja milosni život poput rascvjetane proljetne livade.

Duh Sveti je snaga, Božja snaga. “Primit ćete snagu Duha Svetoga” (Dj 1,8), zajamčio je Isus apostolima, ali i svima nama (Dj 2, 1-12). Doista, zahvaćeni vihorom i obasjani plamenom, apostoli koji su prije bili tako nesigurni i slabi osjetili su se puni snage; postali su puni svjetla oni koji su prije bili spori za razumijevanje; puni ljubavi oni koji prije tako veliki individualisti i sebičnjaci. Duh Sveti je preobrazio malenu, zastrašenu i sumnjičavu apostolsku zajednicu, ali zajednicu u molitvi s Marijom, u zajednicu gorljivu, hrabru u svjedočenju, opijenu ljubavlju prema Bogu i ljudima, otvorenu prema svima, jedinstvenu i organiziranu u bogatstvu darova i jedinstvu ljubavi.

Čovječanstvo prožeto snagom Duha Svetoga oživljava, preporađa se, organizira, raste, kliče i širi se. Postaje Crkva! Zato je Duh Sveti kao: kiša u pustinji; nadahnuće za umjetnika; obrana za bijednika; plamen u mraku i hladnoći; uzdah za onoga koji nema daha; duša za tijelo; mladost za starost; žuđeno rješenje za veliko otajstvo; današnjica protiv prošlosti; nada protiv smrti; hrabrost protiv straha. Duh Sveti je Ljubav za život!

U prapočecima Crkve Duh Božji je činio čudesa, ali i tada on je trebao nekoga po kome bi činio svoja velika djela. I danas je potrebno spremnih velikodušnih ljudi koji će se uhvatiti u koštac sa zlom koji nas okružuje. Ako se pouzdamo u sebe, znamo kakav je plod. I danas je potreban Duh da izvodi svoja čudesna djela. Moramo priznati, ima i danas ljudi koji po Duhu čine velika djela.

• Mi znamo ima ljudi koji nesebično žrtvuju svoje vrijeme, svoje znanje, svoj život da liječe tjelesne bolesti, da izvuku ljude iz siromaštva iz patnje.

• Sjetimo se samo sestara u bolnicama, bolničarki, socijalnih radnika, dobrih ljudi i kršćana koji su pomagali sirotinji i bolesnicima.

• Ima velikodušnih kršćana i plemenitih ljudi koji se trude da svijet oslobode od moralnih zala: koji tješe, nose radost i nadu, stišavaju svađe i nesloge.

• Sjetimo se onih koji sprječavaju razdore, obiteljske svađe, brinu se za napuštenu djecu, sjetimo se roditelja koji dobrim odgojem svoju djecu oslobađaju od njihovih nedostataka, učitelja koji ih oslobađaju od neznanja, mladih koji se velikodušno posvećuju u brizi za osamljene...

• Uvijek je bilo u Crkvi ljudi koji su se angažirali da ona postane i bude velika osloboditeljica od zla.

2. Ne čini samo Duh, nego i mi ali vjerni
Vjerne Duhu – za budućnost! No s pravom se pitamo, je li čovjek uopće sposoban os-tati vjeran svojim životnim odlukama. To pitanje postalo posebno važno zbog brzih i čestih promjena u društvu. Mladi naraštaj smatra da nije ni sposoban ni pozvan u svojoj dosljednosti ići do kraja. Oni koji se odlučuju za ženidbu često kažu: “Dok ide, ide, a kad ne bude išlo svatko sebi”. Ni svećenički ni redovnički redovi, nisu od toga pošteđeni, kao što nam svjedoče pojedini slučajevi iz ranije ili novije prošlosti.

Ustrajna odluka prave ljubavi je vjernost. Tko živi pravu ljubav, radosno živi vjernost vlastitoj ljubavi. Danas se neki usuđuju reći – zapravo buncati – da je vjernost smrt ljubavi. A istina je sasvim suprotno: smrt vjernosti je znak ljubavi koja je prestala. A može li ljubav prestati? Sigurno ne. I što tada?

Vrlina vjernosti pretpostavlja zalaganje koje ide naprijed. Vjernost je dinamična vrli-na. Ona se izgrađuje svaki dan. Svaki dan se mjeri sa životnim poteškoćama koje treba prevladati, živjeti i riješiti ih. Vjernost nikada ne malakše, ona se neprestano obnavlja, ponovno izgrađuje. Jesmo li se ikada pokušali odmjeriti zalaganjem u jednoj uzvišenoj vjernosti?

Nažalost, društvena sredina u kojoj živimo ne pomaže nam da učimo školu vjernosti. Naprotiv, sve ide za tim da je ponize, odbace, da je pretvore više u neku utvaru, nego u životnu stvarnost i koja omogućava živjeti. To je velika šteta za naše vrijeme. Žalosnu pouku pruža nam činjenica da se sve vrtoglavo mijenja. Svaki dan se propagiraju novi načini mišljenja, ponašanja, moda, najbizarnije neobičnosti i proglašavaju istinama koje trebaju voditi modernog čovjeka. No, taj je čovjek, često privid čovjeka, sjena od čovjeka, upravo zato što je osi-romašen iznutra, osiromašen vrlinama koje čine čovjeka, a prva među njima je vjernost.

Mentalitet se mijenja kao što se mijenja odijelo. Ćud se mijenja kao vrijeme i životom se poigravaju cikloni i anticikloni i bacaju ga kao što vjetar baca lišće. Vjernost traži karakternog čovjeka, čovjeka jasnih ideja, odlučnoga, dosljednoga. Naravno, prije svega treba otkriti i prepoznati vrednote. Ne može se ustrajati u vjernosti lažnim vrednotama, tada je riječ o tvrdoglavosti, a ne o vjernosti. Samo trajne, prave vrednote podržavaju zanos vjernosti. Prolazno se upotrijebi u jednom trenutku i napušta.
Odgajati se u vjernosti znači dokazivati samoga sebe. Znači ucijepiti se u nešto vrijedno i to živjeti do kraja. Bez kompromisa, bez isprike. Vjernost o kojoj govorimo odnosi se na Boga, na donesene odluke i na vlastito ja. Ne ići od izbora do izbora, kao leptiri opijeni mirisima i bojama. Misli na to, izaberi, ustraj u svojem izboru. Naravno, pretpostavlja se da smo izabrali «pravu vrednotu». Krive vrednote nisu sposobne podržavati vjernost (usp. F. BERRA, Formazione e vangelo).

Odmah nam mora biti jasno, kršćanska vjernost nije neki stoički stav utemeljen na svi-jesti ili na želji biti savršen čovjek. Ona je nadahnuta ljubavlju Boga i Isusa Krista, kršćanin želi njihovu vjernost nasljedovati i na nju želi odgovoriti.

3. Kako postati vjeran?
Jasno, vjernost je prije svega Božji dar i milost, ali i plod vlastitog nastojanja. Najprije se treba ispravno postaviti prema situaciji u kojoj se nalazimo, tj. procijeniti vlastitu nutrinu, svoje mogućnosti i nemogućnosti, sklonosti i potrebe, interese i želje, nadanja i strahove koji utječu na naše iskustvo stvarnosti. Vi se, drage sestre, tijekom svoga redovničkog života susrećete s ljestvicom vrednota, i tada ćete se pitati, što ima prednost? U takvim trenucima važno je imati uzore, modele, koje nalazimo i u objavi, kao što su Abraham, Mojsije, Ivan Krstitelj, Krist Gospodin, Gospa, koju nazivamo i zazivamo: “Djevice vjerna”, ali u vašoj redovničkoj zajednici bilo među živim sestrama ili sestrama prijašnje generacije. Kršćanski poziv, a i drugi neki poziv nije neka uspomena iz djetinjstva ili mladosti nego trajno življenje onoga što je čovjek prihvatio za budućnost! Čovjek se ne rađa »vjeran«, nego se postaje na temelju veće ili manje (urođene) raspoloživosti; a niti »gubi« vjernost kao kakav predmet, nego zbog svoje slabosti ustupa pred poteškoćama.

Vjernost treba i izmoliti. Nikad čovjek nije dovoljno oprezan s obzirom na svoju ograničenost i slabost. Zajedno sa sv. Augustinom molimo: »Ali imam nadu, jer ti si vjeran i ne dopuštaš da budemo iskušavani preko onoga što možemo podnijeti, nego nam u kušnji daješ i pomoć da možemo izdržati« (usp. 1 Kor 10, 13) (Ispovijesti X, 5).
Mons. dr. Marin Srakić, nadbiskup Đakovačko-Osječki

Propovijed, 28. 06.2008.
Msgr dr. Đuro Hranić, pom. biskup Đakovačko-osječke nadbiskupije

Poštovane i drage Sestre jubilarke,
drage Sestre koje završavate svoje duhovne vježbe!
Poštovana časna Majko i članice Provincijalne uprave,
te sve ostale drage sestre!
Draga rodbino i prijatelji naših sestara jubilarki,
draga braćo i sestre, dragi vjernici!
Draga braćo svećenici!

"Htjeli bismo vidjeti Isusa!" Nije li ta molba koju apostolu Filipu upućuju neki Grci, pristigli na hodočašće u Jeruzalem, i naša molba?
Čovjek je gladan i žedan: smisla, voljenosti, Boga. I traži ga, te čitavim svojim bićem ponavlja: "Htjeli bismo vidjeti Isusa!" Htjeli bismo vidjeti njegovo lice, prepoznati ga.
Nije li to duboko vjernički motiv koji nas je okupio na ovo euharistijsko slavlje? Nije li to duboka čežnja i naših srdaca? Htjeli bismo vidjeti Isusa! Zašto smo inače došli ovamo? Iskustvo Njegova lica i vjernička potreba vidjeti Isusa su polazište i motiv koji određuje naš život. Vas, drage jubilarke, to traženje Kristova lica odvelo je u samostan, u zajednicu sestara sv. Križa. I nije li čitav Vaš redovnički život kroz proteklih 50 godina bio traženje Kristova lica?
Vi ste žene vjere, koje traže i čitav život razmatraju lice Isusa Krista. A i svi mi vjernici na različite načine vapimo: "Htjeli bismo vidjeti Isusa!"
I nije li zbunjujući Isusov postupak! Naime, kad su spomenuti Grci nakon tko zna koliko dugog putovanja pristigli u Jeruzalem i kad su konačno preko Filipa i Andrije uspjeli doći do Isusa, kad su konačno ugledali njegovo lice, Isus se ne prepušta njima i njihovim pitanjima, nego im tumači čitav svoj život, poslanje i djelo slikom pšeničnoga zrna. Tu sliku pšeničnoga zrna upotrebljava i da bi im protumačio i svoju nasilnu smrt. "Ako pšenično zrno, pavši u zemlju ne umre, ostaje samo. Ako li pak umre, donosi obilat rod! Tko ljubi svoj život izgubit će ga." I tko je spreman izgubiti ga, sačuvat će ga za život vječni.
Tu svoju riječ, draga braćo i sestre, Isus izgovara i nama danas, okupljenima na zlatne zavjete ovih naših sestara, na završetku duhovnih vježbi i nama koji smo danas ovdje poput Grka iz evanđelja hodočasnici i gosti koji na ovom slavlju žele vidjeti njegovo lice.
A Vi ste, drage Sestre jubilarke, očito promišljale nad ovim Isusovim riječima te ste predložile da nam svima budu naviještene na ovome slavlju. I, doista, ne kaže li nam naše ljudsko iskustvo slijedeće: želimo li čuvati svoj život, svoju komotnost i slobodu, te ne želimo obaveze, želimo li čuvati svoje životne snage te pazimo da se ne istrošimo i zbog toga ne ostarimo, ostajemo zatvoreni u sebe i sami. Život, snaga i mladost koje netko želi zadržati i sačuvati, ipak s godinama prolaze. Od mene i od mojega života ostaje samo onaj dio i samo ono što sam darovao drugima: vrijeme, snagu, trud, ljubav, požrtvovno služenje, darovana sloboda – to je donijelo roda. Ono što je poput pšeničnoga zrna palo u zemlju i umrlo, to postaje životno i donosi svoje plodove. Darovao sam se ženi, djeci, unučadi, ljudima kojima me odveo moj redovnički život, nisam štedio niti štedjela svoje snage i svoj znoj, mukotrpan život narušio je moje zdravlje, ali kakav mir, radost i zadovoljstvo u duši. A sve ono što sam čuvao (izgled, zdravlje, vrijeme koje je samo za mene, za moj provod, ono što sam priuštio sebi i svojoj sebičnosti, moji kaprici, moja komotnost, ono što sam ja htio – to je ostalo besplodno i zbog puno takvih stvari bih se danas uglavnom morao stidjeti kad bih o tome morao pričati. Upavo u darivanju i uz cijenu žrtve i zaborava samoga sebe, tu sam se ostvarivao, to je bio i to jest istinski život, kroz ljubav i žrtvu za druge doživljavam da istinski živim. Koji paradoks! Zaborav na samoga sebe i darivanje samoga sebe kroz žrtvu iz ljubavi, poništenje samoga sebe u darivanju i u ljubavi, to donosi iskustvo punine života. A onaj tko čuva svoj život, osjeća da ga gubi, ostaje sam i u toj se samoći suočava s prijekorima vlastite savjesti koja mu ne odobrava sebičnost.
Pšenično je zrno predodređeno da umre u zemlji i da umirući u zemlji donese novi život i rod. U toj slici pšeničnoga zrna koje umire i razdaje se da bi donijelo život Isus prepoznaje i svoje poslanje i život, ali i mi prepoznajemo Vas, drage naše sestre jubilarke.
Ne može se u ljetu žeti klas ako se ujesen ne posije zrno. Ali to zrno mora umrijeti sebi i ono samo svojim umiranjem sebi omogućuje da izraste novi klas. I zato nema plodova u našem ljudskom, kršćanskom niti redovničkom životu ako nismo spremni umrijeti sebi, svojim komotnostima i sebičnim prohtjevima, ako nismo spremni darivati se drugima u ljubavi – bez obzira na cijenu i na žrtvu. Svjetla svijeće nema bez voska i svijeća svijetli zahvaljujući vosku koji izgara. Tako niti spoznaje Gospodinova lica nema bez sposobnosti darivanja i umiranja sebi. Spoznaje njegova lica nema bez usvajanja logike i zakonitosti pšeničnoga zrna.
Rast i preobrazba događaju se snagom koja se oslobađa po umiranju zrna. I suprotno našem običnom ljudskom sudu, put odricanja i žrtve, prihvaćanja skromnosti, poslušnosti, ovisnosti o tuđoj volji, poniženja, siromaštva, put slabog i krhkog čovjeka, ono što je u našim ljudskim očima izraz slabosti i poniženja je najviši oblik očitovanja snage.
Upravo zato u današnjem prvom čitanju Grcima koji mudrost traže, onima koji su pametni i uvijek pametuju, ali im je znoj skupocjen, i sv. Pavao u prvom čitanju naviješta Krista raspetoga kao mudrost Božju.

A i nama koji smo danas došli ovamo kao hodočasnici koji traže Kristovo lice, vi, drage sestre jubilarke, vas sedam koje slavite 50. obljetnicu svojih redovničkih zavjeta u zajednici Sestara sv. Križa danas progovarate o snazi Krista raspetoga, o snazi pšeničnoga zrna koje je spremno darovati sebe za novi život.
Autoritet i naše poštovanje se stekle tako što nam svojim stilom života pokazujete i svjedočite da se snaga i veličina ljudske osobe očituje ponajprije u sposobnosti samozataje i nesebičnog darivanja, u pretvaranju svoga života u nesebično i velikodušno služenje.
Sv. Pavao u spomenutom prvom čitanju nam svjedoči da je Božja moć najdjelotvornija u iskustvu malenosti, u ljudskoj slabosti i ograničenjima. Darivanje sebe samoga i umiranje sebi samome, izloženost ili dragovoljno izlaganje života čak i smrti očituje snagu Isusova uskrslog života u našem smrtnom i slabom tijelu. Sol da bi osolila hranu mora se rasto¬piti. Život Kristova sljedbenika da bi bio začin ovome svi¬jetu, alternativa svim njegovim ljudskim uređenjima, mora se razdavati, prolaziti kroz patnju i samoponiženje, kroz prihvaćanje križa i nepravde, jer upravo tu postaje vjerodostojnim znakom Božjega Duha i vječnoga života. Tko inače može prihvatiti smrt, a da nije uvjeren u puninu života? Ne može se biti Kristov, a ne uočavati smi¬sao patnje, ne biti raspoloživ za prihvaćanje i tamnije strane života kao znaka i izraza suprotstavljanja svemu onome što nije u skladu s Božjim djelom u Kristu. Samo tko je snagom vjere susreo Isusa i iskusio njegovo razdavanje do kraja iz ljubavi, sposoban je ljubiti drugoga do razdavanja samoga sebe. I tu se najbolje očituje i shvaća i Isusova riječ o pšeničnom zrnu u čijem se umiranju očituje snaga života.
Vas sedam ste zato zborile i zborite snažno o nekim novim nesvakidašnjim zakonitostima. Prihvaćanjem redovničkih zavjeta i svojim redovničkim životom vi, drage sestre, unosite novu logiku u ovaj svijet te predstavljate alternativu svijetu moći, uspjeha, glamoura, užitka, estrade, šminke, dizajna, maske i bježanja od sebe. Svojim životom predstavljate alternativu svijetu naglašavanja vlastitih prava i vlastitoga ja - i to spasenjsku alternativu. Niste se držale logike staroga čovjeka i ovoga grešnoga svijeta: "dajem da daš", ja tebi, a ti meni; koliko i kako ti meni, tako i ja tebi ", nego svojim redovničkim služenjem pokazujete da treba ljubiti i onoga tko nikada neće uzvratiti, pa i onoga tko to nije zaslužio. Pokazujete da su žrtva i samoprijegor uvijek i nužno sastavni dio ljudskoga života. Svojim hrabrim odabirom redovničkih zavjeta, svojim redovničkim samodarivanjem bližnjemu, svojim služenjem i žrtvom bez traženja uzvrata, spremnošću izdržati i trpjeti, poput pšeničnog zrna umrijeti sebi, vi drage sestre unosite u ovaj svijet novo svjetlo, novu nadu i smisao, te podižete duh i snagu umornih, razočaranih, posustalih i slabih ljudi. Izgonite zloduh egoizma, sebičnosti, traženja sebe, svojih prava, svoje komotnosti i svojih užitaka. Izgonite zloduh defetizma, gorčine, srdžbe, zdvajanja, samosažalijevanja i plakanja, proklinjanja, riganja protiv svega i svakoga unoseći pribranost i vedrinu pogleda snagom vjere u Boga. Kulturi zarobljenoj sumnjama i grijehom vi svojim stilom života suprotstavljate nagovještaj nove kulture koja zrači snagom očitovanom u darivanju i uz cijenu žrtve i križa, u sposobnosti umiranja sebi, u sposobnosti biti malen i ponizan.

Drage sestre, znajte zato da je Vaše redovničko umiranje sebi i Vaše svjedočanstvo životno i vrijedno. I znajte da na taj način postajete slične Isusu. Hvala Vam što nam omogućujete da Isusa prepoznamo na Vašem licu. On neka Vas prati, štiti i još snažnije pritegne sebi. Amen.

Svetkovina sv. Antuna Padovanskoga, 13. lipnja 2008. u samostanskoj crkvi
Propovijed msgr dr. Đure Hranića, pom. biskupa Đakovačke i Srijemske biskupije

Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo (usp. Lk 12,49-53)!
Da bismo mogli razumjeti Isusove riječi i smisao evanđeoskoga teksta što smo ga čuli, valja pogledati svijet u kojega smo uronjeni i u kojemu živimo. Taj je svijet, zapravo, uvijek u krizi zbog grijeha. Ali, svaka epoha daje toj krizi svoje obilježje. Tako se sv. Antun kao propovjednik u svoje vrijeme morao suočavati s bogumilima i njihovim krivovjerjem te heretičkim nastupom unutar Crkve. Danas je zavladala etička kriza. Kao da su se ljudi pomirili s krizom duha i s krizom morala. Više se ne zna sasvim jasno razlikovati dobro od zla. Svatko može imati svoje viđenje stvari. Ljudi smatraju da se sve treba odvijati po interesu i da je moral zapravo usklađivanje interesa. Zato se o istini i moralu možemo dogovarati te istina i moral postaju plod našega dogovora te političke trgovine i konsenzusa. U tu svrhu se vode pregovori, pogađanja, stvaraju se ugovori, političke koalicije, formiraju se strukture da zadrže dogovorenu ravnotežu moći i sl. U sveopću igru interesa uračunata su i određena objektivna zla, nepravde, tlačenja, izrabljivanja, podčinjavanja, nametanja sile itd. Ratovi, vojske, oružja i slična sredstva zastrašivanja imaju svrhu da održe ravnotežu interesa. Sve to, doduše, prati cijelu ljudsku povijest, ali danas zadobiva još veće razmjere, jer su mogućnosti znanja i tehnologije porasle. Čovjek je i svoje naravne darove iskrivio i pomiješao ih sa zloćom. Oganj je u ljudskim rukama, vihor je u ljudskim rukama, i oluja je u ljudskim rukama. Ljudi imaju tako moćnu razornu snagu u rukama da mogu sve uništiti, pa i sami sebe. A najgore je u svemu to što više ne rasuđujemo po kriteriju objektivne i cjelovite istine, dobra i zla neovisno o bilo kome, nego po kriteriju koliko što u danom trenutku može poslužiti za vlastite ciljeve. Zlo više nije moralna kategorija, da bi uvijek bilo zlo i samo zlo, nego postaje oruđe za neke ciljeve. Sa zlom se prave gospodarske i druge računice. Tako suvremeni svijet gubi osjećaj za razlikovanje dobra i zla, jer i zlo biva interpretirano i uračunato u ciljeve nečijeg napretka
»Oganj dođoh baciti na zemlju, pa što hoću ako je već planuo!« Riječ je o ognju Duha Svetoga. Sv. Luka predstavlja Isusa kao onoga koji će »krstiti Duhom Svetim i ognjem« (Lk 3,16). Oganj je planuo najprije u njemu. Zato u današnjem evanđeoskom odlomku Isus veli: "Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši!" Oganj Duha Svetoga planuo je najprije u njemu - on se krstio krstom neopoziva svjedočanstva za istinu i pravednost. Ostvario je to kroz svoju muku, smrt i uskrsnuće! S njim je oganj planuo po svoj zemlji. Na dan Pedesetnice apostoli su primili Duha Svetoga u liku plamena. Planulo je i po njima, planulo je i po svima koji su povjerovali. Planulo je i po današnjem svecu: sv. Antunu! Taj se oganj više ne gasi. Gori u srcima.
Ali, Isus nama danas ovdje okupljenima kaže: "Mislite li da sam došao mir dati na zemlji. Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje!" Mislite li da zato što vlada mir više nema nikakva zla?! Nemojte misliti da ne trebate budno razlikovati zlo od dobra, laž od istine, sebičnost od ukrasnog celofana tolerancije. Oganj o kojemu govori Isus, kojega je on bacio na zemlju, nisu ništa drugo doli ljubav, oduševljenje i gorljivost za istinu i za Isusove vrednote.
Zato i razdjeljenje! Zbog ognja, koji je u srcu. Istina koji puta zahtijeva napor da se stvar istjera na čistac. Tako npr. ako je netko zaposjeo Vaše imanje i Vi tražite da Vam ga vrati u cijelosti, a on Vam predlaže kompromis i kaže: popusti malo ti, malo ću popustiti i ja, pa ćemo se dogovoriti – hoćete li pristati na to? I nakon 10 godina vi ćete ponavljati da je to imanje vaše i da ono u cijelosti pripada Vama i nećete pristajati na nikakav kompromis. Ako onaj drugi počne na Vaše mahanje imovinskim listom tvrditi: ma nije važno čije je imanje, nego je važno da se mi sada dogovorimo – nećete li se ljutiti još više?
Ako dovede svoje prijatelje da mu u tome pomognu, hoće li Vas oni uvjeriti da Vaš posjed nije Vaš posjed. Istina ne ovisi o broju onih koji je smatraju istinom. Istina ne ovisi o broju podignutih ruku. I ukoliko je nadglasana ne prestaje biti istinom.

Dakle, u životu ima situacija u kojima nema kompromisa. Ići u kompromise ponekad znači poigravati se istinom i u pitanje stavljati istinu. Zato nije moguć kompromis, nego je potreban alternativni izbor i radikalno opredjeljenje "ili-ili".
"Oganj dođoh baciti na zemlju!" – veli Isus. I mi smo ovdje da se taj oganj ljubavi prema istini i zauzetosti za istinu razgori u našim srcima.
• To je oganj otvorenosti za objektivnu istinu, koja ne ovisi o dogovorima i koalicijama, koja ne trpi poigravanje i trgovanje, prešućivanje, iznošenje poluistina, doziranje i iznošenje informacija u javnost već prema tome koliko, kako i kada nama ili nekome drugome to odgovara;
• to je oganj koji ne podnosi da neki podatak i istina budu upotrijebljeni kao oružje i moć kojom se nekome prijeti;
• Oganj o kojemu govori Isus je oganj etičnosti i moralnosti, koji ne prihvaća da dobro bude ono što u danom momentu odgovara našim interesima i ciljevima, a da zlo bude ono što se protivi našoj komotnosti i sebičnosti;
• to je oganj ljubavi i zauzetosti za pravdu i pravičnost, za poštenje i poštene odnose, koji ne trpi nepravdu, varanje, lakomost, mito, korupciju, prljave podzemne igre i poigravanje ljudima;
• to je oganj koji ne podnosi dogovaranje te kompromise oko istine i morala, jer su dogovori i kompromisi oko istine često jednaki laži, bezobrazluku i nepoštenju koji omogućavaju da nečiji interesi postanu kriterij istine, morala i poštenja te da se čak i zakonski opravdaju i legaliziraju pokvarenost i laž;
• to je oganj opredjeljenja za one prave vrijednosti s kojima ne možemo trgovati, koje nisu ovisne o tržištu, o kojima se ne možemo pogađati, jer su vječne i nepromjenjive te umjesto trgovine i dogovora traže obraćenje srca, koje traže ponizno prihvaćanje, odustajanje od sebičnosti i vlastitih interesa. Takvo naše potpuno opredjeljenje za istinu, pravednost i ljubav traži i stvara razdjeljenje što ga Bog sam čini i konačno će ga učiniti na sudu;
• to je oganj oduševljenja za ljubav i istinu bez obzira na njihovu cijenu;
• to je oganj oduševljenja za pošten rad, stručnost, kompetentnost, istinoljubivost, koji se ne miri i ne prihvaća ljenčarenje, sebičnost, komotnost i iskorištavanje drugih ljudi;
• A koliki nemir ljubav i istina unose u život poznato je svima onima koji nekoga iskreno vole ili se odluče za istinu. Kad nekoga volim, kako postajem samoprijegoran, požrtvovan. Osoba koja ljubi gori; sposobna je toliko toga pretrpjeti, proći poniženja, odustati od sebe i od svojih prava, uči i u sukobe – da bi zaštitila drugu osobu, pomogla voljenoj osobi i da bi zaštitila te afirmirala istinu. Mogu roditelji govoriti svome sinu protiv djevojke i postavljati se protiv njihove veze, ali ako je on voli, ma mogu i drva na njemu cijepati i nema riječi ili obećanja radi kojega bi se on odrekao ljubavi prema njoj. Vi žene ste još sposobnije trpjeti iz ljubavi od nas muškaraca. Zato, ljubav nas veže i spaja, ali isto tako i razdvaja i omogućuje opredjeljenja. Ako nema ljubavi, ako nema istine koja je neovisna o nama i iznad naših dogovora, nema niti opredjeljenja. Koliko može trajati opredjeljenje za nekoga bez prave ljubavi i sagledavanja te prihvaćanja cjelokupne isitne, potvrđuju nam žalosne statistike rastavljenih brakova te sve češće uočavamo da se u brak ide ne iz iskrene ljubavi prema drugoj osobi, nego radi sebe, iz sebičnih motiva, radi ostvarenja vlastitih ciljeva i interesa. I jasno je da takav brak mora doći u krizu i da lako može propasti.

Isusa Krista mironosca i Isusa Krista razdjelitelja povezuje i pomiruje ljubav. U istinskoj ljubavi nema kontradikcija i sukoba, a različitosti, različiti pogledi i interesi bivaju ugrađeni u potpunije sagledavanje cjelovite istine, u odustajanje od sebičnosti i egoizma, u veći stupanj solidarnosti i osjećaja za drugoga te u plodno zajedništvo i skladan život.
Mi smo se braćo i sestre opredijelili za Krista i njega smo uzljubili. I mi smo kršteni, zahvaćeni Duhom njegove ljubavi. Mi smo sinovi i kćeri svjetla. Krist nas je oslobodio za istinu, za ljubav, za odustajanje od sebičnih interesa i egoizma, za neprolazne vrijednosti.
Ljubav je naša vrhovna vrednota i radi te vrednote, spremni smo, ako treba ući i u sukobe – s ocem, s majkom, sa snahom, sa svekrvom, s bratom, s djetetom, s vlastitim mužem ili ženom. Jer, Bog je moja najveća vrednota. Baš kao što je bio i za sv. Antuna. Ljubav i vjernost prema Bogu nisu mu dopuštale da bude osrednji i mlak, da bude komotan, nego su od njega zahtijevale dosljedno opredjeljenje, te proročku hrabrost, odlučnost i ustrajnost.

Samo hrabri ljudi mogu ljubiti do kraja ne žaleći sebe; samo hrabri mogu pokrenuti druge, suprotstaviti se laži i svjedočiti istinu. I zato smo danas ovdje. Pokrenula nas je svjedočka hrabrost sv. Antuna. Došli smo moliti ga da nam bude zagovornik i da nam izmoli onu snagu Duha i ljubavi, onu gorljivost kojom je on bio nošen, te da se ne bojimo biti usamljeni, da se radi zauzetosti za Isusove vrednote i za istinu ne bojimo biti u javnosti i u medijima, ako treba, i šibani ismijavanjem i omalovažavanjem, krivim optužbama i podmetanjima, proglašavanjem da smo konzervativni, kao što se niti sv. Antun u svoje doba i u svojim životnim okolnostima nije bojao, nego je baš u takvim trenucima rastao u vjeri i još potpunijem predanju Bogu.