"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. LOJOLA, Marija ŽIVKOVIĆ

lojola1Rođena: 15. travnja 1927.
Prvi zavjeti: 8. rujna 1953.
Umrla: 2. lipnja 2012.

Upravo na prvu subotu mjeseca Srca Isusova, uoči Presvetoga Trojstva, prestalo je za ovu zemlju kucati dobro srce naše drage s. Lojole da bi složilo svoje otkucaje s nebeskim srcima Isusa i Marije, čije je ime od krštenja nosila; zatvorile su se njezine nebo-plave oči koje su isijavale nešto od radosti djece Božje iz Zemaljskoga raja. Okružena sestrama tiho je preskočila obalu vječnosti.
Podravska Moslavina diči se s ne malenim brojem svećeničkih i redovničkih zvanja. U pobožnim i djecom brojnim obiteljima mogao je Gospodar života izabrati u svoju službu pokoje dijete. Tako je u obitelji Josipa Živkovića i Terezije rođ. Slaćanac stavio svoju ruku na djevojčicu koja je 15. travnja 1927. g. ugledala svjetlo dana, a krštena je 16. travnja iste god. u župi Podravska Moslavina, primivši ime Marija. Još dva brata okruživala su njezino djetinjstvo. Ratarska obitelj znala je svoj trud oko svagdanjega kruha povezivati s molitvom Onomu koji nam pruža kako zemaljski tako i nebeski Kruh. Kad god je bilo moguće, išlo se i na svagdanju sv. misu pa je Marija već u 2. razredu bila pripremljena za Prvu svetu pričest i za krizmu. Ispitanik i djelitelj krizme bio je blaženi kard. Alojzije Stepinac, kojega se ona s ponosom sjećala. Njegov dolazak u župu bilo je pravo narodno veselje za cijelo selo.
Opasnost blizine Drave osjetila je Marija kad se, kupajući se u rijeci, umalo nije utopila. Tu je prvi put ozbiljno izmolila „savršeno pokajanje smrti u oči“, kako sama piše.
Njezino djetinjstvo i mladost nisu poštedjele ni patnje koje je sa sobom nosio rat (II. svjetski) kad se jednom našla između dvije vojske. I tu je molila za spas prizivajući Boga u pomoć koju je gotovo dodirivala. Kad je prošao rat, počelo se razmišljati o usmjerenju života. Bila je zrela dob za to. Knjižica o Maloj Tereziji otvara joj oči za neki put drugačiji od ostalih. „Slijediti Isusa kao ona.“
Odmah je shvatila da se na tom putu ne okreće natrag. Ali, majka se rasplakala. Zar da njezina jedina kćer ode? Ipak, odluka je donesena na mladoj misi salezijanca Albina Česlara u Miholjcu. Odvraćanje od te odluke i obećanja drage tete nisu koristila. Tada je iz sela već bilo odlučilo pet djevojaka poći u Đakovo u samostan. Njihova udružena molitva Majci Mariji davala im je snagu koja se su¬pro¬t¬stavila odvraćanjima njihovih dragih, a i svim seoskim govorkanjima o tomu kako će se brzo vratiti kući. Sad je majka bila popustljivija, jer ako druge mogu svoje kćeri dati, neka ide i moja, ali ako odeš, „da se nisi vratila“. Ustrajnost u zvanju svi su od nas očekivali, piše ona. Došle su u samostan 1. prosinca 1947. g., gdje ih je „raširenih ruku dočekalo Srce Isusovo“, „sve je bilo baš kao u Božjoj kući“. Vrlo brzo bile su uključene u sve poslove: od praonice rublja (na ruke) do pripravljanja jela…, ribanja podova na koljenima, čišćenja…, ali uz njezin moto „sve za Isusa“ ništa nije bilo teško.
Poslije rata pošla je zajedno s još nekoliko kandidatica u Zagreb na Vrhovac. Ondje su zajedno sa sestrama odlazile na državnu građevinu zaraditi „točkice“ za kruh. Za školu nije bilo vremena, trebalo je preživjeti. Poziv za ulazak u postulat i u novicijat 25. ožujka 1950. g. dočekala je Marija s radošću: „Koje li sreće! Sad smo blizu!“ Kako je samo dirljivo opisala svečanost oblačenja, glazbu, ljude koji su rado došli vidjeti tu ceremoniju – ulaz mladih djevojaka u bjelini s velom na glavi! A u novicijatu: susret s Pravilom kao i s prvim žrtvicama koje je znala podnijeti - Isusu za ljubav ništa nije teško!
Gospodin ponekad traži malo više nego što se može! - napisala je. U novicijatu teški prijelom noge odveo ju je na tri mjeseca u bolnicu. Tu je s bolesnicima u sobi glasno „držala“ listopadske pobožnosti pa kad su bolesnici zamolili da im dade blagoslov, ona je spontano izgovorila molitvu za Božji blagoslov svima ove noći. Liječnici su se borili da joj spase nogu, jer je prijelom bio vrlo težak i čudili su se kako je šutjela kad su čavlom utvrđivali kost za istezanje noge– jer tad svi bolesnici viču od boli. Ali ona je imala velike nakane koje je unosila u te boli i prikazivala ih Isusu. U svemu, pa i u najmanjemu gledala je blizinu Božju i prigodu da se srcem vine k njemu.
Sestre novakinje molile su majci M. Tereziji za njezino ozdravljenje. Kolike radosti njihove i njezine kad se nakon Božića vratila u novicijat. Ali, prekid je bio predug i nije mogla nastaviti put prema prvim zavjetima. Ja ću čekat drugu grupu - mirno je prihvatila odluku sestara poglavarica i u svemu je vidjela razlog za radost! Tako je u radosnoj strpljivosti dočekala dan ulaska u novicijat i kao s. M. Lojola položila je 8. rujna 1953. g. Prve zavjete. Neobičnost tadašnjega redovničkog odijela nije joj pomutila radost toga dana. Poslušnost ju je zatim ostavila u provincijalnoj kući za razne kućne poslove – pletenje, šivanje, spremanje ureda, loženje peći, a uz to je bila uvijek spremna poći na ispomoć sestrama na župe. Najprije u Drenovce gdje je naučila sve: od kućnih i seljačkih poslova do pjevanja i spremanja u crkvi; u Inđiji je zamjenjivala sestru poglavaricu: “Sada ste vi nadstojnica, dok nam ne pošalju poglavaricu“, rekle su joj sestre. Ona je uzela kip Gospin, stavila ga na stol i rekla: „Ona nam je svima nadstojnica. Mi hoćemo biti sveta zajednica.“
Tako su se redale potrebe za zamjenama po župama, a s. Lojola bila je „Katica za sve“! Sve je znala, a što nije znala, u tomu se dala poučiti. S njom se moglo uvijek računati. K njoj su poglavarice mogle jednostavno doći: Sestro Lojola, sutra trebamo jednu sestru za zamjenu u…. Spremite se! Na zamjenama se morala uvijek odmah od prvog dana snaći. Biti sakristanka preko noći i to za Veliki tjedan, tražilo je smjelu dušu. Ali s. Lojola sve je predala „svetoj poslušnosti“ i blagoslovu koji iz nje izlazi te je doživljavala čuda. Teške prilike života sestara u župama, bez centralnoga grijanja, vode i struje – sve se radilo „ručno“- nisu je zbunile. Svake je godine bila „desna ruka“ kod franjevaca u Slavonskom Brodu uz proslavu Gospe Lurdske i blagdana Presvetoga Trojstva, kao i kod pospremanja velike crkve nakon obnove. Nakon toga teškog posla danima, od jutra do večeri, zaključila je: „Sada se trebamo veseliti, jer narod će moći u nedjelju k nama na misu.“ Uvijek raspoložena ostavljala je posvuda dojam radosnoga služenja Bogu u svetom redovničkom zvanju. U svojoj bezazlenosti i jednostavnosti govorila je da joj je posvuda bilo „lijepo i dobro“. Nije mislila na svoju nikad potpuno ozdravljenu slomljenu nogu. „Eto veselja“ i „Bogu hvala na tome“, „Tko sretniji od mene!“ bile su riječi koje se kao refren provlače njezinim opisom života na 86 stranica! Nigdje riječi tužbe ili osude bilo koga i bilo čega. Posvuda samo radost i hvala! Ne, to se ne može odglumiti! Sav svoj rad protkala je molitvom, svjesno prikazujući teškoće za potrebe svete Crkve, naše Družbe i Provincije.
Kao što je dobro došla, kamo god je bila poslana, isto tako je ona nedostajala u provincijalnoj kući. Svaki put u povratku dočekana je s “Dobro došla!“ i „Već vas dugo nema!“ To je bila potvrda njezine ugodne prisutnosti u zajednici kako glede posla, tako i glede njezine ugodne i tihe nazočnosti kojoj je stalo do svetosti života! „Što teže na zemlji, bit će lakše na nebu“ – s tim je geslom rješavala teške prilike života i rada.
Radosna u svojemu zvanju doživljavala je u svemu milost i dar Božji: posjet sestrama u Sloveniji, hodočašće u Asiz te u Rim na proglašenje blaženom s. Ulrike opisala je puna radosti i zahvalnosti. Učiti i slijediti sv. Franju u siromaštvu i poniznosti – i svima svjedočiti doživljeno! - bio je njezin zaključak. Uz proglašenje blaženom s. Ulrike opisuje do u detalje pripreme, put i doživljaje. Doista duša vidi dalje i dublje od očiju tijela, a ona je vidjela i nutrinom doživljavala u svemu susret s Bogom. Uzbuđenje koje joj je donio susret sa Sv. Ocem Ivanom Pavlom II. i riječi koje je s njim izmijenila, gotovo su je načas prenijele u drugi svijet. Svi su to zapazili, a ja sam bila kao na drugom svijetu.
Sestra Lojola provela je najveći dio svojega života u provincijalnoj kući. Uz brigu za poglavarske prostorije ona je vješto rukovala strojem za pletenje i mnogu sestru obradovala je toplom vestom. Svima, bez razlike, bila je na usluzi. Posebno je imala razumijevanja za starije i bolesne sestre. Kod nje su mogle potražiti različite usluge od pletenja i krpanja do šalice kave za osvježenje te da, prema svojim silama, iskoriste vrijeme prematajući vunu. Njezina soba u potkrovlju bila je kutić u kojem je svatko bio siguran da je dobro došao. Svojom dosjetljivošću i malim pažnjama rado je doprinosila proslavi imendana svake sestre. Bila je i revna pjevačica.
Njezina riječ „dragi poglavari“ uvijek je bila iskrena i od srca, jer je u njima gledala produženu volju Božju u svoj život; za sve je zahvaljivala, jer je shvaćala da joj je sve dar, kako zvanje, tako i sve prilike za žrtvu, molitvu i posao. Sve je dar za koji nikad dosta zahvaljivanja! Sreću zbog toga što je časna sestra nije mogla skriti. Ona je iskrila iz njezinih očiju, riječi, usluga. Ona ju je pratila sve do u starosnu dob na bolesničkom odjelu. Njezin premještaj u bolesnički odjel 1997. g., nakon 40 godina u provincijalnoj zajednici, bio je prava svečanost. Sa sestrama u provincijalnoj zajednici oprostila se pravim oproštajnim pismom - i opisala svoju službu i zahvalu poglavaricama i sestrama. Sada je pred njom „nova župa“, rekla je, a na župe se već dobro naučila… “Bolesne sestre su za mene blagoslov - izabrale su sada najbolji dio - MOLITVU“, radosno je zaključila. I doista, ozbiljno je uzela svaku preporuku u molitve i kasnije se zanimala kako je prošla osoba za koju se moli. Uz spremanje kapelice bolesnih sestara i male kućne poslove bila je ondje i vodeća pjevačica. A njezina duhovna briga bile su poglavarice za koje je danomice molila. Unatoč zdravstvenim i starosnim teškoćama zadržala je dušu bezazlenoga, radosnoga djeteta Božjega. Nekoliko posljednih tjedana bila je upućena na svaku pomoć sestara. Mirna i zahvalna za svaku uslugu dočekala je dan svoga prijelaza u radost koja nema kraja.
Draga naša sestro Lojola, Gospodin nam je u vama darovao sestru po svojemu Srcu, odgajanu po nauci njegova sv. Križa. Hvala vam što ste mu bili poslušni i vjerni, a nama dali primjer života s Bogom i za Boga u kojemu se može mnogo (majka M. Terezija), i ono najviše, a to je svetost. Hvala vam što ste snopove svjetla i radosti prosipali samostanskim hodnicima, svjedočeći radost ispunjenoga života. Neka vas Gospodin sada uvede u zajedništvo Presvetoga Trojstva, koje ste štovali, i uključi vas u pjesmu djevica koje slijede Jaganjca kamo god on ide! A mi se sada još više preporučujemo u vaše molitve, da nam Gospodin obnovi zajednicu svetim sestrama, svjedokinjama milosrdne ljubavi.
Gospodine, koji si rekao: Pustite malene k meni, primi je u svoj pokoj!
s. Blaženka Perković

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3