"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. AMATA, Anđa ANĐELIĆ

SAmata

Rođena: 5. listopada 1941. 
Zavjeti: 15. svibnja 1965.
Umrla: 17. rujna 2012.

 

Pokop je 19. rujna 2012. g. u 15,00 sati u Đakovu, a sveta misa zadušnica, istoga dana, u 16,00 sati u samostanskoj crkvi Presvetoga Srca Isusova u Đakovu. 

Da sa zdravljem sestre Amate nešto ozbiljno nije u redu, shvatili smo kada prije dva tjedna nije mogla s Visa, gdje je pošla na odmor, poći čak ni na sahranu svojega brata u Konjic. „Ne osjećam se dobro“, bile su šture riječi poslije kojih se očekivao njezin oporavak. Budući da se stanje sve više pogoršavalo, hitno je dopremljena prije četiri dana u osječku bolnicu. Cijeli je njezin organizam zapao u krizu tako da pravi uzrok tomu stanju liječnici nisu mogli otkriti. Oni su se borili svim sredstvima za njezin život, ali su izgubili bitku. Gospodin je odredio duljinu njezina puta i pozvao je iz ovoga života k sebi u vječnost upravo na franjevački blagdan Rana sv. Franje.

Njezin put do Đakova nije bio kratak. Rodila se 5. listopada 1941. godine u hercegovačkom selcu Sultići blizu Konjica, u obitelji Ilije i Janje rođ. Jukić i već drugi dan krštena je u župnoj crkvi sv. Ante u Podhumu te dobila ime Anđa. Anđa je rasla kao jedinica uz sedmero svoje braće i uz bratiće i sestrične u obiteljskoj zajednici još dvaju stričeva. Majka je bila prva vjeroučiteljica svojoj djeci te ih je poučavala u molitvi i pripremala ih na sakramente. Svetu pričest Anđa je primila u drugom razredu, a s četvrtim razredom za nju je bilo završeno školovanje, jer u selu nije bilo daljnjih razreda. „Kad sam završila školu, prolazili su tihi dani mog djetinjstva uza stado ili sam pomagala majci u kući“, sjeća se ona svojega djetinjstva. Budući da je crkva bila udaljena u drugom selu, nije joj bilo moguće često ni nedjeljom ići na misu, ali je znala moliti krunicu pa je vrijeme provedeno sa stadom najčešće ispunjavala molitvom krunice. U takvom molitvenom ozračju, usred Božje prirode, došla joj je „misao i želja da ide u samostan“. Tu je želju dugo nosila u srcu. Osjećala je da će majka biti protiv toga odlaska, jer joj je u svemu bila desna, „jedina ženska ruka“. Kad je u kuću došla prva snaha, tada je shvatila da sada nema zaprjeka te je napisala molbu za prijem u samostan, na koju je dobila pozitivan odgovor. Tako je u dvadesetoj godini života zamijenila kršni hercegovački kraj plodnom Slavonijom i došla u Đakovo u kolovozu 1961. godine.
Ne sumnjajući u ozbiljnost njezina zvanja, poslale su je sestre poglavarice najprije na filijalu u đakovačko Sjemenište da izbliza upozna život sestara. Potom je pozvana u postulat i novicijat te je 1965. godine položila prve zavjete.
Najprije je pomagala kod uzgajanja cvijeća u vrtu provincijalne kuće, a potom je svoju spremnost na služenje radi Krista darovala Franjevačkom samostanu u Vukovaru, u Nuštru i ponovno u đakovačkom Sjemeništu, radeći razne kućne poslove. Njezina sklonost ručnom radu preporučila ju je za rad u paramentu u provincijalnoj kući, a zatim je dvije godine radila kao sakristanka u kapucinskom samostanu u Splitu.
Najduže se zadržala u praonici rublja u provincijalnoj kući. Otuda su je poglavari lako mogli poslati na ispomoć - bilo u kuhanju, bilo u spremanju ili u sakristiji - kada je gdje na filijalama zatrebalo (Komiža, Vis, Privlaka). Imala je različitih sposobnosti, koje su u različitim prigodama dolazile do izražaja, kao što su crtanje, pletenje i ukrašavanje oltara.
Sestra Amata suosjećala je sa svojim starim roditeljima, napose kada je otac ostao u kući na selu sam pa je često molila dopuštenje da uz njega dulje boravi. Teške prilike Domovinskoga rata pogodile su i njezine najbliže u Hercegovini, napose osamljenoga oca. Otišla je k njemu i u opasnim prilikama iznijela ga je na leđima preko brda iz sela te ga dopremila k rođacima u Slavoniju. Kad su se prilike smirile, vratio se otac kući, a ona je zadnje mjesece njegova života provela uz njega. Za tu mogućnost uvijek je bila zahvalna.
Od godine 1999. boravila je u zajednici Doma Majke Terezije u Đakovu. Za sestru Amatu moglo bi se reći da je znala i mogla sve što je htjela - a imala je različite darove. Voljela je radila ručni rad i znala je njime obradovati sestre. Njezino posebno zanimanje bilo je njega cvijeća i ljekovitoga bilja, koje je prikupljala na odmoru, po otocima ili u unutrašnjosti, te ga spremala i pripravljala prema uputama iz knjiga. Čim je čula da netko od nečega boluje, već je pripravila čaj, sirup ili sokove od svježega voća. Napose je imala srca za teško i naglo oboljele sestre. Tu nije pravila razlike. Ipak, čini se da je sebe najmanje liječila.
Draga sestro Amata, vaša teška bolest sve nas je iznenadila, ali nitko nije mogao slutiti da će vas ona dovesti tako brzo do vrata vječnosti. Želimo vjerovati da su „Rane sv. Franje“, koji ste blagdan pošli slaviti u nebo, preuzele rane vašega tijela i sjedinile ga s otkupiteljskim ranama Milosrdnoga Isusa, te da vas je On dočekao raširenih ruku i uveo među blažene sestre sv. Križa.
Gospodin vam dao vječni mir, a Majka Marija, čiju ste krunicu od djetinjstva nizali moleći: ….moli za nas sada i na času smrti naše, neka usliši tu molitvu i uvede vas u kraljevstvo svojega Sina.

s. M. Blaženka Perković


София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3