"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. M. TUGOMILA, Jelena MATIĆ

TugomilaRođena: 31. srpnja 1922.
Prvi zavjeti: 20. travnja 1950.
Umrla: 19. studenog 2012.

Zacijelo je Isus, prema jučerašnjemu evanđelju (33. n.k.g.), našao spremnu našu dragu s. M. Tugomilu i došao „na oblacima nebeskim“, kada se sunce upravo probijalo kroz oblake, te ju poveo u svoju slavu. Neobična tišina ovogodišnjega mjeseca studenog, uz tiho padanje lišća, kao da je održavala njezino tiho, danima dugo spremanje na Isusov jutrošnji dolazak.

Ako se općenito može reći da su u svakomu ljudskom životu prepo¬znatljivi putovi Božji, onda se to može vidjeti i na životu s. M. Tugomile.
Tvrda vjera naroda naše Bosne potvrđivala se i u obiteljskomu životu, koji je bio blagoslovljen djecom i zvanjima za rad u Božjemu vinogradu. Takva je bila i obitelj Anđelka i Kate rođ. Lucić u selu Kokošinac (Ivančevo)/Vareš kojima se 31. srpnja 1922. godine rodila djevojčica kao sedmo od jedanaestero djece. Ona je već sutradan, 1. Kolovoza, na krštenju u župi Bezgrješnoga Začeća BDM u Gornjoj Vijaki dobila ime Jelena.
Odgoj živahne djevojčice, uz brojnu braću i sestre, preuzela je u kući baka. Ona ih je okupljala na molitvu, vodila u crkvu i učila katekizam, pokazujući im slike anđela i svetaca.
Polazak u školu, u kojoj je nadopunila znanje iz katekizma, primila Prvu sv. Pričest i krizmu, nije Jelenu baš oduševio – više se voljela igrati nego učiti - pa je jedva dočekala kraj četvero-godišnjega školovanja i potom ostala kod kuće. Spremanje, kuhanje, ručni rad i tkanje zaokupljalo je njezinu pažnju. U četrnaestoj godini susrela je prvi put, u obližnjem Varešu, časne sestre i u njoj se odmah probudila želja da im se pridruži. Roditeljskom zaključku, da takvo nešto ne bi pristajalo njezinoj živahnoj i sangviničnoj naravi, Jelena se taj čas pokorava, ali ne odustaje od svoje želje i žarko se moli Majci Mariji i sv. Josipu da joj pokažu volju Božju koja sigurno nešto bolje sprema za njezin život, napisala je. Siromaštvo i ratne prilike pritiskivale su njihovu brojnu obitelj pa je Jelena 1940. godine pošla sa starijom sestrom u Sara-jevo u službu kod obitelji koja im nije branila odlazak u crkvu. Ponovni susret s časnim sestrama u velikom gradu oživio je njezinu želju da se posveti Bogu. Kad se obitelj, kod koje su služile, preselila u Zagreb, pošla je Jelena s njima. Kad je ta obitelj stradala u Zagrebu 1947. godine, Jelena si je odmah našla posao švelje u Petrovoj bolnici. Tu je opet uočila časne sestre – i one nju – i bila je sretna da može raditi s njima. Što sam ih više promatrala, to više sam gubila volju za svjetski život, piše ona. Majci Božjoj od Kamenitih vrata izlijevala je danomice svoju molitvu i strah da možda zbog njezine dobi (25 godina) ne će biti podobna za redovnički život. Nije potrajalo dugo da ona svoju davnu želju priopći jednoj sestri, a sestre sv. Križa prihvatile su njezinu želju da se posveti Bogu. Put u samostan širom se otvorio. Pošla je kući da dobije potrebnu privolu roditelja i spremi se za odlazak u samostan. Teškoće koje su se pri tom nametnule nisu bile lake, ali ih je uz pomoć Božju prevladala. Pa čak i onu na putu od Sarajeva za Đakovo. Da bi utažila žeđ djeteta koje je u odjeljku vlaka stalno plakalo da je žedno, njezino milosrdno srce nije upitalo razum, nego je uzela bočicu i na prvoj stanici iskočila da je natoči vodom. No, vlak je krenuo prije nego je stigla natrag. Ona ga je dostigla i jednom rukom se uhvatila za nj, ali ne za dugo, ruka je popustila i ona je pala pored tračnica bez povrjede, s bočicom vode u ruci. Što sada? Samo me moj Spasitelj može spasiti jer on me nije nikada ostavio na cjedilu, čvrsto se pouzdavala i tu žarku molitvu nije nikad zaboravila. Njezine putne stvari i dokumenti otišli su vlakom dalje, a bila je noć. Bog je sve izveo na dobro, tvrdila je. Dobri ljudi kupili su joj kartu i ona je drugim vlakom krenula za svojim stvarima, koje su je čekale na slijedećoj stanici - potpune. Eto, tako je naplaćeno milosrđe i potvrđena njezina vjera u Božju ljubav i pomoć, a naplaćena njezina neopreznost. Ipak presretna zbog svega što joj se dogodilo, stigla je 30. studenoga 1947. godine u Đakovo.
Za vrijeme kratke kandidature pohađala je bolničarsku školu u Vukovaru, a u Đakovu je dopunila svoje osnovno-školsko obrazovanje. Već je 1949. godine započela novicijat i dobila ima s. M. Tugomila te je pripuštena prvim zavjetima 20. travnja 1950. godine. Spremna za službu Marte krenula je na put poslušnosti. Njezino prvo mjesto bila je kuhinja Vojne bolnice u Nišu (1950.-1954.). Potom je pozvana u Đakovo gdje je u samostanskoj kuhinji učvrstila svoje kulinarsko znanje i povremeno ispomagala u župi Osijek 1. Godine 1955. otvara se s. M. Tugomili novo polje rada - gdje će se njezino milosrdno srce dokraja dati - u bolnici u Baru u njezi bolesnika do svoje mirovine 1982. godine. Njezina savjesnost, točnost i spremnost na suradnju sa sestrama bila je cijenjena među susestrama i suradnicima. Na poslu je bila pouzdana i savjesna i uslužna. Nakon jedne prometne nezgode vraća se prije isteka bolovanja na posao da «pomogne bolesnijima od sebe». Taj duh zadržava i onda kada odlazi u redovnu mirovinu. Zajednica u Baru bila je poznata po izrađivanju vrsnih ručnih radova, u čemu se pokazivala i njezina vještina. Dolaskom u Đakovo godine 1983., ispunjena znanjem i iskustvom medicinske sestre, najprije pomaže u njezi bolesnih sestara.
Njezina sljedeća služba bila je na porti Biskupskoga doma u Đakovu, za koju je trebalo budno srce i radosno lice, što je ona rado uključila i u to služenje punih 18 godina. Satove dokolice ne poznaje te ispunjava vrijeme molitvom i kačkanjem vrijednih ručnih radova. Teško je doživljavala stradanja svoje rodbine u ratom pogođenom Sarajevu i pokušavala im je pomoći.
S već uočljivim staračkim tegobama vraća se godine 2001. na bolesnički kat provincijalne kuće gdje preuzima male službice, sve dok sama nije postala nemoćna. Ovdje se pokazala jedna od njezinih vrlina – zahvalnost za svaku i najmanju uslugu. Tiho dogorijevajući postajala je sve šutljivija i nije se tužila ni mrmljala te je u drugima budila suosjećanje. Vjerojatno je njezino ime bilo program njezina života pa je teškoće bolesti, starosti i potpune upućenosti na pomoć drugih znala prigrliti i tugu učiniti milom, noseći svoj križ s Isusom.
Draga sestro Tugomila, vaše vas redovničko ime veže uz Gospu Žalosnu i svojom ste vjernošću u molitvi i predanošću u službi patnicima, zajedno s njom, dopunjavali „što nedostaje mukama Kristovim za tijelo njegovo, za Crkvu“ (Kol 1,24). Neka vas ona, čija se žalost „okrenula u radost (usp. Iv 16,20), uvede sada u radost vječnu u društvo blaženih sestara sv. Križa.
Pokoj vječni daruj joj, Gospodine!

s. M. Blaženka Perković

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3