"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. MODESTA, Marija CERJANEC

ModestaRođena: 4. veljače 1923.
Prvi zavjeti: 29. ožujka 1944.
Umrla: 14. siječnja 2013.

Unatoč gotovo dnevnim patnjama koje su obilježavale njezin život na bolesničkom krevetu, ni sestra Modesta, ni sestre oko nje nisu slutile da je njezina karta u ruci Kapetana broda, koji je uplovio u novu 2013. godinu, predviđena za najkraće putovanje te da će ona prva ove godine za samo 14 dana putovanja stići na drugu obalu – na cilj.

Sestra Modesta rođena je 4. veljače 1923. godine u malom selu Greda Breška nadomak Posavskih Brega, te nakon dva dana, 6. veljače, krštena na ime Marija u župi sv. Maksimilijana, Posavski Bregi. Njezini roditelji, Ivan i Ana r. Novosel Dolnjak odgajali su svoju djevojčicu kao i njezina dva starija brata u kršćanskoj vjeri, ali dosta strogo - piše ona u svom Životopisu.
Do polaska u školu živjela je Marija kod svoje bake. Prvu svetu Pričest primila je kao i sva djeca onog doba u ranoj mladosti, u devetoj godini života, 19. lipnja 1932. godine. Iako je to bilo bez posebne vanjske svečanosti, kako se to danas obilježava, ona svjedoči: Bio je to za mene velik i svečan dan što mogu primiti Isusa u svoje srce. Završivši niže razrede osnovne škole nije pokazivala volju za učenjem. Posvetila se kućnim poslovima. Primanje sakramenata i čitanje duhovnih časopisa usmjeravali su njezine misli sve više k Bogu. Tako je Marija s punih 17 godina pronašla put u Samostan u Đakovu te bila primljena u kandidaturu 1. listopada 1940. godine.
Vična svim kućnim poslovima provela je kao kandidatica oko dvije godine u đakovačkom sjemeništu gdje je uz sestre radila u kuhinji i u ostalim kućnim poslovima. Prije ulaska u novicijat zapisala je u svom Životopisu: Završivši postulat sada sam na pragu novicijata i veselim se što ću biti bliže Spasitelju i što mogu više raditi za njega i za bližnjega i za našu dragu Kongregaciju. (Đakovo, 8.2.1943.) Bilo je to u jeku strašnoga rata i samo su osobe milošću Božjom ohrabrene mogle ovako sigurno koračati putem posvete života Bogu. Na ulasku u novicijat dobila je redovničko ime sestra Modesta, a položivši prve zavjete 29. ožujka 1944. godine ostvarila joj se želja da radi za bližnje i za Spasitelja te je tako počela ostvarivati i program koji joj je nametnulo i njezino redovničko ime (Modesta - Skromna!). U poslušnoj skromnosti pridružila se sestrama koje su bile u njezi bolesnika te se kao njegovateljica brzo priučila potrebnim vještinama. Djelovala je u bolnici u Sisku, na Dječjoj klinici na Šalati te u bolnici u Vinkovcima. Kada su bolnice u poslijeratnoj Hrvatskoj reducirale redovničko njegovateljsko osoblje, otvorio se sestrama put u staračke domove susjednih zemalja. Sestru Modestu nalazimo u Risnu, u staračkom domu, gdje je ostala do 1952. g. Zaredale su potom različite potrebe, nastale otvaranjem župskoga apostolata, pri čemu je skromna sestra Modesta bila dobrodošla u svakoj zajednici svojim prihvaćanjem svakovrsnoga posla (župe: Nijemci, Gorjani, Donji Miho¬ljac, Drenovci, Lipik). Godine 1966. ponovno se vratila k starcima u Dom u Risnu-Perast gdje joj je povjerena praonica rublja. Radila je u skladu s izrekom: Čistoća je pola zdravlja, iako je ondje pranje rublja bilo „na ručni pogon“, a uvjeti rada, uz nedostatak vode ili štedeći vodu, govore o teretu koji su sestre ondje podnijele u brizi za stare i bolesne. Godine 1983. pozvana je u provincijalnu kuću gdje tri godine pomaže u kućnim poslovima i dvori naše bolesne duhovnike u Domu sestre Ulrike (mons. J. Pavlović, prof. J. Štimac), a 1986. g. u istoj službi prelazi u sjemenište u Đakovu gdje pomaže u kućnim poslovima te uz to uspijeva posluživati bolesne sveće¬nike; osobito je rado služila onima koji su bili najteži.
Završetkom drugoga tisućljeća kao da je i njezin hod služenja bližnjima došao svojemu kraju. Zbog već oslabljenih fizičkih sila premještena je 2000. g. na Vrhovec u zajednicu bolesnih sestara gdje je prema svojim silama opet pomagala ondje gdje je bilo potrebno, sve do 2010. g. kada zbog svoje bolesti i potrebne njege dolazi natrag u provincijalnu kuću, u Dom sv. Josipa.
Svi koji su je susretali ili s njom surađivali potvrđuju da je bila je marljiva, tiha i vrlo jednostavna sestra te se rado prihvaćala svakoga posla i u poslušnosti odlazila na mjesta „gdje je trebalo“. Uza sve teške i grube poslove koje je obavljala, ostala je fina i dobra sestra, reći će za nju susestre. U bolesti je bila strpljiva i kao refren ponavljala: Samo želim izvršiti volju Božju!
Jednostavna i tiha kakva je bila u životu, preselila se u vječnost usred bijela dana, tiho i nečujno, ne okusivši ponuđeni joj ručak. Dok su susestre oko nje, uočivši njezino teško disanje, započele zazivati Milosrdnoga Isusa, moleći krunicu Božjemu milosrđu, ona je već bila s Njim. Lijepa smrt! Ako se o smrti može tako reći!

Draga sestro Modesta, hvala vam za sve žrtve koje ste ugradili u život naše zajednice, Provincije i Družbe. Vjerujemo da će one zasjati kao dragocjeni biseri u kruni koju vam je pripravio Gospodin po svom obećanju i da ste danas zaslužili čuti Gospodinov poziv: "Dođi, službenice dobra i vjerna…, jer bijah bolestan…, star…, napušten…, na smrtnoj postelji….!" "Uđi u veselje Gospodara svoga!"

Blagi Gospodine Isuse, uvedi je u slavlje nebeskoga Božića!
s. M. Blaženka Perković

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3