"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. MALVINA, Marija IVANOVIĆ

MalvinaRođena: 13. kolovoza 1932.
Prvi zavjeti: 10. listopada 1961.
Umrla: 26. travnja 2013.

Možda je naša draga s. Aniceta Cindori, koju smo jučer ispratili na vječni počinak, posredovala da joj se ubrzo pridruži na slavlje 100. nebeskog rođendana naše blažene kuharice, s. Ulrike Nisch, još jedna kuharica koja je u s. Ulriki gledala uzor sestre sv. Križa. Tako se i sestra Malvina ujutro, 26. travnja, ne ometajući nikoga, nečujno preselila u željeno društvo nebesnika.

Čudni su putovi Božji, čuje se u našem narodu. Moglo bi se to reći za životni put naše sestre Malvine. Gospodin ju je našao u požeškom kraju, u malo poznatom selu Dervišaga. Rodila se bračnom paru Petru Ivanoviću i Ani r. Mitrović 14. kolovoza 1932. godine kao prvo i jedino dijete te je sutradan, u župnoj crkvi Velike Terezije u Požegi, dobila na krštenju ime Marija. Otac se bavio brijačkim zanatom, ali je zbog ranjavanja u I. svjetskom ratu pobolijevao i konačno podlegao bolesti, kada je Mariji bilo osam godina. Tim je gubitkom radost djetinjstva bila ranjena. Majka se priklonila svojoj obitelji i zarađivala šivanjem, a Marija je sada odrastala okružena brojnom rodbinom u djedovoj kući. Pošla je redovito u školu i završila 4 razreda osnovne škole u selu. Prema majčinoj želji upisala se u nižu gimnaziju u Požegi. Nisam voljela školu, radije sam išla na njivu ili za stokom, priznat će kasnije, a poslije trećeg razreda ostala je za stalno kod kuće. Tu joj se javlja misao za samostanom, jer je u Požegi vidjela redovnike i redovnice, ali majka o tome nije željela čuti. Kada se majka teško razboljela, zaposlila se Marija u Požegi da bi majci mogla pribaviti sve potrebno u bolesti. Ipak, majka se preselila u vječnost kada je Marija imala 24 godine. Bio je to za Mariju novi čas odluke o životu i o njezinoj budućnosti, kada je sama mogla donijeti odluku. Pokucala je na vrata Samostana u Đakovu i bila primljena 1957. godine u kandidaturu te je, nakon boljeg upoznavanja samostanskoga života i nakon pouke u raznim kućan¬skim poslovima, primljena u novicijat 1960. godine, a na oblačenju dobila je ime sestra M. Malvina. Odmah poslije Prvih zavjeta 1961. g. došla je nova kušnja od Gospodina. Razboljela se. Nakon liječenja u provincijalnoj kući krenula je na put ljubavi i žrtve. Najveću spretnost pokazala je u kuhanju, što ju je odvelo na različite župe i u sestarske zajednice. Odasvud je donosila ocjenu kao vrsna kuharica i dobrodušna sestra, a njezina se urednost i požrtvovnost nisu dale skriti. "Kad se kuha s ljubavlju i bistrom glavom, onda je svako jelo ukusno", znala je ponavljati. Njezin put ljubavi, nadahnut blaženom s. Ulrikom, krenuo je od Osijeka, preko Sušaka, Splita, Pakraca, Porta, Drenovaca, Risna pa sve do Komiže. Brojne filijale govore o njezinu brzom privikavanju na novu sredinu i o prihvaćenosti od onih kojima je služila. Svugdje je postojano činila dobro. Znala je ona sjesti i za šivaći stroj i svima rado učiniti i takve usluge. Svojom energičnom naravi svladavala je različite teškoće. Njezina vedrina i lako uspostavljanje kontakata s okolinom nisu pomutili njezinu želju za molitvom i povezanosti s Bogom. Budući da su smrću majke prekinute bliže zemaljske rodbinske veze, prihvatila je Mariju za svoju majku i voditeljicu. Krunica u ruci bila je njezina veza s Njom.
Sestre poglavarice mogle su na nju računati u svakoj iznenadnoj potrebi za zamjenom bilo koje sestre: Ja imam stalno kofer spreman, znala je, šaleći se, reći.
Kostobolja i razne operacije dovele su je 1997. g. na bolesnički kat u provincijalnu kuću. Tu se radosno prihvatila šivaćega stroja, što se ovdje pokazalo potrebnim. Tu je opet mogla činiti bezbroj malih usluga starijim sestrama, a činila ih je rado. Ali, izrada goblena ju je posebno veselila. Tako se na radost zajednice prihvatila na bolesničkom odjelu izrade velikog goblena – susreta Marije Magdalene s Uskrslim Gospodinom. Ostao je nedovršen!
Sestra Malvina zacijelo se sprijateljila s križem. U samostanu pratio ju je križ bolesti i teške dužnosti, ali se nije dala zbuniti i činila je sve što je mogla samo da ne opterećuje sestre. Svima je željela ugoditi, ne opterećujući druge svojim tegobama, pa je i u bolnim časovima pokazala dobru mjeru strpljivosti, ne zaboravljajući pritom svoju sklonost na šalu. U predvečerje dana svoje smrti zahvalila je sestri za brigu tijekom nekoliko zadnjih dana s primjedbom da ne treba ujutro dolaziti, jer joj je sada dobro i bit će joj dobro. Možda je naslućivala svoj prijelaz u vječnost i slijedila primjer s. Ulrike i u tim zadnjim časovima! Ona je njegovateljicu poslala bolesnici koja više trpi u drugoj sobi i za to se vrijeme preselila u vječnost!
Ti si, Gospodine, baština moja, napisala je za svoj moto povodom zlatnog jubileja, kao jeku svojega razbaštinjenja od svega zemaljskoga onoga dana, kada je za sobom zatvorila samostanska vrata. Zauzvrat je baštinila mir koji daruje Bog.

Draga sestro Malvina, zahvaljujemo vam za vaš život i za sve darove koje ste ugradili u zajednicu, za molitvu, za rad i trpljenje kojima ste dopunjavali ono što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu.
Vjerujemo da goblen vašega života dovršavate u nebu, u susretu s Uskrslim Gospodinom, koji će izgovoriti vaše ime i otkriti vam svjetlost svojega Lica te da ćete zajedno s blaženom s. Ulrikom prostrti stol za slavlje na Gozbi Jaganjčevoj.

Uskrsli Gospodine Isuse, daruj joj pokoj vječni!
s. M. Blaženka Perković

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3