"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. HELIODORA, Barbara STIPANOV

sHeliodoraRođena: 4. prosinca 1923.
Prvi zavjeti: 11. travnja 1945.
Umrla: 22. prosinca 2012.

Doista je Majka Marija pratila život naše sestre Heliodore te je s njom zajedno danas kod večernje sv. mise pjevala svoju pjesmu Veliča, dok je ona svjesno sjedeći na postelji čekala Isusa da je pohodi u sv. Pričesti. Samo koji sat nakon toga povela ju je Marija na nebesku liturgiju da ondje nastavi pjevati evanđelje IV. nedjelje došašća, koje opet donosi radost susreta dviju majki i završava Marijinim Veliča. To smijemo vjerovati slijedeći životni put s. Heliodore i njezinu pobožnost prema Mariji.
Malo otočko mjesto Preko (o. Ugljan) kod Zadra bilo je rasadište duhovnih zvanja, a to znači i blagoslovljeno obiteljima s brojnom djecom. Takva jedna obitelj bila je ona Jakova Stipanova i Gašpe rođ. Jerolimov. Bili su ratari i podizali su svoju djecu radom svojih ruku. U nizu od devetero djece treća im se rodila djevojčica 4. prosinca 1923. godine, koja je na krštenju u crkvi Gospe od Ružarija u Preku dobila ime Barbara. Dobrim kršćanskim odgojem roditelji su usmjerili svu djecu na poslušnost i zajednički rad, ali i zajednička molitva nije se zanemarivala. Krunica se molila obvezno večerom u obitelji. Kada je jednom mala Barbara dala prednost počinku, morala se iz kreveta ustati i moliti zajedno s ostalima. Živahna Barbara polazila je vrtić kod časnih sestara. Zavoljela je svoje društvo pa se nakon vrtića ili kasnije poslije nastave duže zadržavala u igri. Po nju je trebao netko doći. Škola je nije toliko zanimala koliko šetnja uz more u prekrasnoj prirodi rodnoga otoka. Tu je lako pronašla cvijeće koje je nosila na svoj kućni Gospin oltarić, napisat će ona kasnije o svom djetinjstvu. No, bezbrižno djetinjstvo bilo je kratko. Kad je imala dvanaest godina, umrla joj je majka i ostavila iza sebe petero djece mlađih od nje. Tako je ona preuzela brigu majke i razvila svoj osjećaj za nemoćne i malene te se još više molila Nebeskoj Majci. Kad se otac ponovno oženio, pao je teret s njezinih leđa jer je maćeha bila gotovo isto tako dobra kao i mama. U pobožnom obiteljskom okruženju javila joj se misao i volja za samostanskim životom, ali je u Zadru, gdje se prijavila u samostan u 15. godini života, nisu primili. Njezin put usmjerila je prijateljica koja je već bila u Herceg Novom kod sestara sv. Križa. Ona ju je ondje preporučila i pisala joj da može doći. Odmah je bila spremna i otišla u Herceg Novi gdje se uključila u sve kućne poslove, čekajući dolazak provincijalne poglavarice kako bi se njoj osobno predstavila. Bila je prihvaćena njezina molba i došla je 1941. godine u Đakovo. Najprije je slijedila kratke pouke o životu kandidatice i završavala osnovnu školu. Zatim je pošla putem upoznavanja života sestara, na filijalu u Osijeku, u Tvrđi, gdje su sestre imale svoj internat. Pomagala je u kuhinji. Tu je osjetila teškoće ratnoga vremena, kada se oskudijevalo u najnužnijem, a ona je često od ranoga jutra tragala po gradu kako bi nabavila hranu. Iz Đakova se, zbog ratnih prilika, preselio postulat i novicijat u sigurniji Zagreb pa tako ona 1943. godine započinje postulat i novicijat, te 1945. g. polaže u Zagrebu prve zavjete kao s. M. Heliodora. Položivši prve zavjete pomaže u bolnici na Šalati u njezi djece. U kuhinji na Vrhovcu dobro se snalazila od 1947. do 1948. godine i ujedno je završila kuharski tečaj, a potom tečaj bolničkoga i dijetetskoga kuhanja. Sada je bila spremna za rad u bolničkoj kuhinji te prima službu kuharice u bolnici u Titogradu i Nišu (1948.-1958.). U toj je službi djelovala također i u župama: Županja i Otok (1958.-1966.) gdje je vršila i službu kućne poglavarice (1963.-1966). Svoju izvrsnost u kuhanju od 1966. darovala je zatim u sestarskoj zajednici u Portu i Sušaku (1966.-1992.). Odlikovala se točnošću i revnošću, kako u molitvi tako i na poslu, što su već od početka uočili i njezini redovnički odgojitelji.
Voljela je svoj kraj i narod i rado je čitala o događajima u svojoj župi i u općoj Crkvi. Bila je srdačno povezana sa svojom braćom i sestrama i duboko zahvalna maćehi koja ih je prihvatila kao svoju djecu. Zato se osjećala dužnom uzvratiti joj ljubav u njezinoj starosti. Tako je, uz dopuštenje sestara poglavarica, dulje vrijeme boravila uz njezinu bolesničku postelju i ispratila ju na vječni počinak. Molitva i duhovno čitanje bili su za nju časovi opuštanja i mira. Ipak, gotovo pedeset godina za štednjakom, u ondašnjim teškim uvjetima rada, iscrpilo je njezinu snagu pa je 1992. godine došla na Vrhovec gdje je pomagala u glačaonici rublja i na samostanskoj porti, te vršila male službice u zajednici.
Smalaksala od bolesti, prešla je 2010. godine u zajednicu bolesnih sestara u Marijin dom na Vrhovcu, a zatim, zbog pogoršanoga zdravlja, premještena je 2012. godine u bolesnički kat u provincijalnoj kući.
Na dan svoje smrti, toga popodneva, kao da je predosjećala odlazak, molila je da joj „obuku haljinu, jer joj je slabo“. Te je večeri primila sv. Pričest koja je bila njezina Popudbina za sretan put kojim je krenula dva sata nakon toga.

Draga sestro Heliodora, zahvaljujemo vam za sve radosti koje ste priredili dok ste mnogima na ovoj zemlji priređivali stol. Neka vas Gospa, vrelo svake radosti, posjedne za stol vječnoga Božića, na svadbenoj gozbi Jaganjčevoj da sa svima svetima nastavite veličati Gospodina (usp. Otkr 19,9) i moliti za nas!
s. M. Blaženka Perković

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3