"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. M. BOGOSLAVA, Jela TOMAŠEVIĆ

BogoslavaRođena: 21. studenoga 1936.
Prvi zavjeti: 19. kolovoza 1957.
Umrla: 16. listopada 2013.

Tko je mogao očekivati da će naša draga sestra Bogoslava tako brzo poći za svojom mlađom sestrom, našom s. Božimirom, na vječni počinak, gdje se zacijelo sastala sa svojim dragim roditeljima, braćom, sestrama i rodbinom „koji ju pretekoše u Kraljevstvu Božjem“. Iznenadna glavobolja otkrila je krvarenje u mozgu i tražila nezaobilazni operativni zahvat i ona se na blagdan sv. Franje, ohrabrena njegovom pjesmom Sestrici smrti, mirno predala u Božje i liječničke ruke. Liječničke su ruke učinile svoje pa su po sretnom ishodu operacije ustvrdili: Vi ste sad zdravi. Ali, Gospodin je nije ispustio iz svoje ruke i nije dugo čekala na konačni susret s njim. U osvit blagdana sv. Margarete, svetice SRCA Isusova, 16. listopada, predala je i ona svoje srce i dušu svojemu Stvoritelju.
Njezin život započeo je u obitelji ratara Petra i Ane rođene Janjić u posavskom selu Vidovice na desnoj obali „mile rijeke Save“, kako ju je sama nazvala u svojemu prvom Životopisu. U maloj četici djece rodila se 21. studenog 1936. godine i istoga dana uvedena je u obitelj Crkve po krštenju u župi sv. Vida u rodnom selu. Kao četvrto dijete brzo je odrastala te je bila pomoć u prihvatu još petero mlađe braće i sestara, a kroz to se u njoj od rana razvijao osjećaj majčinske skrbi. Redovito je polazila četiri razreda osnovne škole, a potom je, pomalo sa žaljenjem, ustvrdila da nije bilo novaca za daljnje školovanje pa je do 17. godine ostala kod kuće. Poratne teškoće pedesetih godina snašle su i njih: otac je 1950. godine odveden u zatvor, iste godine umrla je starija sestra, a slijedeće godine umire očev brat i mlađa sestra. Nije teško zamisliti žalost o kojoj ona piše. Pobožno obilježje kršćanskoga obiteljskog života utiskivalo je u dušu male Jele sklonost prema molitvi. Na slavlju jedne mlade mise – koje onda nisu bile česte – uočila je redovnicu i „njezino fino ponašanje“ pa je poželjela biti sestra. Rado sam odlazila u crkvu, čitala „Glasnike“ i poučne knjige i u njima nalazila kako mladići i djevojke ostavljaju ovaj svijet i postaju redovnici, pa se u meni sve više javljala misao da i ja ostavim svijet radi Isusove riječi: „Tko ostavi oca ili majku…. radi mene, primit će stostruko“, napisala je ona. Svaki dan molila sam Nebesku Majku da mi ostvari tu čežnju… I Isus me doista posve prisvojio sebi“, otkriva ona u svojemu Životopisu. Župnik, kojemu je otkrila svoju želju, uputio ju je na samostan u Đakovu, a roditelji su se obradovali što Bog poziva jedno njihovo dijete u svoju službu. U samostanu su već na prvom koraku iskušali njezinu strpljivost te je za prijem morala pričekati jednu godinu. Među kandidatice milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu primljena je u kolovozu 1953. godine i nakon prvoga snalaženja u kući, bila je najsretnija na svijetu. Nakon prvih pouka o redovničkom životu privatno je položila dva razreda gimnazije u Đakovu i učila njegu bolesnika u samostanskoj privatnoj školi, a potom, 1956. godine, ulazi u novicijat Družbe i na oblačenju dobiva znakovito ime sestra M. Bogoslava te polaže prve zavjete 19. kolovoza 1957. godine. Bio je to put do samostana prvo-pozvane iz obitelji Tomašević koju su, privučene njezinim primjerom, slijedile dvije mlađe sestre: naša sada pokojna s. Božimira i s. Božislava.
Vođena karizmom Družbe krenula je sestra Bogoslava, nakon prvih zavjeta, putem milosrdnoga Samaritanca, usavršavajući najprije bolničku praksu na Rebru, a potom je, zbog oslabljena zdravlja, prešla na rad u laboratoriju. Tih godina nije bilo lako dobiti posao u bolnici pa je, kao laborantica, pošla na nekoliko mjeseci u vojnu bolnicu u Beograd, a zatim, 1960. godine, u Srijemsku Mitrovicu i ondje je ostala 16 godina. Njezina sljedeća postaja bila je bolnica u Vukovaru gdje je radila u transfuziji od 1976. do 1991. godine. Ozračje naše prve vlastite bolnice dozivalo joj je u srce preporuku naših Konstitucija: „Svaki čovjek koji trpi nevolju naš je bližnji..." (čl. 62), pa je bila svima, u tom mješovitom okruženju, ne praveći razlike, na usluzi. Svijest da su tim hodnicima pune žara i ljubavi prije nje hodale naše sestre poticala ju je na revnost. Savjesnost i mirnoća bile su odlike njezina rada, a prijaznost i uslužnost njezina odnosa prema čovjeku, svakom čovjeku, i onda kada okolina nije to shvaćala ili je čak krivo tumačila njezino nastojanje da svima bude sve. Mirno i savjesno vršila je svoje dužnosti i nastojala ostati vjerna svojemu zvanju milosrdne sestre. Bog joj je za to dao priliku koju je i iskoristila do herojstva, ostajući uz bolesnike i ranjenike u opsjednutom, razrušenom, ubijenom i protjeranom Vukovaru. „Čvrsto sam vjerovala da nas Bog čuva. Sve sam iz časa u čas, dok su padale na nas i oko nas bombe, stavljala u Božje ruke: svoj život, svoj narod, svoj grad - sjeća se ona te strašne 1991. godine u vukovarskoj bolnici u svojim zapisima. Kada je bomba bačena iz aviona probila stropove i pala među bolesničke krevete, a nije eksplodirala, svi su zajedno s njom jednodušno zaključili: Bog nas je očuvao. Zbog obilja posla u transfuziji i opasnosti odlaska kući, ostajala je dan i noć u bolnici. Ipak, kao kućna poglavarica, brinula se za dvije sestre koje su u našoj kući. Izaći iz bolnice bilo je krajnje opasno, zapisala je. Ipak, uzela je na sebe rizik da „između granata“ dođe do njih, utješi ih, obavijesti o padu grada i povede sa sobom u bolnicu i sklonište, a zatim u evakuaciji s bolesnicima. Između snajperskih metaka i granata stigla je u kuću koja je već bila dosta razrušena. Pošle smo u kapelicu, pokajale se i pričestile preostalim hostijama… Spasile smo Isusa sakrivši ga u svoje srce te mu tiho šaptale svoju molitvu, predajući mu svoj strah, neizvjesnost i život… Sa svežnjem u ruci napustile su kuću, kroz mrak, preko ulica zasutim ruševinama, pod kišom svjetlećih granata stigle u bolnicu. Padala je kiša. Kao da i nebo plače nad ovim gradom i narodom. (Iz njezinih zapisa o Vukovarskoj tragediji 1991. godine.) Sa zadnjim transportom ranjenika napustila je vukovarsku bolnicu.
Nakon kratkog odmora uključila se sestra Bogoslava u njegu bolesnih sestara na Vrhovcu, jer je onamo evakuiran veći broj bolesnih sestara iz Đakova, zbog ratne opasnosti. Od 1992. godine vršila je službu vratarice na porti provincijalne kuće. Tu je svojim molitvama pratila one s kojima je proživjela strahote u Vukovaru, a za svoje bivše suradnike i ranjenike prikazivala je svoju strpljivost i prijaznost, koju je zahtijevala njezina tadašnja služba.
Nakon ponovnoga otvaranja vukovarske bolnice 1998. godine, na molbu ondašnjih liječnika, sestra Bogoslava se među prvima vratila u transfuziju i nastavila s radom u teško oštećenoj bolnici. Primjer njezina ljubaznog ophođenja sa svima djelovao je na svakog blagotvorno. Kao umirovljenica 2008. godine polazi na Sušak gdje, uz kućne poslove, pomaže svojoj bolesnoj sestri našoj, sada već pokojnoj s. Božimiri. Pobolijevala je i s. Bogoslava pa su obje 2009. godine prešle u Marijin dom na Vrhovcu.
Njezin doprinos u službi bolesnicima i ranjenicima u Domovinskom ratu vrjednovala je i Vlada Republike Hrvatske pa joj je dodijelila status branitelja u Domovinskom ratu.
Dobroćudnost, darežljivost i nesebičnost pratile su njezinu službu kućne poglavarice, u kojoj je imala razumijevanja za svaku sestru i znala rješavati poteškoće svojim smirujućim nastupom.
Sestra Bogoslova cijeli je život nastojala slijediti program svojega života koji je primila u svojemu redovničkom imenu: BOGO-SLAVA - svojim životom slaviti Boga. Tim je putem išla gledajući u Krista koji je bio čista Slava Očeva i sav usmjeren na spas ljudi. Ono što je ovdje nastojala činiti u vjeri, na zemlji, to je sada postalo stvarnost u nebu.
Draga naša sestro Bogoslava, ponosne na vaše svjedočanstvo kršćanske ljubavi i u prilikama opasnim po vlastiti život, ovdje vam želimo reći HVALA. Hvala vam za svijetli trag koji ste iza sebe ostavili, gdje god ste bili, živeći svoje zvanje u vjeri i ljubavi. Čvrsto se nadamo da vas je Gospodin uveo u svoju svadbenu dvoranu i pokazao vam mjesto „pripravljeno za vas od postanka svijeta“, na radost Nebeske Majke i svih blaženih milosrdnih sestara sv. Križa.
Počivala na Srcu Isusovu od sada do vječnosti!
s. M. Blaženka Perković

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3