MILOSRDNE SESTRE SVETOGA KRIŽA

Kralja Tomislava 22
Đakovo

el. pošta: info@sestre-sv-kriza.hr

DOLAZAK U HRVATSKU

S VAMA U:

Našim izdanjima
Znaku križa

Dječjim vrtićima

Radu s mladima

Domu duhovne pomoći
Terezijinom krugu
Liturgiji

Župnoj katehezi
Školama

Bolnicama
Domovima starih
Misijama

FRAMA
FSR
Nekrologiju

Najava

Vijesti

Arhiv

Početna

Karta Hrvatske provincije
Karta Družbe

Prisutni u svijetu:linkovi

S našim preminulim sestrama povezuje nas napose molitva
kao i nada u buduće zajedništvo s njima u slavi. Konst. Čl.57

U vječno zajedništvo svetih preselile su se naše drage sestre:

S. M. BOROMEJA, Irena HAJDU

 

Rođena: 4. svibnja 1929.
Prvi zavjeti: 28. svibnja 1949.
Umrla: 27. lipnja 2010.

Iako je zloćudna bolest već više godina nagrizala ovozemaljski život naše s. Boromeje, ona se s njom odlučno borila svojom molitvom, radom i svojim životom u zajednici ne ostavljajući dojam da nešto ne bi mogla zbog načetog zdravlja. Nakon uspješnih terapija i liječenja vraćala se iznova svome poslu. Ali posljednja bitka trajala je nekoliko tjedana te je u njezinoj punoj svijesti ipak dovršena 27. lipnja u 3,3o sati u osvit nedjelje - dana Gospodnjega, a u korist Gospodara života i smrti koji nam govori: „Ja sam Uskrsnuće i život!“.
Rođena je u Čakovcima 4. svibnja 1929. i krštena istoga dana u župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja u Berku te dobila ime Irena. Otac Vinko i majka Ana rođ. Lipovac imali su još dvije kćeri i sina te su ih zajedno odgajali u vjeri i strahu Božjemu. Obitelj se zbog očeva namještenja preselila ubrzo u Srbiju. U pravoslavnom selu nije bilo katoličke crkve pa je malobrojnim katolicima dolazio svećenik s Čukarice za pouku iz vjeronauka i povremeno za sv. Misu koju je služio u školskoj sobi. Irena je voljela učenje i školu pa tako i vjeronauk. Primala je k srcu i odgajanje roditelja kada je majka korila djevojčice zbog međusobnog nadmetanja i svađe. Već je u prvom razredu bila spremna za sakramente Ispovijedi i Pričesti, a u okolnostima dijaspore podijeljena je ondje malobrojnoj djeci istoga dana i sveta Potvrda.
Nakon odlično završene četverogodišnje osnovne škole upisala se u prvi razred gimnazije. Obitelj se međutim odlučila vratiti u Hrvatsku pa su doselili u Vukovar. Tu je susrela sestre sv. Križa u bolnici kamo je često zalazila u kapelicu i razmišljala o ljepoti života za Boga gledajući sestre i kandidatice koje rade u bolnici. Ispovjedniku i majci je otkrila svoju želju, ali je ratno stanje odgodilo prijavak u samostan u Đakovu. Kada se napokon prijavila bila je primljena i ušla u zajednicu kandidatica 13. rujna 1945. i taj će dan opisati kao dan „pun sreće“, jer će sada „služiti Bogu“.
Odmah je nastavila učenje na privatnoj Ženskoj stručnoj školi u Đakovu i završila s odličnim uspjehom četiri razreda. Ulaskom u novicijat 1948. dobila je ime s. M. Boromeja i uz magistru u novicijatu „izabire Isusa za svoga Učitelja“, koji će je povesti putem za nju od vječnosti zacrtanim, a Majku Mariju za sigurnu pratiteljicu na tom putu. Poglavari su uočili njezine sposobnosti za pjevanje i glazbu pa su je poslije prvih zavjeta 1949. uputili na Sušak da uči svirati, a zatim na Kozali u Rijeci od 1950.-1951. vodi crkveno pjevanje. Zacijelo je imala dara, jer je ubrzo po potrebi poglavara pošla na Vis 1951.-1965. i preuzela vođenje crkvenog pjevanja te se u starodrevnoj Crkvi upoznala sa starim napjevima našega juga koje su Višani s ponosom isticali, a ona ih mudro prihvatila i s njima ih njegovala te polako uvodila nove napjeve. Imala je smisla za njegovanje običaja ljudi kojima je poslana pa je stoga bila poštovana i voljena. Tako je zadovoljstvo bilo obostrano i do te mjere da su je mještani jednostavno zvali „naša Sestra“. Redovnička poslušnost odvest će je zatim s krajnjeg juga na krajnji sjever u Suboticu (1965.-1977.) u franjevački samostan i crkvu u kojoj se bogoslužje vršilo na hrvatskom i mađarskom jeziku. Svladala je u svom vedrom stilu i tu novost pa su i mađarski vjernici uz nju rado pjevali. Zatim je četiri godine radila na župi u Zemunu kamo je putovala iz zajednice u Beogradu. Kao već vrsna orguljašica premještena je u Osijek u Gornji grad (1981.-1987.).
Bila je vrlo poletna i marljiva. Ništa joj nije bilo teško. Zimi se ustajala ranije da ugrije kuću (sami smo ložili centralno) dok se drugi ustanu. Bila je i u vrtu i kod rublja i kod pranja crkve i što god se radilo. Pamtim je po njezinoj vedrini, velikodušnosti, pristupačnosti i spremnosti pomoći gdje god treba. Kako je svaki posao znala prihvatiti, tako je bila dobra švelja, podučavala je u sviranju bilo frulice, bilo glasovira, bilo orgulja, svjedoči o njoj susestra. Nakon dovršenog mandata kućne poglavarice u Osijeku polazi ponovno na jug u Split u kapucinsku crkvu do 1990. a potom drugi puta na Vis. Tu je zatekla svoje negdašnje pjevačice koje su sada rado slale svoju djecu na pjevanje i učenje sviranje k s. Boromeji i bile su joj na pomoć u različitim prilikama te s njom zajedno proslavile 50. obljetnicu (1998.) otkako sestre vode Viški zbor. No, tu se (1997.) pojavila ozbiljna bolest koju je nastojala svladati svojom vedrinom i radom. Još je kratko pomagala u župi u Komiži 1999.
Našoj sestri Boromeji već je od mladih dana povjeravana dužnost kućne poglavarice u zajednicama. Njezina vedra narav, zanos za svoje zvanje i Božju stvar u apostolatu koji vrši, uvijek je ugodno djelovao na sestre u zajednici. Znala se s mladima natjecati u revnosti, koja će biti prva na dužnosti, na molitvi ili na zajedničkim vježbama. Svoje oduševljenje nije skrivala od ljudi s kojima je radila pa im je poneka povjerila pjesmu svoga srca:
„Zahvalno srce nek Ti hvalu pjeva
Za dar života, vjeru, poziv sveti.
Daj da biće moje hvalu ti daje
I životom svetim tebi se predaje.“

Taj zanos držao ju je dugo aktivnom kako na mjestima gdje je djelovala, tako i u provincijalnoj kući kamo se vratila 2000. godine. Tu su njezine marljive ruke preuzele brigu za šivaonicu, gdje su sestrama bile pružene nebrojene usluge. Njoj se moglo uvijek doći.
Uz tu dužnost nije zanemarila svoju privrženost glazbi pa je nedjeljom i blagdanima vodila liturgijsko pjevanje u župi Punitovci sve dok je kod mogla. Ostala je povezana sa sestrama i ljudima s kojima je radila jer, „njezina riječ savjeta u životu uvijek je mnogo značila; znala je savjetovati mudro i razborito“, reći će se o njoj.
Svoga zaštitnika, sv. Karla Boromejskog napose je štovala i njime nadahnuta vodila svoj duhovni život prema „Duhovni ugovor i posljednja volja duše“, što je i prepjevala.
Podmukla bolest koja se javila već prije više godina, ove se godine javila svom žestinom i napala gotovo sve organe. Trpjela je mnogo i prepustila liječnicima da učine što znaju, nadajući se da će još moći raditi i biti korisna sestrama.
Bez mnogo riječi podnosila je teškoće i znala se šaliti i na svoj račun sve do posljednjeg časa. U svom je duhovnom putu zapisala i poneku pjesmicu kojih se u teškoj bolesti rado prisjećala:

Isus zove

Pozivaš nas, Isuse Nasljedovat tebe Prva stvar je ova: Zaboravit sebe.

Ići putem tvojim Putem muke, križa Jer u patnji duša Bogu svom je bliža.

I doista kroz patnju se posve približila Bogu tako da je napustila bitku za ovaj svijet i predala se u ruke Božje iz kojih je sve darove svoga života primila, pa bi na naslov svoje knjige života stavila: „Bogu hvala za sve“.
Iako u boli i nedostatku zraka još je smogla humora da se našali i nasmije sestre oko sebe. „Možda su zametnuli ključeve vrata Raja…. pa ih traže“
Pozvala je poglavare da se s njima oprosti dok je još „pri pameti“ i sa svakom sestrom se oprostila. Željela je još čuti neke omiljele pjesme kao: „Kad se budemo gledali oči u oči,… ja i Ti… jedan čovjek i njegov Bog! ...Kakav će to biti susret…“
Draga naša s. Boromeja, vjerujemo da ste nakon bogatog svoga života u Božjoj službi stali pred lice Gospodara svoga i rekli mu: „Evo, deset si mi talenata dao…“ i da ste čuli njegovu posljednju riječ nad vašim životom: „Dobro, slugo dobri i vjerni… uđi u RADOST Gospodara svoga“ te da je željeni pogled „oči u oči“ bio početak Vaše sretne vječnosti. Ne zaboravite nas u svojoj radosti i pjesmi nebesnika! I neka Vas pogled Očev ispuni vječnim mirom i pokojem.
s. M. Blaženka Perković

S. M. FABIOLA, Marija PUŠIĆ

 

 

Rođena 31. listopada 1923.
Zavjeti 26. travnja 1948.
Umrla 2. travnja 2010.

Naša sestra M. Fabiola pratila je trpećega Isusa - kako u svojemu životu, tako napose u ovomu Velikom tjednu. Od večeri Velikoga četvrtka kao da je pošla sa svojim Raspetim Gospodinom put Getsemanija da bi u zoru Velikoga petka – dana najveće Ljubavi Božje, dana Milosrdne sestre sv. Križa, 2. travnja, predala svoj život u milosrdnu ljubav Božju.

Sestra Fabiola, krsnim imenom Marija, rođena je 31. listopada 1923. godine u selu Levinovac od oca Đure i majke Kate rođ. Radinović. Krštena je sutradan, na blagdan Svih svetih, u župi Duha Svetoga u Đulovcu /Podravina/. Rođena je kao prva od tri sestre u obitelji pa tom prvenstvu sama pripisuje razvoj svoje naravi po kojoj je htjela biti uvijek vodeća, imati pravo, a dvije sestre su se uglavnom podlagale njezinoj volji. U sedmoj godini pošla je u školu i u drugom razredu primila je sakramente euharistije i potvrde. Bilo je prerano da bi se zorno sjećala tih trenutaka, ali je ostala u njoj već od djetinjstva sklonost molitvi. Završila je četiri razreda osnovne škole. Skrajnje siromaštvo, koje je vladalo u obitelji, odvelo je najprije oca u svijet za zaradom, ali je ubrzo i ona morala poći „trbuhom za kruhom“. Tako je u 15. godini života sama stigla sve do Beograda. Oči u oči susrela se s opasnostima velikoga grada i samo zahvaljujući milosti Božjoj i molitvi Nebeskoj Majci da ju spasi, uspjela je izbjeći zlu koje joj je prijetilo, kako navodi u svojemu Životopisu. Unatoč opasnostima, koje su okruživale njezine mlade godine, rasla je u njoj nutarnja čežnja za mirom i za Bogom. Tako je u sedamnaestoj godini pokucala na vrata samostana u Đakovu. Bila je primljena i ubrzo je dospjela do pred ulazak u novicijat, ali je zbog obiteljskih neprilika morala u suzama ostaviti svoj put i poći kući.
I tu me je Gospodin nastavio darivati svojim najmilijim darovima: križevima, piše ona. Privatno je zavjetovala čist život Nebeskoj Majci i pokucala na vrata nekih drugih samo¬stana. Bila je primljena kod sestara uršulinki, ali je vrlo brzo izašla i opet se našla na putu, ali kamo? Ponovno je pokucala na vrata samostana u Đakovu.
Prihvaćena je, ali sada je trebalo njezino zvanje biti još jednom prokušano pa je poslana k sestrama u Vukovar, gdje je kao djevojka pomagala u različitim poslovima i ostala ondje tri godine. Za to vrijeme umrla joj je voljena sestra, u dva navrata se i ona razboljela od tifusa - sve je to obilježavalo njezin put čišćenja zvanja i prepoznavanja volje Božje. Fra Leon Lovrenčić, poznati ispovjednik, saslušavši tužnu povijest njezina puta kroz život i želju da uđe u samostan, sam je za nju napisao molbu i preporuku u Đakovo.
Bila je konačno primljena u kandidaturu u Đakovu 1946., a 1947. godine ušla je u novicijat i kao s. M. Fabiola položila je 1948. godine svoje prve zavjete. Koje li sreće! - reći će sama o tomu danu, nakon svega što je podnijela za nj.
Spremna za rad u Božjoj kući, odmah je prihvatila dužnost u vrtu u Đakovu, a već 1949. vodila je kuhinju u župi Gorjani. Njezina je pomoć dobrodošla već sljedeće godine u sjemeništu u Đakovu. Kada su 1954. godine sestre pošle na rad u vojnu bolnicu u Skopje, s. Fabiola je pošla s njima i preuzela ondje brigu za praonicu rublja.
Potreba sestara poglavarica i poslušnost vodile su je dalje pa je 1958. godine poslana u župu Ilača, gdje su joj povjereni svi domaćinski poslovi. Još su se u kratkim razdobljima smjenjivala mjesta njezina služenja: Zagreb - zbog bolesti (1959.), Srijemska Mitrovica (1960.), Đakovo – na porti (1962.-1967.). Potom će je poslušnost povesti na mjesto koje je gotovo priraslo njezinu srcu, na Trsat, u Franjevački samostan uz svetište Gospe Trsatske. Uređivanje rublja za oltare Gospina svetišta i za sve one koji oltaru služe – franjevcima i franjevačkim kandidatima - bila je njezina prava radost. Hodočasnički dani kod Trsatske Gospe tražili su i njezino dodatno zalaganje i pomoć sestrama u kućnim poslovima, u posluživanju, u pospremanju crkve i okoliša. Nije se nigdje štedjela, radila je uvijek vedro i zauzeto. Slobodno vrijeme, koliko ga je imala, provodila je u crkvi uz Trsatsku Gospu i revno je molila za duhovna zvanja. Revna u poslu, još revnija u molitvi, nastojala je redovito biti na zajedničkoj molitvi sa sestrama. Molitva nam mora biti na prvom mjestu, znala je prigovoriti ako bi sestre kasnile ili izostale sa zajedničke molitve. Ona je, u želji da posveti svoj rad, revno molila i sva tri „mala časa“ u Časoslovu, koja nam nisu propisana kao obvezna. Slušala je rado propovijedi, pohađala prigodna duhovna predavanja te čitala katolički tisak, a ono što je shvatila, nije zadržavala za sebe, nego je svim žarom duše to pripovijedala drugima. Imala je dara za to. No, nisu to bile tek riječi. Ona ih je provodila u djelo. Tu je osjetila i želju da se Bogu obrati njezina obitelj i župa te predlagala poglavaricama da sama pođe na taj „misionarski“ put, svjesna Isusove riječi kako prorok nije dobro došao u svojemu zavičaju. Pri godišnjem posjetu zavičaju uvijek ju se bolno doimala vjerska zapuštenost ljudi i pustoš „svetoga mjesta“ te bi iskoristila svoj godišnji odmor za uređivanje crkve, pozviajući ljude da „dođu u crkvu“. Njezina dob i prilike nisu dopuštale da joj se ispuni želja da dulje vrijeme ostane u svojemu selu pa je morala shvatiti da molitva i život žrtve utire put milosti do duša. Tako je svoj apostolat nastojala vjerno vršiti u molitvi i služenju u zajednici sve do svojih zadnjih sila na dragom Trsatu.
Oko Svetišta uvijek se nađe siromaha. Ona je za njih imala srca, pa su je oni lako pronašli. Štoviše, i ona je pronalazila njih, posjećivala ih i uvijek nešto donijela što bi „isprosila“ za njih. „Gdje ih samo nađe“, pitale su se ponekad i negodujući susestre.
U franjevačkom duhu brinula se ona i za stvorenja. Domaće životinje osjećale su njezinu brigu. Posebno je voljela i njegovala cvijeće. Koliko kapljica vode mu je trebalo u ljetnim sušnim danima da bi cvjetalo i ukrašavalo hodnike i prozore!
Na Trsatu je ostala sve do 1995. godine. Kada su njezine fizičke snage već bile na izmaku i kad je nezgodno pala, morala je, teška srca, napustiti Trsat i prijeći na Sušak, u našu kuću. Nakon oporavka premještena je u sestarsku zajednicu Marijin dom na Vrhovcu, u Zagrebu. Svoje molitveno revnovanje ovdje je nastavila i pomagala u glačaonici rublja. Već jako oslabljena vida doživjela je mali moždani udar, nakon čega joj je bio oštećen centar govora. Tako je, gotovo nepokretna, bila upućena na potpunu njegu sestara. I u takvim prilikama molitveno je ostala uvijek aktivna i uključivala se u molitve koje su se prenosile iz kućne kapelice preko sobnoga razglasa ili preko radija. Svoju bijelu krunicu nije puštala iz ruke.
Zbog potrebne njege prevezena je u veljači 2010. godine na bolesnički kat u Đakovo. Tu je svijeća njezina života počela naočigled dogorijevati i ugasila se u zoru Velikoga petka.

Draga naša sestro Fabiola, s Majkom Marijom, prvom sestrom sv. Križa, ostala si povezana cijeli svoj život, uz njezin zagovor svladavala si sve teškoće i po njezinu primjeru služila si radeći obične kućne poslove, prebirući u svojemu srcu ono što si čula i vjerovala. Nadamo se da si u Marijinu društvu stajala pod Križem i na dan završetka svojega puta na zemlji te da si čula blage riječi njezina Sina: Još danas ćeš biti sa mnom u raju!

To za tebe mole sve tvoje sestre, zazivajući: Pokoj vječni daruj joj, Gospodine…
s. M. Blaženka P.

S. M. OLIVIJA, Marija BODONJI

 

Rođena: 11. studenoga 1912.
Prvi zavjeti: 20. ožujka 1935.
Umrla: 9. siječnja 2010.

Dok je zajednica sestara molila I. Večernju nedjelje Krštenja Gospodinova kad se nad Isusom otvorilo Nebo i čuo se Očev glas: „Ovo je Sin moj ljubljeni, u njemu mi sva milina“, otvorilo se Nebo i duši naše sestre Olivije u 17.20 u njezinoj 98. godini života i 75. godini svetih zavjeta.
Rođena 11. studenoga 1912. godine u Đakovačkoj Satnici i krštena je istoga dana u župnoj crkvi Svih Svetih u Đakovu na ime Marija. Imala je još dva brata i sestru. Četvero dječice iz obitelji umrlo je još u dječjoj dobi. Otac Andrija, nadglednik vlastelinstva „Strossmayerovac“, i majka Elizabeta rođ. Toth bili su dobri vjernici i svoju su djecu odgajali u strogom katoličkom duhu.
„Bila sam vrlo živahna i zadavala sam brige roditeljima“, primjećuje sama u opisu svoga djetinjstva, no bila je darovita, voljela je školu i dobro je učila. U devetoj godini primila je prvu Pričest a u dvanaestoj Potvrdu.
Iako je bila živahna već je u djetinjstvu voljela tišinu i samoću. Kad je prvi puta susrela sestre Kćeri Božje ljubavi koje su skupljale milostinju u selu, poželjela je biti sestra kao i one. To nije skrivala pred roditeljima koji joj nisu branili, nego su joj pomogli da upozna Samostan u Đakovu. Mnogi su je odgovarali od toga koraka, ali „milost je ušutkala svjetski žamor“- piše u životopisu - te je napokon osvanuo za nju „najsretniji dan 31. kolovoza 1927.“ kada je primljena u Samostan sestara sv. Križa.
Kao redovnička pripravnica završila je Građansku školu u Đakovu i trogodišnju Školu za medicinske sestre pomoćnice u Zagrebu. Posvuda je bila zapažena njezina finoća, poslušnost, čednost i samostalnost na praktičnom radu te je ocijenjena kao izvrsna suradnica, spremna za zvanje Milosrdne sestre sv. Križa u njezi bolesnika.
Nakon redovničke priprave u postulatu i novicijatu polaže svoje Prve sv. zavjete 20. ožujka 1935. godine pod redovničkim imenom sestra Olivija.
Bogatstvo njezine osobnosti povest će je na različite putove djelovanja: Prve četiri godine bila je nastavnica na našoj Bolničkoj školi na Vrhovcu u Zagrebu. Potom je radila u laboratoriju u Novom Sadu 1939. do 1942. te ujedno držala tečajeve našim sestrama koje su radile u bolnici. Od 1942. do 1944. radila je u kliničkom laboratoriju u Zagrebu. U razdoblju od 1944. do 1947. završila je gimnaziju u Zagrebu, a potom je godinu dana držala bolničke tečajeve sestrama bolničarkama u Vukovaru. Zatim se prilagodila potrebama onoga vremena te je preuzela sakristansku službu u franjevačkom samostanu u Vinkovcima. Tu je uključila i svoju glazbenu darovitost; lijepo je pjevala pa je, uza sve poslove, ubrzo naučila i svirati te ostala tamo do 1951. godine.
U promijenjenim društvenim prilikama nakon rata uslijedili su mnogi otkazi sestrama u državnim službama kako u školama tako i u bolnicama u Hrvatskoj. Na molbu nekih hrabrih vojnih liječnika iz Srbije pošle su sestre u bolnice u Srbiju i Makedoniju. U srpnju 1951. preuzelo je trideset sestara njegu bolesnika na Klinici Vojne medicinske akademije u Beogradu. Među njima je bila i s. Olivija. Od 1951. do 1965. radila je u bolničkoj administraciji, a od 1965. do 1969. u Centru za rehabilitaciju. Tada joj je povjerena i služba kućne poglavarice, a od 1955. do 1970. bila je i provincijalna savjetnica. Umirovljena dolazi 1969. godine u Đakovo i ondje preuzima dužnost poglavarice zajednice u provincijalnoj kući za vrijeme od devet godina. Nakon kratkog odmora u Krapini polazi 1980. ponovno u Beograd te preuzima opet brigu za sestarsku zajednicu do 1989. godine. Po završetku službe ostaje i dalje u zajednici za ispomoć sestrama koje su odlazile u kućnu njegu bolesnika. Konačno 1998. dolazi s. Olivija na bolesničko odjeljenje u Đakovo.
Najveći dio svoga aktivnog života - gotovo punih 47 godina provela je u Beogradu. Dijelila je sa svim sestrama siromaštvo stanovanja u dvorišnoj baraci Bolnice i kasnije u kupljenom etažnom stanu u blizini katoličke crkve Krista Kralja.
Svojim savjesnim i požrtvovnim radom, a napose svojim čednim redovničkim vladanjem i srdačnom dobrotom, vršila je apostolat milosrdne ljubavi prema bližnjemu bez razlike vjere i narodnosti, što je u onom okruženju bilo vrlo važno. Time je stekla veliko povjerenje liječnika i bolničkog osoblja. Njezino ime je bilo poznato i priznato od svih.
Kao dugogodišnja poglavarica u sestarskoj zajednici bila je „sestra među sestrama“: jednostavna, brižna, fina, miroljubiva i samozatajna. Sestre su nadasve cijenile njezinu diskretnost i dobrohotnost. Iz molitve, koja joj je bila na prvome mjestu, izviralo je njezino povjerenje u Boga i s njim je rješavala teškoće velike i male. Bila je djetinje pobožna Majci Božjoj, a sveti Josip je bio „njezin Svetac“.
Zajedno sa svojim sestrama bila je u srdačnim odnosima i s malom zajednicom katolika koji su se okupljali u crkvi Krista Kralja u Beogradu. Njima i svećenicima u toj katoličkoj dijaspori bila je zajedno sa sestrama duhovna potpora pomažući i u pastoralu.
Gostoljubivost, njezinu veliku vrlinu, doživjeli su svi koji su bili u potrebi. Tako je sestarski stan postao omiljelo svratište za sestre na proputovanju koje su djelovale u Srbiji, za svećenike, posebno one iz Bugarske s kojima su još surađivale naše tri sestre, za rodbinu i mnoge druge. Bila je jednostavno svima dobra pa nije čudo što su je svi jednostavno zvali “majka Olivija“ i što je službu poglavarice vršila punih 36 godina.
Duboko je suosjećala i sa svojom obitelji koja je u vrijeme II. svjetskog rata doživjela teška iskušenja. Smrtno je stradao njezin stariji brat, a u poraću u prometnoj nesreći mlađi. Iza njega su ostala dva nejaka dječaka od kojih je stariji, tada dvogodišnjak, postao svećenik - vlč. Franjo Bodonji. U tim kušnjama podržavala je s. Olivija svoju obitelj molitvom i žrtvom i ostala s njima brižno povezana kroz cijeli svoj život.

Godine 1998. zbog teških političkih prilika u Srbiji i visoke starosne dobi dolazi na bolesničko odjeljenje u Đakovu - u Dom sv. Josipa. Ovdje je u miru i pobožno provela zadnje godine svoga života s ugodnim sjećanjem, a i s nostalgijom, na život i djelovanje u Beogradu. Svojom duhovitošću i dosjetkama znala je ovdje oživjeti zajednicu starijih i nemoćnijih od sebe. Kapelica je bila njezino omiljelo mjesto, a kada, zbog oslabljenog vida i sluha, nije više mogla učestvovati u zajedničkim molitvama, krunicu nije ispuštala iz ruku. Unatoč oslabljenoj mogućnosti kontakta s drugima, silno se radovala svakom posjetu sestara i rodbine. U svim staračkim tegobama ostala je otmjena i pažljiva i vrlo zahvalna za svaku uslugu. Kada se već teško snalazila i kretala, put do kapelice još je uvijek znala, a s čežnjom se pripravljala na svaku svetu Pričest.
Tako je s krunicom u ruci, dobrohotno nasmiješena, sagorijevala svijeća njezina plemenitog života i konačno se posve tiho ugasila u predvečerje Nedjelje Krštenja Gospodinova 9. siječnja 2010. godine.
Svoj životopis, koji je napisala prije ulaska u novicijat 1934. godine počela je riječima: „Blago onima koji stanuju u domu Tvome, Gospodine, slavit će Te uvijek!“ a završila ga riječima: „Jedno sam molila Gospodina, i to ću tražiti uvijek, da stanujem u domu Gospodnjem u sve dane vijeka svoga“.
Gospodin je uistinu ispunio želju njezina mladenačkog srca. U svim političkim i socijalnim previranjima prošloga stoljeća ostala je čvrsta u domu Gospodnjem, slavila ga kroz sve dane svoga dugog redovničkog života i na kraju iz ovog zemaljskog doma ušla u vječni dom Očev. Gospodin doista „ispunja želje pobožnika svojih“!
Dok zahvaljujemo Gospodinu za njezin dugi i uzorni redovnički život, zahvaljujemo i dragoj našoj sestri Oliviji za svu dobrotu i ljubav, kojom je svjedočila o velikom milosrđu Božjem i njegovoj sveopćoj ljubavi prema svakom čovjeku.
Počivala u miru Božjem!
s. Tihoslava Košec

S. M. SMILJKA, Ivana MIOLČIĆ

 

 

Rođena 8. studenog 1915.
Prvi zavjeti 16. ožujka 1941.
Umrla 31. prosinca 2009.
„Na vrlo dobru glasu, čedna vladanja, bojažljiva i tiha“, tako je sestru M. Smiljku predstavio njezin župnik preporučivši je za prijem u naš Samostan. Upravo je takva bila i ostala cijeli život pa se tiho i nečujno u smiraju 2009. godine, posljednjeg dana iza podneva preselila u vječnost.
Njezin put ovom zemljom počeo je 8. studenog 1915. godine kada je pobožnim i dobrim roditeljima Josipu i Sabini rođ. Pepčić u Petrovaradinu Stvoritelj svega darovao djevojčicu. Na krštenju u župnoj crkvi Uzvišenja sv. Križa u Petrovaradinu dobila je ime Ivana. Imala je još šestero braće i sestara, ali ih je troje umrlo u dječjoj dobi. Njezino rano djetinjstvo nije bilo pošteđeno patnji. Kad je imala šest godina, razbolio se otac od tifusa i za devet dana umro. Sva briga za obitelj pala je na ramena majke. Unatoč teškim okolnostima i životnim nedaćama nastojala je odgojiti djecu u kršćanskom duhu. Ivana je upijala zasade kršćanskog života gledajući praktično življeno kršćanstvo svoje majke. Uz nju se radosno pripremala na prvi susret s Euharistijskim Isusom u devetoj godini života, a pečat dara Duha Svetoga primila je u petnaestoj godini života.
Osnovnu školu i državnu žensku građansku školu završila je u Novom Sadu. Skromne materijalne mogućnosti nisu joj omogućile nastavak škole pa je ostala kod kuće.
Čitanju dobrih knjiga i glasnika rado je posvećivala slobodno vrijeme. Tu je pročitala lijepe članke o redovničkom zvanju te u sebi otkrila želju da bude redovnica. Težila je za nečim višim. Svladala je teškoće koje su joj se ispriječile na tom putu i njezina se težnja ostvarila ulaskom u samostan u Đakovu 1. ožujka 1937. godine. Nakon dva mjeseca poglavari je šalju u Zagreb u bolnicu. Tu je izbliza upoznala požrtvovni rad sestara te je i sama osjećala radost i sreću što smije vršiti tako plemenitu službu pomaganja bolesnicima.
Put punog ostvarenja toga cilja počeo je 19.VIII.1940. godine kada je pozvana u Đakovo kako bi stupila u postulat. Potpuno predanje Bogu izrekla je na dan svojih prvih zavjeta 16. ožujka 1941. godine pod imenom sestra Smiljka, a potvrdila ga kod doživotnih zavjeta 17. ožujka 1947. godine. Njezino predanje nije bilo samo u riječima. Ono se ostvarivalo u svakodnevnom životu. Bila je tiha i nije nastojala svraćati pažnju na sebe. Ta je tišina govorila više od bilo kakvih riječi.
Položila je ispit za röntgen-tehničara i to je radila sve do odlaska u mirovinu. Započela je u Zagrebu na Svetom Duhu od 1941. do 1949. godine. A kada je većina sestara u Zagrebu dolaskom komunizma dobila otkaz, sestra Smiljka je dobila mjesto u vojnoj bolnici u Skoplju i ostala ondje od 1950. do 1956. godine da bi se, ponovno pozvana od klinike, vratila u Zagreb 1956. godine, gdje na Ortopedskoj klinici radi sve do umirovljenja 1977. godine. Na poslu je od profesora, liječnika i svih suradnika bila posvuda cijenjena kao savjesna i požrtvovna djelatnica. Ona je jednostavno bila tu kad god je tko zatrebao njezin savjet ili pomoć.
Na ortopedskoj klinici bila je mala zajednica kojoj je ona bila dvanaest godina poglavarica. Sestre su je poštivale i voljele. Mlađe sestre su se ponekad pitale „Što naša sestra Nadstojnica ima ispovijedati?“
Kao umirovljenica odlazi 1977. u Split, gdje pomaže sestrama u samostanu otaca kapucina. Nakon jedne godine boravka na jugu, oslabljena zdravlja, premještena je u našu kuću u Krapinu. Poslovi oko dječjih jaslica koje su sestre ondje držale, tražio je „više ruku“ pa je sestra M. Smiljka rado prihvatila pomoć u kućnim poslovima. Još uvijek spremna za sve što je provinciji potrebno a njezine sile dopuštaju, pošla je 1982. u franjevački samostan na Trsat i prihvatila brigu za malu zajednicu sestara. Nekoliko puta je vršila službu kućne poglavarice te u tom svojstvu odlazi i 1988. godine u Srijemsku Mitrovicu. Zbog ondašnjih okolnosti i ratnih prilika prelazi 1993. godine u našu kuću u Trnavi. Ondje je 1999. nezgodno pala pa je prešla na bolesnički odjel provincijalne kuće.
Sestra Smiljka se odlikovala majčinskim srcem prema sestrama i prema bolesnicima. Bila je blaga, skromna, nenametljiva i nesebična sestra. Imala je oka i srca za potrebe svojih bližnjih i svojih susestara. Njezinu nesebičnost i velikodušnost doživjela je mlada sestra u Skopju kada ju je sestra Smiljka uvodila u dužnost i posao koji je radila: „Što god je bolje mogla i znala, s takvom nesebičnošću, strpljivošću i pažnjom da sam sama bila time dirnuta, jer takvo što nisam nigdje doživjela u svom životu; a bilo je teško naučiti raditi EKG i druge osjetljive laboratorijske pretrage na internom odjelu“.
U zajednici je sestra Smiljka nastojala stvoriti toplo obiteljsko ozračje, a na srcu joj je uvijek bilo jedinstvo, a ne razdor kako u zajednici tako i na radnome mjestu. Tiha, blaga i požrtvovna, kakva je bila, svojim je mirom, strpljivošću i diskrecijom unosila sklad. „Ona je bila jednostavno dobra i to u svakom pogledu“, zaključila je sestra koja je s njom dijelila zajednički život na Šalati.
Dobra naša sestra M. Smiljka, hvala Vam za svu dobrotu, ljubav i mir kojim ste zračili, za Vaš primjer života skrivenog u Bogu i za Boga. Čvrsto vjerujemo da Vas je Gospodin, Gospodar vremena i vjekova uveo u Novu Godinu koja je puna njegove slave i koja nikad neće doći kraju, riječima „Dođi, slugo dobri i vjerni…!“
Zagovarajte nas sada kod Gospodina, da bi našim zajednicama vladalo toplo obiteljsko ozračje, dobrota, diskrecija, mir i spremnost na služenje, kako bismo bile dostojne novih zvanja koja će nastaviti život u Bogu i za Boga.
Blagi Gospodine Isuse, daruj joj pokoj vječni!
s. M. Blaženka Perković

S. RADOMIRA, Dragica MEDVEN

Rođena 10. travnja 1925.
Prvi zavjeti 28. kolovoza 1947.
Umrla 24. prosinca 2009.

Za našu sestru Radomiru moglo bi se reći da je bila svojevrsni pionir u župnoj katehizaciji i vođenju crkvenog pjevanja u uvjetima bivše države. Radila je to zauzeto i na njoj svojstven način te je učinila jako mnogo dobra za ljude napose za mlade u onim teškim vremenima.
Ona je zacijelo kao vrlo znakovito zapamtila pričanje svoje bake da je došla na svijet baš na Veliki petak 1925. Još jedan je život rođen, na dan kada je Isus dao svoj život da ga mi imamo u izobilju, napisala je. Kao da je njezin dolazak na ovaj svijet označila suprotnost Smrti i života te će to kao obilježje svoje naravi ona sama prepoznavati na putu svoga posvećenog života.
Mladoj obitelji Nikole (Mike) i Marije rođ. Čunko u Medvenovoj Dragi, župa Prekrižje rodila se djevojčica koja je treći dan „iz nužde krštena“ na ime Dragica te je uvedena u Maticu krštenih u rimokatoličkoj župi sv. Mihovila u Prekrižju.
No već u njezinoj drugoj godini života smrt je pokosila njezina oca, a baka mu je na samrti obećala da će se brinuti za njegovo siroče.
Očeva je majka - baka preuzela gotovo svu brigu oko odgoja unučice, ali je iz prevelike ljubavi prema „svom siročetu“ popuštala njezinim željicama i tako pogodovala razvoju samožive djevojčice. Nitko me, ni mama, nije smio ni za što kazniti i sve se moralo prilagoditi mojoj volji, kaže ona u svom životopisu, uviđajući negativnosti takvog odgoja. Prije polaska u školu znala je već čitati, pa joj u školi nije prvih godina bilo ugodno jer „ja to već znam“, bio je uznosit odgovor učiteljici. U kasnijim se razredima smirila i uključila u društvo vršnjaka napose u pripremi za prvu Pričest. Baka, koja ju je na to pripremala, nije dočekala taj dan. Gubitak bake bio je za nju novi teški doživljaj. Sada je majka, koja je u međuvremenu osnovala novu obitelj, nastavila njezinu pripremu za primanje sakramenata. U dvanaestoj godini prima svetu Potvrdu i počinje ozbiljno misliti na nastavak škole kod časnih sestara. Tu svoju želju povjerava kumi a ona ju upućuje na molitvu Majci Božjoj i na primanje svetih sakramenata u tu nakanu. Dobila je dopuštenje za nastavak građanske škole kod sestara Klanjateljica Krvi Kristove u Banja Luci gdje završava dva razreda a treći i četvrti razred u Đakovu. Tu je poželjela ostati te je primljena u kandidaturu 4. kolovoza 1942. Njezine talente prepoznali su poglavari pa je njihov prvotni plan sa živahnom i nadarenom kandidaticom Dragicom bio da se osposobi za učiteljsko zvanje. Stoga su je uputili u učiteljsku školu kod ss. Milosrdnica u Zagrebu, ali je nije završila nego se, nakon što je ta škola postala državna, vratila u Đakovo i nastavila glazbenu naobrazbu kod sestre Rafaele Franz. Ulazi u postulaturu i novicijat te 28. kolovoza 1947. polaže prvi zavjete kao sestra Radomira.
Nakon položenih zavjeta počelo je njezino revno djelovanje koje ju je prema potrebi i odredbi poglavarica vodilo kroz razna područja naše domovine. Prvo radno mjesto nastupila je 1948. u pitomom slavonskom selu Sikirevci gdje je svirala u crkvi, vodila crkveno pjevanje i poučavala djecu vjeronauk u župi, zatim u Vinkovcima i Gradištu.
U dva navrata 1956. – 1961. a zatim 1969. – 1979. djelovala je kao orguljašica i katehistica na Sušaku. Osim vjeronauka ona je tu poduzela i ostvarila mnogo drugih inicijativa u župi. Obilazila je obitelji i skupljala mlade i djecu. Od mladih koji su pohađali glazbenu školu formirala je župski pjevački zbor, a kako je župnik mons. Ljubomir Kučan i sam bio glazbenik, zaživio je tu i vokalno instrumentalni sastav „Te Spirithualis“. Za ono doba to je bio smion podhvat koji je tražio ne samo materijalne žrtve, nego i žrtvovanje vremena za vježbu, traženje prikladnog prostora za to, a i sestre su se trebale prilagoditi na dva puta tjedno bubnjanje pod prozorima. Taj je sastav mladih imao više zapaženih koncerata u Rijeci, a moto pod kojim ga je s. Radomira vodila bio je „Iz ljubavi prema Kristu, mladi za mlade!“. Njezine duhovne obnove koje je držala mladima uz blagdane bile su također novost u ateističkoj Rijeci. Za te je prigode za stariju mladež pozvala i poznate teologe koji su se rado odazvali i vrlo cijenili njezine aktivnosti. Za korizme je organizirala susret starijih, nemoćnih, bolesnih i hendikepiranih osoba župe. Bio je to doživljaj za mnoge koji godinama nisu izašli iz kuće. Znala je ona da je vjera bez djela mrtva, pa je s grupama mladih organizirala posjet staračkim domovima. Sve su to bili pionirski podhvati u onom vremenu uvijek u strahu da svojim aktivnostima ne bi kome naškodila. U međuvremenu, kao sestra, završila je dvogodišnju katehetsku školu u Zagrebu.
Zanimljiv je bio njezin početak rada s mladima na Vrhovcu u Zagrebu kamo je došla 1962. i ostala do 1967. te okupila dečke s ruba društva koji su stanovali u barakama uokolo nas. Dok je šetala samostanskim vrtom, čula je dovikivanje i pokoju ružnu riječ i psovku iz šume uz samostanski vrt. Bila je to oveća grupa mladih dečki koji su se penjali po stablima i svojim ponašanjem plašili sestre na Vrhovcu. No sestra Radomira je, potaknuta nutarnjim svjetlom, krenula prema šumi i približila im se. Posve smireno i ljubazno ih je zapitala što to oni na tim stablima rade. Brzo su sišli i, iznenađeni i zatečeni, okružili su sestru. Rekli su joj da im priča o Bogu, jer su uglavnom bili iz komunističkih i ateističkih obitelji. Ispričala im je iz Evanđelja prispodobu o Izgubljenom sinu. Sami su zaključili da su oni ti sinovi. Dogovorili su i slijedeći sastanak s njom na istom mjestu, u isto vrijeme. Željeli su naučiti moliti. Napisala im je osnovne molitve, počevši od Očenaša, koji su najprije počeli polako i zajednički moliti. Onda su ti isti mladi doveli svoje poznanike i krug im se povećavao a sestre Radomira ih je sve dublje uvodila u nauk vjere i u sakramente. Iz šume su prešli u samostanski park, a s vremenom u kapelicu i u kuću. To je bio početak!
Za taj rad sestre Radomire s mladima saznao je i kardinal Franjo Šeper, tadašnji zagrebački nadbiskup. Pozvao ju je na razgovor a onda je i sam posjetio tu grupu mladih. Kardinal je bio oduševljen i od tada je postao veliki prijatelj i pomoćnik sestre Radomire.
Naša sestra Radomira zaista je imala karizmu okupljanja djece i mladih oko Isusa. S njima je ostvarivala čudesna djela. Svoj katehetski rad nastavljala je i s mladim obiteljima. Još i danas se može susresti na Vrhovcu nekoga tko će upitati: “Sestro, poznate li sestru Radomiru? Ona je mene učila. Bila mi je kao majka.“
Još se jednom vratila u Zagreb 1979. i radila kod otaca kapucina u Dubravi, zatim u Osijeku. Od 1990. do 1996. aktivna je kao sakristanka na Sv. Vidu. Nakon te službe već oslabljena zdravlja premještena je na Vrhovec gdje još preuzima službu vratarice do 2000. a onda prelazi u zajednicu u Marijinom domu. Tu se njezin dugogodišnji katehetski rad pretakao u molitvu. Svakodnevno je molila križni put u ranim jutarnjim satima za one koje je u životu upućivala na put Božji.
Njezino omiljelo hodočasničko mjesto bio je grob blaženog kardinala Stepinca. Njega je u mladim danima pohodila u zatočeništvu u Krašiću poslana sa Sušaka od majke Amadeje, jer ga je doživljavala kao svoga brata i velikog prijatelja iz djetinjstva.
Sestra Radomira je i sama prošla svoj put križa uvijek raspeta između onoga što je željela i mislila da mora i onoga što je mogla ostvariti obazirući se na svoje redovničke obveze.
Njezine posljednje tjedne života na ovoj zemlji obilježila je i teška bolest te je potražena za nju pomoć liječnika u bolnici. Ta patnja nije trajala dugo. Sestre na Vrhovcu su zapitkivale, hoće li sestra Radomira doći kući za Božić? Očekivali su to u zajednici. No, ona je zaista očekivana za Božić ali u kući Oca našega i u zajednici mnogih sestara koje su otišle pred nama te im se pridružila 24. prosinca 2009. odmah iza ponoći.
Draga naša sestro Radomira, dok Vam danas zahvaljujemo za žrtvu života u našoj Družbi, vjerujemo da Vas je Gospodin pozvao kao onu koja je čula Njegovu riječ: „Pustite malene k meni…“ te ih malene i neuke privodili Istini i da Vas je zacijelo prepoznao u djelu milosrđa – karizmi koju je Vama darovao: neuka poučiti.
Pokoj vječni daruj joj Gospodine i sjaj Vječnog Božića neka obasja danas dušu njezinu!
s. M. Blaženka P.

S. KORNELIJA, Marija KOŠAR

 

Rođena: 4. studenoga 1921.
Prvi zavjeti: 26. travnja 1948.
Umrla: 11. prosinca 2009.

Na blagdan svetog Karla Boromejskog 1921. u obitelji Rudolfa i Monike r. Novak u Šafarskom dva su nova bića došla na svijet i razveselila kuću: rodile su se dvije sestrice blizanke. Krštene su treći dan u župi Štrigova u crkvi sv. Magdalene. Prva, nešto slabašnija dobila je ime Marija, a druga Elizabeta. Ocu, vrijednom mlinaru i poljodjelcu umrla je prva žena pa su ove djevojčice imale već dva starija polubrata i jednog rođenog brata. Tako su rasle povezane jedna s drugom i okružene ljubavlju već od prvih dana. Tu je bio nenadomjestiv djed, koji je najviše vremena posvetio njima pričajući im priče i učeći ih moliti. Nije mu se činilo prerano pričati djevojčicama kako su njegove četiri kćeri otišle „služiti dragom Bogu“. Tako je najranije djetinjstvo dviju djevojčica prošlo u radosti.
No, već u 6. godini Marija se teško razboljela i bila gotovo na samrti. Djed je izmolio od župnika da joj donese Popudbinu i Bolesničko pomazanje. Nakon toga Marija je prizdravila i ostala na životu, a djed je nastavio odgajati obje djevojčice u dobrom katoličkom duhu, tako da su one oduševljene već pričale kako će biti časne sestre kao „tete“. Tada bi im djed obećao da će ih odvesti „na bijelim konjima u Samostan“. Marija je pošla u školu i voljela učiti. U drugom razredu primila je „prvu Pričest“ zajedno s ostalim đacima. Ali, već u toj dobi put je za nju obilježen prvim križevima. Kada su tete Časne trebale povesti obje djevojčice u Đakovo, u školu, djed se naglo razbolio i umro, a zatim i sestrica blizanka Elizabeta, koju je ugrabila epidemija tifusa. Tako u roku od mjesec dana umre ona, baka i stariji polubrat. Teškoj bolesti jedva se odrvala Marija, ali žalost se uselila u njezino srce. Nastavila je sama bez sestrice školu u selu i često mislila kako „sada ne će moći u samostan“. Majka je znala za Marijinu želju te je usput ispravljala njezine pogreške. Marija je rado učila i još pomagala majci kod kuće te je 1934. u 13. godini primila sv. Potvrdu. To je bilo zacijelo ojačanje za križ koji ju je čekao: te je godine naglo umrla i mama. Na samrti je rekla ocu, da Mariji ne brani, bude li htjela ići u samostan. Ali, uza svu bol, Marija je morala s 13 godina preuzeti svu brigu za domaćinstvo. Otac ju je poučavao u tome i ujedno radio u mlinu na Muri i na polju, a ona se uza sav posao brinula za mlađu seku i brata – petogodišnje blizance. Bio je to za mene život pun briga i suza, napisala je u svom sjećanju na djetinjstvo. Takvo djetinjstvo još ju je više uputilo na Majku Mariju, kojoj se posebno utjecala. Marija je bila ona koja me je provela kroz sve teškoće. Ona mi je poslala gospođu na tržnicu koja je, kad je čula da sam bez majke, sve kupila što sam donijela, nahranila me i rekla da joj drugi put odmah sve donesem u stan. Kada je stariji brat doveo u kuću snahu, osjetila je Marija da sada može ostaviti mlađu sestru i brata te poći putem kojim već dugo želi poći. Tako je stigla u Đakovo 21. studenog 1938. Jedna njezina teta je naša s. Bertilija. Tada je bila poglavarica u Sjemeništu u Đakovu došla je pred nju u Vrpolje kolima „s bijelim konjima“ i Marija se prisjetila djedovog obećanja! No unatoč radosti što je došla onamo kamo je željela, bol za domom, napose za ostavljenim devetogodišnjim blizancima, bila je prevelika. Jedva ju je prevladala.
Dug je bio period njezine pripreme za redovnički život. Najprije je završila građansku školu u Herceg Novom te u Đakovu počela postulat. Kako su bila teška vremena rata, prekinuto joj je vrijeme postulata i u Zagrebu završava petogodišnju stručnu učiteljsku školu. 1946. osposobljena za učiteljicu i poučavanje u ručnom radu ponovno započinje postulat. Teško djetinjstvo pogodovalo je jačanju njezine melankolične naravi, pa je uočila da će se s osjetljivošću uvijek morati boriti. Prošavši formaciju novicijata Marija polaže 1948. prve zavjete kao sestra Kornelija.
Ona je jedna od onih naših učiteljica koja je godine 1946. položila maturu na Stručnoj petogodišnjoj učiteljskoj školi u Zagrebu, ali nije nikada radila u tom svojstvu u našim školama, jer su nam bile oduzete. Još se danas živo sjeća riječi sluge Božjega kard. Alojzija Stepinca koje je izrekao koncem godine 1945. u našoj kući na Vrhovcu bodreći sestre na vjernost u svetom zvanju. Tom je prilikom prorekao i svoja stradanja. Tih se riječi sjećala cijeloga života zahvaljujući Gospodinu i Nebeskoj Majci što je i ona među onima koje su ustrajale.
Iza prvih zavjeta krenula je na ispomoć po župama, a zatim se osposobila za katehisticu i djelovala na tom području punih 35 godina te je brojnim malenima pokazala put k Isusu. Najprije je radila u Pakracu kao sakristanka, gdje su sestre jako osjetile poslijeratnu netrpeljivost okoline prema svemu što podsjeća na Boga i Crkvu. 1949. dobri ljudi su spriječili njihov izgon iz mjesta i tada su prisilno preseljene iz svoje kuće u župski stan. Izdržale su sve kušnje, preslušavanja i prijetnje. U Pakracu je s. Kornelija ostala sedam godina i dobro je došlo njezino znanje šivanja pa su sestre šivajući jorgane zarađivale svagdanji kruh. Sve je to činila znalački u s puno ljubavi. Tim je svojim darom koristila i na drugim mjestima kamo je došla. Kako su se počele otvarati župe i mjesta za poučavanje djece u vjeronauku, bila je s. Kornelija spremna i zainteresirana i za taj posao. Da bi što bolje i uspješnije mogla u mlade duše sijati sjeme riječi Božje trudila se i učila: polazila je sve Katehetske zimske škole kao i redovite mjesečne sastanke sestara katehistica te se upustila u rad i s „Novim katekizmima“. Zaredala su mjesta njezina djelovanja kao vjeroučiteljice: Privlaka, Skopje, Osijek I, Nuštar, Osijek-Tvrđa, Sušak, Vrhovec-Zagreb. U Zagrebu završava svoju službu katehistice 1991. te prihvaća službu sakristanke i kućne poglavarice u Županji. U tri je navrata obnašala službu kućne poglavarice.
Godine 1992. zbog oslabljena zdravlja vraća se u provincijalnu kuću i tu, uz liječenje, neumorno šiva i revnuje u molitvenom životu, kojemu je uvijek posvećivala punu pažnju i ljubav. Uvijek sam svoj redovnički poziv voljela i cijenila te u njemu bila sretna.
U zajednici bolesnih sestara od 2004. godine još se više okreće svojoj nutrini, jer joj je kontakt s okolinom smanjen zbog vrlo slabog sluha.
Bog mi je toliko ljubavi iskazao u životu, napose poslije majčine smrti, kada sam Bl. Dj. Mariju izabrala za svoju majku, da mi uvijek kad unatrag razmišljam naviru riječi: „Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio?“
Tako je u tihom zahvaljivanju dogorijevala svijeća njezina života i gotovo se neprimjetno ugasila 11. prosinca u 13,30 sati ispraćena molitvama sestara.
Draga naša s. Kornelija, danas Vam zahvaljujemo za Vašu hrabrost i ustrajnost u prihvaćanju patnje i križa. Čvrsto vjerujemo da ste se sada našli u krilu Majke Marije i ušli u radost vječnu koju ste iščekivali u svakoj svojoj ovozemaljskoj boli, jer ste vjerovali Isusovoj riječi: Blago žalosnima, oni će se utješiti. Molite sada za sve one koji u svojim patnjama nemaju nade.
Gospodine Isuse, budi ispunjenje njezinih nada na svojoj vječnoj Gozbi ljubavi.
s. M. Blaženka

S. DOBROMILA, Franjica FIŠTER

 

Rođena: 23. svibnja 1918.
Prvi zavjeti: 17. kolovoza 1941.
Umrla: 11. studenoga 2009.

Naša sestra Dobromila ovako počinje svoj životopis: Dobri kršćanski roditelji – otac Benedikt i majka Katarina rođ. Fišter u selu Gorjakovu, Pregrada, donijeli su na svijet osmero djece. Kao sedmo dijete rodila se 23. svibnja 1918. djevojčica kojoj su na krštenju dali ime Franjica. Već sutradan je krštena u župnoj crkvi Svete Marije u Pregradi. Svojim kršćanskim životom, obiteljskom molitvom i primanjem sakramenata unosili su roditelji u obitelj pravi kršćanki duh. Franjica je u osmoj godini smjela na prvu Pričest. Svetu Potvrdu je primila u četrnaestoj godini u Zagrebu, kada je u crkvi kod ss. Milosrdnica prvi put vidjela kandidatice. Tu je progovorio duh: mogla bih i ja biti kandidatica! Prigodom jednog prosjačkog pohoda sestara Kćeri Božje ljubavi u njihovu selu, upitala ju je jedna od tih sestara izravno, bili htjela biti časna sestra. Da, ali kod časnih sestara sv. Križa, odgovorila je bez ustručavanja.
Razlog toga odabira bio je jednostavan: jednom je susrela našu sestru Viktimu, koja joj je darovala sličicu majke M. Terezije. Franjica ju je nosila u molitveniku i molila se Majci Tereziji da ju dovede u samostan. Ipak prvo mjesto u njezinim molitvama bilo je Marijino. Po uputi svoje majke primila je karmelski škapular, koji je spremila sa željom da joj se u zadnjim danima života stavi oko vrata, a trajno je nosila zamjensku medaljicu. Pobožnost prema Majci Božjoj privlačila ju je u crkvu i ubrzo je pristupila djevojačkom Društvu Srca Isusova, ozbiljno počela misliti o redovničkom zvanju i donijela konačnu odluku. S blagoslovom roditelja stigla je u Đakovo krajem studenoga 1938. Odmah je kao kandidatica upućena u Pakrac k sestrama koje rade u bolnici. One su nam pružale pravo obiteljsko ozračje, pa smo se rado uključile u njegu bolesnika u koju su nas upućivale., napisala je u svom osvrtu na redovnički život. Nakon te kandidature prošla je sretno postulat i novicijat za koji kaže da je to škola za cijeli redovnički život do smrti te je 17. kolovoza 1941. položila prve zavjete pod redovničkim imenom sestra Dobromila.
Njezino prvo mjesto djelovanja bila je Dječja klinika na Šalati. Svojim niskim rastom i okretnošću baš je pristajala u njegu djece, ali ondje je ostala samo četiri godine. Prema potrebi poglavara pošla je 1946. u Srijemsku Mitrovicu u bolnicu na kirurški odjel.
I sestra Dobromila je, kao još neke naše sestre, osjetila zlu ćud novog komunističkog režima. Bili su to tužni dani u kojima su sve redovnice morale podnijeti mnoga šikaniranja i poniženja: ona je 1949. provela tri mjeseca u istražnom zatvoru u Varaždinu na ispitivanju radi njezine rođene sestre optužene za suradnju sa svećenicima i časnim sestrama. Nakon povratka došla je k Majci Amadeji koja ju je najprije upitala:“Jesu li Vas tukli?“ i „Jeste li što potpisali?“.
Sestra Dobromila je nastavila rad u Srijemskoj Mitrovici na ginekološkom odjelu. Tu je vodila odjel i sve je moralo biti onako kako treba - to je bila oznaka njezine zahtjevnosti prema sebi i drugima. Liječnici su to cijenili i imali su u nju povjerenja. Čak su je slušale i medicinske sestre koje su se, iako sa stručnom spremom, podlagale njezinu iskustvu. Često ih je znala zaštiti pred liječnicima pa su joj uvijek ostale zahvalne. Liječnici, iako druge narodnosti, kao i osoblje svi su nas poštivali i imali rado. U Mitrovici je ostala sve do odlaska u mirovinu 1977. Najveći dar koji je tada dobila od poglavara je posjet groba majke M. Terezije u Švicarskoj. Bio je to pravi duhovni susret Majke i kćeri koji je započeo još onda kada je kao djevojčica dobila njezinu sličicu i njoj se počela moliti.
Umirovljena bila je spremna za ispomoć gdje je poglavaricama bilo potrebno. Dječje jaslice u Krapini bila je nova, za nju ne baš laka dužnost. No kućna poglavarica je imala veliko razumijevanje i veliko srce za starije sestre koje još daju svoje zadnje sile na slavu Božju i dobro ljudi, pa joj je unatoč staračkim teškoćama i to polako postala draga dužnost. Nakon sedamnaest godina napušta Krapinu i dolazi 1995. godine u Zagreb u Marijin dom. Još uvijek u pokretu iako već oboljelih zglobova preuzela je spremanje odjela. Tiha i radina vršila je tu malu službu kao najvažniju savjesno i predano. Sada je došla do izražaja i njezina pobožnost za što je uvijek nalazila potrebno vrijeme. Nezgodan pad prije tri godine bio je za nju zadnji korak na putu križa. Više se nije mogla podići i bila je u svemu upućena na njegu drugih. I u tom je bila strpljiva i zahvalna za svaku uslugu.
Naša sestra Dobromila voljela je red i rad pa je to očekivala i od drugih. Sve svoje znanje stekla je radom uz bolesnike, jer je u samostanu privatno učila u skraćenom programu predmete ženske građanske škole kao i šestomjesečni teorijski i praktični tečaj u samostanskoj bolnici sestara sv. Križa u Đakovu, stoji u dokumentu o njezinoj izobrazbi. Ipak imala je u sebi nešto što ju je više preporučivalo od svjedodžbe: dala se je poučiti od starijih sestara, voljela je svoj posao i nije se štedjela. I kao što su nju poštivali drugi, tako je ona bila prema drugima uljudna i fina. To je napose bila važna odlika u njezinoj službi bolesnicima i djeci.
Vjerujemo da je u cijelom svom životu služenja bolesnicima i malenima imala pred sobom milosrdni lik naše majke M. Terezije te da je po njezinu primjeru živeći u nauci Križa i nadi uskrsnuća prispjela u njezino društvo i radosna ju prepoznala.
Blagi Gospodine Isuse, primi je po zagovoru svoje i naše Nebeske Majke Marije na vječnu gozbu svoje ljubavi! s. M. Blaženka Perković

S. M. LOVRENKA, Marija GRGIĆ

 

 

Rođena: 5. prosinca 1921.
Prvi zavjeti: 28. kolovoza 1943.
Umrla: 3. Studenog 2009.

U suton blagdana Svih Svetih franjevačkog reda preselila se naša draga sestra Lovrenka u zajedništvo brojne braće i sestara koji u svom životu kao i ona slijedili malenost Siromaha iz Asiza.
Naša sestra Lovrenka jedna je od rijetkih sestara, koja je cijeli svoj radni vijek provela na istome mjestu, na Dječjoj klinici „Šalata“ u Zagrebu. Razloge za to naći ćemo u njezinu životopisu.
Rođena je 5. prosinca 1921. godine u Klokočevcima, kod Našica. Krštena je u župi sv. Antuna u Našicama na svetkovinu Bezgrješnog začeća blažene Dj. Marije, 8. prosinca 1921. godine, pa je lako zaključiti zašto je dobila ime Marija.
Roditelji Stjepan i Anica Schwanberger bili su dobri vjernici. Ali kad je ušla u petu godinu života, umrla joj je majka. Djed i baka uzeli su je k sebi. Pod njihovim brižnim odgojem ostala je kod njih sve do 18. godine, do svoga odlaska u samostan. Svi oko nje nastojali su ublažiti „tu okrutnu činjenicu“, i nadoknaditi joj majčinu ljubav, posebno se trudio oko toga otac, ali ona je cijeli život patila zbog ranog gubitka majke. Otac je s vremenom osnovao novu obitelj a Marija je prihvatila i voljela novu braću i sestre kao svoje. I maćeha joj je bila dobra.
Polazila je četiri razreda osnovne škole u rodnom selu i primila prvu svetu Pričest 21. lipnja 1932. godine. To je za nju bio najljepši dan u njezinu djetinjstvu. Spremajući se na taj dan pročitala je negdje: „Kruh Isusov slađi je od svih svjetskih jela“ i ta ju misao nije napuštala; pričešćivala se svaki mjesec i u njoj se javila čežnja za životom uz Isusa.
Sakramenat sv. Potvrde primila je od blaženog kardinala Alojzija Stepinca, nadbiskupa, u Našicama 1937. godine. Čežnja za Bogom u njoj je sve više rasla i ostvarila se 15. srpnja 1940. godine, kada je stupila u Samostan u Đakovu. Već kao kandidatica boravila je u sestarskoj zajednici na Dječjoj klinici u Zagrebu gotovo dvije godine. Ovdje se već pomalo upućivala u svoje buduće poslanje Milosrdne sestre sv. Križa, u njezi malih bolesnika. Tu se gubitak majke, koji je još bolno nosila u sebi, preokrenuo u želju da takvu bol ublaži kod drugih, kod djece koji su u bolnici ostajali i dulje vrijeme.
Iza redovničke formacije u postulatu i novicijatu položila Prve zavjete 28. kolovoza 1943. godine. Poglavari su uočili sve njezine lijepe sposobnosti i ljubav prema bolesnoj djeci, te je iza Prvih zavjeta u poslušnosti započela svoje djelovanje u Dječjoj klinici na Šalati u Zagrebu, gdje je ostala cijeli svoj radni vijek. U početku je prošla više odjela, a zatim je dulje vrijeme bila kod tuberkulozne djece. To su bila djeca iz raznih mjesta, raznih uzrasta, čije je liječenje u bolnici često trajalo dugo, i još dulje je trajao dolaženje na kontrole. Trebalo ih smiriti, utješiti, zabaviti, i ublažiti bol rastanka s roditeljima.
Sestra Lovrenka imala je karizmu za to: znala se uživjeti u njihov dječji svijet, njihove želje i potrebe. Čitala im je priče i sama odlazila u kino gledati dječje filmove, pojedine prizore nastojala je s djecom dramatizirati. Liječila je ne samo tijelo nego i dušu. I liječnici i roditelji zapazili su te njezine vrline.
Revna njegovateljica konačno se i sama razboljela i postala jedna od TBC bolesnika. Tiho se povukla s klinike na liječenje. Kad je ozdravila, vratila se natrag svojim malim bolesnicima. U međuvremenu je pronađen lijek za suzbijanje tuberkuloze, pa su i slučajevi tuberkuloze bili sve rjeđi, konačno su izostali. Tada je sestra Lovrenka preuzela njegu malih bubrežnih bolesnika. I s njima je bila bliska i draga. Budući da su ta liječenja dugo trajala i djeca često dolazila na kontrole, ostali su joj privrženi i dalje kroz život.
Događalo se, kad bi sestra Lovrenka prolazila gradom, da su je pozdravljali nepoznati mladići: „Teta, ja sam Vaš N.N. sjećate se?“
Kad je rad s djecom već bio za njezinu dob prenaporan, bila je sestra Lovrenka premještena u mliječnu kuhinju, u kojoj se pripremala hrana za dojenčad. Prema njezinim riječima, bilo joj je teško ostaviti taj mali svijet, koji je ispunio njezin život, jer ovdje su ipak mrtvi lonci, a ne živa bića. Ali ipak i to je bio sastavni dio rada za djecu i ona ga je zavojela. Mogla se čak i pohvaliti da tada na odjelima nikada nisu imali niti jednu infekciju koja bi došla iz njihove kuhinje. (Iz razgovora za Naše novine pod naslovom Jedan život - jedan ideal koji joj je posvećen povodom njezina odlaska u mirovinu.)
Tako je, nakon 35 godina radnog staža, prešla 1979. u mirovinu. Ostala je u sestarskoj zajednici na Šalati, jednako revna kao prvih godina. Priprema hrane za blagdane, za imendane sestara, a posebno primanje i posluživanje gostiju - rodbine sestara, bila je za nju prava radost. Gostoprimstvo je bila njezina posebna karizma. Nitko nije prošao kroz stan sestara na Šalati, a da to nije osjetio. To su iskustvo zacijelo imali i braća franjevci s Kaptola kada ih je uslužila i ispratila nakon svete misu koju su imali sestrama već ranom zorom.
I njezina revnost u molitvenom životu, posebno prema dragoj Majci Božjoj, bila je posebna.
U to je vrijeme slomila kuk, ali se opet pridigla i dalje nastavila vršiti vjernu službu Marte u zajednici. Njoj to nikada nije bilo teško. Naprotiv to ju je radovalo. Fizičke snage su slabile, ali u revnosti nije popustila. Ljubav iznad svega! - bio je moto njezina života.
Iza Zlatnog jubileja, koji je proslavila 1993. godine, premještena je na bolesničko odjeljenje Provincijalne kuće u Đakovu, nakon 52. godine provedene na Šalati u Zagrebu. I ovdje se lijepo uključila u zajednicu, pomagala kod čišćenja variva i slabijima od sebe. U svom Životopisu prije novicijata napisala je sestra Lovrenka, da je u samostan stupila s neodoljivom željom: Biti mala žrtva Isusova. Tu joj je želju Gospodin potpuno ispunio na bolesničkom krevetu nakon jednog pada 2006. Više se nije pridigla, ostala je raspeta na križu svoje bolesti koju je, kao i sve u životu, prihvatila predano iz Božje ruke, prikazujući to za velike potrebe Crkve i svijeta i svojih malih bivših bolesnika. Uza sve patnje bila je vedra, šaljiva, posebno zahvalna za svaku uslugu i posjet, a svijeća njezina života polako je sagorijevala.

Naša draga sestra Lovrenka je u svome redovničkom životu doslovno ispunila Isusovu želju: „Pustite dječicu i nemojte im priječiti da dođu k meni, jer takvih je kraljevstvo nebesko“ (Mt. 19. 13-15). U svome djelovanju doživljavala je tu evanđeosku idilu Isusa među djecom. Liječila je njihove tjelesne bolesti, ali još više hranila je njihove duše lijepim poučnim pričama.
No, najljepše bile su one o Isusu, njegovoj Majci i o svetim Anđelima. Ona ih je učila moliti i voljeti Isusa. Vjerujemo, da je Isus, prijatelj djece, primio njezinu lijepu djetinju dušu u svoje kraljevstvo!
Gospodine, primi je u društvo svojih Svetih i udijeli joj vječni mir na svome Srcu! s. M. Blaženka Perković

SESTRA VELJKA ZIRDUM

iz Žeravca, BiH
bivša provincijalna poglavarica
jubilarka

Rođena: 31. prosinca 1931.
Prvi zavjeti: 20. travnja 1950.
Umrla: 23. listopada 2009.

Vjera katolika Bosanske Posavine prošla je burnu povijest i, zahvaljujući čvrstoj vjeri ujaka-franjevaca, odolijevala svim nasrtajima neprijatelja. Mali dio te povijesti vjerno je ocrtan i u životu naše sestre Veljke.
Mladoj obitelji Blaža Zirdum i Anice rođene Lovrić nastanjenoj u Žeravcu, Derventa, darovana je 31. prosinca 1931., kao prvo od desetero djece,djevojčica koja je na krštenju dobila ime Ana. U obiteljskoj zajednici s djedom odrastala je Ana s mlađom braćom i sestrama. Tu se njegovala molitva i praktični kršćanski život. Majka je bila stroga odgojiteljica, te je korila tvrdoglavost svoje djevojčice, a djed je svojom blagošću i pobožnošću te lijepim pripovijestima privlačio srce unučice. Kada su jednom časne sestre došle u župu prositi, privukle su pažnju male Ane i u njoj probudile želju da bude kao i one. Djed je prvi saznao što se u srcu unučice zbiva i rekao joj da je to moguće, ali da treba biti dobra.
Ana je završila osnovnu školu u rodnom Žeravcu i rado je učila. Majka ju je međutim htjela ispisati iz škole, kako bi joj više pomogla kod kuće, ali se učitelj usprotivio, jer nije htio ostati bez „najboljeg đaka“. Već u prvom razredu osnovne škole 1940. primila je prvu svetu pričest a 1942. svetu potvrdu.
Jednog dana pošla je sama u Bosanski Brod i zamolila naše sestre da je prijave u Đakovo. One su je najprije primile kod sebe u stručnu školu. Bilo je vrijeme rata i bombardiranja grada pa je i škola uskoro zatvorena a ona se morala vratiti kući. Kratko zatim opet se javila sestrama u B. Brodu. Primljena je „na čekanje“ i pomagala im u kući. Sestre u Brodu je iskreno zavoljela i ostala im vjerna i onda, kada su ih komunističke vlasti zatvorile te je radi „poznanstva“ s njima i sama dospjela u zatvor. Nakon 14 dana istražnog zatvora puštena je, ali se nije bojala i dalje dnevno donositi jelo i potrebne stvari s. Akvini i s. Zvjezdani koje su bile zatvorene. Od svoje želje da postane sestra nije odustajala. Zahvalna Majci Božjoj koju je žarko molila za tu milost i majci Amadeji Pavlović primljena je među kandidatice 27. travnja 1946. „Našla sam se na mjestu svoje sreće gdje želim služiti Gospodinu do konca svojega života“, zabilježila je u svom životopisu.
Na ulasku u novicijat u ožujku 1949., kada je dobila redovničko ime sestra Veljka, piše: „U mome životu nije bilo mnogo teških križeva, ali u budućnosti se ne nadam ugodnostima, nego križevima …ako se to Gospodinu svidi … sigurno će mi dati i milosti za to potrebne“. Prve zavjete položila je 20. travnja 1950. godine i prvu dužnost dobila u samostanskom vrtu. Njoj se obradovala jer se potiho bojala službe u bolnici. Ta je radost kratko trajala, jer ju je ubrzo pohodio križ teške bolesti pluća i našla se na bolesničkom odjelu. Kada je gotovo čudom prizdravila, položila je osmogodišnju školu i s odličnim uspjehom malu maturu.

Sestra Veljka u službi bolesnika
Godine 1953. dolazi u Zagreb na kliniku Šalata te uz naše vrsne sestre laborantice uči novu dužnost na kojoj ostaje do svog umirovljenja 1985. To je bilo vrijeme kada su sestre teško dobivale mjesto u državnim službama. Ugledni predstojnik klinike prof. Branimir Gušić, rekao je tadašnjoj kućnoj poglavarici, s. Bernardki Košir, koja ga je molila za radno mjesto: „Ja tražim sestru koja zna slušati i hoće raditi, a sve se može naučiti što se hoće“. Sve je to našao u mladoj s. Veljki. No, sa zaposlenjem nije išlo lako: Kad su „drugovi“ u upravi klinike čuli da je na „Ušnu“ primljena „mlada časna“, u dva tjedna poslali su joj tri pismena otkaza. Predstojnik klinike savjetovao je tada sestri poglavarici da se „mlada sestra skloni, dok ovi gore malo zaborave“. Ponovno je primljena na posao koncem 1954. a 1959. prihvaća rad u novootvorenom naučnom citološkom laboratoriju. Za to joj je nedostajala stručna sprema. Odmah se prihvatila učenja te je uza svoj redoviti posao završila gimnaziju potom srednju laborantsku školu i studij organske biokemije na PMF-u 1972. O tom studiju napisala je: „Otkrivajući tajne prirode, divila sam se Božjoj veličini osobito u građi nevidljivog atoma.“ Završivši postdiplomski studij radila je zajedno s profesorima istraživanja na području citologije. Bila je savjesna u poslu napose u određivanju dijagnoza teških bolesnika, a u nejasnoćama tražila je ponizno, u njezinom stilu, mišljenje profesora. Svoj odlazak u mirovinu 1987. godine obilježila je prikazom rezultata svoga petnaestogodišnjeg istraživačkog rada na Klinici pred zborom liječnika. O tome piše: „Imala sam tada priliku zahvaliti većini onih koji su mi na bilo koji način pružili pomoć za vrijeme mog radnog staža i zahvaliti ujedno Družbi koja mi je omogućila takav put kroz redovnički život“.
Sestra Veljka je rado učila ali i druge poučavala te je bila mnogima na pomoć kako u studiju tako i poslu. Imala je osjećaj za ljude u svakoj potrebi, a napose za one koje je iznenadila teška dijagnoza.

Sestra Veljka kao poglavarica
Za vrijeme svoga boravka na Šalati sestra Veljka je obavljala i službu kućne poglavarice od g. 1978. do 1987. Rad i red vladao je u zajednici. Gotovo istovremeno - od 1976. do 1985. - vršila je s. Veljka službu provincijalne savjetnice te je odlazila često na sjednice u Đakovo. Za odmor je imala premalo vremena, ali o umoru gotovo nikad nije govorila. Bila je dosljedna u svojim zadaćama i obvezama, a to isto tražila je i od sestara, koje su osjećale njezino povjerenje. Poznavala je svoje susestre i njihove obiteljske prilike i imala veliko srce za njihove potrebe. Neprestano u poslovima gotovo je protrčala kroz svoj radni vijek na Šalati.
Nakon umirovljenja i kratkog odmora stavila se provinciji na raspolaganje riječima: „Za sve što provincija treba (…) ništa si posebno ne želim niti se čega plašim, jer sam uvjerena da je plan Božji za mene već od vječnosti i da će se on ispuniti“. S tim raspoloženjem polazi u Dom staraca u Risan, Crna Gora, 1987. i preuzima dužnost kućne poglavarice. Već nakon godinu dana iznenadio ju je poziv da preuzme službu provincijalne poglavarice. Prihvatila ju je ne sluteći da će ju na toj službi zateći teške godine Domovinskog rata.
Oboružana jakom vjerom i pouzdanjem, očvrsnula na strah od neprijatelja i smrti još u onom ratu, oslanjajući se napose na molitve svojih susestara hrabro se suočila sa svim teškoćama nametnutog Domovinskog rata: Shvativši ozbiljnost trenutka neustrašivo je obilazila sestre na opasnim mjestima, posjećivala ih po filijalama, hrabrila i slala ih u pratnju izbjeglica pa i izvan domovine. Dijeleći prostor i hranu s potrebnima smjestila je i protjerane sestre karmelićanke iz Šarengrada uz naše sestre u Đakovu. Jednostavno, imala je otvoreno srce za svaku nevolju te su mnogi prognanici i izbjeglice našle prihvat u našem samostanu. Kada je i sam samostan bio u opasnosti, zbrinula je najprije najstarije i najmlađe članove provincijalne zajednice smjestivši ih na sigurnija mjesta. Neustrašiv i organizacijski duh sestre Veljke došao je tada kao melem na ranu.
Nakon rata uspijevala je ostvarivati planove obnove i nije lako odustajala od postavljenog cilja. U slobodnoj Hrvatskoj državi zauzela se za povrat naših kuća i posjeda koji su nam u komunizmu bili oduzeti. Kada su škole otvorile vrata sestrama učiteljicama i katehisticama, a stručnih sila nije bilo dovoljno, uporno je tražila putove kako što prije iškolovati sestre za rad u školi i vrtiću. Imala je povjerenja u mlade generacije i poticala ih na daljnje školovanje.
Pitamo se: gdje je crpila snagu za sve to? Jutra i večeri bile su posebno obilježene njenim boravkom pred Isusom u tabernakulu. U svom je životu i u svojim pothvatima očekivala pomoć najprije od Boga. Naročito je cijenila klanjanje pred Presvetim i zajedničku molitvu sv. krunice.
Sa svojom braćom i sestrama bila je također srdačno povezana i pratila ih molitvom i žrtvom. Njezina dva brata franjevca bili su sigurno prva nakana u njezinu boravku pred tabernakulom i u prebiranju krunice.
Završivši svoj devetogodišnji mandat provincijalne poglavarice bila je opet spremna za potrebe provincije. Prihvatila je službu kućne poglavarice na Sušaku. Zaista kroz sve ove godine nije stigla misliti na sebe pa je, i pored jakog duha, tijelo počelo slabjeti. Ozbiljna bolest narušila je njezino zdravlje te je 2007. g. došla u Marijin dom na Vrhovac a ubrzo potom na bolesnički odjel u Đakovo. Iako već teško pokretna, znala je iskoristiti preostale snage: slagala je fotografije sestara provincije za kućni arhiv i izrađivala ručni rad. Osjećala je nemoć tijela, ali duh je još bio jak: „Sestro Nadstojnice, moram požuriti završiti za Vas ovaj ručni rad, jer ne ću dočekati kraj godine. ‘Vidjela’ sam da je moj put još jako kratak“, rekla je poglavarici kratko prije svog odlaska u bolnicu. Nakon treće operacije njezino je srce iznenada prestalo kucati, a duh se probudio u vječnom svjetlu u jutro 23. listopada 2009.
Danas želimo našoj sestri Veljki nad njezinim odrom izreći svoju zahvalnost za njezin žrtvom obilježeni i hrabri život koji je među nama živjela kao i za sve dobro što je učinila za provinciju i domovinu. Zahvaljujemo joj za primjer požrtvovnog, zauzetog i nesebičnog redovničkog života žrtve, molitve i rada u ime svih onih koji su doživljavali njezin zanos za Božju stvar i razumijevanje za bližnjega. Vjerujemo da je i ona poput sv. Pavla mogla na dan svoga prijelaza k Ocu reći: „Dobar sam boj bio, trku dovršio, vjeru sačuvao“, te da je i njoj pripravljen vijenac pravednosti. Stoga ne ćemo tugovati za svojom pokojnom sestrom Veljkom, jer vjerujemo da je ona, na Božji poziv prešla na drugu obalu i pridružila se mnoštvu „odjevenih u bijele haljine, koje slijedi Jaganjca“.
Draga naša sestra Veljka, hvala Vam i zagovarajte nas.

Na uobičajeni način msgr. Luka Marijanović je na groblju pozdravio sve nazočne, napose one koji su se uključili tek tada u svečanost pogreba, izrazio je u ime odsutnog rektora samostanske crkve dr. Ive Džinića i u svoje osobno svim sestrama Sv. Križa i svoj brojnoj nazočnoj rodbini svoju kršćansku sućut i nastavio:

«Prikazali smo malo prije svetu misu zadušnicu za pokojnu sestru Veljku. Naša je žalost neuobičajeno ovaj čas pomiješana s velikom zahvalnošću i sa svojevrsnom radošću. Svatko od nas, tko je poznavao našu s. Veljku, još jednom će biti obdaren, kad bude razmišljao o životu i smislu kršćanskog života uopće i naročito redovničkog.

Život pokojne sestre Veljke je bio ispunjen život. Razlog ispunjenja nam navodi Sv. Pismo: «Mi znamo da smo iz smrti prešli u život, jer ljubimo braću (i sestre» (1 Iv 3,14). Tako u stvari pred nama više ne stoji pitanje o smrti, već pitanje o smislu života.

Nije uopće više važno, da mi sad ovdje kažemo, kako je pokojna s. Veljka vodila uzoran život, i bila doista Veljka- velika u mnogočemu, i da je ona sada sigurno u Božjoj ruci. Nitko ne poznaje tajnu u srcu čovjeka. Zato se nipošto nećemo ustručavati, da i za pokojnu sestru molimo, onako kako to uostalom činimo i za sve naše pokojne, naročito u ove dane pred Svisvete i Dušni dan.

Važno je da nam život ove redovnice postavi pitanje o tome, kako se mi ponašamo u svagdašnjici, pa da nam takav život doista bude most u onaj trajni život, kakav nam pokazuje Sv. pismo. Zato se ohrabrimo, budimo i mi milosrdni poput naših Milosrdnih sestara Sv. križa, služimo bližnjima i jedni drugima.

I proširimo danas svoje prošnje. Mi ne molimo sada samo za svoju pokojnicu i za sebe. Već molimo i za nova redovnička zvanja! Možda će ova molitva danas više nego inače biti popraćena našim vlastitim uvjerenjem, kako su nam potrebna nova redovnička zvanja. A pokojnoj sestri Veljki zaželimo plaću koju je Isus obećao svojim slugama: Valjaš službenice, dobra i vjerna, uđi u radost Gospodara svoga (usp. Mt 25,21)».

Sestra M. SIGISBERTA, Terezija ČOP

 

Rođena 16. kolovoza 1916.
Prvi zavjeti 9. ožujka 1938.
Umrla 07. listopada 2009.

U jutarnjim satima dok je samostanska zajednica slavila svetu misu, na spomendan Kraljice sv. krunice, velika Marijina štovateljica naša draga s. Sigisberta preselila se u vječnost.
Rođena je u Vrbanji 16. kolovoza 1916. godine od oca Josipa i majke Magdalene rođ. Kamenik te je istoga dana krštena u župnoj crkvi Preslavnog Imena Marijina. Sa sedam godina primila je prvu sv. pričest a u dvanaestoj godini sakrament potvrde.
U trinaestoj godini pobudili su u njoj želju za tihim samostanskim životom misionari za vrijeme župskih misija. Kada je imala 16 godina umrla je majka i to je bio za nju težak doživljaj, jer se „nije dijelila od majke ni jedan dan“. Okrenula se tada Majci Mariji i molila ju da joj pomogne ostvariti odluku koju je donijela: da postane redovnica. Župnik je prokušao ozbiljnost odluke i oklijevao s pisanjem molbe za prijem u samostan. Njezino navaljivanje pobijedilo je njegove sumnje te je napisao molbu i dao potrebne preporuke. Tako je 15. srpnja 1934. u pratnji dragog tate došla u samostan.
Dvije godine provela je kao kandidatica na Vrhovcu a 1936. vraća se u Đakovo za početak postulata. Ulaskom u novicijat dobiva ime s. M. Sigisberta te po završetku godine kušnje polaže svoje prve svete zavjete 9. ožujka 1938. godine. Poslije profesa prihvatila je gotovo misijsko poslanje: pošla je s još jednom sestrom u Sofiju, Bugarska gdje su već radile naše sestre na bolnici. Kućna poglavarica joj je dodijelila prvu službu u bolničkoj kuhinji s primjedbom da „svaka mlada sestra koja dođe ide najprije u kuhinju, a zatim na drugu dužnost u bolnici, tako da sve nauči“.Tako sam ja ostala „mlada“ sestra 53 godine u kuhinji; došao je naime rat i u Bugarsku nisu više dolazile mlade sestre, u šali je znala govoriti s. Sigisberta. Uvjeti rada u bolničkoj kuhinji sredinom prošlog stoljeća bili su preteški. Ložilo se ugljenom i bacalo u veliki štednjak lopatom za koju je mislila da je ne može ni praznu podići. No malo pomalo stekla je snagu, jer Božja pomoć nije nikada izostala. O sestarskoj zajednici kaže da su njih 18 bile jedno srce i jedna duša. Tu je uz dobru s. Nadstojnicu naučila prve korake duhovnog života i doživjela ljepotu zajedničkog služenja Bogu i bolesnima. Drugi svjetski rat donio je i u Bugarsku patnju pa su one zajedno s bugarskim narodom proživljavale strahote rata. Pred bombardiranjem trebalo je izmjestiti bolesnike na sigurnije mjesto. U skloništima se doživljavaju svi jedno pa je uz strah koji je vladao, molitva bila čvrsta međusobna povezanost i izvor snage. Spremne na svaku žrtvu ostale su ondje cijelo teško ratno vrijeme i doživljavale u nebrojenim nevoljama bombardiranja i grada u plamenu, da ih Bog čuva i bdije nad njima. Njezina sjećanja na te ratne dane zorno dočaravaj mnoge prilike i neprilike, tako da je uz bježanje na uzbunu i premještanje bolnice u selo 15 km udaljeno od grada napisala:… molite da vaš bijeg ne bude zimi! a mi smo dva puta bježali i bilo je 20 ispod nule.
Usred ratnih zbivanja a zbog zatvorenih granica i nemogućnosti da dođe do Đakova svoje je doživotne zavjete s. Sigisberta položila u Sofiji 1944. godine pred kućnom poglavaricom.
Teže od rata doživjele su sestre promjenu režima nakon rata. Komunizam je pokazao svoje zube. Svi stranci morali su napustiti posjede i vratiti se u svoju domovinu. Ondje su bile razne ženske kongregacije i redovi sa zapada koji su vodili privatne škole i bolnice. Naše sestre su se najprije vratile u porušenu i opustošenu carsku bolnicu u Sofiji i kad su je nakon šest mjeseci osposobile za rad, dobile su pismeni nalog da se moraju vratiti u Jugoslaviju. Nekoliko sestara uspjelo se vratiti u Jugoslaviju dok su granice još bile otvorene. Preostalih deset sestara, među kojima je bila i s. Sigisberta, odlučilo je poći u Švicarsku, nadajući se da je taj izgon samo privremen i da će se opet vratiti. Tako su 1949. napustile Bugarsku. Kuća Matica je ishodila preko švicarskog konzulata njihov prijelaz preko Grčke, Turske i Italije do Švicarske. Rastanak s Bugarskom bio je težak i posebno žalostan. Kad je svećenik zauvijek zatvorio tabernakul, prolomio se kapelicom glasan plač. Tješili su jedni druge da će se možda ipak vratiti.
Putovanje do Švicarske bilo je dugotrajno i mukotrpno. Jedina svjetla točka bilo je zaustav¬ljanje u Vječnom gradu gdje su bile srdačno dočekane.
I u Kući matici su naišle na sestrinski srdačan doček. Nakon četrnaest dana odmora raspoređene su na dužnosti „dvije po dvije u različite bolnice“ gdje rade naše sestre. U Ingenbohlu su ostale njih tri. S. Sigisberta je poslana u kuhinju. Nepoznavanje jezika, drugačiji način kuhanja kao i drugačiji mentalitet učinili su ovaj početak mučnim i bolnim. „Es kommt schon“ bile su prve riječi koje je zapamtila, jer su joj tako odgovarali, kada je na upit „kako ste?“ odgovarala samo suzama. „Sestre su mi bile dobre i imale su puno strpljivosti sa mnom“, piše ona sama o tim danima. S vremenom je svladala sve teškoće sporazumijevanja, rada usvojivši i švicarsku točnost. Tako je već nakon deset mjeseci mogla zamijeniti sestru kuharicu u staračkom domu u Baselu, zatim je nakon sedam godina prešla u kuhinju internata učiteljske škole u Schwyzu, gdje se kuhalo za 120 učenika. Zadnje mjesto u Švicarskoj bila je kuća – hotel na Morschachu iznad Ingenbohla unajmljena za 60 naših starijih sestara za vrijeme gradnje nove kuće matice. U Švicarskoj je ostala 25 godina. Tako se istom nakon 36 godina vratila u domovinu već oronula i dosta načeta zdravlja. Kada se malo zaliječilo srce i artroza bila je spremna opet pomoći u kuhinji. Povjerena joj dužnost kuharice u Lipiku, gdje je koristeći kupke još mogla deset godina kuhati za sestre i svećenika. Dvije godine u Srijemskoj Mitrovici bile su njezino davanje do zadnjih sila te je povučena je u Đakovo.
S. Sigisberta doživjela je nevolje i našeg domovinskog rata u Đakovu te je zajedno s bolesnim sestrama premještena na sigurnije mjesto u Zagreb na Vrhovec u Marijin dom.
U Crticama iz života piše: Mi ovdje svaki dan osjećamo što je dragi Bog obećao: ako tko oca i majku ostavi da će primiti stostruko. Dok drugi na strašne načine bivaju mučeni i ubijani, mi sestre imamo sve i hranu i toplu sobu i sestrinsku ljubav i brigu naših Poglavara…... Molim dragog Boga da pogleda naš narod, da mu se smiluje. Da uzme od mene, da dade Njemu da skrati dane stradanja da dođe mir u našu Domovinu. Rado primam iz Njegove ruke sve samo da se smiluje našem narodu.
Ona je suosjećala s Družbom i domovinom te je rado molila za sve potrebe. Na poseban način je voljela molitvu krunice.
Nakon sedam godina boravka u Zagrebu, tj. 1998. s. Sigisberta se ponovno vratila u Đakovo u zajednicu bolesnih sestara. Sada je pomagala u glačaonici. Mnogima je ostala u sjećanju njena revnost u moljenju satne molitve u koju je unosila razne nakane.
Taj dugi i bogati život bio je ispunjen požrtvovnim radom u kuhinji kroz 53 godine. Njezin primjer nesebičnog služenja i svjedočanstva života koji je dijelila s nepoznatima i siromašnima u tuđem svijetu odavao je njezinu spremnost na izgaranje od ljubavi do konca.
Na bolesničkom krevetu, čitajući štampu, pratila je budno potrebe Crkve i molila na njezine nakane. Među druge bolesnice unosila je vedrinu svojim smislom za humor i svjesno se pripremala za susret s Gospodinom, radujući mu se.
Njezin prijelaz u vječnost 7. listopada na spomen Gospe od svete Krunice bio je blag i neprimjetan premda je dan prije mirno ponavljala sestrama da će sutra umrijeti.
Zaspala je vječnim snom a mi se nadamo da su je u vječnosti probudile riječi Isusove obećane milosrdnima: Dođite blagoslovljeni Oca mojega, primite vijenac…jer bijah gladan i dadoste mi jesti, bijah žedan, dadoste mi piti (usp.Mt. 25, 35), jer je zaista to živjela.
Radost vječna neka je ispuni i svjetlost vječna neka joj svijetli. s. M. Blaženka Perković

s. Milena ( Anka )Bebić

 

Rođena: 27.10. 1914.
Prvi zavjeti: 21. 3. 1937.
Umrla: 4. 10. 2009.

Gospodar života i smrti pozvao je našu dragu sestru M. Milenu na vječne obale, okrijepljenu sv. Sakramentima umirućih 4. listopada 2009. u 1, 00 sati, u Zagrebu u 95 godini života i 73. godini svetih zavjeta, kada je cijela Franjevačka obitelj slavila preminuće Serafskog Oca Franje i označavala 800–tu obljetnicu Franjevačke karizme.
U rano nedjeljno jutro pridružila se naša draga s. Milena tom slavlju i ušla u zajedništvo nebeske Crkve.
Sestra Milena Anka Bebić, rođena je od bogobojaznih roditelja oca Stanka i majke, rođene također Bebić 1914. godine u Novim Selima, Metković.
Prva dva razreda osnovne škole pohađala je u Novim Selima, a treći u Sarajevu u Zavodu sv. Josipa, kod sestara Kćeri Božje ljubavi, gdje je bila radost svojoj rođenoj teti s. Stanki Bebić, redovnici te Družbe. U istom Zavodu je završila i tri razreda Ženske građanske škole, a četvrti u Đakovu kod Milosrdnih sestra sv. Križa..
Kao redovnička pripravnica ove Družbe završila je Žensku učiteljsku školu s pravom javnosti kod sestara Milosrdnica u Zagrebu, gdje je položila i ispit zrelosti 1935. godine.
Od godine 1935. do 1937. boravila je u Đakovu u novicijatu sestara sv. Križa i dobila ime s. Milena.
Nakon položenih Prvih sv. zavjeta 1937. godine, odlazi u Herceg-novi predavati na Privatnoj građanskoj i osnovnoj školi Milosrdnih sestara sv. Križa s pravom javnosti. Zbog nastalih okolnosti 1941. godine Boku Kotorsku će zaposjesti Talijani i sestrama će biti onemogućen prosvjetni rad.
Po povratku iz Boke Kotorske u Đakovu će raditi na Državnoj djevojačkoj školi do 1944. godine.
Od rujna 1944. godine polazila je Državni konzervatorij u Zagrebu, gdje je nakon deset semestara u lipnju 1949. godine diplomirala.
Nakon studija glazbe, iako joj je bilo namijenjeno radno mjesto na Privatnoj gimnaziji Družbe u Osijeku, zbog ratnog bombardiranja škola je srušena, a s. Milena je poslana u svojstvu orguljašice u župnu crkvu sv. Ivana Nepomuka u Vinkovce.
Nakon toga će kraće vrijeme u istom svojstvu djelovati u đakovačkoj katedrali i samostanskoj crkvi u Đakovu, zatim Županji i u dva navrata - ukupno 24. godine u Opatiji u crkvi sv. Jakova.
Radni vijek je s. Milena odživjela u teškim okolnostima komunističkoga sustava. Ustrajno, samoprijegorno i samozatajno pjevajući se zauzimala oko promicanja temeljnih ljudskih i kršćanskih vrijednosti suprotstavljajući se tako osporavanju istine o Bogu i istine o čovjeku, vjerna načelu Utemeljitelja: Potreba vremena volja je Božja.
Kada je započelo novo razdoblje u povijesti crkvene glazbe Drugim vatikanskim saborom( 1962- 1965), a kod nas u Hrvatskoj i utemeljenjem Instituta za crkvenu glazbu pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, 25. rujna 1963. godine,
imenovana je od tadašnjeg visokog kancelara Bogoslovskog fakulteta u Zagrebu dr. Franje Šepera profesoricom novootvorenog Instituta, na kojem će brojnim diplomiranim crkvenim glazbenicima, od akademske 1963./64. do 1970./71. godine predavati kolegij: Orgulje.
Zbog zdravstvenih tegoba zahvalila se na profesuri i nakon oporavka nastavila njegovati liturgijsko pjevanje u župskoj zajednici u Opatiji. U poodmakloj dobi nakon svoga dugogodišnjeg rada u službi Bogu i ljudima, promičući smjernice obnovljene liturgije Drugog vat. sabora, vraća se u Zagreb u Marijin dom.
Iz tog razdoblja ostavila nam je zapisano: Pripravljam se svednevice na susret s Gospodinom Gospodarom života i smrti usklikom: ' Hvala Ti, Gospodine, što sam stvorena tako čudesno i što su bila divna tvoja djela' u mojem životnom apostolatu.
Sestra Mercedes u svojem sjećanju na s. Milenu između ostaloga kaže: Rijetko kada se na bilo koga žalila. Ne sjećam se da je ikada imenovala sestru od koje je trpjela ili doživjela nelagodnost. Rado i prečesto je molila za oproštenje. Ako je doživjela nešto bolno ne bi uzvratila riječima, nego je molila za dotičnu osobu. Male poslove pred kraj života obavljala je istom revnošću kao i prije.
Bila je djetinji zahvalna za svaku i najmanju uslugu, obzirna i taktična. Nada sve bila je molitvena duša. Rado je dijelila duhovna iskustva. Bila je nesebična u darivanju. Vjerujemo da je sada vrativši se kući, Ocu donijela neokaljanu bijelu krsnu haljinu i da zajedno u društvu Nebesnika slavi vječnu liturgiju.
U nazočnosti cijele redovničke zajednice, rodbine i štovatelja sahranjena je u Đakovu 6. listopada. Sprovodne obrede i sv. misu zadušnicu predvodio je dr. Ivo Džinić, rektor samostanske crkve.
Dok zahvaljujemo Gospodinu za dugi, bogati i uzorni život drage nam pokojnice molimo: Nas, o slavni Oče ubogih, učini duhom siromašnim. Od vječne smrti spašene – sa svetima biti izmoli nam. s. Karmela Dominković

s. VENERABILIS, Anđa PEŠORDA

 

Rođena 21. veljače 1925.
Prvi zavjeti 12. svibnja 1955.
Umrla 25. kolovoza 2009.

Rođena 21. veljače 1925. u selu Grudama u Hercegovini od Ivana i Luce rođ. Leko kao peto i najmlađe dijete. U školu je pošla 1932. i odmah primila prvu sv. Pričest 21. svibnja te je krizmana iste godine 22. rujna. Tako rano primanje sakramenata oslanjalo se na dobar kršćanski odgoj i učenje vjerskih istina u obiteljskom okruženju već od ranog djetinjstva. Velika obiteljska zadruga u kršnom hercegovačkom kraju prijetila je siromaštvom pa su roditelji krenuli sa svojom djecom u plodnu Slavoniju kada je Anđi bilo deset godina i nastanili se u Donjim Andrijevcima. Tu ona završava pučku školu. Nova sredina bila je izazov za pridošlice što se u dječjim razmiricama i svađama lako prepoznavalo. O tome ona kaže: „Uvijek sam izbjegavala kad su se djeca tukla i svađala i nato me je mama opominjala da izbjegavam i da se udaljim od zla društva i rado sam mamu slušala.“
Majka je bila prva vjeroučiteljica u kršćanskom nauku, vodila je djecu u crkvu, njegovala svagdanju obiteljsku molitvu. Tako je Anđa zavoljela krunicu i društvo djevojčica istih ponašanja. U četrnaestoj godini počinje razmišljati o Bogu posvećenom životu napose nakon smrti očeve kada joj je bilo devetnaest godina. Tada je glasnik Srca Isusova bio dohvatljivo duhovno štivo te je počela njegovati pobožnost Srcu Isusovu te po primjeru sv. Maragarete Alakok i ona poželjela biti časna sestra i štovati Presveto Srce. Sa starijim bratom došla 1940. u Đakovo u Samostan s velikom čežnjom i žarom te molbom da je prime. No njezina šutljivost u tom susretu s odgovornom časnom sestrom bila je razlogom sumnje u njezino zvanje pa je na prijem u Samostan morala još dugo čekati i više puta kucati na njegova vrata. To je čekanje jačalo njezinu čežnju i napose molitvu Majci Božjoj da je povede na put Božji. Njezina upornost bila je nagrađena te je primljena u Samostan 1952. u dvadeset sedmoj godini života.
Na ulasku u novicijat dobiva redovničko ime s. Venerabilis te polaže prve zavjete 12. svibnja 1955. Sva sretna zbog ostvarenog životnog cilja okrenula se služenju u zajednici u poslovima koje je znala raditi. Najprije je djelovala u župi Rokovci brižno vodeći župsko domaćinstvo i obradu vrta. Kako se u to vrijeme sestrama otvara put u župski apostolat tako i s. Venerabilis preuzima razne dužnosti u župama. Najviše ju je radovala služba sakristanke. Nije žalila truda da misno ruho bude dostojanstveno uređeno pa i ministranti su morali biti za tu službu „kao šećer“. Njima je posebno posvećivala pažnju i ljubav te je našla načina da ih obraduje. Učila ih je ministrirati, s njima se znala poigrati a i s njima moliti. Posebno je uočavala siromašne obitelji te im je na prikladan način znala pomoći uvijek otvorena svakoj potrebi bližnjega. Lako je uspostavljala kontakte sa svima i svjedočila svoju radost što je služi Bogu i narodu.
Najdulje je bila u Babinoj Gredi gdje je uz sakristansku službu vršila i zadaću kućne poglavarice. Zatim je radila u Osijeku u župi „Tvrđa“.
Vedrina i spremnost na šalu, na svoj i tuđi račun, pomogli su joj da križ svojega života nosi hrabro i bez puno jadikovanja. Posebno ju je žrtve stajao križ bolesti. Trpjela je od alergije koju se dugo nije otkrilo. Više nego skromne prilike stanovanja po župama doprinijele su razvoju bolesti. „U zimi se nije ložilo u spavaćim sobama pa se moralo utopliti pernatim pokrivačima, a ona je bila na perje alergična…“. Sestre se sjećaju njezine ponavljane rečenice da bi rado sav korov počupala i zasadila mjesto njega lijepo cvijeće.
Svoje zdravstvene teškoće prima kao dar Božji po kojem je Gospodin želi približiti k sebi. Ne tuži se i ne traži sažaljenje. No olakšanje njezinih zdravstvenih tegoba trebala je naći u zajednicama na moru kamo je bila premještena. Najprije je pošla na Vis u Komižu a potom u našu kuću na Porat na otoku Krku. Posvuda je ostavljala dojam prijatne osobe, razborite i požrtvovne sestre. Uza sav posao znala je da snagu nalazi u molitvi te ju je nerado propuštala.
U svom djelovanju nije previdjela potrebe siromašnih i potrebnih materijalne pomoći. Iznašla je zgodan način kako potrebnima materijalno pomoći a da to oni ne shvate kao milostinju, nego da to prime kao pošteno zarađena sredstva. Pozvala ih je ponekad da pomognu sestrama u vrtu.
Sestra Venerabilis je bila osoba duboke vjere, starog kova i morala. Zavjeti koje je položila Bogu bili su joj svetinja. To je brižno i vjerno čuvala. Njezina ljubav prema domovini Hrvatskoj vuče korijene iz rodnoga kraja. Njezina je obitelj mnogo pretrpjela u prvoj i drugoj Jugoslaviji. Najstarijeg su brata deset godina skrivali u štaglju pred progonom od komunističkih vlasti. Otuda njezina velika radost kada smo dobili svoju slobodnu državu. Tu radost nije skrivala, nego je posvuda isticala hrvatsku zastavu i molila za domovinu. Voljela je svoju obitelj i održavala s njima dobre odnose te patila kada su ih pritisnule različite životne nedaće.
Iako dosta istrošena i oštećena zdravlja, sestra Venerabilis tiho nosi svoje teškoće. Još je željela biti korisna dok u sakristiji u Lipiku ostavlja svoje zadnje snage te se okreće sve više Bogu zahvaljujući mu za darovani život a napose za dar poziva u Družbu sestara sv. Križa.
Proslavu svojih jubilarnih zlatnih zavjeta imala je 2005. godine. Smanjene tjelesne sile i teško narušeno zdravlje doveli su je na bolesnički odjel u Đakovo. Tu je smireno i predano čekala ulazak u žuđenu vječnu domovinu te je u nju tiho i iznenada prešla 25. kolovoza 2009.
Čvrsto vjerujemo da joj Gospodin kod dolaska pokazao mjesto „pripravljeno za nju od postanka svijeta“. s. M. Blaženka Perković

s. Darinka (Elizabeta Magdalena) Patyerek

 

Rođena 3. studenoga 1913.
Prvi zavjeti 21. ožujka 1936.
Doživotni zavjeti: 16. ožujka 1942.

U djecom blagoslovljenoj obitelji Florijana i Julijane r. Bohuš ugledala je svjetlo dana mala Elizabeta kao deseto od jedanaestero djece. Otac porijeklom Slovak i majka Mađarica potražili su budućnost svoje djece u slavonskoj ravnici i naselili se u Đurđenovcu kod Našica 1913. gdje se iste godine 3. Studenog rodila Elizabeta Magdalena. Petero njezine starije braće i sestara umrli su još u dječjoj dobi.
Uz duboko religioznu majku i kršćanskog oca primila su djeca temelje vjerske pouke i primjera života. Budući da u selu nije bilo crkve prvu svetu Pričest primila je Elizabeta Magdalena 5. lipnja 1921. u susjednom selu Pribiševcu gdje je polazila školu a svetu Potvrdu u župnoj crkvi u Našicama 1928. Roditelji su svoje vjerske dužnosti također obavljali u susjednom selu. Mala Elizabeta M. često se „nudila“ da je nedjeljom povedu u crkvu. Ponekad joj je samo bila molba uslišana. Deset kilometara do crkve u Našicama bio je dug i zamoran put koji je majka znala ispuniti dobrim pripovijedanjem. Jedna takva priča duboko se usjekla u dušu male Elizabete M.. Majka je pričala o bratu i sestrici čija je obitelj bila uništena očevim pijanstvom te su zbog zlostavljanja njih i majke oni dospjeli u sirotište časnih sestara a zatim bili posvojeni u različite obitelji. Tako razdvojeni nisu više znali jedno za drugo te išli svaki svojim putem. Djevojčica je postala časna sestra učiteljica a dječak svećenik. Slučajan njihov susret na jednoj župi gdje su se i prepoznali kao brat i sestra dirnuo je srca slušateljice.
Ta je priča potresno djelovala na Elizabetu. U njoj se rodila želja da i ona postane časna sestra učiteljica te je želju povjerila majci koja se tomu obradovala.
U rodnom mjestu polazi Elizabeta građansku školu u kojoj je bio kateheta franjevac o. Egidije Horvat. On je čest gostu njihovoj kući. Bila je u četvrtom razredu i spremala se na malu maturu kada se u kući dotaklo pitanje budućeg zvanja te je pred njim svečano rekla da želi biti časna sestra učiteljica. Kateheta je prihvatio tu želju, napisao molbu za prijem u Đakovo i poveo Elizabetu da pogledaju katedralu i samostan.
Pripremljena dobrim odgojem i preporučena od svoga katehete stupila je u samostan 3. kolovoza 1928. Kao kandidatica polazila je petogodišnju učiteljsku školu kod sestara Milosrdnica u Zagrebu te po završetku i viši tečaj domaćinske škole za učiteljice domaćinstva. Nakon toga prispjelo je vrijeme redovničke izobrazbe: Pod redovničkim imenom S. Darinka započela je godinu novicijata 2. ožujka 1935. a prve zavjete položila 21. ožujka 1936. godine.
Mladoj sestri Darinki otvorilo se široko polje rada nakon prvih zavjeta. Odmah je preuzela mjesto učiteljice u Ponikvama u Sloveniji na našoj privatnoj školi za što je brzo morala naučiti slovenski. Kad se škola zatvorila pošla je u Herceg Novi. Od 1940. do 1943. dopunjava svoju naobrazbu Višom pedagoškom akademijom a zatim radi na klasičnoj gimnaziji u Osijeku kao vrsna učiteljica matematike i fizike. Nakon ukinuća privatne gimnazije 1945. god. pošla je i sestra Darinka putem ostalih sestara učiteljica u socijalističkoj Jugoslaviji – prihvaćale su različite dužnosti koje su im bile ponuđene a često su zahtijevale prilagođavanja i nova učenja s jedinom željom da ostanu časne sestre. S. Darinka je najprije pomagala sestrama u bolnici na „Rebru“ u laboratoriju i dječjoj kuhinji, zatim je preuzela knjigovodstvo u staračkim domovima u Prčnju i Vukovaru. Okušala se i u župnoj katehezi i sakristanskoj službi najprije u župi Tvrđa u Osijeku, zatim u Novoj Bukovici i Otoku. 1950. god. dolazi u Đakovo gdje poučava kandidatice i priprema ih na polaganje privatnih ispita za osmogodišnju školu. Njezine sposobnosti u matematici bila su preporuka za dužnost vođenja knjigovodstva u ekonomatu đakovačke biskupije od 1950. Do 1958. U Srijemskoj Mitrovici je nakon kratke bolesti i operacije vršila dužnost katehistice.
Zbog slabog zdravstvenog stanja premještena je 1965. godine u našu kuću na Vrhovec u Zagreb. Tu je pomagala kandidaticama koje su privatno polagale osnovnu školu u matematici i fizici te je držala i privatne satove. U novu kuću za bolesne sestre „Marijin dom“ na Vrhovcu prešla je 1975. godine. Tu vodi pjevanje u kapelici bolesnih sestara i svojim lijepim glasom iskreno slavi Gospodina. Svoje slobodno vrijeme ispunila je s. Darinka marljivo radeći ručni rad za novo misno ruho. Rad za uljepšavanje svega što služi misi okretao ju je sve intenzivnije bogoslužju. Njezino zanimanje za Riječ Božju u liturgiji nije ju napustilo ni u dubokoj starosti niti na bolesničkoj postelji. Nakon nedjeljne liturgije obavezno je zamolila propovjednika da joj posudi napisanu propovijed, koju je održao, kako bi ju još jednom pažljivo pročitala i primijenila.
Jedan pad na dvorištu i prijelom kuka bio je uvod u dugu patnju i privezao ju je trajno za postelju.
Naša sestra Darinka prošla je mnoge škole i uspješno položila mnoge ispite pa je i školu trpljenja kroz koju je prolazila posljednjih desetak godina uspješno dovršila. Kako je slabo čula, bila je šutnja i strpljivost njezina osobina. Nije se tužila.
Na bolesničkom odjeljenju u provincijalnoj kući, kamo je prevezena 2007. zbog potrebne intenzivne njege, dovršilo se njezino predanje Gospodinu svjesna sve do zadnjeg časa. Vjerujemo i nadamo se da ju je Gospodin primio riječima: „Dođi, slugo dobri, primio si pet talenata i stekao drugih pet“ te ju nagraditi obećanim veseljem. s. M. Blaženka Perković

s . PANKRACIJA, Katarina ŠTAMBERGER

 

 

Rođena 1. lipnja 1918.
Prvi zavjeti 22. travnja 1940.
Umrla 18. kolovoza 2009.

Na blagdan sv. Jelene Križarice, koja je pronašla Isusov križ,18. kolovoza, ujutro oko 7 sati, u znaku križa preminula je naša draga sestra Pankracija Štamberger. Kao redovnica, koja je za svoj dio izabrala Kristov križ, da joj bude uzor, utjeha i snaga, vjerujemo da je i sama u trenutku smrti čula riječi: «Evo Znaka u kojemu si pobijedila!»
Sestra Pankracija, krsnim imenom Katarina, rođena je 1. lipnja 1918. g. u Forkuševcima, od oca Ivana Štambergera i majke Elizabete, rođene Dörner. Istoga dana krštena je u crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije u Semeljcima. U sedmoj godini primila je svetu Pričest, a u 12. godini sv. Potvrdu. Do 12. godine živjela je u roditeljskom domu, gdje je završila četiri razreda osnovne škole.
O svom djetinjstvu sestra Pankracija ovako piše: „Bilo nas je osmero djece: brat Franjo i 7 sestara. Moji su roditelji bili pravi katolici. Svake smo nedjelje išli na svetu misu u župu, u Semeljce. Udaljenost je bila 4 kilometra, ali nam nije bilo teško ići jer smo putem pjevali svete pjesme, već prema crkvenoj godini. Kod kuće smo ponavljali što je velečasni propovijedao. Najstariji i jedini brat Franjo pošao je u sjemenište u Travnik. Bilo je veliko veselje kad bi preko praznika dolazio kući. Mi sestre toliko smo ga voljele da se skoro nije mogao maknuti od nas. U Đakovu smo imali tetu Katarinu. Svake godine sam sa starijom
sestrom Rozom u Velikom tjednu išla k njoj i sudjelovali smo na svetim obredima, osobito na križnom putu u samostanskoj crkvi. Tu mi se osobito svidjelo. Gledala sam časne sestre, kandidatice i novakinje te pomalo priželjkivala biti jednom s njima.“ O svom redovničkom pozivu sestra Pankracija još dodaje :“U moje su selo češće dolazile časne sestre, da skupljaju milostinju. Najveće mi je veselje bilo kad sam smjela ići s njima po selu prositi. Vrlo mi se svidjela njihova jednostavnost i poniznost. Od tada sam mislila kako bih i ja bila časna sestra. Svoju nakanu sam najprije rekla tati, koji je jednom rekao da nam daje slobodu u izboru zvanja. Poslije godinu dana došla sam u Mali konvikt časnih sestara sv. Križa u Đakovo. Tu sam završila V. i VI. razred Građanske škole, a potom po želji poglavara nastavila sam Građansku školu kod sestara u Herceg Novom.“
Po završetku Građanske škole, 1. srpnja 1934. godine, stupila je u aspirant u Đakovu. Budući da je bila nadarena za učenje, poglavari su je upisali u Državnu trgovačku akademiju u Osijeku, a četvrti razred i maturu položila je u Zagrebu.
Nakon školovanja započela je redovničku formaciju. Tako je 1937. g. ušla u postulat. Sljedeće godine započela je novicijat, a 22. travnja 1940. položila je Prve zavjete.
Nakon Prvih zavjeta, od 1940. do 1942. g., djeluje u bolnici sestara sv. Križa u Vukovaru, u kancelariji uprave. Od 1942. do 1944. radi kao nastavnica na Građanskoj školi u Đakovu. Od 1944. do 1951. pohađa gimnaziju, a zatim studij biologije i geografije u Zagrebu. Po završetku studija radi jedno vrijeme u ekonomatu biskupije, a od 1955. do 1961. predaje biologiju i zemljopis sestrama i kandidaticama u provincijalnoj kući. Godine 1961. odlazi u Prištinu, gdje do 1966. godine vrši službu kućne poglavarice te pomaže u učenju kandidaticama, koje su išle u medicinsku školu.
Tih godina, na molbu redovničkih poglavara, kardinal Franjo Šeper otvara gimnaziju za redovnički podmladak i za mlađe sestre u Zagrebu. Ideali su bili veliki. U vrijeme komunizma imati svoju katoličku školu, gdje će redovnički pomladak dobiti istinsku i katoličku naobrazbu, izgledalo je da se može samo poželjeti. Svaka redovnička zajednica obvezala se dati po jednu sestru profesoricu. Sestra Pankracija, iskušana kao izvrsna profesorica i pedagoginja u radu sa sestrama i kandidaticama, premještena je iz Prištine u Zagreb, gdje od 1966. do 1976. godine predaje njemački jezik najprije godinu dana u Nadbiskupskom sjemeništu, a onda do 1976. vrši službu profesorice, tajnice i ravnateljice u „Marianumu“, u gimnaziji za redovnice u Zagrebu. Od 1976. do 1991. g. predaje biologiju i zemljopis u Sjemeništu, u Gimnaziji „Josipa Jurja Strossmayera“ u Đakovu. Uz to daje brojne privatne satove iz njemačkoga jezika. Za vrijeme Domovinskoga rata privatno vodi satove njemačkoga jezika za sve uzraste djece izbjeglica iz Bosne, koji su stanovali u Velikom konviktu. Dvije godine, u svibnju i lipnju, 1993. i 1994. godine, predaje nastavu njemačkoga jezika za djecu izbjeglice iz Bosne u Osnovnoj školi u Semeljcima. Nesebična u svom znanju velikodušno je pomagala djeci i mladima u učenju njemačkoga jezika sve do 1999. godine, kada je, ne zbog bolesti nego zbog visoke životne dobi, premještena u zajednicu starijih i bolesnih sestara. Od tada pa sve do smrti strpljivo i samozatajno provodila je vrijeme u molitvi i čitanju u svojoj sobi. Srdačna u susretu, nikada se nije ni na što tužila. Uvijek je bila zahvalna Bogu za dobro zdravlje i za ljubav sestara koje su joj u starosti i u bolesti pomagale.
Tko je bila sestra Pankracija puno nam govore nabrojene njezine službe i mjesta gdje je djelovala, ali zapravo tko je ona bila, ostalo je duboko zapisano u srcima njenih najbližih, koji su je rado posjećivali, u srcima sestara koje su mogle kušati njezinu dobrotu, finoću i susretljivost te u srcima njezinih mnogobrojnih suradnika i đaka koji su od nje, kao profesorice i osobe, puno primili. Tko je zapravo sestra Pankracija saznat ćemo u vječnosti, iz Knjige života. Dok zahvaljujemo za njezin život, molimo Gospodina da joj bude vječna nagrada, a ona da nas pred njegovim licem zagovara.
s. Meri Gotovac

s. M. FABIJA - Jana Benković

Rođena 24. srpnja 1926.
Prvi zavjeti 6. siječnja 1956.
Umrla 3. kolovoza 2009.

Na spomendan bl. Augustina Kažotića, dok Crkva moli himan: Daj da nas minu nevolje… Uz rosu Božje milosti, daj da nas rese krjeposti. Kada sa svijeta pođemo, izmoli da k Bogu dođemo, u poslijepodnevnim satima, preselila se naša draga sestra Fabija Gospodinu, u 84.godini života i 54. svetih zavjeta.
Sestra Fabija rođena je u Sopju (Podravska Slatina) 24. srpnja 1926. godine od oca Tome i majke Mande rođ. Zajček. Obitelj je imala petero djece, od kojih je ona bila najstarija. Krštena je 26. srpnja u župnoj crkvi sv. Marije Magdalene u Sopju na ime Jana. Vjerski odgoj primala je u svojoj obitelji, na poseban način od majke. U svojemu kratkom Životopisu sestra Fabija piše: Dok sam bila mala, mama me je učila moliti i pričala mi je o mučenicima kako su mnogo trpjeli za dragog Isusa, a ja sam to tako milo slušala i čuvala u svom srcu. Kod kuće sam bila jako povučena, voljela sam mir i tišinu. Kad sam odrasla, voljela sam prebivati službi Božjoj. Kad je bilo izloženo sveto Otajstvo, bilo mi je tako milo da nisam nikuda bacila pogled iz one male bijele hostije.
O svom redovničkom pozivu piše kako joj je najmilije bilo ići u crkvu gdje je mogla vidjeti časne sestre. Kad bi sestre izlazile iz crkve, odmah je išla za njima i pratila ih svojim pogledom dok ih je mogla vidjeti. Sestre je doživljavala kao anđele i svaki susret s njima budio je u njoj još veću želju da i sama postane redovnica. U ostvarenju njezina redovničkog poziva pomoglo joj je duhovno štivo, a pogotovo životopisi redovnika i redovnica. Sestra Fabija o tomu piše: Voljela sam čitati knjige i to sam tražila samo one u kojima je pisalo nešto o samostanu. Mile su mi bile knjige životopisa redovnika i redovnica. No, tu sam još više upoznala prolaznost i taštinu svijeta. Tu je moja želja još više porasla da bih se i ja posve posvetila dragom Bogu. Mnogo sam postila i molila dragog Boga i dragu Majku Božju za milost svetog zvanja.
Unatoč njezinoj velikoj želji da postane redovnica, njezin put do redovničkoga poziva nije bio jednostavan, jer u to vrijeme, kako i sama kaže, mnoge redovničke zajednice, zbog poratnih prilika, nisu primale nove članove. Nakon ustrajne molitve i pouzdanja u Majku Božju, nakon više godina iščekivanja, na hodočašću u Aljmaš čula je da sestre u Đakovu primaju nove kandidatice. Na povratku kući navratila je sestrama u Donji Miholjac, od kojih je dobila adresu našega samostana. Tako je 24. svibnja 1952. godine stupila u samostan. Prve redovničke zavjete položila je 1956. godine.
Kakvom je redovnicom željela biti može se uočiti iz njezine molbe koju je uputila provincijalnoj poglavarici prilikom polaganja doživotnih zavjeta. Osvjedočena kako bez Božje pomoći ne može ništa učiniti, piše: Priznam da imam dosta pogrešaka i nedostataka, ali ja ću nastojati svakoga dana da se umanjuju, da ne pravim brige svojim dragim poglavarima , a i svojim susestrama olakšam boravak sa mnom.
Tijek svojega redovničkog života provela je u raznim kućama Provincije: u Babinoj Gredi, u Osijeku (u Tvrđi), Rokovcima, Iloku, Đakovu (u Sjemeništu i u samostanu). Tiho je vršila skrivene, ali korisne i potrebne kućne poslove. Uz službu sakristanke po različitim župama, vršila je službu vratarice u provincijalnoj kući, a jedanaest godina provela je u Bogoslovnom sjemeništu, u krojačnici i u praonici rublja. Svoje usluge činila je kao nešto samo po sebi razumljivo.
Sestra Fabija rado je sudjelovala u zajedničkoj molitvi, kao i u drugim redovničkim vježbama. Prirodno vrlo inteligentna, pratila je brižno svjetska događanja te tražila pojašnjenje za ono što joj nije bilo jasno. Rado je molila za potrebe Domovine i cijeloga svijeta.
Zadnjih dvadeset i šest godina, unatoč svojim većim i manjim bolestima, rado je pomagala sestrama kod slaganja rublja u našoj praonici. Unatoč narušenomu zdravlju, nikada se nije štedjela, sve dok ju bolest nije do kraja shrvala. Posljednju godinu dana, u trpljenju i u molitvi, provela je u zajednici bolesnih sestara.
Iz navedenoga u Životopisu naše sestre Fabije vjerujemo da se ostvarilo ono za čim je čeznula i što je u pismu časnoj majci napisala: I zato ću se i nadalje uteći u Božju pomoć i zagovor Majke Božje i moliti Duha Svetoga da mi dade što i kako treba činiti da ovo djelo mogu dovesti kraju, a ja ću svojim slabim silama uz Božju pomoć nastojati da to djelo savršenije izvedem.
Zahvalni na svemu što nam je Gospodin po sestri Fabiji podario, molimo Preobraženoga Krista da je ispuni svjetlom svojega Lica, kako bi bila dostojna njegove vječne ljubavi.
s. M. Suzana Babić

s. M. BEATISSIMA - Otilija Paula Beretovac

 

Rođena: 31. svibnja 1922.
Prvi zavjeti: 29. ožujka 1944.
Umrla: 10. svibnja 2009.

U nedjelju 10. svibnja, na dan Prve sv. Pričesti u đakovačkoj katedrali, uveo je Gospodin našu dragu sestru Beatissimu, svoju vjernu službenicu i gorljivu katehisticu, u svoj nebeski stan, u 87. godini života i 65. godini sv. zavjeta.
Sestra Beatissima rođena je u Valpovu 31. svibnja 1922. godine. Krštena je 1. lipnja na ime Otilija Paula. Inače su je svi zvali imenom Pavica. Otac Luka i majka Otilija, rođena Koch, imali su sedmero djece i bili su na glasu kao uzorna obitelj. Vjerski odgoj primila je Pavica uglavnom od brižne majke, a u osnovnoj školi od uzornoga i revnoga vjeroučitelja, vlč. Stjepana Bäuerleina, kasnije đakovačkoga biskupa. „Njemu i majci mogu zahvaliti za sunčane dane duhovnoga života u ranoj mladosti, a najsunčaniji među njima bio je 21. lipnja 1931. god., dan Prve sv. Pričesti“, zapisala je Pavica u svojemu Životopisu 1943. godine.
Nakon osnovne škole polazila je gimnaziju u Osijeku. Čvrsto je bila uvjerena da je nakon četvrtoga razreda gimnazije, po zagovoru sv. Male Terezije, iznenada došla u Đakovo i obavila trodnevne duhovne vježbe u našemu Konviktu. Na završetku duh. vježbi osjetila je neodoljiv i neopisiv Isusov poziv. Odazvala se i, na čuđenje svih, i na žalost u obitelji, za osam dana stupila je u samostan u Đakovu. Bilo je to 27. kolovoza 1937. god. Tu je već pokazala čvrstoću i odlučnost svojega karaktera.
Kao aspirantica provela je godinu dana u provincijalnoj kući, zatim je završila Učiteljsku školu u Zagrebu, kod sestara milosrdnica. Nakon obavljene bliže redovničke priprave u postulatu i novicijatu položila je Prve sv. zavjete 29. ožujka 1944. godine.
Nakon Prvih zavjeta djelovala je na Osnovnoj školi u Donjem Miholjcu samo jednu školsku godinu, 1944./45. Kao sposobna učiteljica i revna mlada sestra, u onim teškim poratnim vremenima, prilagodila se i snašla u svakom poslu i zadatku, koji joj je bio povjeren. Radila je u kancelariji u Vukovaru, u našoj bolnici, katehizirala je u Đakovu i u Osijeku. Kada je blagopokojni biskup Bäuerlein osnovao Dijecezanski katehetski ured, 1957. godine, radila je sestra Beatissima prva u tom uredu, i to bez ikakvih tehničkih pomagala. Sudjelovala je na svim katehetskim tečajevima i poučavala mlade katehistice u metodama katehizacije, i u ono vrijeme, najmodernijoj, koju je slušala u kući Matici u Švicarskoj, zajedno s našom sestrom Alojzijom Švabe. Od 1970. do 1979. godine vršila je službu provincijalne savjetnice. U to vrijeme uložila je mnogo truda kod druge obnove naše samostanske crkve. Godinu dana radila je u Tajništvu BKJ (Biskupske konferencije Jugoslavije) u Zagrebu, zatim u kancelariji u Biskupiji na Krku, gdje je ujedno bila i kućna poglavarica. Nakon toga vršila je službu kućne poglavarice u Vinkovcima. Godine 1989. premještena je u Beograd, gdje je 12 godina vršila službu poglavarice u našoj sestarskoj zajednici, u vrlo teškim vremenima. Ovdje je učinila mnogo dobra za Crkvu i za sirotinju.
Za sestru Beatissimu može se reći da je mnogo znala i htjela: katehizirati, kuhati, spremati, crtati, pisati i „šofirati“ - što je u ono doba bilo rijetkost u samostanu. Štogod je radila, radila je svom dušom i svom snagom, i danju i noću, ako je trebalo, u duhu našega utemeljitelja, oca Teodozija: „Potreba vremena, volja je Božja.“
Ipak je najljepši dio svojega života posvetila katehizaciji. Svima nam je ostala u sjećanju kao jedna od naših prvih i najrevnijih katehistica. Gorljivo i radosno sijala je riječ Božju u dječja srca. Vjerujemo da je to sjeme urodilo plodom. Bila je obdarena umjetničkim sposobnostima. Njezinim pomoćnim sredstvima dugo su se služile sestre katehistice. U našem časopisu „Teodoziji“ dodala je liturgijski kutić za katehistice. Njezini liturgijski nedjeljni plakati i crkveni oglasi, posebno u Beogradu na zidovima i vratima crkve Krista Kralja, oduševljavali su vjernike i privlačili prolaznike.
Čvrsto, odlučno i temeljito bio je stil njezina služenja Bogu i ljudima. Ne samo da je kod posla bila takva. I u svom nutarnjem duhovnom životu bila je vrlo savjesna i temeljita. Uza sve poslove nikada nije izostavila redovničke molitve. Uključivala se i sudjelovala je u cjelokupnom životu zajednice. Posebno bi rado razveselila sestre za blagdane, malim duhovnim poticajima, ispisanim ili nacrtanim vlastitom rukom. Bila je nadasve pobožna i meditativna duša. Od svojega duhovnog blaga nastojala je dijeliti i drugima kod zajedničkih meditacija i u drugim prilikama. Kao poglavarica posebno je bila pažljiva prema starijim i boležljivim sestrama.
Kad je uslijed manjka sestara i općih prilika 2001. god. prestala djelovati naša zajednica u Beogradu, vratila se sestra Beatissima u provincijalnu kuću i preuzela službu u samostanskoj knjižnici. Iako već prilično slaba, vršila je savjesno i vjerno i ovu svoju dužnost dokle god je mogla.
Posve iscrpljena i bolesna prešla je na bolesničko odjeljenje provincijalne kuće 2007. godine. Ovdje je Gospodin otkrivao sve blago njezine lijepe duše. U svim časovima, svijetlim i tamnim, bila je vrlo fina, pažljiva i nesebična, a nadasve pobožna i skromna. „Ništa mi ne treba, samo MILOST BOŽJA“, odgovorila bi na upit sestara. Inače se radovala svakom susretu sa sestrama.
Nekoliko dana prije smrti obradovali su je svojim posjetom rođena sestra Nada i brat iz Sarajeva, s kojima je bila blisko povezana. Stanje je bivalo sve teže. OČE MOJ! NEBESKA MAJKO! - bili su tihi vapaji njezine predanosti, sada kao i kroz cijeli njezin život. Bila je svjesna do zadnjega časa.
U nedjelju, poslije večernjega pozdravljenja Kraljici Neba…, dok su sestre sabrane uz njezino uzglavlje molile četvrtu deseticu slavne krunice, koji je Tebe, Djevice, na nebo uzeo, prestalo je kucati njezino plemenito srca i smirilo se na Srcu Nebeske Majke.
Dok zahvaljujemo dragom Bogu za dug i vjeran redovnički život naše drage sestre Beatissime, molimo da nam bude zagovornicom pred licem Božjim, te nam izmoli nova oduševljena zvanja, koja će, poput nje, svim srcem i svom dušom, služiti Bogu i bližnjemu u svim prilikama života.
Hvala Ti, draga naša sestro Beatissima, za sve! Počivala u miru Božjemu!
s. Tihoslava Košec

s. M. Martinela - Katarina Werni

 

Rođena: 4. veljače 1919.
Prvi zavjeti: 7. listopada 1939.
Umrla: 5. ožujka 2009.
Sestra Martinela potječe iz ugledne i uzorne obitelji Konrada i Ane, rođ. Remlinger, obitelji koju je Bog obdario brojnom djecom. Imali su šest sinova i pet kćeri, od kojih je sestra Martinela bila najstarija. Rođena je 4. veljače 1919. godine u Tomašancima. Krštena je 5. veljače na ime Katarina.
Kao prvo dijete svojih roditelja uživala je posebnu brigu i ljubav. Katarina je već u svojoj mladosti imala sklonost za sve što je lijepo, plemenito i sveto. Prva sv. pričest ostat će u Katarininu sjećanju kao najsretniji dan u životu. U rodnim Tomašancima završila je pet razreda pučke škole. Sklonost prema redovničkom životu osjećala je od malena, kako sama piše. Kad bi dolazila u Đakovo, rado bi prolazila pokraj samostana. Tada bi rasla u njoj želja da uđe u samostansku tišinu. Roditelji se nisu protivili njezinu ulasku u samostan, u koji je stupila u rujnu 1935. godine. U samostanu je najprije završila tri razreda Građanske škole. Na ulazak u kandidaturu morala je pričekati još godinu dana, jer je bila slaba. Ulazak u kandidaturu ispunio ju je radošću. „Neizmjerna sreća me obuzela kad sam primila pelerinu, prvi dio redovničkog odijela“ piše Katarina.
Kao redovnička pripravnica poslana je u Gradsku bolnicu u Suboticu. Ovdje je od 1936. do 1938. godine imala priliku upoznati djelovanje naših sestara u njezi bolesnika.
Nakon bliže priprave u novicijatu, položila je Prve sv. zavjete 7. listopada 1939. god.
Sva predana za službu Bogu i bližnjemu, poslana je poslije Prvih zavjeta u Suhopolje, gdje je obavljala kućanske poslove. Već 6. siječnja 1940. godine premještena je u Zagreb, na Zubnu kliniku na Šalatu. Ovdje je provela cijeli svoj radni vijek, sve do umirovljenja. Djelovala je ponajprije na dječjem odjelu. Nakon prekida od godinu dana, zbog bolesti i oporavka, 1947. godine preuzela je posao u ambulanti, a zatim u dijetetskoj kuhinji, te je vršila i službu kućne poglavarice.
Bila su to burna vremena Drugoga svjetskog rata i poraća, koja nisu poštedjela ni obitelj sestre Martinele. Zbog njemačkoga podrijetla, transportirana je cijela obitelj u Austriju, 1944. godine. Sestra Martinela mogla je otići s njima u jednu od naših austrijskih provincija, no nije htjela.
Ostala je u Hrvatskoj provinciji, također teško iskušavanoj u to vrijeme. Ostala je i na svojemu poslu. Radila je tiho i diskretno, žrtvujući se za bolesnike i za svoju rodbinu od koje je bila odcjepljena i godinama je nije vidjela.
U radu je bila vrlo savjesna i požrtvovna. Iskoristila je svaki trenutak slobodnoga vremena te je, uza svoj posao na klinici, pripremala i obroke za sestre. Bila je vrlo brižna. Često je iznenadila sestre ukusnim jelom i kolačima. U tomu je bila prava umjetnica. Za Božić i Uskrs, kada je sve osoblje Zubne i Ortopedske klinike dolazilo sestrama čestitati, znala je ispeći i do 30 vrsta kolača. Tako su neki od osoblja, barem na taj način, obilježili Božić i Uskrs, što im u to vrijeme inače nije bilo dopušteno.
Naša draga sestra Martinela bila je uistinu brižna Marta. No, iznad svega bila je ona pobožna duša, prava Marija, koja je svojim duhom bila uvijek s Gospodinom. Ta Božja blizina odsijevala je iz njezina lica i razgovora, iz cijelog njezina tihog i skromnog bića. O tomu svjedoče njezine bilješke iz duh. vježbi, njezine odluke i duhovni programi, koje je uvijek obnavljala. Nikada nije popustila u duhovnoj revnosti.
Kada je 1977. godine bila umirovljena, došla je u Đakovo na bolesnički odjel naše provincijalne kuće, gdje je opet nastavila svoj život brižne Marte u čajnoj kuhinji, i pobožne Marije u molitvi. S ljubavlju je pripremala male obroke za bolesne sestre. Mnogo je i rado molila. Kada su joj oslabljene snage i bolest onemogućili da dalje radi u čajnoj kuhinji, molitva i trpljenje postali su njezina zadaća. Uvijek je bila spremna prihvatiti posredničku molitvu. Bilo je dovoljno doći i reći: „Sestro Martinela, molite na ovu nakanu“, i mogle smo biti sigurne da će ona preuzetu obvezu ozbiljno uzeti. Molitvom se pripremala za svaku sv. misu. Vrlo je pažljivo slušala tumačenje Riječi Božje. Kao redovnica, koja je svoj „Da!“ dala Isusu, samo je za njega željela živjeti, njega ljubiti i njemu privoditi duše. Godine 1991. zapisala je da svoj DA Isusu želi osmisliti molitvom i žrtvom za svećenička, redovnička i misijska zvanja. Od tada je svaki mjesec prvih devet dana molila devetnicu Malomu Isusu da svako dijete, koje bude rođeno u to vrijeme, posveti svoj život u duhovnom staležu. To je posebno prikazivala Malomu Isusu jer je i on bio rođen kao i sva druga djeca. S njim je bila i posebno sprijateljena. U danima trpljenja i tame nalazila je snagu u muci Isusovoj. Dnevno, posebno od 14 do 15 sati, prikazivala je svoje trpljenje i trpljenje svih ljudi trpećem Spasitelju.
Tako je naša sestra Martinela smireno i s čežnjom očekivala dolazak Gospodinov. Tri dna prije smrti osjećala je svoj kraj. Zamolila je i posve svjesno primila je bolesničko pomazanje. Drugi dan, 5. ožujka, u 12,45 sati, posve nečujno, ugasila se svijeća njezina zemaljskog života.
Našu dragu sestru Martinelu obdario je Gospodin dugim životom. Izdržala je i ustrajala vjerno uz Gospodina u svim teškim mijenama prošloga stoljeća. Doživjela je i mnoge lijepe redovničke svečanosti i jubileje. Ove godine trebala je, poslije Uskrsa, proslaviti 70. obljetnicu sv. zavjeta, kao još jedina živa od susestara iz svojega novicijata. Čvrsto vjerujemo da su je sve dočekale u nebu, gdje će kroz svu vječnost zajedno slaviti Gospodina!
Draga naša sestro Martinela, hvala za svu ljubav koju ste iskazivali najprije domaćima u vjeri, svojim sestrama, a zatim i svim drugima. Hvala za molitvenu podršku. Zagovarajte nas pred Gospodinom, da porastemo u molitvi i da svi poradimo na porastu ljubavi, koja će se očitovati u svakodnevnim sitnim pažnjama.
Počivala u miru Božjemu. s. Tihoslava Košec

S. FLORIJANA – RUŽA MIKIĆ

 

Rođena 9. veljače 1939.
Prvi zavjeti 12. svibnja 1961.
Umrla 24. veljače 2009.
Iznenada i neočekivano, prvu u ovoj godini, presadio je Gospodin našu dragu sestru Florijanu u svoj nebeski vrt, 24. veljače o.g. Preminula je u Kliničkoj bolnici Osijek, na Klinici za neurologiju.
Rođena je u pobožnoj i brojnoj obitelji Mate i Kate rođene Župarić, 9. veljače 1939. godine, u župi Vidovice, u BIH. Krštena je na blagdan Gospe Lurdske, 11. veljače 1939. godine, imenom Ruža.
Proživjela je sretno djetinjstvo uza svoju braću i sestre. Bilo ih je sedmero. Rado je sa starijom braćom čuvala stado, a pomagala je i majci u lakšim kućnim poslovima. Rano je osjetila Božji poziv. Na poticaj časnih sestara, koje je susrela u djetinjstvu, mnogo se molila i pripremala za redovnički poziv. Napokon se odlučila i u sedamnaestoj godini stupila je u samostan u Đakovu. Bilo je to 2. srpnja 1956. godine. Nakon nje odazvao se i brat Josip i postao je svećenik. U svojoj rodbini ima više svećenika.
Kao redovnička pripravnica ispomagala je u Piškorevcima, u sestarskoj zajednici na župi. Jednostavnost, požrtvovnost i srdačnost kojim je vršila sve poslove, bila je najljepša preporuka da nastavi bližu pripravu za redovnički život u novicijatu. Prve svete zavjete je položila 12. svibnja 1961. godine. Tada je napisala: „Želim svoj život posvetiti službi Boga i bližnjega.“
Uistinu je sestra Florijana osmislila svoj život kao radosno služenje Bogu i bližnjemu jednostavnim poslovima koje je posvetila svojom ljubavlju: u Franjevačkom samostanu Iloku 12 godina, a zatim u Đakovu u praonici. Poslije toga u Trnavi gdje je vodila brigu za vinograd, voćnjak i podrum, i to pune 24 godine. Zbog osjetljivoga zdravlja premještena je u Đakovo. Tu se također brinula za podrum i vinovu lozu u samostanskom vrtu.
Znala je suosjećati s patnjama drugih. Gdje god je bila, ostavila je iza sebe trag dobrote i djetinje iskrenosti, kako među sestrama tako i među suradnicima i među svima koje je susretala. Posebno je suosjećala sa svojom braćom i sestrama. Bila je sretna što je svojem bratu, svećeniku Josipu, mogla pomoći u teškoj bolesti i bila uz njega u smrtnom času.
Za vrijeme Domovinskoga rata u Trnavi je bilo smješteno više izbjeglica, među njima je bio i otac s. Florijane, koji je u to teško vrijeme i preminuo. Uz ostale sestre ona je bila tiha i brižna pomoćnica svima u potrebi. Njezinu susretljivost i njezin smiješak nikada ne će zaboraviti.
Voljela je sestra Florijana sve sestre i zajednicu. Rado je zamjenjivala susestre u manjim službama. Posebno je voljela sestre iz svoga novicijata. Bilo ih je dvanaest i nazvale su se „Marijina kruna“. Zajednički su se sastajale za pojedine godišnjice i duhovno se poticale na ustrajnost u zvanju. Suosjećala je sa svim sestrama i svaku je rado saslušala.
Sestra Florijana znala je i svoje brige podijeliti sa sestrama. Krhka i boležljiva mnogo je podnosila i borila se s bolešću. Sve teškoće rješavala je s Gospodinom. Svoj sedamdeseti rođendan svečano je proslavila u užem krugu. Samo nekoliko dana nakon toga naglo joj je pozlilo. Odvezena je u teškom stanju u osječku bolnicu. Ustanovljen je obilan izljev krvi u mozak. Liječnici i bolničko osoblje borili su se za njezin život, ali ih je Gospodin pretekao svojim pozivom, 24. veljače, pola sata nakon ponoći.
Kod jednoga sastanka, kada je svaka sestra mogla napisati koja joj je stvar ili što drugo najviše značilo u životu, napisala je sestra Florijana samo jednu riječ, trs. Time je izrazila sve. Danas možemo razumjeti njezinu ljubav prema vinogradu, njezinu ljubav prema svakom grozdu i voćki, njezinu radost kada je druge mogla obdariti ovim divnim Božjim plodovima.
Isus je rekao: „ Ja sam trs, a vi ste loze!“ Sestra Florijana bila je uistinu plodna loza na trsu, Isusu. Kao mirisna ruža u Marijinoj kruni širila je miris dobrote u svojemu životu. Ako se prava duhovnost mjeri po vjernosti u povjerenim nam dužnostima i ljubavi kojom ih obavljamo, naša sestra Florijana uistinu je živjela pravu duhovnost Milosrdne sestre svetoga Križa. Hvala joj za sve.
Blagi Isuse, udijeli joj pokoj vječni.
s. Tihoslava Košec

s. Benediktina, Katarina Široki

 

 

Rođena 19. rujna 1923.
Prvi zavjeti 29. kolovoza 1944.
Umrla 17. studenoga 2008.
Na blagdan sv. Elizabete, u prijepodnevnim satima, sestra Benediktina spremno je pohitjela ususret svojemu Gospodinu kojega je puno godina budno čekala i kojemu je nepodijeljena srca više od 64 godine vjerno služila, živeći po zavjetima siromaštva, čistoće i posluha u zajednici Milosrdnih sestara sv. Križa.
Puno je puta u zajedništvu s drugim sestrama o svečanostima obnove zavjeta pjevala himnu sestre sv. Križa, izgovarajući riječi: Srcem, dušom uz Križ da sam – Kriste, tvoja uvijek sva sam! Ono što je pjevala, to je doista i živjela. Život joj je bio obilježen patnjom, ali je uvijek vedra pogleda motrila uskrsloga Isusa. Zračila je mirom, sigurnošću, stabilna, spremna na služenje bez računice, nepoljuljane vjere i u najtežim kušnjama.
Rođena je 19. rujna 1923. godine u lijepom kraju Podravine, u selu Kladare kod Pitomače, kao drugo dijete svojih roditelja, majke Verone i oca Tome. U Životopisu zapisala je da su je roditelji strogo odgajali, ali odmah otkriva smisao takvoga odgoja kad kaže: Oni su me dosta strogo odgajali samo za moje dobro. Kad joj je bilo 5 godina, obitelj se preselila u mjesto Bušetinu, nedaleko od Virovitice, gdje je Katarina pohađala pučku školu. U sjećanjima na djetinjstvo ističe Katarina ono što joj je ostalo kao najljepše: U drugom razredu bio mi je najljepši dan moje prve svete Pričesti koju sam primila u nedjelju, na blagdan sv. Alojzija godine 1931. Za taj dan su me roditelji lijepo pripremili. U dvanaestoj godini primila sam svetu Potvrdu od preuzvišenog dr. Alojzija Stepinca.
Po završetku škole ostala je Katarina kod kuće pomagati roditeljima, osobito majci u kućnim poslovima i u odgoju mlađe braće i sestara. Rado je pomagala i tati u polju. Kako je roditeljima bila glavna briga da je dobro odgoje, naučili su je koristiti vrijeme u dobre svrhe. Uz posao u kući našlo se i slobodnoga vremena pa je čitala lijepe knjige i glasnike, kako to sama kaže. Iz ovog razdoblja u Životopisu ističe: Tada sam čitala knjigu 'Život sv. Franje Asiškog' čiji mi se život svidio i milost Božja je u meni djelovala tako da sam odlučila poći u samostan. Tu svoju želju priopćila sam roditeljima. Oni su mi ispočetka govorili da to nije baš tako lako, da treba mnogo raditi. Ja se nisam bojala, već sam rekla tati da se svugdje mora raditi…
Kad su roditelji pristali da Katarina pođe u samostan, ipak je morala čekati još godinu dana jer je bila premlada. «Ispočetka mi je bilo teško što nisam primljena, ali poslije sam upoznala da je tako volja Božja…», piše Katarina. Jedna godina čekanja brzo joj je prošla i nakon ponovljene molbe primljena je u samostan 29. rujna 1940. godine.
O prvim danima samostanskoga života piše ona ovako: Prvog listopada počeo je aspirat kojemu sam se jako veselila. Dani aspirata su brzo prošli, a najljepši mi je bio dan kad sam 31. listopada, uoči blagdana Svih svetih, dobila prvi komad redovničkog odijela, to je pelerina. U mjesecu studenom išla sam na filijalu u Sjemenište. Prva dužnost mi je bila u praoni gdje sam se lijepo snašla, a kasnije u pekari, kuhinji, kod živadi i vrtu. Sve sam to radila da bude što bolje, dragom Bogu na čast, a mojoj duši na korist i spas.
Prve zavjete položila je u ratnom vihoru 1944. godine. Kao vrsna i požrtvovna kuharica, radila je sestra Benediktina u kuhinji u Belišću, u provincijalnoj kući u Đakovu, u Rijeci na Sušaku, u Ilači, Rokovcima, Lipiku, Komiži, Privlaci, Trnavi, Osijeku i u Risnu. U više mjesta služila je zajednici vršeći i službu kućne poglavarice.
Kad se zbog iščašenja kuka morala podvrći operaciji, došla je na oporavak u provincijalnu kuću. Nakon liječenja i oporavka, opet se vratila u kuhinju u našu kuću u Osijeku. God. 1992. zbog istrošenih snaga, prešla u zajednicu bolesnih sestara u Đakovu.
Radila je i živjela poput blažene sestre Ulrike. Uvijek strpljiva, tiha i samoprijegorna trošila je svoje zadnje sile, i u danima starosti ispomagala je kod pripreme variva. Molitvom i žrtvom zauzimala se za potrebe Crkve, našega naroda i naše Provincije.
Iz njezine obitelji za njom je došla u samostan i njezina mlađa sestra, sestra Javorka. Kasnije i dvije nećakinje: s. M. Domina i s. Valerija. Jedan nećak je svećenik, franjevac trećoredac.
Lako je povjerovati da je sestra Benediktina svojim molitvama, primjerom i žrtvom doprinijela tomu da su se oni odazvali Božjemu pozivu i do danas ustrajali na započetom putu potpune predanosti Bogu.
Sestru Benediktinu pamtimo kao dušu žrtve i molitve, dosljednu u predanosti, tihu, jednostavnu, skromnu, uvijek vedru i nasmiješenu, unatoč velikim zdravstvenim teškoćama.
Zračila je mirom i blagošću, ali i jasnoćom i odlučnošću. Ona je doista znala komu je povjerovala i komu je predala svoj život, čvrsto oslonjena na Božje vodstvo. Stabilna, samozatajna, pobožna, marljiva, velikodušna, vjerna i strpljiva. Bila je potpuno u službi Raspetomu, potpuno u službi svojoj zajednici. Uspijevala je u Križu pronaći odgovor na sva pitanja i izazove svakodnevice. Svoj optimizam prenosila je na druge.
Kao što se suncokret okreće za suncem, i sestra Benediktina se, snagom Duha Svetoga, okretala svojemu Bogu, Suncu koje ne poznaje zalaza. Ustrajno je upijala njegovu svjetlost i snagu. Ta svjetlost neka joj svijetli sada i u svu vječnost, da u tom svjetlu zasja njezina prava ljepota i veličina.
s. M. Jacinta Mandura

s. Beata, Apolonija Hokman

 

Rođena 29. prosinca 1932.
Prvi zavjeti 8. rujna 1953.
Umrla 4. studenoga 2008.
Blagdan Svih svetih, Dušni dan i mjesec studeni vrijeme je kada na poseban način ulazimo u tajnu općinstva svetih i molimo za one koji su pred nama pošli u vječnost. Pri tomu dublje razmišljamo o vlastitom životu i o času smrti, tom sudbonosnom trenutku susreta s Kristom - koji je Život i Uskrsnuće naše.
Ovu je istinu naša draga sestra Beata rano spoznala i na ovaj se susret cijeli život pripremala, hodeći s upaljenom svjetiljkom, poput mudre djevice očekujući Zaručnika. Vjerujemo da je već ušla u zajedništvo svetih i izabranih Njegovih.
Početkom listopada 2008.. (5. 10.) doživjela je sestra Beata moždani udar. Nakon liječenja na neurologiji u bolnici Rebro u Zagrebu, premještena je u lječilište Lipik na rehabilitaciju. Unatoč brizi i zauzetosti zdravstvenoga osoblja, nije bilo vidnoga poboljšanja. Naprotiv, stanje je postajalo sve ozbiljnije. U dogovoru s liječnicima za nekoliko dana trebala je prijeći na bolesnički odjel provincijalne kuće u Đakovu. Međutim, to nije dočekala jer je samo dan nakon dogovora, okrijepljena svetim sakramentima umirućih, okružena ljubavlju i blizinom svoje mlađe sestre, naše s. Blažene, svoju plemenitu dušu blago predala Gospodinu.
Sestra Beata Hokman rođena je 29. prosinca 1932. godine u mjestu Presečno kao deseto dijete u obitelji. Od trinaestero djece šestero je umrlo još kao novorođenčad. Već drugoga dana po rođenju, dobri otac Mirko i majka Ljubica rođ. Koren, ponijeli su djevojčicu Apoloniju na krštenje u župnu crkvu Kraljice sv. Krunice u Remetincu.
Ona sama u svojemu Životopisu naglašava kako je njih sedmero djece, zajedno s roditeljima, živjelo u ljubavi, slozi i pobožnosti tako da su uživali poštovanje cijeloga sela. Cijenili su ih kao poštenu, marljivu seljačku obitelj. Već zarana roditelji su usadili u srca svoje djece pobožnost prema Presvetomu Oltarskom sakramentu i Majci Božjoj. Redovito se zajednički molila večernja molitva u kojoj su svi aktivno sudjelovali. U obitelji se redovito čitao katolički tisak, napose glasnici i druge dobre knjige.
Kako je Apolonija već prije škole naučila sva slova, posebno je voljela sama čitati Glasnik Srca Isusova. U njemu je vrlo rano pronalazila članke koji su je oduševljavali za redovnički život. Kada je jednom u župnoj crkvi ugledala sestru sv. Križa, srce joj je zaigralo. U sebi je rekla: Pa takva sestra i ja želim biti.
Pobožna majka s ljubavlju ju je pripremala na Prvu sv. Pričest, koju prima u 10. god. života. Od tada još revnije moli i radosno sudjeluje u sv. misi. Ljepota Hrvatskoga zagorja, zeleni brježuljci okićeni voćnjacima i vinogradima te sklad u obitelji utisnuli su joj se duboko u narav i obdarili njezino biće toplinom, vedrinom i dobrotom. Bila je vedra i vesela djevojčica, rado je učila i s izvrsnim uspjehom završila je osnovnu školu. Učitelj je nagovarao roditelje da je dalje školuju. Međutim, kako su bile poratne godine, ostala je kod kuće, pomagala roditeljima i čuvala mlađu braću.
U 15 god. njezina života, kada se jedna djevojka iz susjedstva odlučila za samostan, ponovno se u njoj probudila želja iz djetinjstva i s istim je žarom samoj sebi rekla: Pa i ja želim ići u samostan. To se i ostvarilo, blagoslovom roditelja i dolaskom u Đakovo na blagdan Marije Pomoćnice, 24. svibnja 1948. god.
Već prvih dana samostanskoga života osjećala je u duši sigurnost da je na pravom mjestu. Mnogo puta životom je posvjedočila ovu tvrdnju, bez obzira na to kakve je situacije i teškoće trebalo prevladati. Od prvih samostanskih dana sve joj je bilo sveto i uzvišeno. Uvijek je zahvaljivala dragom Bogu na velikom daru svojega poziva.
Naša sestra Beata, iako krhka pojavom, imala je bogat i ispunjen život. Nakon Prvih sv. zavjeta, 1954. god., polazi u svojstvu laborantice u Vojnu bolnicu u Skopje (Makedonija). Nakon 5 godina prelazi u Dom zdravlja u Inđiji (Srbija) gdje ostaje 12 god. Od 1971. do 1989. god., dakle punih 18 godina, radila je u bolnici u St. Baru, također u laboratoriju, odakle polazi i u mirovinu. Na oproštaju s njom, progovorili su njezini suradnici: Za našu sestru Beatu znakovito je njeno ime. U prijevodu to znači blažena i ona ga s ponosom može nositi, jer za njezin rad i život divno pristaju misli umnog Vendela:“Blaženi ste kad u svakome koga susrećete možete prepoznati Boga. U vama je tad istinito svjetlo i mudrost.“ Za sve vrijeme njezina boravka imali smo osobu neograničenog povjerenja. Za laborante početnike, kao i za sve nas, uvijek dobrovoljnu i srdačnu učiteljicu. Savjesna iznad svega, bila je za nas model i standard lijepog ponašanja. U njezinu društvu nije se moglo neumjesno govoriti, već s pažnjom i poštivanjem drugoga.
Nakon umirovljenja, god. 1989., nastavila je sa svojim tihim samaritanskim radom u Đakovačkom sjemeništu gdje je preuzela brigu za blagovaonicu svećenika, profesora i bogoslova. Svoje tiho i jednostavno služenje i žrtve, koje su dio svakodnevice, osobito je prikazivala za svećenike i svećeničke kandidate da ustraju na započetom putu te da budu dobri i revni pastiri. Kraće vrijeme provela je u sjemenišnoj praonici i dvorbi bolesnih svećenika u svećeničkom domu. Nije bilo važno što je radila, u njezinu radu odsijevala je ljubav prema Bogu. Tako je jednostavno i skromno trošila svoje sile iskazujući ljubav prema bližnjima.
Zadnje dvije godine života provela je u našoj kući u Zagrebu na Vrhovcu i u zajednici na Šalati, ispomažući gdje je trebalo. Zbog svoje blagosti i vedrine bila je vrlo cijenjena i voljena u svim zajednicama gdje je živjela. Znala je ostati mirna u teškim situacijama i prilagoditi se teškim naravima. U svim mjestima i na svim dužnostima bila je požrtvovna i savjesna, prihvatila se svakog posla i vidjela je potrebe drugoga. Znala je na sebi svojstven način fino pristupiti, reći, pomoći i zauzeti se.
Pored svih aktivnosti pronalazila je vremena i za boravak do nogu Gospodinovih. Rado je molila. U njezinu su se životu skladno izmjenjivale molitva i rad, što se odražavalo u uvijek smirenom nastupu i u dobro iskorištenom vremenom. Bila je jednostavno dobra, reći će jedna sestra. Još u novicijatu zapisala je: Nadam se da ću po Njegovoj velikoj dobroti ustrajati i sretno umrijeti u svom zvanju kao Milosrdna sestra sv. Križa. Pouzdavajući se u milost Božju, ustrajala je, nada joj je ostvarena. Vjerujemo da je sretno prešla Onomu kojemu je cijeli život pripadala.
Draga naša sestro Beata, zahvaljujemo dragom Bogu na daru Tvojega života, ponosne što smo bile svjedoci Tvoje dobrote i darova koje si nesebično i jednostavno dijelila, živeći s Bogom i za Boga. Izmoli nam, po zagovoru drage Gospe, novih oduševljenih zvanja koja će ovom uznemirenom svijetu svjedočiti o ljubavi i milosrđu Oca nebeskoga.
Počivala u miru Božjemu!
s. Natalija Fadiga

s. Karmelita, Manda Tomašević

 

Rođena: 27. veljače 1945.
Prvi zavjeti: 12. svibnja 1967.
Umrla: 11. listopada 2008.
Subota je, dan posvećen Blaženoj Djevici Mariji. Neposredno prije jutarnje molitve i sv. mise, zajednica milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu prima vijest: naša s. Karmelita umrla je noćas u vukovarskoj bolnici; njenu plemenitu dušu preporučimo Gospodinu. Nevjerica. Nijemi pogledi s pitanjem: kako, zašto?
Samo nekoliko sati prije smrti s. Karmelita se nije osjećala dobro. Potražila je pomoć kod liječnice u Iloku koja ju je uputila na pretrage u Vukovar. Nakon prolaznoga poboljšanja htjela je svakako kući, no zbog upornosti liječnika zadržana je u bolnici. Ponovno joj je pozlilo. Iako su liječnici poduzeli sve što su mogli, oko 1 sat u noći bila je u dubokoj komi zbog embolije pluća. Pozvan je vukovarski župnik koji joj je podijelio bolesničko pomazanje. U 2,45 sati već je prošla kroz vrata smrti i vjerujemo da je susrela Isusa licem u lice. Umrla je u 64. god. života i 42. god. sv. zavjeta.

Pogledajmo u njezin naglo prekinuti, ali bogat i ispunjen život.
Sestra Karmelita, Manda Tomašević, rođena je 27. veljče 1945. godine u Vidovicama od oca Jakoba i majke Jele, rođ. Janjić. Krštena je istoga dana u župnoj crkvi sv. Vida.
O svojim dragim Vidovicama zapisala je: To drago seoce prostire se uz obalu Save. Skromne kuće poredane su jedna do druge. Svuda je ravnica. Zelene šume i cvjetne livade daju lijep utisak i raspoloženje. Svuda odzvanjaju radosne pjesme. Ljudi se uglavnom bave poljoprivredom. Uz mili poj različitih ptica ljudi mirno obrađuju zemlju i brinu se za svoju obitelj. Obitelji su brojne.
U jednoj brojnoj obitelji s trinaestero djece rodila se i naša s. Karmelita. Dva brata i četiri sestre umrli su u ranoj dječjoj dobi. Od sedmero živih, osim s. Karmelite, još dvije sestre postale su sestre sv. Križa: s. Alojzina i pok. s. Konzolata. Brat Franjo postao je franjevac u Provinciji sv. Ćirila i Metoda. U užoj obitelji ima više svećeničkih i redovničkih zvanja.
Otac je umro naglo od upale pluća kada je Manda imala 5 godina, a najmlađi brat 3 god. Ona kaže: Tata je često glasno molio sv. Krunicu, a ja sam mu odgovarala. Nestrpljivo sam čekala kad će tata završiti da se idem igrati. Bolovao je samo par dana. Nisam mogla zamisliti da će tata umrijeti. Ipak se to dogodilo. Majka nas je nastojala kršćanski odgojiti. Iako mali, morali smo raditi sve poslove. Stariji su išli u polje. Mlađi braco i ja čuvali smo stoku. Bilo nam je više puta teško i dosadno, ali nas je mama brzo razveselila i oduševila za rad. Navečer bi nas pitala jesmo li se molili. Uvijek nam je govorila: Vi se morate više moliti jer imate vremena. Oni ljudi koji rade ne mogu se tako moliti kao vi. Dobra mama nam je često pričala o pastirima iz Fatime. I mi smo nastojali da kod stoke izmolimo sv. Krunicu. Pravili smo više nakana. Svakako prva od njih bila je za naše zvanje.
Nisam mogla zamisliti ostaviti rodnu kuću i sve što mi je bilo drago. Ipak sam u duši osjetila neku neodoljivu čežnju za Isusom. Za svoje zvanje zahvaljujem Majci Božjoj i sv. Alojziju. Njima u čast obavljala sam mnoge pobožnosti.
Svojoj majci zahvaljujem jer je svojim primjerom i poukama mnogo utjecala na mene. Već od djetinjstva imala sam želju za samostanom. Ta želja mi se ispunila u 17. god., 1962. godine, kad sam stupila u samostan u Đakovu. To su mi bili ugodni i sretni časovi.
Za vrijeme kandidature, 1964. god., s. Karmelita polazi u Zagreb gdje završava jednogodišnji domaćinski tečaj. Kasnije, kao sestra, završit će srednju ugostiteljsku školu, kuharski smjer, što ju je osposobilo za daljnje djelovanje. Prvo radno mjesto poslije Prvih zavjeta bilo je Skoplje. U župskom domaćinstvu na Bit Pazaru (Makedonija), od 1967. do 1984. god. vodi kuhinju i ujedno vrši kroz dva mandata, službu kućne poglavarice. Nakon toga godinu dana je radila u kuhinji Franjevačkoga samostana na Trsatu. Od godine 1986. do 2001. kuha u Domu za stare i nemoćne u Germeringu, Njemačka, a zatim od 2001. do 2004. vodi kuhinju u Provincijalnoj kući u Đakovu. Posljednje mjesto njezina predanog rada za bližnje bilo je u Franjevačkom samostanu u Iloku, gdje je uz kuhanje vodila brigu i za malu sestarsku zajednicu.
Na prvi pogled, nema ništa neobično u njezinu životu. Ali jedan život potpuno predan Bogu ne može proći nezapažen i neprimijećen. Sestre, suradnici i svi koji su susretali s. Karmelitu imaju za nju samo riječi hvale. Na sve je ostavila dubok utisak i u svima ostavila trag nesebične ljubavi. Već u vrijeme redovničke formacije odgojiteljice su prepoznale njezine kvalitete i u izvještajima napisale: Odlikuje se susretljivošću, dobrohotnošću, uslužnošću. Živahna je i okretna, prijazna i spretna, savjesna kod svih poslova, napose kod kuhanja. Može se na nju osloniti.
Ovih dana i njezine susestre, sjećajući se života provedenoga s njom u zajednici, govore: bila je radosna, prijazna, dobrohotna i blaga poput majke. Uvijek spremna na uslugu i požrtvovna do krajnjih granica. Jedna od sestara za nju je posvjedočila: Kao pojava bila je nježna i krhka, ali bila je uistinu velika. Njezina volja bila je veća od njezinih moći, njezino srce veće od njezina tijela, i ruke veće od umora i napora života. Sada su se smirile u zagrljaju Isusa kojega je svim srcem ljubila.
Znala je iskoristiti svaku priliku da razveseli druge i trudila se svima udovoljiti i svima pomoći. Osoba duboke i žive vjere, otvorena za vječne vrjednote, gdje god je djelovala ostavila je duboki trag dobrote, ljubavi, ljubaznosti i jednostavnosti. Bila je u pravom smislu milosrdna sestra sv. Križa.
Nije se tužila na teškoće i nije zanijekala težinu križa koji je nosila, ali je snagu nalazila u riječima: SVE ISUSU ZA LJUBAV. To je nekoliko dana prije smrti izrekla i u razgovoru s jednom sestrom u provincijalnoj kući. Danas ove riječi zvuče kao oporuka i poruka s. Karmelite svima nama.
Pred ulazak u novicijat 1966. god. zapisala je: Poći ću još jedan korak dalje k svome cilju za kojim čeznem. Jednoga dana, ako dragi Bog da, postat ću redovnica. Želja mi je da se žrtvujem u svom zvanju do konca svog života, a to mogu samo milošću Božjom.
Sjeme njezina života palo je u zemlju dok je cijela naša Provincija, preko sestara kapitularica na Provincijalnom kapitulu, promišljala o temi Vjerne Duhu – otvorene budućnosti. Neka Gospodin po životu i smrti drage nam s. Karmelite učvrsti sve nas u vjernosti, požrtvovnosti i predanosti kako je to ona živjela. Neka izmoli od Boga nova zvanja koja će mu pripadati svim srcem, izvršavajući pritom najveću zapovijed – zapovijed LJUBAVI.
Draga s. Karmelita, hvala ti za svijetli primjer života u nesebičnom sebedarju.
Blagi Gospodine Isuse, udijeli joj vječni mir i pokoj na svome Božanskome Srcu i Srcu svoje Majke Marije, u zajednici svetih i izabranih. Počivala u miru Božjem!
s. Natalija Fadiga / s. M. Estera Radičević

s. Savina - Barbara Drempetić

 

Rođena 25. travnja 1936.
Prvi zavjeti 28. svibnja 1960.
Umrla 31. kolovoza 2008.

Okrijepljenu sv. sakramentima umirućih, u nedjelju 31. kolovoza o. g., u 16.55 sati, u bolnici „Sv. Duh“ u Zagrebu, pozvao je Gospodin u vječnost našu s. Savinu. Gospodin ju je pozvao da otpočine od svih svojih bolesti i napora koje je strpljivo nosila kroz dugi niz godina. Njezin životni put nije bio lagan. Imao je uspona i padova pa će mnogi događaji ostati tajnom i za nju, kao i za one koji su je okruživali.
Rođena je 25. travnja 1936. god. u Podgori, a krštena 29. travnja u župi Sv. Trojstva u Donjoj Stubici. U rodnom mjestu završila je četiri razreda pučke škole. Roditelji, Janko i Zora r. Balaško, živjeli su u siromaštvu, ali su svojih četvero djece odgajali u strahu Božjemu i pobožnosti.
U Barbarinoj dvanaestoj godini obitelj ostaje bez majke. Majčina smrt bila je teška i bolna kako za oca, tako i za djecu koja su ostala u velikoj tuzi i žalosti. Ubrzo nakon toga otac se ponovno ženi. Maćeha im je bila dobra, ali bez osjećaja za Boga i Božje stvari, piše Barbara u svom Životopisu. I nastavlja: Do dvadesete godine živjela sam u ludosti, u crkvu sam išla iz običaja, ali slabo radi Boga. S roditeljima sam odlazila na zabave i radila po cijeli dan na ekonomiji. Dragi Bog se ipak pobrinuo za svoju izgubljenu ovcu.
Početkom 1955. god. organizirane su u župi pučke misije. Nakon propovijedi i pouka za djevojke Barbara se češće ispovijeda i pričešćuje. U molitvi dobiva nadahnuće da pođe u samostan, što je priopćila prvo župniku. Kao mudar duhovnik župnik nije odmah pristao pisati preporuku već je odgađao nekoliko mjeseci kako bi provjerio ozbiljnost njezine odluke. Bila je ustrajna, ali je trebalo nadvladati jako protivljenje oca koji je sve poduzimao kako bi je odgovorio od njezina nauma. Čak je i govorio protiv samostanskog života, samo da Barbara ne ode. Konačno, 30. lipnja 1956. godine, u dvadesetoj godini života, dolazi ona u samostan Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovo. Kao kandidatica bila je dvije godine u Vukovaru obavljajući domaćinske poslove. Već je tu zapisala kako je držala svijeću kod jednog umirućega bolesnika, što će i kasnije rado činiti u domovima starih ili u bolnici.
Nakon Prvih zavjeta, 1960. god., poslana je za kuharicu u Nuštar. Obavljajući domaćinske poslove obići će, prema potrebi, više mjesta i zajednica: Opatija, Vukovar, Đakovo, Vinkovci, Lipik, Porat, a najduže će biti u Gorjanima. Od 2003. do 2007. god. boravila je u našoj zajednici u Krapini, kamo je došla kao teški, kronični bubrežni i srčani bolesnik.
Neke veće poslove nije mogla obavljati. Stoga je sestrama kod raznih poslova pomagala koliko je mogla, a najradije je zamjenjivala sestru u kuhinji. Riječ pomagati za s. Savinu od posebnoga je značenja, jer je uživala kada bi komu pomogla, kada bi koga na bilo koji način usrećila i obradovala. No, posebno je zavoljela Krapinu zbog omiljenoga joj apostolata u staračkom domu. Tu je ona svojim lijepim glasom započinjala pjevanje kod sv. mise u kapelici. Jako se trudila oko duhovnosti štićenika i štićenica u staračkom domu. Oduševljeno je predmolila sv. krunicu, pripremala štićenike za sakramente ispovijedi, pričesti i bolesničkoga pomazanja. Njezinim posredovanjem, a imala je u tom puno takta, oni su sakramente prihvaćali svjesno i radosno, čak i oni koji godinama nisu živjeli ni po vjeri, ni po sakramentima. Za taj apostolat imala je posebnu milost Božju, karizmu. Kada je o tomu pripovijedala sestrama, koje su s njom živjele posljednje vrijeme, oči su joj sjale od radosti.
Više puta je zbog bolesti i radi liječenja dolazila u Zagreb. Tako je u proljeće, 12. travnja 2007. god., s. Savina potpuno preselila u Marijin dom, nakon ponovnog boravka u bolnici „Sv. Duh“ u Zagrebu. Iz bolnice je došla oporavljena. Hodala je pomoću jedne štake. To što je iz bolnice došla u Marijin dom, u zajednicu bolesnih sestara, a ne u Krapinu, u kojoj je živjela zadnjih pet godina, teško je prihvaćala. No, njezino je zdravstveno stanje potvrdilo kako je to bilo ispravno i nužno rješenje.
Vremenom se uživjela i u zajednicu. Revno je dolazila na sve zajedničke vježbe i po mogućnosti marljivo čistila povrće. Tijekom svoga boravka u Marijinu domu, zbog svojih kroničnih bolesti, češće je primana u bolnicu „Sveti Duh“. Ti odlasci u bolnicu bili su za nju radosni događaji. Najbliže susestre su se tome čudile, ali bilo je tako. U bolničkoj sredini ona je s puno jednostavnosti, ljubavi i žara vršila svoju duhovnu misiju. Kod sv. mise u bolničkoj kapelici, započinjala je pjevanje, predmolila sv. krunicu. Pripremala je bolesnike za ispovijed, brinula se da se bolesnicima donese sv. Pričest i da na vrijeme prime bolesničko pomazanje. Tim radom je oduševila i liječnike, i bolničko osoblje, a posebno bolesnike. Tako je tu stekla poznanstva i ostvarila bliskost. Ona je osobno imala jako veliko povjerenje i u liječnike, i u bolničko osoblje te bolnice. Osjećala se u njihovoj sredini domaće i ugodno. Kad god bi se vratila iz bolnice, bila bi oporavljena tijelom i duhom. Znala je sa smiješkom reći: »Eto, opet su me malo pokrpali.» Svoje teške kronične bolesti podnosila je strpljivo, pa čak i vedro, predano u volju Božju.
Na blagdan sv. Klare, 11. kolovoza, u ranim jutarnjim satima s. Savini je pozlilo. Odmah je odvezena kolima hitne pomoći u bolnicu „Sveti Duh“ i smještena u intenzivnu njegu na neurološki odjel. Imala je jaki moždani udar i pala je u duboku komu. Takvo stanje potrajalo je sve do kraja mjeseca, kada je svoju dušu predala svome Stvoritelju.
Pred početak postulata zapisala je: Sveta Marijo i sv. Josipe zagovarajte me, Isuse hvala Ti za sve i vodi me, predajem se u Tvoje ruke. Vjerujemo da je naša draga s. Savina već primljena u društvo svete Obitelji, kojoj je zarana povjerila svoj život. Neka je Gospodin uvede u prostranstva svojega beskrajnog milosrđa i ljubavi. Molimo za mir i pokoj njezine duše!
s. Natalija Fadiga.

s. Hermiona - Katarina Kukuruzović

 

Rođena 29. veljače 1924.
Prvi zavjeti 26. kolovoza 1946.
Umrla 16. lipnja 2008.

U prvim satima dana 16. lipnja, na blagdan naše blažene majke Marije Terezije Scherer, svidjelo se Gospodinu u svoj zagrljaj pozvati našu dragu i dobru sestru Hermionu, u 85. godini života i u 62. godini svetih zavjeta.
Bila je svuda cijenjena kao razborita, odlučna i požrtvovna sestra. Vrlo temeljita u radu, zadovoljna u oskudici kao i u obilju, profinjena u kontaktu.
Svojom vedrinom i duhovitošću doprinosila je izgradnji zdravoga ozračja u zajednici. Bila je pobožna i dobra redovnica. Ta prava i duboka pobožnost resila ju je još od djetinjstva.
Rođena je 29. veljače, krštena na ime Katarina 11. ožujka 1924. g. u selu Gornji Vaganac, općina Ličko Petrovo Selo. Odrasla je u brojnoj i dobroj katoličkoj obitelji Nikole i Jele Kukuruzović, rođene Rukavina. Od trinaestero rođene djece, četvero im je umrlo u ranoj dobi, a Katarina je bila jedno od osmero djece koje su odgojili u pravom kršćanskom duhu.
Prvu sv. Pričest primila je u Gornjem Vagancu u drugom razredu osnovne škole i taj dan je pamtila kao najljepši u svom životu. Kao poseban događaj zapamtila je Katarina kad je u petnaestoj godini primljena u Društvo Srca Isusova. Sakrament potvrde primila je u istoj župi 1937. godine od biskupa Viktora Burića.
U Vagancu je završila četiri razreda redovne osnovne škole. Kad sestra Hermiona u Životopisu piše o svojemu djetinjstvu, rado se sjeća kako se s ostalom djecom igrala praveći oltariće. Molili su i cvijećem ukrašavali te oltariće. Spominje i to kako ju je već u ranom djetinjstvu majka učila moliti i sklapati ruke. S cijelom obitelji vodila ju je u crkvu, iako je bilo daleko. Kao i mnoga druga djeca u ono vrijeme, tako je i Katarina rasla u «zadruzi», u velikoj, združenoj obitelji. Sjeća se da su primali dosta katoličkoga tiska.
U svojemu Životopisu piše: Sve sam to rado čitala… Bila sam član Društvu mladih kruničara. Svaki mjesec sam dobila drugu deseticu za moliti. Rado sam molila. U našoj zadruzi svakog se dana tri puta glasno molilo. Rado se sjećam Euharistijskoga kongresa u Drežnik-gradu kad smo kao školska djeca išli u velikoj procesiji. Tada sam već mislila na Samostan kada sam u procesiji vidjela časne sestre iz Bihaća s crvenim pojasom i sklopljenih ruku. Mislila sam - i ja ću biti časna sestra. Ta moja želja se još više učvrstila kad su iz Vaganca dvije rođene sestre otišle u Senj u red sestara Franjevki od Bezgrešne.»
Konačnu odluku donijela je Katarina kad je njezina susjeda otišla u Đakovo u Samostan. Preko nje su se prijavile i Katarina i njezina sestrična Anka, naša s. Benicija. Brzo je iz Đakova stigao odgovor da su primljene. O samim okolnostima pred odlazak i o putu u Đakovo kasnije u svojim sjećanjima sestra Hermiona pripovijeda ovako: Rat je počeo, brat mi je prostrijeljen i umro, a mi moramo bježati pred partizanima. Kad su nas partizani zarobili i vraćali kući, kuća je prazna i opljačkana. Vojska se izmjenjivala kod kuće, kao i u cijeloj zemlji. Sestrična Anka i ja još uvijek mislimo na samostan. Sad je opet problem tko će nas pratiti za samostan? Bratić od naših očeva, koji nas je trebao pratiti, u Francuskoj je, a zbog teških prilika ne može se vratiti. Ipak je stigao krajem 1943. god. Mi smo već prikupile stvari koje smo trebale ponijeti. Jer je naša škola izgorjela, župnik ubijen, školske svjedodžbe nam je dala naša učiteljica iz sela na običnom komadu papira. Po krsne listove smo išle u Bihać kod otaca franjevaca. Odlučile smo krenuti za Đakovo 18. siječnja 1944. godine. Bila je sveta nedjelja. Prilike su se opet naglo promijenile. Naša vojska bježi, partizani ulaze u selo, a mi, vjerne svojoj odluci, odlazimo. Oproštaj u kući od roditelja, sestara i brata (a dva su već u ovom ratu pokojna). Predvečer te nedjelje uzimam svoju prtljagu i zajedno sa svojom sestričnom Ankom polazim, pa ako uspijemo do nakraj sela da prenoćimo kod Ankine sestre. I uspjeli smo. Iza ponoći opet pješke preko polja, brda i dolina do Bihaća gdje nas je dočekao moj stric, Ankin tata koji nas je dovezao na stanicu u Bihaću. U Bihaću smo 19. siječnja ušle u vlak. Prvu smo noć prenoćile u Bosanskom Novom u vlaku, jer je vlak ispred nas miniran. Drugu noć smo provele kod poznatih u Sunji, a dalje smo sve do petka navečer 23.1. 1944. do Vrpolja putovale s našom vojskom u štalama. U Vrpolju smo prenoćile u čekaonici na nekom ugljenu. Vojska je ložila peć jer je bila zima. Iz Vrpolja smo ujutro sa svojom prtljagom krenule pješke za drago Đakovo. Stigle smo oko 10 sati u naš lijepi Samostan. Tu smo prvi put vidjeli sestru sv. Križa, bila je to s. Arkanđela. Brzo je došla i draga Majka Amadeja, srdačno i majčinski nas primila, kao i sestra Sebastija koja je tada bila kod kandidatica.
U samostanu bilo mi je lijepo (…) Zbog nesigurnosti i ratnih prilika prije novicijata 1945. nismo išle kući. Naša je želja bila ostati sa sestrama pa što Bog da, makar sa sestrama stigle i u logor. Godina novicijata mi je brzo prošla. Prvi sveti zavjeti u Đakovu 26. kolovoza 1946. godine. Na svečanost mi je došla moja draga majka koja se isti dan vratila jer se još uvijek teško putovalo…
Nakon nekoliko godina samostanskoga života o s. Hermioni zapisano je ovako: Revna i savjesna na dužnosti, vrlo susretljiva i prijazna, pomirljiva i dobrohotna. Voli zajedničku molitvu, rado priznaje svoje pogreške. Njezin značaj je čvrst kao kod starijih, puno obećaje.
Kao požrtvovna njegovateljica bolesnika djelovala je sestra Hermiona u Zagrebu, na Rebru (1946.-1951.), zatim u Vojnoj bolnici u Skopju (1951.-1960.), u Prištini od 1960. sve do umirovljenja, 1981. godine. Iz Prištine premještena je u Đakovicu u Franjevački samostan na dužnost sakristanke u crkvi sv. Antuna. I u Prištini i u Đakovici vršila je i službu kućne poglavarice. S ljubavlju je služila ljudima, naučila albanski jezik i običaje, u susretima s bolesnicima, kasnije i sa štovateljima sv. Antuna, zapažala je potrebe i tegobe ljudi oko sebe i zdušno se zalagala da im olakša životno breme. Nošena misijskim duhom, prema svojim snagama, punih je 47 godina od srca služila svima. Zbog ratnih prilika na Kosovu, 1999. godine premještena je u našu kuću u Krapini. Tu se ozbiljnije razboljela pa je zbog zdravstvenih poteškoća od 2001. godine pripadala zajednici starijih i bolesnih sestara u Zagrebu na Vrhovcu.
Do zadnjega je bila spremna u svojoj zajednici s ljubavlju založiti sve svoje snage. Zajedno sa svojom sestričnom, s. Benicijom, došla je u samostan pa su i posljednje godine provele zajedno. Bez obzira na to kakvi su bili putovi kojima je koračala, milošću Božjom s. Hermiona je u svom životu otkrivala brižno vodstvo Providnosti. Voljela je svoju Liku i uvijek se jako i glasno radovala kad bi sestre o nekoj prigodi zapjevale «Oj ti vilo, vilo Velebita».
Oduševljeno je pripovijedala o rijeci Korani, vodi tekućici koja je budila život… Sada neka uživa u drugoj, vječnoj «vodi tekućici», čiju svježinu je vjerom slutila za života na ovoj zemlji.
s. M. Jacinta Mandura

S. KRISTIJANA Franciska Boštjančić

 

 

Rođena: 24. rujna 1923.g. u mjestu Videm, Slovenija
Prvi Zavjeti: 29. ožujka l944.g.
Umrla: 30. travnja 2008.g. u 17,45 sati

Četvrti dan nakon duhovnih vježbi preselila se u vječnost naša draga s. Kristijana i svojim, tako brzim odlaskom, sve nas jako iznenadila. Na sam dan završetka duhovnih. vježbi, navečer, nije se osjećala dobro. Idućih dana joj se zdravstveno stanje vidno pogoršavalo. Dana 30. travnja odvezena je kolima Hitne pomoći u bolnicu Sv. Duh. Tu je, nakon hitne medicinske obrade, smještena u sobu intenzivne njege na kirurškom odjelu. Upravo kad su je smjestili blago je u Gospodinu preminula, dan prije svetkovine Uzašaća Gospodinova. U svom životopisu napisala je kako joj je najdraža pjesma O SPASE RODA LJUDSKOGA, a posebno riječi TI VOĐ I PUT SI U NEBO. U Božjoj smo ruci, on vodi naše putove, jedna je od njenih misli nakon duh. vježbi. Gospodin je vodio životni put i naše s. Kristijane, a ona je velikodušno, potpuno i radosno predala svoju mladost i cijeli život u Njegove ruke.
Njezini roditelji, otac Antun i majka Franciska rođ. Okoren, bili su zemljoradnici. Bila je njihovo najstarije dijete od ukupno četvero: dva brata i dvije sestre. Prvu sv. Pričest primila je u trećem razredu osnovne škole, a Sv. Potvrdu poslije četvrtog razreda.
U Ponikvama su radile naše sestre u Staračkom domu i tamo ih je u crkvi susrela. U tom susretu probudila se u njoj želja da stupi u samostan Milosrdnih sestara sv. Križa, jer je od djetinjstva željela ići u samostan, samo nije znala u koji.
U samostan u Đakovo došla je 1940.g. Nakon dvije godine kandidature, 1942. g., ušla je u postulat, a 1943. g. u novicijat. Prve sv. Zavjete položila je 1944. g. i odmah otišla u Zagreb, na kliniku Rebro, gdje je radila kao instrumentarka. U posao su je uvele i poučile starije susestre i to brižno i s ljubavlju, ističe s. Kristijana u svom životopisu. Dragi Bog joj je dao izvanredne sposobnosti za tu službu. Bila je brza, spretna, savjesna, marljiva i izdržljiva, a uz to radosna i nadasve požrtvovna. Tako ju opisuju njezine najbliže susestre koje su s njom živjele na Rebru.
Odjel Torakalne kirurgije odvojio se od Opće kirurgije 1970. godine. U novootvorenu kirurgiju pošla je s liječnicima kirurzima i s. Kristijana, kao najvrsnija instrumentarka. Suradnici su je cijenili, osobito liječnici. Bila je glavna sestra instrumentarka i od drugih je zahtijevala marljivost i savjesnost u toj službi.
Njezine su se sile pomalo trošile i morala je operirati kukove. To je učinjeno u Lovranu.
Više nije mogla puno radno vrijeme biti u operacionoj sali, ali je i dalje vodila brigu i trudila se što bolje uvesti u taj posao mlađe sestre. Sama je priznala da joj je operacija kukova teško pala, jer je po naravi bila brza i teško je podnosila sporost i u hodu i u životu.
Voljela je svoju redovničku zajednicu i uvijek sudjelovala u svim aktivnostima, napose u svemu što je doprinosilo radosti i veselju u zajednici. Na godišnjim odmorima na Poratu veselile su joj se domaće sestre kao i sestre «furešte». Osobito ju pamtimo po njezinoj legendarnoj predstavi saobraćajca, sa saobraćajnom palicom i zviždaljkom.
Godine1979. pošla je u mirovinu i neko vrijeme je pomagala u vrtiću u Zagrebu na Vrhovcu. Djeca su je jako voljela, a kako i ne bi kad je bila puna energije i životne radosti. No, zbog otežanoga kretanja, morala je tu dužnost zamijeniti lakšom. Tako je 1986. g. dobila dužnost vratarice na Vrhovcu. I tu se pokazala njena susretljivost prema svakome, osobito prema siromasima koji su dolazili na obrok u samostan. Godine 1995. prelazi u zajednicu Marijin Dom, također na Vrhovcu. Ubrzo se ponovno morala podvrgnuti operaciji. Nakon toga služila se štakama. U Marijinom Domu je od tada do smrti pomagala u glačaonici rublja. Još nešto treba istaknuti: marljivo je izrađivala ručne radove kačkanjem i njima mnoge obradovala. Za blagdane je znala obradovati zajednicu izradivši svakoj sestri prigodni darak.
Zahvaljujemo Gospodinu za posvećeni život naše s. Kristijane, koji je bio pun Božjih
darova, a ona je njima slavila dragog Boga i obogaćivala život svima oko sebe. Neka i nama njezin primjer bude poticaj da radosno i zauzeto služimo Bogu i ljudima kojima smo poslane.
Daruj joj Gospodine mir i radost vječnog života.
Sestre, Vrhovac

s. M. Teodozija – Marija Varzić

 

 

Rođena: 24. rujna 1923.
Prvi zavjeti: 26. kolovoza 1946.
Umrla: 09. ožujka 2008.
Prvoga dana 2008. godine stajala je sestra Teodozija na hodniku bolesničkoga odjeljenja u Provincijalnoj kući, pokraj kipa Srca Isusova, pred popisom pokojnih sestara koje su umrle 2007. godine. Zamislila se nad brojem 12 i zapitala se glasno: „Koja će ove godine biti prva?“ S. Gertruda, koja je stajala pokraj nje, odgovorila joj je: „Draga sestro Teodozija, to mogu biti ja, a možete biti i vi.“ – „Pa ja nisam bolesna!“ odgovorila je na to sestra Teodozija. A bila je teško bolesna. Toga tada nije bila svjesna. I dragi Bog je upravo nju uzeo k sebi, prvu iz naše zajednice, prvu u ovoj, Teodozijevoj godini, kada slavimo 200. godišnjicu njegova rođenja.
Sestra Teodozija rođena je 24. rujna 1923. godine u Gundincima. Krštena je sljedećega dana u župnoj crkvi, na ime Marija. Bila je najstarija od petero djece Ivana i Đurđe rođene Užarević. Prvu svetu Pričest primila je u osnovnoj školi, a svetu krizmu u 19. godini. Nakon osnovne škole ostala je s roditeljima i pomagala je oko odgoja mlađe braće i u svim drugim poslovima. Za svoje redovničko zvanje piše ovako: „Svoje redovničko zvanje imam zahvaliti svojim roditeljima i pokojnom župniku Vinku Juraniću. Oni su mi usadili u srce želju za spasenjem i strah od pakla.“ Da osigura svoje spasenje, vjerno je vršila sve vjerske dužnosti, mnogo je molila, obavila pobožnosti Majci Božjoj 15 subota i primila škapular. Kada je u Glasniku Srca Isusova pročitala da djevičanstvom poklanjamo Isusu ljiljan, poželjela je i odlučila pokloniti Isusu svoj ljiljan. Bila je uvjerena da će samo u samostanu spasiti svoju dušu.
Zbog siromaštva, a i ratnih prilika, odgađala je s odlaskom u samostan i pomišljala je i o životu u svijetu. U jednom takvom razmišljanju i dubokom unutarnjem doživljaju, pobijedio je Isus: „Tada sam odlučila da ću Isusu svoju ljubav pokloniti, da ću samo Isusa voljeti.“ U samostan u Đakovo došla je 7. listopada 1943. godine, na blagdan Kraljice svete Krunice. Bilo joj je 20 godina.
Kao kandidatica završila je našu Građansku školu. Bile su teške ratne prilike. U prosincu 1944. godine vojne vlasti tražile su istočni dio samostana u Đakovu za potrebe vojske. Tada su sestre poglavarice odlučile da novakinje prijeđu u Zagreb, na Vrhovac, a kandidatice da se vrate svojim kućama dok se prilike ne srede. Kandidatice, među kojima je bila i Marija, sestra Teodozija, zamolile su majku Amadeju Pavlović, prov. poglavaricu, da ih ne šalje njihovim kućama već da ostanu u samostanu i dijele sudbinu zajedno sa sestrama. I ostale su, iako u to vrijeme nije bilo dosta ni kruha.
Prije odlaska u novicijat s. Sebastija Bering, voditeljica postulantica, napisala je u svom izvješću o Mariji: „ozbiljna, savjesna, odgovorna, puno obećava“.
Uistinu je sestra Teodozija ispunila sve što se od nje očekivalo. Poslije prvih svetih zavjeta, koje je položila 26. kolovoza 1946. godine, ostala je u provincijalnoj kući i obrađivala samostanski vrt. Nakon godinu dana premještena je u Trnavu gdje je godinama vodila brigu za naš vinograd i cijelo gospodarstvo. Jedno vrijeme bila je i kućna poglavarica. Godine 1959. položila je i vozački ispit. Bila je prva „šoferica“ u našoj Provinciji. Tu službu prihvatila je s velikim pouzdanjem u Božju pomoć. Vozila je kombi i kamion na kratkim i dugim relacijama, svuda gdje su djelovale naše sestre. U to vrijeme bilo je neobično vidjeti redovnicu za volanom. Ljudi su zastajali i čudili se. Sestra Teodozija nije se obazirala. Uvijek ozbiljna, smirena, najsabranija kada se tijekom vožnje molila glasno krunica i pjevale marijanske pjesme. I tako je uvijek sretno vozila punih 30 godina.
Kad su tjelesne sile popuštale, 1990. godine, preuzela je brigu za podrum i vino u provincijalnoj kući, kao i za lozu u samostanskom vrtu i u našoj Betaniji. Posebna ljubav bili su joj siromasi i izbjeglice u našoj kući, za vrijeme Domovinskoga rata. Isplela je mnogo čarapa i sašila mnogo toploga rublja i odijela za siromašnu djecu. S njima je i molila.
Iscrpljena bolešću i radom prešla je na bolesničko odjeljenje naše Provincijalne kuće 1999. godine. I ovdje se uključila odmah u zajednicu, šila je i krpala za sirotinju i za sestre. Mnogo je molila i žrtvovala se za kraljevstvo Božje.
U drugom dijelu svoga Životopisa, od 22. travnja 1996. godine, napisala je: „Ljubav prema Isusu pomaže mi i nosi me kroz cijeli redovnički život. Kad se pojavi sklonost prema zemaljštini, odričem se i sve darujem Isusu. Kad se pojavi odbojnost prema teškoćama, prihvaćam radi Isusa. U početku sam mislila samo na svoje spasenje, a kasnije je moja želja za spasenjem prešla i na druge. Time osmišljavam redovnički život, spasiti sebe i druge. Voljeti Isusa, pomoći i drugima da Isusa upoznaju i zavole.“
To je bila tajna njezina života, o kojoj nije govorila, ali smo je svi osjećali, tajna njezine smirenosti, požrtvovnosti i vjernosti svetim zavjetima. U svetom siromaštvu bila je prava kćerka sv. Franje, a poslušnost je cijenila iznad svega. Kad je, u zadnje vrijeme, mnogo toga zaboravljala, slušati nije nikada zaboravila. Uvijek je točno, djetinjom odanošću sve obavila što joj se reklo. Sa svojom bolešću hrabro se nosila. Svladavanje i strpljivost pripadali su njezinoj naravi. Jednostavno i skromno podnosila je bolest, bez ikakvih posebnih zahtjeva, zahvalna za svaku pažnju i pomoć. Nije dugo ležala, svega mjesec dana.
Uoči Pepelnice, 5. veljače, počela je njezina prava korizma. Nakon hitne abdominalne operacije u osječkoj bolnici, brzo je vraćena na kućnu njegu na naše bolesničko odjeljenje. Na upit kako se osjeća, odgovor je uvijek bio uvijek isti: „Dobro, ništa me ne boli.“ Na utješne riječi jedne sestre kako će biti lijepo kada dođe u nebo, odgovorila je: „I ovdje je nebo!“ Da, to je bila naša draga sestra Teodozija. Ozbiljna, smirena, uvijek sa smiješkom nosila je nebo u srcu, jer je našla smisao svoga života u ljubavi prema Isusu. S upaljenom svjetiljkom vjere, ufanja i ljubavi s bijelim ljiljanom u ruci, prešla je u nebo, na gozbu Kralja Jaganjca, posve tiho, na smiraju dana četvrte korizmene nedjelje, 9. ožujka, u 85. godini života i 62. svetih zavjeta.
Za zajednicu Milosrdnih sestara sv. Križa bila je s. Teodozija pravi Božji dar, kao što i njezino ime govori: Teodozija = Božidara. Bila je sva prožeta duhom naših Utemeljitelja. Dok zahvaljujemo Gospodinu za njezin dug i uzoran život, molimo da nam svojim zagovorom pomogne u obnovi pravoga redovničkog duha, posebno u ovoj, Teodozijevoj godini. Hvala joj za sve!
Presveto Srce Isusovo, milino sviju svetih, udijeli joj vječni mir!
s. Tihoslava Kosec

S. M. IZIDORA - Anica FILIPČIĆ

 

 

Rođena 5. lipnja 1933.
Prvi zavjeti: 13. svibnja 1957.
Umrla: 21. studenoga 2007.

Nakon duge i teške bolesti blago je u Gospodinu preminula naša draga sestra Izidora Filipčić, u Zagrebu, u bolnici „SESTRE MILOSRDNICE“, 21. studenoga 2007. na blagdan Prikazanja Marijina.
Od ranog djetinjstva bio je njezin život jedno prikazanje Gospodinu. Rođena je u mjestu Pavlovec, župa Vinagora u Hrvatskom Zagorju, 05. lipnja 1933. godine. Krštena je u župnoj crkvi u Vinagori krsnim imenom Anica.
Njezini roditelji Albert i Milka, rođ. Jug, u želji za boljim životom, odselili su u Slavoniju u Đakovačke Selce, kad je Anici bilo šest mjeseci. Obitelj je bila brojna. Imali su šest kćeri i jednoga sina, od kojih je jedna kćerkica umrla rano.
Roditelji su bili radini, skrbni i dobri vjernici. Dobro su se snašli u plodnoj Slavoniji. Otac je kupovao zemljišne parcele, djeca su rasla i pomagala roditeljima kod svih poslova. U kući se svaki dan zajednički molilo, a nedjeljom su se redali na sv. Misu u župnoj crkvi ili u katedrali u Đakovu. Tako je Anica provela sretno djetinjstvo uz brata i 4 sestre.
U osnovnoj školi primila je Prvu sv. Pričest, a sv. Potvrdu u Đakovu 1946. godine. Bila je vrlo pobožna. Posebna joj je bila radost nedjeljna sv. Misa i sv. Pričest. Kako je rasla zaokupljala ju je misao o njenu budućem zvanju. Još kao dijete susretala je naše sestre i kandidatice koje su kroz selo prolazile kolima ili pješice u Trnavu, u naš vinograd. Uvijek su veselo pozdravljale prolaznike i smiješile se, posebno djeci. Anica je poželjela da bude kao i one. Puno se molila sv. Maloj Tereziji da joj pomogne, jer je bila vrlo živa i mislila je da takva možda nije za samostan. Tri puta je hodočastila pješice u Aljmaš da joj se ta želja ostvari.
Roditelji su na to teško pristali, napose majka kojoj je Anica bila desna ruka u svemu, ali ju je podržala kad je vidjela njezinu veliku želju. Napokon je i otac pristao, Anica je primljena u naš Samostan u Đakovo 22. kolovoza 1953. godine. „Kad sam došla na samostansku portu i ugledala na vrhu skalina kip Srca Isusova raširenih ruku, ja sam bila neopisivo sretna i čvrsto sam odlučila postići što želim“, napisala je 24. kolovoza 2006. god.
Kao aspirantica ostala je u Samostanu u Đakovu i upućivala se u redovnički život i u sve kućne poslove za koje je pokazivala izvrsne sposobnosti i veliku revnost. Nakon postulata i novicijata položila je Prve sv. zavjete 13. svibnja 1957. godine.
Obdarena mnogim Božjim darovima, sposobna i vrsna u svim domaćim poslovima, mlada sestra Izidora stavila se oduševljeno na službu Bogu i bližnjemu. Prema potrebama Provincije više puta je mijenjala radna mjesta i službe. Uvijek je spremno prihvaćala promjene s pouzdanjem u Božju pomoć, pa i onda kad joj nije bilo lako.
U to vrijeme počele su naše sestre djelovati u župskom apostolatu. Tako je sestra Izidora iza Prvih zavjeta pošla u Harkanovce, gdje je dvije godine kuhala za sestre koje su djelovale u župi. Zatim je neko vrijeme vršila službu sakristanke u Osijeku. Od 1961. do 1964. bila je u službi domaćice u biskupskom domu u Đakovu, i u Zagrebu na Vrhovcu ispomagala je kod kućnih poslova. Godine 1967. polazi na Trsat u Franjevački samostan. Na novoosnovanoj filijali, preuzela je i službu kućne poglavarice u sestarskoj zajednici. Franjevačka zajednica bila je velika, kuća prometna, česti gosti, od vremena do vremena crkvene svečanosti. Ovdje su došle do izražaja sve njezine sposobnosti: radina, spretna i poduzetna, uspijevala je posao organizirati tako da je pater gvardijan bio „prezadovoljan“. Nadasve je imala osjećaj za red i čistoću. Ovdje kao i svuda gdje je djelovala, kuhinja i prostorije koje je održavala, blistale su od urednosti i čistoće.
Nakon svršene službe kućne poglavarice premještena je 1973. godine u Opatiju, na župu sv. Jakova koju su vodili oci Isusovci, i preuzela sakristansku službu. Kao i svaki drugi posao, vršila je službu sakristanke svom dušom punih 19. godina. Ulagala je veliki mar oko čistoće crkve i crkvenog ruha. Uz živo cvijeće, koje je uvijek bilo svježe na oltarima, prikazivala je i nevidljivo duhovno cvijeće samozataje i žrtvica, iz ljubavi prema Isusu na mnoge nakane. Posebno je lijepe kontakte njegovala s vjernicima i turistima koji su cijele godine posjećivali crkvu na obali. Kad je 1992. godine djelovanje sestara u toj župi prestalo, zbog manjka sestara, povukla se mirno u Provincijalnu kuću i preuzela pečenje hostija za našu crkvu i za još nekoliko župa. Od 1998. god. bila je godinu dana sakristanka u Lipiku, a zatim odlazi u našu kuću u Zagreb na Vrhovac, gdje je preuzela brigu za goste. Kad su joj sile već oslabile, ispomagala je u glačaonici rublja.
Samo dragi Bog znade koliko su je stajali česti premještaji i koliko je Božjeg blagoslova proizašlo iz napora koji je uložila. Bila je vrlo pobožna i vjerno je obavljala sve svoje redovničke dužnosti. Upravo joj je vjernost u molitvenom životu pomogla u nošenju svagdanjih križeva. Bila je vrlo brižna za sestre i suosjećala s njima u njihovim teškoćama. Sa svojom rodbinom bila je srdačno povezana, pratila je njihov život i pomagala ih savjetom, molitvom i žrtvom.
Tako su prolazili dani i godine u radosnom služenju i skrovitom životu s Isusom. Došla je i bolest. Iskustvo svoje teške bolesti opisala je 24. kolovoza 2006. godine, ovim riječima: „Zadnje vrijeme razboljela sam se i operirana sam od cca na želucu. Pod kontrolom sam liječnika. Idem na zračenje i kemoterapiju. Kad mi je malo bolje, opet se uključim u svoju dužnost. Dani brzo prolaze, lete! I tako to ide da stalno mislim na svršetak svoga života, na smrt! Pripravljam se svjesno na odlazak s ovoga svijeta, da prijeđem u vječne stanove, gdje me čeka nebeski Zaručnik i sva moja preminula rodbina i susestre redovnice. Spremna sam i ne bojim se! Uz mene je nebeska Majka Marija! Bogu hvala na sv. zvanju!“
Kao da je predosjećala što ju još čeka. Podnijela je i drugu i treću i četvrtu operaciju. Od 08. listopada o. g. sve je vrijeme provela u jedinici intenzivne njege. Smirila se u rano jutro, oko 5,40 sati, 21. studenoga. Nebeska Majka povela ju je u vječni stan, koji joj je pripravio Gospodin!
Draga naša sestro Izidora, danas na oproštaju s Tobom, zahvaljujemo Ti za primjer jednostavnog i požrtvovnog života Milosrdne sestre sv. Križa.
Posebna hvala za blagost, strpljivost i predanje kojom si primila iz ruku Božjih svoju tešku bolest! U tajni svoga trpljenja bila si suobličena Kristu Raspetom. Mi smo te pratili molitvom i klanjali se tajni KRIŽA kojim te je Gospodin obdario! Otpočini sada na Srcu Isusovu i počivaj u miru!
s. Tihoslava Košec

Sestra M. KREŠIMIRA - Marija ŽAPČIĆ

 

Rođena: 23. travnja 1928.
Prvi zavjeti: 26. travnja 1951.
Umrla: 13. studenoga 2007.

Rođena je 23. travnja 1928. u malom selu Pece, kod Budinšćine, u Hrvatskom Zagorju. Krštena je u župnoj crkvi sv. Marije u Zajezdi 24. travnja 1928. godine na ime Marija.
Njezini roditelji Josip i Dora Đopar, bili su skromni zagorski seljaci, koji su svoje dvije kćeri i sina odgajali u strogom kršćanskom duhu. Marija je u djetinjstvu bila tiha i šutljiva. Iza osnovne škole živjela je povučeno pod strogim nadzorom roditelja. Suosjećala je s njima u svim njihovim brigama. Kad je starija sestra otišla u samostan sestara Milosrdnica u Zagreb, Marija se zaposlila u Dječačkom sjemeništu u Zagrebu, a zatim na Dječjoj klinici na Šalati kao spremačica. Ovdje je upoznala naše sestre. Bila je vrlo dobra i vrijedna radnica, sretna, što je svakim danom mogla prisustvovati sv. Misi i sv. Pričesti u sestarskoj kapelici. Promatrajući život sestara rasla je u njoj sve veća želja za redovničkim životom, i to da bude Sestra sv. Križa. Puno se molila Majci Božjoj da joj pomogne. Majka Božja uslišala je njezinu molitvu, a i roditelji su je podržali u toj želji, te je Marija stupila u naš Samostan u Đakovu 11. rujna 1948. godine.
Prije odlaska u samostan p. Damjan Damjanović, franjevac, njezin duhovnik, dao je o njoj pismeno svjedočanstvo: „U svakom pogledu uzorna. Često se ispovijeda i dnevno prima sv. Pričest“. (Zagreb, 17. 3. 1950.)
Kao kandidatica provela je godinu dana u provincijalnoj kući. Prije ulaska u novicijat zapisala je u svom Životopisu: „Isuse, Marijo, uslišili ste mi svaku moju i najmanju molitvu i molbu, svaku želju. Nisi mi mogao, Isuse, ništa odbiti. Idem Isuse, samo da služim Tebi, da ljubim Tebe i da budem prava sestra sv. Križa…“ (Đakovo, 25. 3. 1950.)
U takvom raspoloženju i predanju položila je Prve sv. zavjete 26. travnja 1951. godine.
Sestra Krešimira je svoje poslanje Milosrdne sestre sv. Križa kroz cijeli svoj redovnički život provela u službi brižne Marte, djelujući uglavnom u kuhinji - bilo u državnim ustanovama, u sestarskim zajednicama ili u župama.
Iza Prvih zavjeta počela je svoje djelovanje u Srbiji u Knez-Selu, u TBC sanatoriju kod Niša u velikoj bolničkoj kuhinji. Godine 1959. nastavlja u Crnoj Gori, u Starom Baru, također u bolničkoj kuhinji, zatim u župi Gusinje, gdje je uz kuhanje preuzela i službu kućne poglavarice. Time je počelo njezino djelovanje po župama, većinom slavonskim, a i drugdje gdje je bila potreba: Županja, Privlaka, Vrbanja, Sv. Vid, franjevački samostani u Iloku i Krapini bila su mjesta njezina djelovanja, sve dok se 1989. godine nije razboljela. Poslije teške operacije došla je na bolesničko odjeljenje provincijalne kuće. Kad je prizdravila, ispomagala je u Trnavi za vrijeme velikih poslova i kuhala za sestre i radnike. Zatim je par godina kuhala i vodila domaćinstvo u župi Drenovci, odakle je ponovno došla na bolesničko odjeljenje, u Dom sv. Josipa u Đakovu. I ovdje ne miruje, iako je ustanovljena ozbiljna dijagnoza zbog slabog rada srca. Prema potrebi ispomagala je u kuhinji i kod pripremanja variva. Povremeno je zamjenjivala sestre na filijalama, osobito za vrijeme duhovnih vježbi.
Sestra Krešimira je bila jednostavna, vrlo radina i požrtvovna sestra. Voljela je svoje zvanje i svoj posao. Na svim mjestima svoga djelovanja, a prošla ih je mnogo, brižno i s ljubavlju pripremala je jelo bolesnicima u bolnici kao i župnicima, sestrama i radnicima. Nije se štedjela niti se žacala od teških i napornih poslova kojih je u ono vrijeme bilo dosta, jer su općenito bili teški uvjeti života. Bila je izvrsna kuharica i domaćica. Gdjegod je imala priliku, obrađivala je i vrt i hranila živad. Sve je to voljela i gdje je ona kuhala nije se oskudijevalo. Kuhala je vrlo tečno i rado je sestre obradovala i iznenadila ponekim jelom i načinom na koji je samo ona znala pripremiti.
Svoj rad je spajala i prožimala molitvom. To je bio njezin tihi apostolat kojim je podupirala sestre u njihovu katehetskom, orguljaškom ili kojem drugom poslu. Bila je sretna što na taj način svojim skromnim radom služi Crkvi i božjem narodu.
Na bolesničkom odjelu, kad već nigdje nije mogla ispomoći, vrijedna Marta preuzela je službu Marije i često i dugo boravila u kapelici do nogu Gospodinovih. Trpjela je strpljivo i s vjerom i iz vjere. Bila je zahvalna za svaku pomoć i pažnju u poteškoćama koje je proživljavala zbog svoje bolesti.
Jednostavna i tiha kakva je bila u životu, preselila se u Vječnost 13. studenoga 2007. godine u noći oko 21 sat, u 79. godini života i u 56. godini sv. zavjeta.
Vjerujemo da je zaslužila čuti Gospodinov poziv: „Dođi, službenice dobra i vjerna… uđi u veselje Gospodara svoga“.
Blagi Gospodine Isuse, udijeli joj svoj mir!
s. Tihoslava Košec

SESTRA NIKAZIJA VUKSANOVIĆ

 

 

Rođena: 28. 05. 1914. Semeljci
Prvi zavjeti: 21. 03. 1936. Đakovo
Umrla: 04. 11. 2007. Ingenbohl

Danas se opraštamo od jedne susestre, koja je cijeli svoj život tiho i skromno vršila svoje dužnosti i nije nikada na sebe svraćala pozornost.
Sr. Nikazija je izričito željela kratki životopis.

Rođena je 28. svibnja 1914. u Semeljcima kod Đakova, Hrvatska i odrastala je u svojem
zavičaju.
Njezino djetinjstvo spada u vrijeme I. svjetskog rata. Nakon 5 razreda pučke škole i tri razreda opetovnice pomagala je u poljskim poslovima. Kroz cijelo vrijeme školovanja molila je dnevno tri Zdravo Marije sa željom da postane redovnica. U njezinoj 20.godini ostvarla se njezina želja. Zajedno s jednom djevojkom iz susjedstva molila je u provincijalnoj kući da bude primljena i stupila je 1934. u Đakovo u naš samostan.
Iz političkih razloga nije mogla primiti teoretsku naobrazbu o njezi bolesnika. Praktično je bila osposobljena.1936. došla je kao bolničarka u Sofiju, glavni grad Bugarske. Tu je provela 13 sretnih i radom plodnih godina svoga života. Od 1949. kao strankinji njezino djelovanje nije više bilo poželjno. Granica između Bugarske i Jugoslavije bila je zatvorena. Povratak u Hrvatsku je bio nemoguć. Zahvaljujući švicarskom konzulatu i zauzetosti majke Diomire Brandenberg došla je s. Nikazija s ostalih 9 susestara na 16 dana u Rim. Ostalih 10 dana provela je u matici u Ingenbohlu.
Zatim ju je put odveo u St. Gallen, gdje je kroz tri godine radila kao sestra koja je davala narkozu. 1952. došla je u bolnicu Claraspital u Basel gdje je također radila kao sestra koja je davala narkozu, a kasnije je radila kao zdravstveni radnik.
Omiljeni posao koji je s. Nikazija radila u slobodno vrijeme, bio je oduvijek ručni rad: štikanje za narodne nošnje, a kasnije je bio njezin hobi pravljenje goblena ikona. Slike- gobleni cvijeća također su nastajale ispod njezinih vrsnih prstiju i bile su joj velika radost. Radovala se također svakom svježem buketu cvijeća. Biblija je bila njezina omiljena knjiga, a Lourdska pjesma njezina najdraža melodija.
Za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj mnogo je trpjela. Besmisleno ubijanje stvaralo je u njoj veliku bol. Molila je za svoje zemljake. Posredstvom naših hrvatskih susestara došla je jedna nećakinja s. Nikazije u Švicarsku. Posjeti rodbine bili su uvijek velika radost za s. Nikaziju, a kad je nećakinja došla u posjet, uvijek je došao i komadić domovine u bolesničku sobu s. Nikazije.

Draga s. Nikazija, nemiri u tvojoj domovini, pripravili su ti mnoge boli, ali ti si u kući matici našla drugu domovinu, za što si uvijek bila zahvalna. Zahvaljujemo i mi tebi što si nam svojim bićem i djelovanjem darovala mnogo dobra. Sada smiješ ući u mir i radost u Bogu.
Prevela: s. Angelina Samardžija

Sestra M. TIHOMILA - Ivka ĐAMBIĆ

Rođena: 10. ožujka 1911.
Prvi zavjeti: 17. ožujka 1934.
Umrla: 23. listopada 2007.

Naša sestra Tihomila, krsnim imenom Ivka, rođena je u Širokom Polju 10. ožujka 1911. godine. Krštena je u župnoj crkvi u Punitovcima 12. ožujka 1911. godine.
Potječe iz brojne i ugledne obitelji Marka i Marije rođ. Domazet. Od njihovih osmero djece ostala su na životu 4 sina i kćerka Ivka, jedinica među braćom i miljenica sviju. Rasla je u ozračju obiteljske ljubavi kojom je zračila cijeloga života. U svom Životopisu piše: „Od najranijeg djetinjstva pa sve do 17. godine bila sam pod vodstvom svojih milih roditelja, koji su bdjeli nada mnom poput Anđela Čuvara“. (6. ožujka 1933.)
Majka je čuvala svoju jedinicu od teških poslova i upućivala ju je u ručni rad, što će ostati njezin omiljeli posao do konca života. U kući se radilo i molilo. Ostala su joj nezaboravna sjećanja na dan Prve sv. Pričesti, na nedjeljne sv. Mise u katedrali u Đakovu, na dan sv. Krizme, koju je također primila u katedrali 1928. godine. Poslije osnovne škole tri godine za redom obavljala je duhovne vježbe za djevojčice i djevojke koje su se održavale u našem samostanu u Đakovu. Potaknuta duhovnim nagovorima, tišinom i šutnjom, dobila je veliku želju za samostanskim životom. Već kao dijete jako je štovala sv. Malu Tereziju. Bila je uvjerena da je po njezinu zagovoru dobila i ostvarila svoje redovničko zvanje. Roditelji su oklijevali pozitivno odgovoriti na njezinu molbu, ali kao dobri vjernici, nisu se htjeli protiviti njezinom pozivu. „Moji mili roditelji nisu mi uskratili niti jednu želju, pa niti tu.“ - piše 6. ožujka 1933.
U samostan u Đakovo stupila je 15. listopada 1928. godine. Bilo joj je 17 godina. U samostanu joj je bilo sve lijepo i sveto. Osjećala se kod kuće. Kao kandidatica završila je Građansku školu, a zatim je provela neko vrijeme u sestarskoj zajednici na Dječjoj klinici u Zagrebu na Šalati. Nakon revne bliže redovničke formacije u postulatu i novicijatu, položila je Prve sv. zavjete 17. ožujka 1934. godine.
Velika ljubav prema Isusu nosila ju je, kako u mladosti tako i u posljednjim danima života. Radosno i zauzeto djelovala je kroz cijeli svoj redovnički život u službi Bogu i bližnjemu na različitim mjestima i u različitim prilikama.
Iza Prvih zavjeta započela je svoje djelovanje u Zagrebu, na Dječjoj klinici na Šalati. Kad je 1942. godine otvorena Klinika Rebro, preuzela je službu glavne odjelne sestre na Dječjem odjeljenju. Iza rata, 1949. godine, tražile su vlasti da sve glavne sestre rade u civilu. Sestra Tihomila zbog toga daje otkaz i polazi na novoosnovanu filijalu u župu Nijemce, gdje je vodila crkveno pjevanje i odmah osnovala malu ambulantu za potrebe bolesnika.
Godine 1951. poglavari je šalju u Beograd gdje su sestre preuzele rad u Vojnoj bolnici. Uprava bolnice poslala je odmah nekoliko sestara na jednogodišnji tečaj u Zavod za Transfuziju krvi u Beogradu. Među njima bila je i sestra Tihomila. Nakon svršenog jednogodišnjeg tečaja, preuzela je rad i vodstvo u novoosnovanom laboratoriju za transfuziju krvi u Vojnoj bolnici. Bila je tako stručna da je držala seminare u bolnicama u kojima su se otvarali laboratoriji za transfuziju krvi: u Subotici, Crikvenici, Novom Sadu i Kraljevu.
Godine 1963. premještena je u bolnicu u Đakovicu na Kosovu. Velikim zalaganjem, zajedno sa sestrama, uredila je Dječji odjel i laboratorij za transfuziju krvi i organizirala rad na najvišoj razini. Liječnici su se ponosili radom sestara, jer je to bilo najbolje uređeno odjeljenje u onome kraju. U Đakovici je sestra Tihomila vršila i službu kućne poglavarice.
Kad je 1969. godine po zakonu umirovljena, vršila je službu kućne poglavarice u Prištini, u Zagrebu u Marijinom domu i u Lipiku. Svuda se trudila oko duhovnog i materijalnog dobra sestara.
Tada već željna odmora, došla je u svoju dragu Slavoniju. Od 1989. - 1991. godine boravi u Osijeku, u sestarskoj zajednici u Krbavskoj ulici. Zatim dolazi u Đakovo u Provincijalnu kuću, gdje preuzima službu vratarice, koju je, kao i sve druge dužnosti, vršila svom dušom.
U svim tim službama i mjestima ostavila je dubok trag osobe duha, dobrote i stručnosti. Fina, poduzetna i uporna, uspijevala je svladati i nemoguće prepreke, kako bi ostvarila zacrtano. Upravo začuđuje činjenica koliko se energije krilo u toj krhkoj i nježnoj osobi! Uvijek se snašla i pomogla dosjetljivom ljubavlju u konkretnoj situaciji. Svaku dužnost prihvaćala je jednostavno i radosno i uložila sve sile da je što bolje izvrši, zauzimajući se za sve potrebno, bilo u bolnici ili u sestarskoj zajednici. Time je stekla veliki ugled među suradnicima i sestrama.
Bila je vrlo disciplinirana. Uza sve ove poslove našla je i vremena za svoj omiljeli ručni rad, za vezenje. U svakoj sestarskoj kapelici, gdje je djelovala, ostao je oltarnik, trag njezinih vrijednih ruku i ljubavi prema Svetootajstvenom Isusu. U sestarskim zajednicama vodila je i crkveno pjevanje i sviranje za što je bila veoma nadarena.
Kako je rasla i razvijala se u ozračju obiteljske i Božje ljubavi od malena, iz takve zalihe ljubavi prolazila je svijetom čineći dobro svima, zračila vedrinom u svim prilikama. Nije računala na umor i žrtve. Imala je veliko pouzdanje u Boga i svjesno, do kraja života, živjela predano Njemu i bližnjemu.
Kad je 2002. godine došla na bolesničko odjeljenje u Provincijalnoj kući, bila je iscrpljena i boležljiva. Ipak se i ovdje bavila svojim omiljelim vezenjem. Poznat je njezin vez - pečki vez, kojim je izrađivala oltarnike za pojedine kapelice, za samostansku crkvu, pa i za katedralu. Bila je sretna kad je za imendane ili za blagdane obradovala sestre poglavarice ili susestre makar samo malim „tabletićem“. Vezla je do pred samu smrt. Sve slabosti i teškoće koje starost sa sobom donosi svladavala je junački. Voljela je čitati i uvijek je vrlo zanimljivo i duboko znala pripovijedati o svojim iskustvima i događajima iz života po radnim mjestima, o odnosima sa suradnicima koji su je vrlo cijenili, kao i o susretima s visokim ličnostima onih vremena. A bila su to velika povijesna vremena: proživjela je I. svjetski rat, djelovala je za vrijeme II. svjetskog rata i u teškim poratnim vremenima. Sve je prošla s velikim pouzdanjem u Božju Providnost i s puno ljubavi prema bližnjemu. Mnogo je molila i živo je pratila sve prilike u Crkvi, u svijetu i u svojoj rodbini, s kojom je bila do kraja života brižno povezana.
Kao što je u životu svjesno radila sve na slavu Božju i dobro bližnjih, vrlo jednostavno i zauzeto, tako se jednostavno i vjernički svjesno pripremala za smrt. Nije dugo ležala. Susestrama je bila vrlo zahvalna za svaku uslugu.
Dan prije smrti oprostila se i sa svojom rodbinom. Sutradan 23. listopada, oko 9 sati ujutro, dogorjela je svijeća njezina zemaljskoga života. Ušla je posve svjesno u lijepo nebo, u vječnu radost Gospodara svoga, u 96. godini života i u 74. godini sv. zavjeta.
Zahvaljujući Gospodinu za njezin dugi i uzorni život, molimo ga, da po njezinu zagovoru podari našu Provinciju novim velikodušnim zvanjima, koja će svoj poziv milosrdne sestre, poput drage sestre Tihomile, živjeti radosno iz vjere i ljubavi.
Počivala u miru Božjem!
s. Tihoslava Košec

s. M. Reginalda - Cecilija Škafar

 

Rođena: 19.11.1911.
Prvi Zavjeti: 16.10.1932.
Umrla: 02.10.2007.

Sestra Reginalda, krsnim imenom Cecilija, rođena je 19.11.1911. godine u selu Lipovci, kod Murske Sobote, u Prekmurju, Slovenija. Krštena je u župnoj crkvi u Beltincima 20.11. 1911. Njezini roditelji Mihael i Marija imali su osmero djece. Troje je umrlo u nejakoj dobi. Kao dobri vjernici odgajali su svoju djecu u pravom kršćanskom duhu, u ljubavi i strahu Božjem. Kako je otac poginuo u Prvom svjetskom ratu, malu Ceciliju uzeo je ujak k sebi. Osnovnu školu polazila je uz ljubav dobre, ali stroge ujne i uz brigu majke. U 8. godini primila je Prvu sv. Pričest s velikom radošću, a u 13. godini sakramenat sv. Krizme. I dalje je rasla u kršćanskom ozračju onoga vremena: upućivala se u sve kućne i druge poslove, vjerno je vršila sve kršćanske dužnosti, a sv. Pričest postala je za nju snaga i životna radost.
U 17. godini odlučila se za redovnički život. U to vrijeme su naše sestre djelovale u bolnici u Murskoj Soboti u njezi bolesnika. Privučene njihovim primjerom, već je više djevojaka došlo u naš Samostan iz toga kraja. Među njima bila je i njezina rođena sestra Marija, s. Ivana Šantal. Tako se i Cecilija odlučila za Sestre sv. Križa. U naš samostan u Đakovo primljena je 07. studenoga 1929.
Kao kandidatkinja bila je na filijali u Sisku gdje su naše sestre djelovale u Gradskoj bolnici. Ispomagala je u praonici i svakog tjedna bdjela je jednu noć uz bolesnike. Tako je već izbližega upoznavala život požrtvovnih i samozatajnih sestara u njezi bolesnika, u vrlo skromnim prilikama onoga vremena. Nakon redovničke formacije u postulatu i novicijatu, položila je Prve sv. zavjete 06. listopada 1932. godine.
Prije ulaska u novicijat napisala je u svom Životopisu slijedeće: „Moje zvanje je ljubav“. I ostvarivala ga je u služenju bolesnicima i svima potrebnima kroz cijeli svoj redovnički život.
Nakon Prvih zavjeta najprije je završila Bolničarsku školu u našoj kući u Zagrebu na Vrhovcu. Zatim je dvadeset godina djelovala u njezi bolesnika na Kirurškoj klinici u Zagrebu, u Draškovićevoj, i na klinici Rebro. Od 1951. godine sve do umirovljenja 1964. godine, njeguje bolesnice u Ženskoj klinici u Petrovoj u Zagrebu. Iza umirovljenja nastavila je svoje djelovanje u župskom apostolatu u Suhopolju, gdje je vršila službu sakristanke i kućne poglavarice. Zatim je godinu dana ispomagala u Franjevačkom samostanu u Đakovici, na Kosovu, a 1972. godine dolazi u Đakovo, u zajednicu starijih i bolesnih sestara, za ispomoć u njezi.
Naša draga sestra Reginalda bila je po naravi odlučna i dosljedna, vrlo požrtvovna, radina i točna. To se osobito osjetilo u njezi bolesnika, kako u bolnici, tako i u njezi i brizi za bolesne sestre. Po bolnicama, na kirurškim odjeljenjima, njegovala je uvijek teško operirane i ležeće bolesnike. Ako bi se kojim slučajem pokazala rana na tijelu bolesnika, zbog predugog ležanja, sestra Reginalda ne bi mirovala dok rana ne bi zacijelila.
Jednako je bila točna i savjesna i kod drugih poslova. Godinama je vodila brigu za kućno rublje i držala ga u savršenom redu. Kutije, koje je sestra Reginalda oblijepila i ukrasila za potrebe sestara u apoteci i na cijelom odjelu, dugo će nas sjećati na jednu dragu sestru, koja je svaki čas iskoristila za zajednicu i da druge obraduje. Imala je smisla i za humor, što je u zajednici doprinosilo vedroj atmosferi.
Uz sve te poslove, sestra je i pobolijevala. I godine su učinile svoje, noge su je ostavljale, sile su oslabile. Kad više nije mogla raditi, puno je molila i boravila uz Isusa u bolesničkoj kapelici, uvijek na svome mjestu. Dokle god je mogla, kretala se pomoću štaka. Nakon jednog pada, pred nekoliko mjeseci, nije se više dizala iz kreveta. Bila je teška bolesnica i mnogo je tjelesno i duševno trpjela. U predvečerje svoga odlaska, posve svjesna, smirena i predana, molila je sa sestrama, zahvalila im za svu dobrotu i pažnju koju su joj iskazivale i preporučila svoju dušu u njihove molitve. U ranim jutarnjim satima 02. listopada, na blagdan Svetih Anđela čuvara, smirila se u Gospodinu u 96. godini života i u 75. godini sv. zavjeta.
Otišla je i ostavila nas je jedna od naših najstarijih sestara, koja je djelovala i gradila našu povijest u danima kad je naša Provincija, bogata redovničkim podmlatkom, cvala na svim poljima naših djelatnosti, (posebno na karitativnom i prosvjetnom) kao i u danima siromaštva i snalaženja u novim vremenima. Ustrajala je do konca u svim ovozemaljskim mijenama i ostavila nam primjer jednog vjernog i jednostavnog redovničkog života.
Izgleda da je u Božjem Promislu mjesec listopad njezin mjesec. U listopadu je položila Prve sv. zavjete. U listopadu je prešla u Vječnost. Koliko je samo Krunica izmolila kroz cijeli svoj život za svoje bolesnike i za spas duša! Vjerujemo, da sada već s dragom Majkom Božjom i sa svetim Anđelima veliča Gospodina, što je pogledao na njezinu neznatnost i učinio je službenicom MILOSRDNE LJUBAVI, još više - svojom Zaručnicom!
Hvala joj za sve! Neka nam svojim zagovorom pomogne da naša Družba opet procvate dobrim duhovnim zvanjima i obnovljenom revnošću za Krista i za ljude!
Počivala u miru Božjem!
s. Tihoslava Košec

S. M. Dragomira - Ana JOVANOVAC

 

Rođena 13. rujna 1923.
Prvi zavjeti 29. ožujka 1944.
Umrla 17. kolovoza 2007.

Naša sestra Dragomira rođena je u Bošnjacima 13. rujna 1923. g. od oca Ilije i majke Katarine, rođ. Lenić. Krštena je isti dan u župnoj crkvi sv. Martina na ime Ana.
Roditelji su je brižno odgajali i posvećivali su joj puno pažnje, jer je bila najstarija od svoje braće. Provela je sretno djetinjstvo u društvu svojih malih rođaka - vršnjaka i vršnjakinja, jer je s roditeljima živjela u zadruzi, kako je to bio običaj u ono vrijeme. Nezaboravne su joj ostale uspomene na taj život, ispunjen lijepim doživljajima. U ljeti bi na stanu u polju djeca čuvala živad, igrala se i trčala poljima, a nedjeljom bi odlazili kući na sv. Misu, što su jedva čekali.
U školu je pošla sa 7 godina. Iz toga doba najviše se sjeća Prve sv. Pričesti, koju je primila 31. svibnja 1931. godine. Sv. Potvrdu primila je iste godine.
Pri kraju drugog razreda, iza djedove smrti, raspala se zadruga, braća su se podijelila. U svom Životopisu piše s puno poštovanja o svojim roditeljima, „da su bili složni i veseli, visoko cijeneći zajedničku molitvu“. Za majku posebno ističe „da je bila žena velikog srca, koja je svima pomagala i za sve se žrtvovala“. Sve ovo djelovalo je pozitivno na njezin odgoj i rast u ljudskim i kršćanskim vrijednostima koje je od malena upijala.
Vrlo rano razmišljala je o redovničkom pozivu, koji se godinama učvršćivao u susretima sa sestrama i kandidaticama iz Bošnjaka, koje su dolazile kući u posjet svojima. Kad su rođene sestre, s. Sofija i s. Borislava, kao kandidatice došle kući, nije više mogla izdržati: „Upravo sam osjećala da me nešto tjera iz svijeta“ - napisala je u svom Životopisu.
U Samostan u Đakovo došla je 04. rujna 1938. godine, u 15. godini života. Kao kandidatica završila je našu Građansku školu u Đakovu. Prije novicijata napisala je: „Žarko želim zadobiti taj plemićki naslov - SESTRA SV. KRIŽA - kao što se sv. Terezija ponosila svojim - OD MALOGA ISUSA-! Molila je Gospodina da ta čežnja u njoj nikad ne ugasne i jako se pouzdavala u Božju pomoć.
Nakon završene formacije u postulatu i novicijatu, položila je velikim žarom Prve svete zavjete 29. ožujka 1944. godine.
Svoje redovničko poslanje započela je u Dječjem obdaništu u Belišću, kao pomoćnica u odgoju djece. Ovdje je ostala samo godinu dana, jer je 1945. godine, u teškim poslijeratnim prilikama, redovnicama bio zabranjen odgojni rad s djecom. Otada su mjesta njezina djelovanja bila mnogobrojna i službe raznolike. Jedno vrijeme radila je u Samostanu u paramentu, zatim je bila sakristanka u katedrali, a od 1963. do 1969. godine bila je zaposlena u Biskupskom ekonomatu u Đakovu.
No, najveći dio svoga redovničkog djelovanja provela je u župskom apostolatu kao katehistica, uključujući se i u sve druge poslove. Bošnjaci, Nuštar, Ivankovo, Županja, Lipik bila su mjesta njezina plodnog katehetskog djelovanja od 1948. - 1990. godine. Znala je s puno pedagoškog takta, s ljubavlju i oduševljenjem u dječja srca usađivati vjerske istine. Svuda je bila fina, tiha, predana poslu i dobrodošla gdjegod je trebalo. U više mjesta bila je i kućna poglavarica.
Jedna od njezinih bivših učenica izrazila se o njoj ovako: „Bila je drugačija od svih, uvijek profinjena, blaga, uvijek vedra. Imala je smisla i strpljivosti za rad s mladima. Nikada je nisam vidjela nervoznu, naglu. Znala je svakoga ispričati, opravdati, utješiti“. Jedan od svećenika rekao je: „Ovakvih redovnica mi trebamo“. Njezina rodbina također svjedoči: „Uvijek je imala lijepu riječ za svakoga, s interesom je pratila sve što se događalo u obitelji, tješila, bodrila i za sve naše potrebe molila“.
Godine 1990. bila je premještena u Vinkovce. Ovdje je strpljivo i predano ispomagala kod kućnih poslova, jednako raspoloživa za potrebe Provincije.
Nakon dugog i požrtvovnog djelovanja snage su oslabile. Godine 1996. došla je na bolesničko odjeljenje u Provincijalnoj kući. Dokle god je mogla ispomagala je kod raznih službica i izrađivala ručni rad. Mnogo je čitala u slobodno vrijeme i s puno interesa pratila sve događaje u Crkvi, Domovini i u svom rodnom mjestu. Sve je duboko i uzbudljivo doživljavala. Svi ćemo dugo pamtiti žar kojim je pričala o svom hodočašću u Sv. Zemlju. O tome je napisala i putopis. Mnogo je molila za sve, posebno za svoju dragu Hrvatsku domovinu.
Bila je dobra i samozatajna bolesnica. Kretala se pomoću štaka dokle god je mogla. U kapelici i na koru imala je svoje mjesto. Raspeti joj je ulijevao snage. Nije dugo ležala. U zadnjim danima njezine životne borbe bili su uz nju njezina mlađa rođena sestra i brat s kojima je bila kroz cijeli život posebno povezana.
Raspeti Spasitelj uslišao je njezinu molbu: „da mu pripada svim srcem u zajednici Milosrdnih sestara sv. Križa“. Umrla je smireno u petak, 17. kolovoza, kada je cijela zajednica bila sabrana na molitvi i klanjanju u crkvi, pred Križem Kristovim.
Dok molimo za pokoj njezine plemenite duše zahvaljujemo posebno Gospodinu za primjer njenog dugog i vjernog redovničkog života, za njezino trajno oduševljenje i ljubav prema sv. zvanju i za ponos kojim je cijeloga života nosila „plemićki naslov“ Sestra sv. Križa.
Na dan ukopa svoju su zahvalnost za duhovnu pomoć kojom ih je podržavala, pokazali svećenici, brojna rodbina i župljani iz Bošnjaka, kao i oni s kojima je surađivala, -koncelebriranom sv. Misom- i prisutnošću na sprovodnim obredima.
Vjerujemo da ju je Gospodin već pribrojio neizmjernom mnoštvu svetih djevica koje prate Janje kud god ono ide! (Otkr. 14,4)
Počivala u miru Božjem!
s. Tihoslava Košec

S. M. Adelka - Marija Matoković

 

Rođena: 1. veljače 1920.
Prvi zavjeti: 17. ožujka 1941.
Umrla: 7. kolovoza 2007.

Naša sestra Adelka rođena je uoči blagdana Svijećnice, 01. veljače 1920. godine u Marjančacima, filijali župe Valpovo. Isti dan je krštena u župnoj crkvi Bezgrješnog Začeća BDM. Na krštenju je dobila ime Marija. Tako će od prvoga dana svoga života, sve do dana svoje predane smrti živjeti u Božjem svjetlu, pod Marijinom zaštitom.
Njezini roditelji, Jozo i Reza, r. Arnaut, kao dobri vjernici, odgajali su svoje četiri kćeri u iskrenoj pobožnosti i ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Uz svoje roditelje i sestrice imala je Marija sretno djetinjstvo. U svom Životopisu posebno se sjeća, kako ju je majka pripremala na Prvu sv. Pričest i kako je taj dan bila posebno radosna. Od Prve sv. Pričesti išla je češće na sv. Pričest, a kad je odrasla, svake nedjelje. Sv. Potvrdu primila je na Duhove 1936. godine.
Još kao dijete vidjela je Marija u svom selu redovnice, te se i u njoj probudila želja da i ona, kad odraste, bude časna sestra. S godinama će ta želja u njoj sazreti do konačne odluke, koju je, nakon žarke molitve Duhu Svetome, napokon učinila pod jednim duhovnim vježbama, (koje je obavila) u našem Samostanu u Đakovu. Upravo je navršila 17 godina. Odluka je bila čvrsta i stalna. Marija je stupila u Samostan u Đakovu 01. prosinca 1937. godine.
Vrijeme kandidature provela je na Dječjoj klinici u Zagrebu. Ovdje je izbliza upoznavala svoje buduće poslanje i izgrađivala se na primjerima požrtvovnih i dobrih sestara. Nakon redovničke formacije u postulatu i novicijatu, sva sretna i zadovoljna, položila je Prve svete zavjete 17. ožujka 1941. godine.
Svoje poslanje Milosrdne sestre sv. Križa započela je sestra Adelka u njezi bolesnika u Zagrebu, na Očnoj klinici, i nastavila u bolnici u Vinkovcima. Od 1945. godine djeluje kao röntgen-tehničarka u Zagrebu - Draškovićeva klinika, u Vojnoj bolnici u Nišu, u Pakracu i u Srijemskoj Mitrovici u dva navrata, najdulje od 1961. - 1989. godine. Ovdje je vršila i službu kućne poglavarice. U službi bolesnika bila je vrlo požrtvovna i milosrdna, a prema suradnicima taktična i miroljubiva.
Od 1945. godine nastupila su teška vremena za našu Provinciju: otkazi u bolnicama u Hrvatskoj, otvaranje radnih mjesta u Srbiji i otvaranje župskog apostolata u našoj Biskupiji. Draga sestra Adelka bila je po naravi vrlo prilagodljiva, susretljiva i vedra, lijepo je pjevala, te je naučila i svirati. Stoga je, prema potrebama Provincije, jedno vrijeme ispomagala i u župskom apostolatu (1951.-1956.). Za cijelo vrijeme svoga djelovanja u Srijemskoj Mitrovici kao röntgen-tehničarka u bolnici, vodila je pjevanje i svirala u sestarskoj kapelici. Često je uzveličala službu Božju i svojim solo pjevanjem, posebno u čast Majci Božjoj. Tako je naša draga sestra Adelka sve svoje sposobnosti i darove upotrijebila na slavu Božju i dobro svih kojima je služila.
Kad je 1989. godine bila umirovljena u Srijemskoj Mitrovici, preuzela je službu kućne poglavarice u našoj kući u Slavonskom Brodu. Ispomagala je sestrama u svim poslovima i majčinski se brinula za sve njihove duhovne i materijalne potrebe. Bila je najsretnija kad su sestre bile zadovoljne.
Kao osoba živjela je predano u volju Božju i s velikim pouzdanjem u njega, te je kroz sve godine svoga života odražavala smirenost i radost u obavljanju svojih dužnosti i odnosu prema drugima. Tako je predano prihvatila i slabljenje svojih fizičkih sila i bolest koja ju je dovela na bolesničko odjeljenje u Provincijalnoj kući u studenom 1993. godine.
Ovdje je provela 14 godina, pomažući koliko je mogla, jedno vrijeme i kod ručnog rada. Imala je mnogo srca za male potrebe sestara i nastojala im je pomoći svojim uslugama. Ove godine teško se razboljela. Nakon povratka iz osječke bolnice, nije se više oporavila. Iscrpljena i vrlo bolna, zadnje dane svoga života provela je tiho i šuteći. U vjeri i sjedinjenju s trpećim Spasiteljem prikazivala je svoje patnje za velike potrebe Crkve i svijeta. U toj vjeri i nadi preselila se u Vječnost 07. kolovoza 2007. godine, u devetnici za blagdan Velike Gospe.
Naša draga sestra Adelka, vjerna karizmi Milosrdnih sestara sv. Križa, kroz cijeli svoj redovnički život činila je djela milosrđa, uvijek radosno i s ljubavlju. Vjerujemo i nadamo se, da je po Marijinu zagovoru, koju je posebno štovala, pridružena zajednici Svetih, koji su vršili djela MILOSRĐA. Jer „Blago milosrdnima, oni će milosrđe postići!“ (Mt. 5,7)
Blagi Gospodine Isuse, udijeli joj pokoj vječni!
s. Tihoslava Košec

Sestra ALFONZA - Marija Prepunić

 

Rođena: 09. travnja 1937.
Prvi zavjeti: 12. svibnja 1966.
Umrla: 22. srpnja 2007.

Naša draga sestra Alfonza rođena je 09. travnja 1937. godine u Gašincima kod Đakova. Krštena je 10. travnja iste godine u župnoj crkvi sv. Mihaela Arkanđela u Drenju. Na krštenju je dobila ime Marija.
Rođena je u obitelji s osmero djece: tri brata i pet sestara, od kojih su se dvije posvetile Gospodinu u redovničkom staležu: naša s. Alfonza i s. Flavija u Družbi sestara Srca Isusova.

Otac Blaž i majka Ana, zemljoradnici, brinuli su se za djecu u skromnim prilikama, kolikogod su mogli.
Prvu sv. Pričest primila je Marija u trećem razredu osnovne škole, a sv. Potvrdu 1946. godine. Sa svojom braćom i sestrama rasla je pomažući roditeljima u svim poslovima, osobito u polju.
U svom životopisu spominje da je bila uporna djevojčica. Ova njezina karakterna crta pratit će je cijeli život, i pomoći će joj da postigne ono dobro koje je željela, a vruće je željela postati redovnica. Zbog toga se zaposlila u samostanskom vrtu, da bude barem u blizini sestara. Ovdje sam imala prilike vidjeti pojedine duše koliko se žrtvuju i rade za dobro bližnjega i cijele zajednice. Bilo je vrijeme da se i ja odlučim, napisala je u svom Životopisu. Zbog njezine požrtvovnosti i odanosti, bila je nakon tri godine, na vlastitu molbu, primljena u Samostan, i to na blagdan Gospe Snježne, 05. kolovoza 1961. godine.
Kao redovnička pripravnica završila je Domaćinski tečaj u Zagrebu, na Vrhovcu. Kako je pokazivala najviše sklonosti za rad u vrtu, vršila je tu službu vrtlarice kroz cijeli svoj radni vijek u poslušnosti i ljubavi. Bila je vrlo požrtvovna, marljiva i pouzdana.
Snabdijevala je zajednicu svakovrsnim povrćem, a i građani su osjetili blagodat njezinog vrta. Voljela je zajednicu i sestre, uključivala se i u druge poslove kadgod je mogla, osobito kod pranja rublja. Uz to je puno i rado molila.
Iscrpljena radom počela je pobolijevati. Doživjela je manji moždani udar. Nakon oporavka opet se vratila u vrt. Bolest je ipak napredovala te se 29. travnja 2004. godine morala oprostiti od svoga vrta i otišla na bolesničko odjeljenje u Provincijalnoj kući.
Ovdje je nastavila život trpljenja, molitve i predanosti u volju Božju. Kao dijete radovala se svakom susretu sa sestrama i s rodbinom. Zadnjih dana, posve nemoćna, okružena brigom i ljubavlju sestara njegovateljica i svoje rođene sestre Flavije, smireno je čekala dolazak Gospodinov.
Posve tiho ugasila se svijeća njezina života u nedjelju 22. srpnja u 6,15 sati ujutro u 71. godini života i 42.g. svetih zavjeta.
Ovih dana slušali smo Riječ Božju: „Slavim te, Oče,Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima“. (Mt. 11,25.)
Jedna od tih „malenih“ bila je i naša draga sestra Alfonza. Ona je razumjela ove Isusove riječi i svoj apostolat Milosrdne sestre svetoga Križa ispunila posve skromno u služenju zajednici, iz ljubavi prema dragom Bogu, za spasenje svijeta.
Hvala Ti, draga naša sestro Alfonza, za sve!
Blagi Gospodine Isuse, udijeli joj svoj mir!
s. Tihoslava Košec

Sestra M. LJUBICA - MARIJA ŠANTEK

 

Rođena: 6. siječnja 1928.
Prvi zavjeti: 20. travnja 1950.
Umrla: 11. svibnja 2007.

U Zagrebu, u Marijinom domu na Vrhovcu, prestalo je kucati plemenito i milosrdno srce naše drage sestre Ljubice Šantek. Okružena pažnjom i ljubavlju sestara prešla je u Vječnost 11. svibnja 2007. godine, u 80. godini života i u 58. sv. zavjeta.
Sestra Ljubica je rođena 06. siječnja 1928. godine u mjestu Ključ - općina Novi Marof, u Hrvatskom Zagorju. Krštena je 08. siječnja 1928. godine u župi Blažene Djevice Marije u Remetincu, na ime Marija. Bila je prvo od sedmero djece Martina i Jelene, rođ. Rabuzin, koji su živjeli uzornim kršćanskim životom. Tako su i odgajali svoju djecu.
Marija je u drugom razredu osnovne škole s velikom radošću primila Prvu sv. Pričest.
Obitelj je svake godine hodočastila u proštenište Majke Božje Bistričke. Tamo je Marija vidjela redovnice i već kao dijete dobila je želju da i ona pođe u samostan. Bila je vrlo plaha djevojčica, šutljiva i posebno vezana uz majku, te je dugo i tiho nosila tu želju u srcu. Tek kad je primila sakramenat sv. Potvrde 1947. godine, odlučila se konačno za samostan Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu, gdje je već bila njezina teta, već pokojna s. Pulherija. Uz tešku privolu majke, kojoj je bila desna ruka u odgoju mlađe braće i u kućnim poslovima, stupila je u naš samostan u Đakovo 01. srpnja 1947. godine u 19. godini života. Iz njezine bliže rodbine u naš Samostan došle su još 4 rođene sestre.
Vrijeme kandidature provela je u Đakovu i u Vukovaru, gdje je u tadašnjoj našoj bolnici, završila 6-mjesečni tečaj za njegu bolesnika. Prve sv. zavjete položila je 20. travnja 1950. godine u Đakovu.
Sestra Ljubica je bila osposobljena za samaritansku službu, te je već drugi dan nakon Prvih zavjeta otputovala u Skoplje, gdje su naše sestre u siječnju preuzele njegu bolesnika u Vojnoj bolnici. Sestra Ljubica bila je namještena na Internom odjeljenju. Sestre su djelovale u vrlo skromnim uvjetima. Mlada sestra Ljubica se razboljela i dva puta liječila u Knez Selu. Oporavljena, vraćala se bolesnicima i nastavila svojim požrtvovnim radom sve do 1968. godine, kad su prema Ugovoru i zadnje sestre napustile rad u Vojnoj bolnici.
Tada je sestra Ljubica, na molbu liječnika, nastavila svoje djelovanje u Državnoj bolnici na Onkologiji, također u Skoplju. Tu je razvila svoj tihi i blagoslovni apostolat milosrdne sestre sv. Križa. Kroz punih 18 godina radila je u previjalištu, na odjelu, a i privatno, po kućama, u vrijeme i u nevrijeme, kad god je trebalo. Nježno i strpljivo, poput samilosne Veronike, ispirale je, čistila i zavijala rane teškim bolesnicima i činila im usluge koje nitko drugi nije mogao. Suosjećala je s njima, podržavala u njima optimizam i ulijevala im nadu. Nastojala je da niti jedan vjernik-katolik ne umre bez utjehe vjere. U tome je bila vrlo domišljata, jer je u ono vrijeme bilo teško dovesti svećenika u bolnicu. Kad je dolazila kući, sestrama bi plačući pripovijedala o posebno teškim bolesnicima, odlazila u kapelicu pred kip Bezgrešne Djevice, vapila za njih i stavljala njihove patnje u njezino majčinsko Srce i Isusove rane. Tako je naša skromna sestra Ljubica, poput cvijetka čije je ime nosila, mirisom svoga požrtvovnoga rada bila poznata po cijelom Skoplju i okolici. Bila je za njih druga Majka Terezija.
Dugo je radila sama od sestara na tom odijelu. Kad je nakon 33 godine svoga djelovanja u Skoplju, ispunila sve uvjete za mirovinu, nisu je htjeli nikako pustiti s radnog mjesta. Uprava bolnice htjela ju je silom zadržati. Međutim, sestra Ljubica, već fizički iscrpljena, ustrajala je u svojoj molbi. Dana 01. siječnja 1983. godine polazi u mirovinu u Zagreb, u zajednicu sestara u Marijinom domu.
Još jednom je sestra Ljubica, nakon sedam godina, poslovno došla u Skoplje. Čim su na Radiološkom institutu saznali za njezin dolazak, svi su je željeli vidjeti. Kad je sa sestrom Aleksijom došla na Institut u dogovoreno vrijeme, dočekao ju je sav personal. Svi su je srdačno pozdravljali sa suzama radosnicama u očima. Nakon kratke uzbudljive šutnje, čuo se jaki glas: „Sestra Ljubice, ima Gospod, ima Gospod!“ Glavna sestra protumačila je te riječi, a to je, da su svi željeli samo još jednom vidjeti sestru Ljubicu. Mislili su da to nije moguće, ali dragi Bog - Gospod je učinio i nemoguće mogućim. I ovaj nam podatak govori o tome, što je sestra Ljubica značila za bolnicu u Skoplju.
Sestra Ljubica je u mirovini na Vrhovcu provela 24 godine. Kad je došla iz Skoplja, bila je fizički i psihički iscrpljena. Nakon liječenja i odmora, nastavila je opet samaritansku službu u dvorbi bolesnih sestara u Marijinom domu. I to svom dušom. Hrabrila je sestre riječima: „Isusu za ljubav! Zajedno ćemo moliti i trpjeti poput Isusa na Križu“.
U zadnje vrijeme primjećivala je znakove svoje teške bolesti, ali se nije na to obazirala. Početkom ožujka naglo joj je pozlilo. Hitno je prevezena u bolnicu. Izvršena je operacija i ustanovljena neizlječiva bolest (CA žući i gušterače). Poslije operacije se osjećala bolje, te je poslana na kućnu njegu. Zatim se njezino stanje naglo pogoršalo i više se nije oporavljala. Posve svjesna spremala se tiho i predano za dolazak Gospodinov. Ispaćena bolešću, neprestano je ponavljala svoju životnu lozinku: „Isuse, Tebi za ljubav!“
Iz ljubavi je živjela, iz ljubavi je služila bližnjima, iz ljubavi je umirala!
Taj dan, 11. svibnja bio je petak, dan, kad se mi sestre sv. Križa, posebno klanjamo KRIŽU našega Gospodina. Bilo je lijepo i sunčano poslije podne u 14 sati, kad je naša draga sestra Ljubica zauvijek zaklopila svoje zemaljske oči i ugledala sve križeve i patnje ljudi, kojima je služila, kao i svoj vlastiti životni križ, obasjane uskrsnim sjajem, u Suncu, koje ne zalazi. Vjerujemo da ju je Uskrsli Gospodin već okrunio krunom MILOSRĐA, jer on je rekao:
„Blago milosrdnima, oni će milosrđe postići!“ (Mt. 5,7)

Draga naša sestra Ljubice! Dok zahvaljujemo dragome Bogu za Tvoj bogati život, ispunjen djelima ljubavi, zahvaljujemo i Tebi za primjer prave milosrdne sestre sv. Križa.
Izmoli i nama, da i mi u ovo naše vrijeme razumijemo i uzljubimo KRIŽ, te u duhu vjere i nade živimo karizmu milosrdne ljubavi!
s.Tihoslava Košec

s. M. VITOMIRA – Anđela BRADARIĆ

 

Rođena 5. rujna 1914.
Prvi zavjeti 17. kolovoza 1935.
Umrla 26. travnja 2007.

S dragom sestrom Vitomirom odlazi u Vječnost veliki dio povijesti naše redovničke Provincije. Rođena početkom 1. svjetskog rata, doživjet će i preživjeti 2. svjetski rat, zatim Domovinski. Tako od rata do rata teče njezin život, a ona u vjeri i nadi prihvaća svoje dane teške i manje teške, svjesna da su joj dar Očev i izraz Njegove ljubavi i dobrote. Iz toga stava izvire njezina vedrina, želja da učini nešto dobra i lijepa na slavu Božju, za dobro bližnjega. U tome je pravcu usmjeravala svoje djelovanje i trenutke darovane joj u vremenu. Kroz njih je prolazila poput sunčane zrake, a to znači: obasjati, ogrijati i vratiti se svom Izvoru, Vječnom Suncu.
Sestra Vitomira bila je poznata kao savjesna i uredna osoba pa je tako napisala i svoj Životopis. Rođena je 5. rujna 1914. u selu Kotlenice, u blizini Klisa, jake utvrde za obranu grada Splita s kopnene strane. Krštena je uoči blagdana Male Gospe 07. rujna u župnoj crkvi svoga rodnog mjesta na ime Anđa. Potječe od oca Marka i majke Kate r. Punda, revnih katolika. Imala je šestero braće, od kojih su trojica rano umrla, i jednu sestru. U vremenu kada je trebala krenuti u školu, roditelji su se s djecom doselili u Đakovo. Primljena u 1. razred osnovne škole, našla se među djevojčicama koje su poučavale naše sestre. Dječake su poučavali učitelji. U osmoj godini primila je Prvu sv. Pričest, a u 13. sv. Potvrdu. U vremenu osnovnog školovanja bila je članica podmlatka „Marijina kongregacija“. Iza navršene 10. godine života umire joj dobri otac, a slijedeće godine neprežaljena majka. Rodbina preuzima brigu za siročad. Anđela nastavlja školovanje u samostanskoj Građanskoj školi. Kao što je promatrala rad i stil života svojih učiteljica u osnovnoj školi, to isto čini i u građanskoj. Sve više želi pridružiti im se. U Životopisu čitamo: „U samostan sam stupila s 15 godina, godine 1929.“ Nakon osnovnog uvođenja u redovnički život, poslana je u Osijek, gdje je u Pejačevićevoj ulici s. Cecilija s pomoćnim sestrama vodila dječje zabavište, tj. vrtić, i postizavala zapažene rezultate na raznim nastupima. Sestra Vitomira bila je oduševljena njezinim radom, tako da, među ostalim, bilježi: „Za zlatnu Misu Svetoga Oca Pija XI. s. Cecilija pripravila je pedeset malenih zabavištaraca za Prvu sv. Pričest. Jedan naš svećenik tom je zgodom putovao u Rim i ponio fotografiju te djece, koju je predao Svetom Ocu. Papa je rekao da mu je to najdraži dar, koji je primio za Zlatnu Misu.“
Slijedila je još jedna praksa i to u Zagrebu u Očnoj klinici, a zatim na Svetom Duhu u Zakladnoj bolnici, gdje je izučila i izvježbala rad röndgen-tehničara. Nakon toga pozvana je u Đakovo i u našem Samostanu primljena u postulat, a zatim novicijat. Budući da je s. Vitomira visoko cijenila svoj redovnički poziv, vrijeme priprave na polaganje sv. redovničkih zavjeta nastojala je što bolje iskoristiti. Zatim je sva sretna pristupila oltaru i položila svoje zavjete 17. kolovoza 1935. godine.
Nakon toga počinje njezino blagotvorno djelovanje u službi bližnjega. O tome čitamo: „U bolnici za TBC na Zelenom brijegu u Zagrebu radila sam na röndgenu sve do svršetka rata. Bolesnici su bili veliki patnici. U ono vrijeme još nije bilo pravih lijekova. Smrtnost je bila velika… Duhovno su bolesnici bili dobro zbrinuti. Svaki je dan dolazio k njima svećenik franjevac… Godine 1946. dobilo je nas sedam sestara otkaz, jer nismo htjele raditi u civilu. Poglavari su me premjestili u bolnicu za TBC na Jordanovcu, Zagreb. Nastavila sam rad na röndgenu. Tu je bolesnicima bilo lakše materijalno, ali duhovna briga za njih bila je otežana. Svećenik je teško mogao doći u bolnicu. Sestre su na razne načine to ipak činile mogućim.“
Deset godina rada u bolnici na Zelenom brijegu i dvadeset na Jordanovcu dovele su s. Vitomiru do mirovine godine 1967. Poznata izreka da u mirovini nema mira, tj. mirovanja, potpuno se obistinila u slučaju drage nam s. Vitomire. Prvih pet godina mirovine ostala je u zajednici na Rebru i pomagala kod uređivanja rublja. Zatim se razboljela i prešla u našu zajednicu na Vrhovcu radi liječenja i oporavka. Kada je prizdravila, opet je pomagala u raznim malim poslovima.
Tu ju je zatekao poziv prov. Poglavarice da dođe u Đakovo, u Biskupski dom, i preuzme brigu oko pripreme i otpreme VJESNIKA i umnažanje Okružnica. Odazvala se i brzo se snašla, jer je već na Vrhovcu u istom poslu pomagala pokojnoj sestri Engelberti Božek, urednici „Betanije“, časopisa za bolesnike.
Lijepo i majčinski pažljivo surađivala je sa, sada već također pokojnim mons. Vilimom Hirschenhauser. Uz to se požrtvovno uključivala i u zajednici, gdje god je mogla: nedjeljom na porti, kod pranja suđa, u blagovaonici. Vedrina, požrtvovnost i oko da vidi svaku potrebu, kao i oduševljenje u redovničkom zvanju i finoća, bile su glavne značajke njezina bića.
Bila je vrlo inteligentna. Puno je čitala u slobodno vrijeme, s velikim zanimanjem pratila život Crkve, Provincije i Domovine. Imala je iznimno pamćenje. O spomena vrijednim događajima u Crkvi i Provinciji moglo se uvijek pitati sestru Vitomiru. Bila je živi kalendar u zajednici. U
njenu zapisu iz toga vremena čitamo: „U blizini Samostana i u sjeni divne Katedrale prolaze posljednje godine moga života u radu, molitvi i očekivanju Gospodinova poziva. Njemu hvala za sve!“ Napisala je to 5. lipnja 1991. godine. Već slijedeće godine 1992. snage su malaksale i dolazi u Samostan u zajednicu bolesnih sestara. Zbog bolesti i nemoći u nogama, stalno je u krevetu. Ipak u revnosti nije popustila, puno je čitala i molila. Preko mikrofona pratila je sva zbivanja u kapelici i u zajednici. Vremenom joj je i sluh posve oslabio. Bila je sva sretna, kad je dobila poseban aparat, te je opet mogla pratiti sv. Misu i Časoslov.
Stalna medicinska pomoć i brižna njega konačno su je podigli na noge. Pomoću hodalice mogla se kretati. I opet je bila sretna, što je u kapelici mogla pratiti sv. Misu i Časoslov, sa balkona promatrati prekrasni samostanski vrt i tornjeve „voljene“ katedrale. To nije dugo trajalo. Jednoga dana 2006. zatajilo je sve, i draga sestra Vitomira je slomila kuk, te je dulje vremena ostala u osječkoj bolnici. Sav personal, uključujući i mlade sestre, navraćali su rado u njezinu sobu, jer je bilo nesvakidašnje, da se starica u tako visokoj dobi, uvijek sa smiješkom na usnama i s radošću u očima srdačno zahvaljuje za svaku uslugu i pitanje.
Kad se vratila iz bolnice, strpljivo je podnosila bolove, koji su vremenom i prestali, ali je ostala nepokretna. I u krevetu je nastavila svoj aktivni molitveni život koji je pred kratko vrijeme prekinula upala pluća s visokom temperaturom. Srce nije izdržalo. Dva dana prije smrti primila je bolesničko pomazanje posve svjesno i vjernički, s velikom čežnjom u očima. I s tom čežnjom, vjerne duše, tiho i smireno, s upaljenom svjetiljkom vjere, ufanja i ljubavi pošla je u susret svome Zaručniku 26. travnja u kasnim noćnim satima.
Taj dan započeli smo Trodnevnicu molitve za duhovna zvanja pred blagdan Dobrog pastira. Naša draga sestra Vitomira je nadasve cijenila i voljela svoje redovničko zvanje. Neka svojim zagovorom u Nebu pomogne nama, a i mladim dušama, da se odazovu na poziv Gospodinov i slijede ge oduševljeno u redovničkom staležu.
Blagi Gospodine Isuse, udijeli našoj dragoj sestri Vitomiri vječni mir i radost na svome Srcu!
s. Zorka Kojaković

s. KANTALICIJA - Marija HOLETIĆ

 

 

Rođena 14. 3. 1912.
Prvi zavjeti: 30.10.1935.
Umrla: 9. 4. 2007.

«Mnogi govore: ˝Tko će nam pokazati sreću?˝» - veli Psalmista i nastavlja molitvom: «Obasjaj nas, Gospodine, svjetlom svoga lica!» (Ps 4)
Najveća i prava sreća je biti obasjan i obasjavan svjetlom Božjeg lica. Tu sreću nosila je u sebi s. Kantalicija dugi niz godina, od ranog djetinjstva pa sve do konačnog susreta s Isusom licem u lice.
Tko god je imao priliku susresti s. Kantaliciju, s njom raditi, razgovarati ili živjeti, mogao je zapaziti da njezino lice zrači tom srećom, mirom i radošću onih koji su se bez pridržaja dali Gospodinu i u njemu pronašli svoj život.
Isusov mir prelijevao se iz njezina srca na sve kojima je bila poslana služiti.
Majčinski brižno i nježno prigibala se nad posteljama nebrojenih bolesnika. Ublažavala im boli i pridizala duh istom ljubavlju u Zagrebu (Draškovićeva i Rebro) kao i u Crnoj Gori (na kirurškom odjelu bolnice u Starom Baru i u privatnoj dvorbi bolesnika u Kotoru).
Liječnici, bolesnici i osoblje mogli su računati sa s. Kantalicijom, osloniti se na nju s punim povjerenjem. Isto je tako bila svim silama zauzeta za dobro svoje zajednice.
Uživala je veliko povjerenje pretpostavljenih i povjerenih, visoko cijenjena zbog svoje savjesnosti, pouzdanosti i smirene vedrine. Resila ju je postojanost i dobrohotnost, ali ponajviše iskrena i jednostavna pobožnost, pribrana oslonjenost na Boga i požrtvovna ljubav prema bližnjemu, bez obzira na vjeroispovijest i narodnu pripadnost.
Nikada nije izdala odgoj koji je primila u obitelji, a kasnije i u redovničkoj formaciji.
Sama u svom Životopisu svjedoči da su joj roditelji bili jednostavni ljudi ali dobri kršćani, uzorni vjernici.
Rođena je u Mačkovcu kod Čakovca 14.03.1912. kao drugo dijete oca Ivana i majke Verone, rođ. Moharić. Na krštenju, istoga dana, dobila je ime Marija. Kasnije su roditelji od Boga velikodušno primili i u kršćanskom duhu odgojili još šestero djece. Ova obitelj je Crkvi dala još dvoje djece: našu pokojnu s. Soteriju i o. Ivana Holetić, franjevca. S velikom radošću, već u osmoj godini života, mogla je upoznati i u svoje srce primiti Isusa.
U petnaestoj godini se razboljela i dospjela u bolnicu «časnog sv. Križa». Bila je povjerena brizi s. Henrike. Život i rad s. Henrike duboko se utisnuo u sjećanje djevojčice Marije i kako sama piše «to je u meni uvijek dizalo ljubav prema bližnjemu». Piše ona nadalje: «Kad sam ozdravila stupila sam u Marijinu Kongregaciju u Čakovcu. Uvijek sam molila Mariju da radi sa mnom što želi. Ali sam molila i željela biti bližnjemu na spas.»
Bog je odgovorio na ove molitve i Marija je u rujnu 1932. godine stupila u Samostan sestara sv. Križa u Đakovu, jer je željela savršenije živjeti, kako je sama govorila.
Kroz sve životne borbe i iskušenja prošla je s krunicom u ruci, zasukanih rukava i brižno čuvajući u srcu Isusa, Blago, koje je još kao djevojčica primila i cijeli život mu se klanjala i poklanjala. A u razdoblju svoje smirene starosti, kad je bila povjerena brizi svojih susestara u zajednici bolesnih sestara u Đakovu, bila je tiha, nenametljiva, skromnih zahtjeva, zahvalna i zadovoljna, često uronjena u molitvu kojom je prizivala blagoslov u ovaj svijet i tako na nov način očitovala svoju milosrdnu ljubav. Ujedno je u molitvi crpila snagu za svoj svakodnevni, vlastiti put, častila Boga i Zaručnika duše svoje, koji je 09. travnja, na drugi dan Uskrsa, tiho pokucao na vrata njezina srca i konačno, kako je i obećao, došao po svoju vjernu Zaručnicu, da bude tamo gdje je On.
Sestrama, koje su s njom živjele i radile, ostala je u sjećanju kao molitvena duša, kao prava redovnica. Onako krhka i hitra samo što nije letjela, poput anđela, oko povjerenih joj bolesnika.
U njezinim očima mogla se vidjeti tiha Božja prisutnost. I u tako visokoj starosti one su gorjele kao živo svjetlo Duha koji u njoj boravi. Mnoge sate proboravila je pred tabernakulom ili uz svoje molitvenike. Kroz cijeli svoj dugi život sačuvala je „mlado srce“, jer je mnogo ljubila. Poticaj je to svima nama, koji smo još na putu.
Doista, blagoslovljen je čovjek koji se uzda u Gospodina i kome je Gospodin uzdanje! I draga s. Kantalicija bila je nalik stablu zasađenu uz vodu što korijenje pušta k potoku. I u danima žege u njoj i po njoj očitovala se životna snaga koja donosi rod neprocjenjive, vječne vrijednosti. A sada, neka u miru počiva, u srcu svoga Boga, i u njemu nađe ispunjenje svih čežnji, a nama trajno moli revnost u službi i žarku ljubav prema Bogu i čovjeku.
s. M. Jacinta Mandura

s. M. JASMINKA– Marija GRADIŠTANAC

 

Rođena 28. siječnja 1920.
Prvi zavjeti 14. travnja 1943.
Umrla 12. ožujka 2007.

Sve nas je iznenadila vijest da je ujutro 12. ožujka preminula u bolnici u Osijeku naša draga s. Jasminka. Istina, bila je hitno operirana nekoliko dana ranije, ali stanje je bilo zadovoljavajuće. Svi smo se nadali oporavku, no srce je naglo otkazalo i draga s. Jasminka se preselila u vječnost.
Sestra Jasminka je rođena 28. siječnja 1920. godine u Koritni, od oca Ivana i majke Sofije, rođ. Dukmanić, „u malom selu ravne Slavonije“, na što je bila napose ponosna. Krštena je drugi dan u župnoj crkvi Rođenja bl. Djevice Marije, u Semeljcima, imenom Marija. Roditelji su imali sedmero djece, od kojih je Marija bila najmlađa, „miljenica svoga dade“. U drugom razredu primila je Prvu sv. Pričest, a 1930. godine i sakrament sv. Potvrde. Kad je iza završene osnovne škole, prigodom jedne Mlade mise, vidjela jednu našu kandidaticu kako uređuje oltar, u njoj se probudila želja da i ona bude kao i ova kandidatica. I roditelji su joj udovoljili želji te je u pratnji majke pošla u Đakovo s molbom da bude primljena u samostan. Kad je sestra prefekta Fides rekla njezinoj majci da će prije ići u školu jer je još mlada, povukla je majku za suknju i rekla joj: „Reci časnoj sestri da sam ja završila školu.“ Toga se uvijek rado sjećala. Primljena je u Mali konvikt i završila našu Građansku školu. Kao kandidatica završila je Žensku stručnu učiteljsku školu u Zagrebu. Nakon novicijata položila je Prve sv. Zavjete 14. travnja 1943. godine, i oduševljeno započela svoj redovnički život Milosrdne sestre sv. Križa.
Kao prava kćerka oca Teodozija prilagođivala se svim prilikama apostolata u ovim teškim ratnim i poratnim vremenima. Samo kratko vrijeme djelovala je kao učiteljica ručnoga rada na našoj Zanatskoj školi u Đakovu: od 1943. do 1944. godine. Zatim je uslijed opasnih ratnih prilika, posebno u Slavoniji, poslana s drugim mladim sestrama u Zagreb, za ispomoć sestrama u njezi ranjenika na Rebru. Od 1945. do 1960. boravi u Đakovu u samostanu gdje izrađuje mnogovrsne ručne radove za trgovinu GRANAP. Time su sestre, kad je Samostanu bilo sve oduzeto, zarađivale za krušne karte. Kad je otvorena mogućnost katehiziranja u našoj Biskupiji, s puno dobre volje prihvaća se s. Jasminka novog djelovanja, u Đakovu u župi 1960. godine. Marljivo i uporno sprema kateheze za svaki dan. Bila je dobra metodičarka, živahna i prilagodljiva i vrlo pobožna. Djeca su je voljela i roditelji su je poštivali. Neki su čak svojoj djeci davali njezino ime.
Kao katehistkinja djelovala je i u Osijeku u dva navrata: u Gornjem gradu (1966-1977) i u Tvrđi (1978-1987). U obje zajednice bila je i kućna poglavarica. Službu kuće poglavarice nastavlja i u Vukovaru u zajednici sestara od 1987. do 1990.
Zatim je premještena u Slavonski Brod, gdje doživljava strahote zadnjeg rata, proživljavajući teške napade na grad i na našu kuću, gledajući prognane ljude i ranjenike.
Fizički iscrpljena 1992.g. dolazi u Provincijalnu kuću, gdje pomaže svojim radom u paramentu. Možemo reći - sve do konca života.
Ovdje je došlo do izražaja bogatstvo njezine plemenite duše: velika požrtvovnost, marljivost, savjesnost i točnost – ljubav prema zajednici. Samo dragi Bog znade koliko je bodova učinila Njemu za ljubav i za velike nakane. Svaki predmet crkvenoga ruha, koji je izradila, bio je savršeno dotjeran.
Voljela je zajednicu i sestre i zalagala se u svemu, koliko je to mogla. Posebno je nastojala obradovati sestre svojom vedrinom i malim pažnjama i uslugama. Niti jedan imendan nije zaboravila. Mali darak, uvijek lijepo ukrašen, uz duhovitu čestitku nikad nije izostao. – Voljela je srdačno i svoju rodbinu i bivše učenice, a i oni su nju voljeli. U svim prilikama bila im je velika podrška, posebno molitvom i žrtvama. Za male nećake i pranećake, uvijek se je nešto našlo.
U zadnjim svojim godinama posebno se zahvaljivala dragome Bogu za milost ustrajnosti u svetome zvanju, unatoč svim teškoćama s kojima se sretala u životu. Posebno je bila sretna , što je doživjela milost Zlatnog i Dijamantnog jubileja.
U posljednje vrijeme, kad je bolest napredovala, posebno pred odlazak u bolnicu, proživljavala je naša draga sestra Jasminka svoje getsemanske časove u sjedinjenju s Trpećim Spasiteljem. „Oče, ako je moguće… ali ne moja nego Tvoja budi volja!“
Njezini su posljednji dani bili ispunjeni predanjem Gospodinu i blagoslivljanjem svih koje je susretala.Vjerujemo da je predano i radosno otišla u susret Gospodinu, Zaručniku svoje duše.
Draga naša sestra Jasminka, hvala Ti za svjedočanstvo dugog i uzornog redovničkog života, za Tvoju požrtvovnost i vedrinu, i za svu ljubav koju si nam dala. Izmoli i nama milost ustrajnosti u sv. zvanju i radost u službi Bogu i bližnjemu.
s. Tihoslava Košec

Sestra M. FLAVINA – Josipa BANFIĆ

Rođena 11. ožujka 1912.
Prvi zavjeti 16. travnja 1942.
Umrla 19. veljače 2007.

Dok se u našoj Provincijalnoj kući u Đakovu pred izloženim Presvetim Sakramentom klanjalo i molilo, u ranim jutarnjim satima u Zagrebu, na Vrhovcu u Marijinom domu, prestalo je kucati plemenito srce naše drage s. Flavine Banfić.
Rođena je u Voći Donjoj, Hrvatsko Zagorje, 11. ožujka 1912. od oca Mije i majke Marije rođ. Stolnik. Sutradan je krštena u župi sv. Martina biskupa, i dobila ime Josipa. Njezino rođenje je obradovalo obitelj jer je nakon četiri sina rođena prva i jedina djevojčica. U njenom Životopisu stoji: „Dva mjeseca prije mog rođenja otišao je otac u Ameriku. Tako se majka morala sama brinuti za odgoj nas petero djece. Majka nas je odgajala u strahu Božjem.(…) Kad mi je bilo devet godina, vratio se otac iz Amerike i tek tada sam pošla u osnovnu školu.“
O svojoj pripremi za prvu sv. Pričest koja je bila 1923. ona piše: „Veliku milost mi je dragi Bog udijelio time što mi je dao dobru i pobožnu učiteljicu. Ona je više nastojala da usadi u srca povjerene joj djece i klicu kršćanskog života, nego da ih muči suvišnim znanjem. Ona me je, dapače, pripravila i na prvu sv. Pričest jer je u to doba umro naš župnik.“ Ta učiteljica bila je Marica Stanković, poznata suradnica bl. Ivana Merza. Sestra Flavina je kasnije bila s njom u pismenoj vezi. Tri godine nakon prve sv. Pričesti, tj. 1926. primila je sakrament sv. Potvrde.
Već kao djevojčica imala je želju stupiti u samostan, ali se otac tome protivio. Kao odrasla djevojka radila je u dvorbi bolesnika u lječilištu Klenovnik. Evo što o tome sama piše: „Tu sam upoznala naše sestre i njihov požrtvovni rad u službi bližnjega, te sam se još više oduševila za to zvanje. Izrazila sam svoju želju časnoj sestri Nadstojnici. Ona me je šuteći saslušala. A tada mi je pružila malu knjižicu - Život časne majke Terezije Šerer - i rekla: Pročitajte to, pa mi recite hoćete li se onda odlučiti da budete Milosrdna sestra sv. Križa. I zaista sam je pročitala i moja volja za redovnički stalež se još više ojačala, te sam bez sustezanja odgovorila s. Nadstojnici da se ne bojim žrtava i poteškoća.“
Tako je Josipa stigla u Đakovo u naš u samostan 20. srpnja 1939. godine. Nakon redovničke priprave položila je svoje Prve sv. zavjete 16. travnja 1942. godine.
Prvih pet godina svoga djelovanja provela je u Zagrebu u bolnici Rebro, a zatim je dvije godine radila na Jordanovcu, na plućnom odjelu. Nakon II. Svjetskog rata mnoge sestre su dobile otkaz radi toga što nisu htjele skinuti svoje redovničko odijelo. Među njima je bila i s. Flavina. U tim teškim prilikama onoga vremena spremno je pošla u župu Rajevo Selo, gdje je ostala oko godinu dana, radeći sve kućne i težačke poslove. Nakon toga je ponovno nastavila svoju samaritansku službu u Knez Selu (Srbija) u sanatoriju za plućne bolesti. Bila je jedna između prvih 18 sestra, koje je 1950. godine u Knez Selo osobno odvela Majka Amadeja Pavlović, tadašnja provincijalna poglavarica. Upravitelj Sanatorija je sestre vrlo lijepo primio i predstavio pacijentima kao osobe koje samo mole i rade. Sestre su zaista nastojale svjedočiti svoju karizmu milosrdne ljubavi i svojim radom i molitvom, a i srdačnim kontaktima s bolesnicima i osobljem, te su uživale veliko povjerenje i ugled među bolničkim osobljem i bolesnicima. Sestra Flavina rado se sjećala mnogih lijepih doživljaja iz toga vremena, te kako su ih ljudi sa sela, koji nisu poznavali katoličke redovnice, začuđeno gledali i govorili: „Izgledaju kao bogorodice!“ Tu je sestra Flavina radila s bolesnicima punih 25 godina, sve do svoje mirovine. Za svoj nesebičan i požrtvovan rad više je puta primala priznanja i pohvale.
Iako je tada pošla u zasluženu mirovinu s. Flavina nije mirovala. Sljedeća mjesta djelovanja u kojima se s ljubavlju davala kuhajući sestrama bila su: Vinkovci i Rebro. Već iznemogla 1987. dolazi u našu kuću na Vrhovec, u zajednicu sestara u Marijinom domu. Tu radi koliko joj sile dopuštaju čisteći povrće.
Sestra Flavina je bila molitvena duša, uvijek tiha i nasmijana, rado je susretala sestre i ostavljala dojam vedre, sretne i Bogom ispunjene redovnice. Plod svjedočanstva takva života jest naša s. Avelina, njezina nećakinja. Moglo bi se reći da joj je teta, s. Flavina izmolila zvanje i cijelog joj života bila svijetli i ohrabrujući primjer redovničkog života. Unatoč svojoj visokoj starosnoj dobi do zadnjega je bila pokretna. Prošle godine, na upit kako je i što radi, odgovorila je: „Radim male poslove oko sebe i svjesno se pripravljam na smrt i susret s nebeskim Zaručnikom“.
Iako je veliki dio života provela uz bolesnike i u bolnicama, sama nikada nije ležala u bolnici. Bila je dobrog zdravlja te nas je sve iznenadio infarkt koji je doživjela pred dva tjedna. Unatoč malom poboljšanju popustilo je njeno srce, istrošeno za Boga i bližnje.
Draga naša sestro Flavina, hvala Ti za tihi, dugi, plodan, radostan i nesebičan život. Tvojim životom obogaćena je naša Provincija kojoj su potrebni takvi članovi. Moli kod Gospodina da i mi budemo takve i da nam dade još novih članova koji će nastaviti radosno, bez straha pred žrtvama i teškoćama, danas živjeti karizmu Milosrdne sestre sv. Križa.
s. M. Augustina Dominković

s. M. LJERKA – LJUBICA KUNIĆ
Sestra M. Ljerka Ljubica Kunić članica je družbe Milosrdnih sestara sv. Križa. Provela je punih 20 godina u misijama u Brazilu. 25. svibnja o. g. vratila se u Hrvatsku. Iz bolnice u Salvadoru premještena je na Institut za tumore u Zagrebu, zbog uznapredovale bolesti raka. 8. lipnja dolazi u provincijalnu kuću u Đakovu. U vječnost se preselila 21. srpnja 2006. godine, u Đakovu, u 61. god. života i 37. godini redovničkih zavjeta.

U vrijeme 2. svjetskog rata obitelj Kunić seli iz Hrvatskoga zagorja u Rumu, u Srijem, gdje je sestra Ljerka rođena 9. prosinca 1945. god. od oca Tome i majke Franciske rođ. Šafran. Krštena je u župnoj crkvi na ime Ljubica. U obitelji je bilo osmero djece, od kojih je dvoje umrlo u ranoj dobi.
Sljedeće godine, 1946., obitelj Kunić vraća se, kao i ostale hrvatske obitelji, iz Srijema u Hrvatsku, u selo Retkovce. Tu Ljubica završava osnovnu školu, prima Prvu sv. Pričest i krizmu. Zbog prakticiranja vjere članovi obitelji trpe.
U Vinkovcima pohađa gimnaziju i maturira godine 1965. te stupa u samostan u Đakovu, u jesen iste godine. Od 1966. do 1969. godine boravi u Kući matici u Ingenbohlu, u Švicarskoj, gdje završava redovničku formaciju i polaže Prve sv. zavjete 1969. godine. Imala je posebni dar za likovnu umjetnost te nastavlja studij primijenjene umjetnosti u Baselu. Nakon toga radi jednu godinu na sestarskoj školi u Ingenbohlu.
Vraća se u Hrvatsku 1975. god. U Zagrebu završava Pedagošku akademiju i Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove. Nošena misijskim duhom očituje uskoro svoju želju da pođe u misije, u Brazil. Tako je 31. ožujka 1986. god. primila Misijsko poslanje u samostanskoj crkvi Srca Isusova u Đakovu, iz ruku mons. Ćirila Kosa, biskupa.
U Brazil odlazi 8. svibnja 1986. godine. Prvo mjesto njezina pastoralnoga djelovanja bilo je predgrađe Salvadora. Na otoku Ilha de Maré, kao i kasnije u zajednici Santa Rita, u južnomu dijelu Brazila, s velikom kreativnošću animira rad s biblijskim grupama. Vrlo jednostavnim i simboličnim načinom prikazivanja biblijskih događaja prenosila je poruku evanđelja. Imala je dar da je mogla i najveće misterije vjere približiti običnomu čovjeku. Na godišnjim susretima sestara uočljivi su bili njezini doprinosi u simboličnim prikazima liturgijskih čina, što su sestre jako cijenile.
Na osobnu molbu polazi 1993. g. na dvije godine u Governador Valadares, u kuću siročadi za dječake, gdje ih poučava u rezbarenju i oblikovanju drveta. Uvijek se priklanjala onima za koje je smatrala da su najugroženiji u društvu. Identificirala se najčešće s vrlo jednostavnim i siromašnim ljudima te je katkad s njima i satima lovila plodove mora, razgovarala. Bila je s njima i za njih.
U župi Sao Geraldo proširuje svoju kreativnost u pripremi liturgije s mladima i djecom. Brazilski narod voli kreativnost i umjetničko izražavanje pa su to svagdje rado prihvaćali. Bila je osoba traženja puta u dubinu i to je htjela prenositi na druge i pomoći im na tom putu, makar to bilo ponekad i zahtjevno. S velikom brižljivošću i neumornošću vršila je svoje dužnosti u zajednicama sestara. Bila je praktična osoba i kao dobra domaćica primjećivala bi sve ono za što drugi nisu imali toliko oka ili smisla. Iako tiha i šutljiva, svuda je bila prisutna.
U Sao Caetano/Pernambuco sestra Ljerka radi u pastoralu i uz to otkriva svoje naravne darove i želju da pomogne bolesnima. U tom se pravcu osposobljuje te pomaže ljudima da se na prirodni način oslobode svojih boli, pogotovo onima koji nemaju mogućnosti doći do liječnika. U tomu je bila neumorna. Ljudi su veoma cijenili njezinu brigu za bolesnike i osjetili prazninu kada je u proljeće o. g. počela pobolijevati i kada se odlučila za povratak u Hrvatsku. Za većinu mladih Brazilijanki bio je to nagovještaj gubitka drage i bliske pomoćnice i suputnice. Njezina jednostavnost u pristupu ljudima ostavljala je duboke tragove u dušama. Neka joj Gospodin naplati svu brigu i trud koji je uložila da bude više života i ljubavi za sve ljude, osobito slabe i siromašne, i da na taj način Božje kraljevstvo bude što vidljivije u svijetu.
Tu je moj dom i nigdje drugdje! Rekla je Ljubica ušavši u samostan. Teško bolesna, vratila se u svoj dom u Đakovu, da bi – konačno – iz njega prešla u Vječni dom, pripravljen onima koji svom Bogu vjeruju i u toj vjeri ustraju.

 

Milosrdne sestre svetoga Križa