"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. KATARINA, M.Engelfrieda, STEIN

KatarinaRođena: 14. rujna 1924.
Zavjeti: 29. kolovoza 1944.
Umrla: 16. kolovoza 2013.

Nakon što je naša draga sestra Katarina, zajedno sa sestrama bolesničkoga kata, proslavila svetkovinu Uznesenja Marijina u nebo, otvorio joj je Gospodin već sutradan Vrata neba da ondje nastavi slaviti Mariju sa svetima Njegovim. Napustila nas je naša draga sestra Katarina! odjeknulo je iznenada našim samostanom i ispunilo nas žalošću, ali i nadom da je ona samo nastavila pjesmu svoje duše koju je intonirala 1943. godine, na ulasku u novicijat Hrvatske provincije: Odzivam se, Isuse, jer Ti mene zoveš, jer i mene hoćeš...! Živeći pjesmu svoje duše tijekom 69 godina redovničkoga života, odazivajući mu se svim svojim srcem, zacijelo je prepoznala i njegov posljednji zov kada se susrela s Njim oči u oči!
Gdje je Gospodin našao i pozvao ovu uglednu članicu naše Provincije, vrlu radnicu cijele naše Družbe, tihu i samozatajnu sestru sv. Križa?
Kao što su podunavski Nijemci široku bačku ravnicu svojim trudom pretvorili u blagorodnu žitnicu, tako su se u njihovim vjerom prožetim katoličkim obiteljima rađala brojna duhovna zvanja koja su punila sjemeništa i samostane. Takva je bila i vrijedna obitelj krojača Petra Stein i Terezije rođ. Schwendemann, koja je imala i nešto zemlje pa se već čvrsto ukorijenila u selu Karavukovo, a Bog ih je blagoslovio s dvanaestero djece. Katarina je kao šesto dijete ugledala svijet 14. rujna 1924. godine. Dijete Božje postala je dva dana poslije u župi sv. Martina u Karavukovu. Katolički život resio je njihovo zajedništvo te se prilikom Katarinine Prve svete Pričesti cijela obitelj posvetila Presvetomu Srcu Isusovu, a Katarina je primila i karmelski škapular te je pokazivala veliku sklonost prema duhovnom životu. Često su je stoga pitali hoće li ići u samostan. Njezina starija sestra već je bila kod sestara sv. Križa u Đakovu, a brat kod oo. dominikanaca. Roditelji su poveli Katarinu na Prve zavjete starije seke i tu je i ona poželjela ići istim putem. Tada su je roditelji prijavili za dječji konvikt u Đakovu te je u rujnu 1936. godine prvi put ostavila dragu roditeljsku kuću i bila upisana u građansku školu. Čvrst roditeljski odgoj nastavio se u đakovačkom konviktu. Sestre odgojiteljice uočile su njezinu nadarenost i sklonost glazbi te je odmah počela učiti svirati klavir. Škola joj je jako dobro išla. Proslave svojega rođendana kao konviktice posebno se spominjala jer je upravo na blagdan Uzvišenja smjela poljubiti česticu sv. Križa. To je doživjela kao poseban dar. Pri tom sam uvijek mislila da dragi Bog hoće da ja budem sestra sv. Križa, napisala je u svom Životopisu. Po završetku građanske škole stajala je pred slobodnom odlukom glede odabira daljnjega puta. Sama je napisala molbu za prijem u kandidaturu Sestara sv. Križa i s čežnjom je iščekivala odgovor. Roditelji se nisu protivili, a otac je hvalio Gospodina Boga što se udostojao izabrati njegovu djecu u taj uzvišeni stalež. Maloj su se Katarini usjekle njegove riječi, kojima je citirao Isusa: Samo je jedno potrebno! I čuvala ih je u svom srcu.
U kandidaturu je primljena 23. kolovoza 1940. godine. Trebala je nastaviti učiteljsku školu u Zagrebu, ali nije bila primljena. Stoga je kao kandidatica poslana k sestrama u Herceg Novi (1941.) gdje uz sestre uči svirati, a već 1942. godine ispomaže sestrama na Rebru na dječjem bolničkom odjelu, gdje su privremeno bila smještena ratna siročad iz Bosne. Pozvana u Đakovo, započela je na Svijećnicu 1943. godine postulat, a u srpnju je primljena u novicijat te na oblačenju dobila ime sestra M. Engelfrieda. Iako tiha, povučena, malo govori o sebi, kako su uočili njezini redovnički odgojitelji, bila je odlučna u svojim koracima: Nadam se potrebnim milostima da učinim odlučni krak u novi odsjek moga života. I učinila ga je. Nedugo prije ulaska u novicijat bila je mlada misa njezina brata Aurelija, dominikanca - 11. srpnja 1943. godine. Bila je na slavlju. Tada je prvi i zadnji put cijela obitelj bila na okupu: roditelji, petero braće i sedam sestara. Na svečanosti sv. Mise uzela je k srcu riječi Sv. Pisma: Ostavi kuću oca svojega i idi u zemlju koju ću ti pokazati, piše ona i s tim je raspoloženjem započela svoj redovnički život u novicijatu, koji je protekao u sjeni ratnih zbivanja (1944.): uzbune i bježanja pred naletom bombardera, ulazak vojske i ranjenika u istočni dio samostana, nikakvih vijesti o sudbini obitelji u Bačkoj, jer su veze bile nemoguće, obilježavale su dane priprave na zavjete, sjeća se ona u osvrtu na svoj život. Progon njemačkih obitelji iz Vojvodine i Hrvatske počeo je već 1944. godine. Od toga nije bila pošteđena ni jedna obitelj njemačkoga porijekla. Tako je cijela obitelj Stein bila istjerana iz doma u veliki sabirni logor u Gakovu, gdje su boravili do transporta za Njemačku. Najstarija sestra ondje umire pri porodu i ostavlja roditeljima četvero svoje djece. Svi su čekali daljnju sudbinu u logoru. A ona je molila, trpjela i šutjela.
Unatoč svim teškoćama, sestra M. Engelfrieda polaže u Đakovu Prve zavjete 29. kolovoza 1944. godine. Na svečanost je mogao doći samo brat dominikanac, o. Aurelije iz Zagreba. Nadiranjem vojske „s istoka“ počelo je povlačenje hrvatske i njemačke vojske i civila prema zapadu. „Zadnjim vlakom za Zagreb“ krenule su iz Vrpolja mlade sestre iz Đakova, a s njima i s. M. Engelfrieda i novakinje. Ispratila ih je majka Amadeja. Jedva su ušle vlak, jer je mnoštvo naroda bježalo prema zapadu od straha pred partizanima.
U Zagrebu nastavlja s. M. Engelfrieda s privatnim polaganjem gimnazije. Strah od nadiranja partizana prema Zagrebu, bombardiranja, oskudica, kao i povlačenje hrvatske vojske i civila - čitavih obitelji iz Zagreba prema zapadu (u proljeće 1945. godine) zahtijevalo je veliku vjeru onih koji ostaju. Grad Zagreb predao se 8. svibnja komunističkoj pobjedničkoj vojsci i Jugoslavija je započela svoj hod. Zbog nesigurnosti i oskudice bile su mlade sestre studentice raspoređene u sestarske zajednice u bolnicama u Zagrebu da pomognu u njezi ranjenika i bolesnika. Tu su bile koliko-toliko zaštićene. Mlada sestra M. Engelfrieda dospjela je opet na dječji odjel na Šalati. Bila je to moja druga praksa kod malih bolesnika, zapisala je kasnije. Tu je preko otaca franjevaca saznala za sudbinu svoje obitelji.
Povratkom u samostan na Vrhovec pripravlja se ona za upis u glazbenu srednju školu. To je značilo neumorno vježbanje, satima i satima. Uz pomoć Božju i veliki trud mogla sam upisati 1945. i uspješno završiti 1950. na visokoj školi glavni predmet: orgulje i klavir. Bila je to ujedno godina njezinih doživotnih zavjeta za koje se zaista dobro pripremila, prošavši kroz sve nedaće rata i poraća. Nazočne su bile njezina rođena sestra, s. Evelina, brat o. Aurelije i dvije mlađe sestrice koje je o. Aurelije uspio izdvojiti kod Sombora iz transporta njemačkih obitelji te ih za kratko vrijeme smjestio u Samostan u Đakovu gdje su išle u školu.
Prekaljena teškoćama izvana bila je iznutra spremna u poslušnosti poći onamo gdje će raditi na slavu Božju i dobro ljudi. Kao vrsna orguljašica najprije djeluje u Donjem Miholjcu (1951.-1953.): vodi crkveni zbor i poučava sviranje klavira. Ta će je dužnost pratiti na Rijeku - župa Kozala (1953.-1955.), u Vukovar u Franjevački samostan (1955.-1961.), na Rijeku – Sušak (1961.-1963.) te u Vinkovce (1963.-1966.). U tom joj je vremenu u nekoliko navrata povjerena dužnost kućne poglavarice. Iako relativno mlada, znala je vršiti tu odgovornu službu. Ona sama obilježava to kao teške godine, jer je bila stroga i zahtjevna prema sebi i sestrama, tražeći pravi redovnički život i u ondašnjim nepovoljnim uvjetima - posebno glede stana i hrane, napisat će o tom vremenu, opisujući svoj život. Bila je i odlučna i znala je zaštiti sestre kada je to bilo potrebno u odnosu na „poslodavce“. Bilo je to vrijeme teških početaka rada sestara na župama. Nije štedjela sebe pa je mislila da takvi moraju biti i svi drugi. Bila je osoba razuma, ali i osoba srca, napose kad se radilo o siromasima. Nosila je u srcu svu patnju svoje obitelji i puno se za njih žrtvovala. Kada su se, deportirani u Austriju, lijepo snašli, činilo se da je ona postala mirnija, sve dok nakon više godina nije uspjela k njima prevesti bolesnoga, brata koji je bio zaostao u Srbiji, u jednoj socijalnoj ustanovi. Tihu je patnju nosila i zbog izlaska svoje starije sestre, č. s. Eveline iz naše Družbe. Vjera, koju je ponijela iz obiteljskoga doma, nosila ju je kroz sve patnje i još je više očvrsnula za nove križeve.
Kada je u Kući matici u Ingenbohlu odlučeno da vrhovne savjetnice trebaju biti iz različitih provincija, morala je Hrvatska provincija predložiti svoju članicu. Na Generalnom kapitulu 1966. godine izabrana je s. M. Engelfrieda u Generalni savjet. Budući da je tadašnja novoizabrana vrhovna poglavarica imala slično ime – s. Edelfrieda Haag, promijenili su zbog mogućih zabuna njezino redovničko ime u njezino krsno te se kao vrhovna savjetnica zvala sestra Katarina. Pod tim imenom služila je cijeloj Družbi punih 18 godina. To je bio zaista novi početak u njezinu životu. Osoba od reda i rada, svojom njemačkom naravi brzo se uključila u novu službu, koja nije bila nimalo laka. Jezik je, doduše, donekle znala, ali se sada od nje tražilo puno više. Tu je posebno doživjela dobrotu i razumijevanje Generalne poglavarice s. Edelfriede, koja ju je u sve uputila i bila joj velika podrška. A ona je svojom marljivošću i odanošću opravdala povjerenje. U generalnom vodstvu stajala je najprije u ime cijele naše provincije i ubrzo je bila svojoj hrvatskoj provinciji svestrana pomoć. Željela je da budemo «na visini» i uporno je majčinski upozoravala na ono što ne bi bilo prihvatljivo u vrhovima Družbe. Bile su to postkoncilske godine, obilježene sa svim novostima i obnovama u Crkvi i u Družbi: održavanje provincijalnih kapitula, stvaranje i prevođenje obnovljenih Konstitucija kao i unutarnja kongregacijska korespondencija; sve je to prošlo i kroz njezine radine ruke. Tijekom tih 18 godina bila je velika pomoć i podrška našem provincijalnom vodstvu. U to je vrijeme još jedna teška kušnja zahvatila njezinu tihu dušu: 1978. g. njezin brat, o. Aurelije, smrtno je stradao na povratku iz Čenstohove s hrvatskim hodočasnicima. U hotelu u Beču, gdje su prenoćili, izbio je požar te je stradalo više hodočasnika i dva svećenika iz njihove pratnje. Među njima bio je i o. Aurelije.
Nakon služenja cijeloj Družbi, vraća se s. Katarina, puna iskustva i spremnosti da bude još korisna, u Đakovo. Godine 1985. povjerena joj je dužnost odgovorne sestre u zajednici na Rebru što je u poslušnosti prihvatila, pokušavajući posvjedočiti ondje svoju duhovnost, iskustvo i dosljednost. Prilagođivanje na novonastale prilike života sestara na bolnici nakon njezine službe u Matici nije bilo lako. Hrabro se suočila s tim novim izazovima. Čvrstog karaktera, kakva je ona bila, zahtjevna, dosljedna i zauzeta trudila se na svim područjima kako je najbolje znala da se sestre u zajednici osjećaju kod kuće i da se u zajednici živi u duhu i karizmi Utemeljitelja. Imala je osjećaja za svaku sestru, moglo joj se lako pristupiti jer je bila vrlo skromna i jednostavna, reklo se o njoj. Željela je izvršiti savjesno svoju dužnost i tako ispuniti volju Božju, jer to je za svakog čovjeka najveća sreća, govorila je. Nakon dva mandata u toj službi premještena je u našu kuću na Sušak. Spremna za nove zadaće ovdje je prihvatila posao koji je na vrijednu ruku i veliko srce čekao 125 godina: prijevod kronike Hrvatske provincije na njemački jezik za arhiv Kuće matice. Prvih sto godina (1868.-1968.) Kronike stavljeno je u prvi uvez, a drugi uvez obuhvaća 25 sljedećih godina. Taj je posao dovršila za 125. obljetnicu provincije Hrvatske 1993. godine i darovala ga u svoj skromnosti, kao po sebi razumljivo, Provinciji za rođendan. Za svoj Zlatni jubilej, 1994. godine, došla je u Provincijalnu kuću u Đakovo gdje je i ostala kako bi nastavila isti posao. Ali njezine tjelesne sile nisu slijedile njezin duh. Kralježnica je počela popuštati i zadržavati dugogodišnji položaj nagnutosti za pisaćim stolom. Bila je neumorna tipkačica te je i na starim pisaćim strojevima učinila golem posao. Kako je sve više osjećala slabost tijela, počela se okretati za nekim komu bi prenijela tu veliku i ozbiljnu dužnost te je mirno prešla na bolesnički kat, prihvaćajući svu skromnost okolnosti života koja ju je tamo dočekala. U svemu je ostala mirna i dostojanstvena, okrenuta prema Kristu koji joj je uvijek bio nada sve drugo. Ovdje je sada crpila iz zaliha milosti i krjeposti koje je svojom revnošću i vjernošću stjecala tijekom života. Ostala je tiha, mirno čekajući dolazak Onoga čijemu se glasu odazvala još u mladosti. I on se dogodio nešto poslije podneva 16. kolovoza, u tek nekoliko trenutaka, tiho kao što je tiho i živjela.

Draga naša sestro Katarina, u ovom času oproštaja s vama naviru nam, uz suze, i riječi zahvalnosti. Zahvaljujemo Bogu što nam je dao vas za sestru i suradnicu tijekom dugih godina vašega života s nama. Zahvaljujemo vam za sve što ste nam bili, što ste nam svojim životom svjedočili, za primjer posvećenoga života molitve, rada i tihog izgaranja, za primjer uspjelog redovničkoga života. Hvala Vam za sve što ste činili za cijelu našu Družbu, Provinciju i za svaku pojedinu sestru, a što je najbolje znano samo Bogu. Sve nas sada hrabri vjera da ste u presudnom času svojega prijelaza nastavili pjevati drugu kiticu pjesme svoga života:
Dolazim Ti, Isuse, jer Ti mene tražiš...
te da ste čuli njegov glas: Dođi izabranice Srca moga i pridruži se pjevajući i svirajući zboru anđela i svetaca što se veseli goste na vječnoj gozbi Jaganjčevoj.

Gospodine Isuse, otvori joj vrata svojega Srca i daruj joj u njemu pokoj vječni!

s. M. Blaženka Perković

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3