Milosrdne sestre svetoga Križa

USKORO 50 GODINA DJELOVANJA U ŽUPI SVETIH PETRA I PAVLA

Župa svetih Petra i Pavla u Osijeku jedna je od najvećih župa Đakovačke i Srijemske biskupije, a ujedno je i u središtu Slavonije. Iako nije prva župa osnovana na području grada Osijeka (to je župa svetoga Mihaela u Tvrđi), u današnje vrijeme ima osobito značenje za cijeli grad i županiju.
Naše sestre došle su u ovu župu 27. kolovoza 1960. godine. Listajući Kroniku, pred očima nam se redaju naše drage sestre koje ugradiše svoj život na slavu Božju i dobro naroda u ovom mjestu. Slijedio ih je niz od 40 sestara, od kojih su pojedine bile i po nekoliko puta u ovoj zajednici, te 6 kandidatica i 10 sestara novakinja.
Prve sestre bijahu s. Terezijana Jakim (kućna poglavarica i katehizacija), s. Beatissima Beretovac (katehizacija), s. Avila Zajc (kuhinja), s. Izidora Filipčić (sakristija) i kandidatica Ljubica Sremić, naša sestra Zvonka. Providnost Božja htjela je da taj apostolat nastave: s. Emilija, s. Kornelija, s. Marijela, s. Agnela, s. Nedjeljka, s. Leonilda, s. Jasminka, s. Anzelma, s. Eustahija, s. Alemka, s. Klarisa, s. Alojzijana, s. Maritana, s. Boromeja, s. Felicijana, s. Augustina, s. Jozefina, s. Ignacija, s. Ružica, s. Slavomira, s. Agneta, s. Margita, s. Hinka, s. Eufrozina, s. Franciska Molnar, s. Franciska Šardi, s. Mirela, s. Terezina, s. Deodata, s. Marija Klara. I tako, poštujući svaku sestru, naše zajedničko poslanje nastavljamo mi, koje smo sada tu: s. Felicija, s. Zvonka i s. M. Branka.
Zašto smo nabrojile imena sestara koje su djelovale u ovoj župi? (Neka nam bude oprošteno ako smo koju sestru izostavile, ovakav je slijed ostao zapisan u našim knjigama.)
Mnoge naše sestre djeluju ili su djelovale na različitim župama i možemo reći da je angažman manje-više svugdje jednak. No, razmišljajući o životu ovih sestara i poštujući trud svake, potrebno je istinski vrjednovati svaku pojedinu. Svaka je ugradila dio svojega života, svojega predanja, svojega srca, svojega posvećenja na dobro svima kojima smo poslane. Od samih početaka, pa sve do danas, sestre su bile neumorne u vođenju župskoga domaćinstva, sakristanske službe, u katehizaciji i orguljaškoj službi. Mnoge su, poput vrijednih «Marti», nesebičnom žrtvom i svakodnevnim izgaranjem, služile Gospodinu pripremajući objede i dočekujući sve koji su dolazili u ovu kuću. Koliko li je samo puta crkva bila predivno okićena i uređena! Koliko su puta, brižnim okom i marom, bila pripremljena tolika liturgijska događanja! Koliko li je djece i mladih pripremljeno za svete sakramente, praćeno u molitvi i brizi kroz njihov odgoj! Koliko li je truda uloženo u različite pripreme oko liturgijskih slavlja, lijepoga pjevanja i slavljenja Boga! A tko bi mogao predočiti svaki susret s bolesnima, opterećenima, žalosnima? U Kronici su sestre, jednom prigodom, zabilježile, između ostaloga: ,,Tebi, Gospodine, hvala i slava po našim žrtvama i umoru."
Uistinu, Bogu hvala za sve! Bez njega ne možemo učiniti ništa. Duboko smo svjesne riječi svetoga Pavla, koje čitamo u Prvoj poslanici Korinćanima (3,7-9): «Tako niti je što onaj tko sadi ni onaj tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti. Tko sadi i tko zalijeva, jedno su: a svaki će po svome trudu primiti plaću. Jer Božji smo suradnici.»
Mi smo nastavile tamo gdje su pojedine sestre stale i molimo Gospodina da i na nama odsjeva lice Njegova Sina i da u životu, duboko skrivenom u Njemu, budemo svjedoci Njegove ljubavi u ovom svijetu i na ovom mjestu.
s. Branka Čutura