"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. ELEONORA, Ružica-Štefanija PRESEČKI

EleonoraRođena: 27. listopada 1924.
Prvi zavjeti: 28. travnja 1949.
Umrla: 10. svibnja 2013.

Po blagdanu Uzašašća „pripravio je“ Gospodin Isus mjesto još jednoj sestri sv. Križa, našoj dragoj sestri Eleonori, te joj ispunio nadu koju je prenijela na papir u svojoj molbi za doživotne zavjete: „Nadam se da ću za cijeli život i kroz svu vječnost biti sestra sv. Križa.“
Opjevano Hrvatsko zagorje darovalo je iz svojih obitelji s brojnom djecom velike sinove i kćeri svojemu narodu, ali i brojna redovnička i svećenička zvanja Crkvi u Hrvata. Obitelj stolara Karla-Dragutina Presečkog i Anke rođ. Rusman iz Mihaljekova Jarka/Krapina blagoslovljena je s desetero djece. Kao peto dijete rodila se djevojčica, 17. 10. 1924. godine, i na krštenju 27. 10. iste godine, u župnoj crkvi u Krapini, dobila ime Ružica Štefanija. Iako „živahna i osjetljiva“ morala se od starije braće i sestara dati poučiti, a mlađima se prilagođivati te se već od ranoga djetinjstva Ružica učila životu zajedništva, slušanju starijih, marljivosti i radu. Otac nije uza svoj posao zanemarivao brigu za odgoj djece. „Naš dragi tata strogo je pazio da svi vrše svoje kršćanske dužnosti“, sjeća se ona opisujući svoj život. Poslije nedjeljne mise trebalo je ispričati kod kuće koje se evanđelje čitalo i što je bilo rečeno u propovijedi. U desetoj godini pristupila je sv. Pričesti i taj joj je dan ostao u sjećanju. U školi je zavoljela čitanje pa „se rado hvatala knjige“, ali je tata prvi morao vidjeti o kakvoj je knjizi riječ. U tada dostupnom katoličkom štivu čitala je o misijama. Misao na misije i redovničko žrtvovanje za njih često ju je zaokupljala i privlačila. Nakon četiri razreda osnovne škole ostala je kod kuće, pomažući u svim poslovima. Od nestašne i bezbrižne djevojčice postala je ozbiljna i za budućnost zabrinuta djevojka, napisala je o tom razdoblju. Misao na redovnički život nije ju napuštala te ju je u dvadesetoj godini konačno hrabro izrekla: „Bit ću redovnica.“ Na hodočašću u Mariji Bistrici povjerila je svoju namjeru Djevici Mariji. Nakon mnogo teškoća i suza, a na savjet otaca franjevaca iz Krapine „Ti bi mogla biti sestra sv. Križa“, došla je s njihovom preporukom u Samostan u Đakovo 1946., a već je 1948. godine ušla u novicijat, kada uz redovničko odijelo prima ime sestra M. Eleonora. Prve zavjete položila je 1949. godine.
Budući da su je već njezine redovničke odgojiteljice prepoznale kao ozbiljnu, mirnu i sposobnu za svaki posao i službu, mogle su je sestre poglavarice poslije zavjeta poslati u Osijek da uči svirati, a zatim u Vinkovce (1950.-1954.), gdje vodi brigu za sakristiju i svira u župnoj crkvi. Sestra Eleonora jedna je od onih naših sestara koja je zaista shvatila i prihvatila izreku o. Teodozija da je potreba vremena volja Božja. Stoga je spremno odlazila na razna mjesta i prihvaćala različite službe. Nakon službe u Osijeku i Vinkovcima dolazi u Đakovo i polaže (1954.-1957.) privatno četiri razreda niže gimnazije - malu maturu, a potom se sprema na novu vrstu apostolata – njegu bolesnika. Ta se njega najprije učila praktično uz sestre, a potom se polagalo ispite. Tako je započela radom u bolnicama: u Pakracu, Inđiji, Zagrebu-Jordanovcu, Željezničarskoj bolnici (1961.-1967.). Najprije je radila u njezi bolesnika, a kasnije u laboratoriju. U Inđiji je obnašala službu kućne poglavarice. Nije teško zaključiti zašto je 1967. godine premještena u Đakovo, gdje joj je povjerena služba pomoćne sestre u odgoju kandidatica i postulantica. Marljivost, točnost, laborantska urednost pomogle su joj da mladim naraštajima prenese ono temeljno za posvećeni život: Isusu za ljubav! Uz taj je posao imala i službu podvorbe gostiju u provincijalnoj kući.
Naša kuća u Vukovaru bila je njezino posljednje mjesto djelovanja, a započela ga je 1981. godine. Tu je ostala 10 godina i proživjela, zajedno s gradom i s njegovim stanovnicima, strahote Domovinskoga rata. Udomaćila se odmah po dolasku i posebno je bila oduševljena kapelicom sv. Roka, u kojoj je vršila sakristansku službu, jednako revna kao i u svojim mladim redovničkim godinama. Pred Presvetim Sakramentom bilo je njezino najsigurnije mjesto. No, strahovit Domovinski rat dokrajčio je tu idilu. Odlaziti u kapelicu bilo je previše opasno, jer su granate prijetile svake minute, ali je zato vjerno čuvala kuću, sklupčana negdje u podrumu, dočekujući susestre koje su sve do pada grada Vukovara radile u bolnici te se povremeno "probijale" do kuće da uzmu što im je bilo potrebno. Konačno se s. Eleonora pridružila njihovu egzodusu 19. studenoga 1991. g. te je stigla u Zagreb, u našu kuću na Vrhovcu 43. Nakon kratkoga predaha dvorila je ondje dvije godine bolesne susestre. U Porat na otoku Krku pošla je 1994. godine i bila je vrlo zauzeta u svim kućnim poslovima, ponekad i preko svojih sila. Nije se nikada štedjela i njezine su noći često bile radne. Točnost i savjesnost u svemu što je radila, bile su njezino obilježje. To je željela prenijeti na druge, napose na mladi naraštaj. Bila je srdačno povezana sa svojom rodbinom, ali je uvijek dublje doživljavala svoju redovničku obitelj kojoj je svim srcem pripadala.
Njezine su ruke i u Portu sve znale raditi i prihvaćale se svega – od brige oko peradi do prikupljanja sitnih kamenčića i školjki od kojih je vješto načinila poneku figuricu-suvenir, čime je obradovala sestre-goste. Na sebe i na svoj odmor nije nikada mislila. Tako je, iscrpljena radom, godinama i bolešću, došla 2009. godine u Zagreb, na Vrhovec, u Marijin dom. Njezin put sestre sv. Križa doveo ju je 2012. godine natrag u Đakovo, na bolesnički kat, kamo je stigla već posve iscrpljena i potrebna potpune njege.
I tu je za sebe tražila vrlo malo, gotovo ništa i nije se tužila na svoje boli. Predana u volju Božju znala je reći da sada samo čeka poziv u vječnost. Taj je poziv stigao noću. Posve tiho i neprimjetno prestalo je kucati njezino umorno srce te je utonula u san, da bi se probudila u vječnosti.
Draga naša sestro Eleonora, dok vas ispraćamo na ovozemaljsko zadnje počivalište, zahvaljujemo vam za primjer života sestre sv. Križa, koja je čula riječi o. Teodozija – sve za bližnjega, ništa za sebe – i nastojala ih provesti u djelo. Molimo Gospodina da vas uvede u društvo svetih sestara sv. Križa i da u njemu uživate svu vječnost, kako ste to u mladosti poželjeli.
Pokoj vječni daruj joj Gospodine!
s. Blaženka Perković

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3