"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. M. KRISTINA, Helena VARŠAVA

kristinaPreminula: 29. ožujka 2011.

Naša draga sestra M. Kristina sve nas je iznenadila svojim naglim odlaskom u naručaj Vječnoga Oca. Njezino srce najavilo je, kod podnevnoga objeda u blagovaonici sa sestrama, njezin skori odlazak. Hitno pozvan k njezinoj postelji, voditelj duhovnih vježbi podijelio joj je odrješenje i bolesničko pomazanje. Zbog otežanog disanja nije mogla izgovarati riječi molitve, ali je na kraju smogla toliko snage da patru kaže „hvala“.

Malo slovačko selo Ledenik u župi Podgorač (Koška) rodno je mjesto naše sestre Kristine. Zemljoradniku Lovri Varšavi i Rozi rođ. Grbec darovana je 13. svibnja 1935. godine, kao drugo dijete, djevojčica koju su roditelji kao dobri kršćani već drugi dan po rođenju odnijeli na krštenje u župnu crkvu sv. Ivana Nepomuka u Podgorač. Tu je upisana u knjigu krštenih kao Helena.

Djetinjstvo je provela u krugu obitelji s još dvije sestre te je u selu završila i prva dva razreda osnovne škole, a druga dva privatno je položila kasnije u Koški. Poukama u školi i pobožnošću roditelja pripremljena je za Prvu svetu Pričest 1946. g., a 1948. g. primila je i sv. Potvrdu. Poslije završene škole pomagala je roditeljima u kućnim poslovima.

Roditelji su odgajali svoju djecu u kršćanskom duhu te su ih upućivali u dobar kršćanski život svojim primjerom i opomenama. Posebno joj se usjekla opomena roditelja da bude strpljiva te blaga i mila, ako joj tkogod što nažao učini.

Otac je, uza svoj težački posao, rado čitao i svete knjige. Tako je Helena posebno svratila pozornost na knjigu u kojoj je čitao o redovnicima i redovnicama. Tu je sjemenka zvanja u njoj proklijala i misao joj se o redovnicama duboko usadila u srce, te je počela govoriti često o samostanu i svojoj želji da onamo pođe. Roditelji su s velikom blagonaklonošću čuli želju svojega djeteta i dopustili da krene za svojom odlukom. Pronašla je put do Đakova i 1952. g. bila je primljena u kandidaturu. Tu sam našla ono za čim je moje srce čeznulo – mir, sreću, zadovoljstvo, reći će sama kasnije o svojemu ulasku u samostan.

Kao kandidatica bila je u Osijeku te je 1955. g. ušla u novicijat, a 1956. položila je Prve zavjete kao sestra M. Kristina.

Djelovala je kao sakristanka najprije u Vukovaru, od 1956. do 1958. g., a onda je zbog bolesti pošla na Vrhovec u Zagreb. Sljedeće godine prihvatila je opet službu sakristanke u Ilači, gdje je djelovala do 1966. g. Potom je godinu dana djelovala u župi Štitar. Od 1967. g. nalazi se ponovno na Vrhovcu gdje vrši službu sakristanke i ujedno se liječi. Znajući da će morski zrak najbolje poslužiti njezinu zdravlju, poglavari je šalju u zajednicu na Vis, u Starački dom, a potom prelazi u župsku kuću na Špiljicama/Vis. Tu živi skladno s još dvije sestre tako da je zajednica prozvana „Nazaret“. U njoj je vršila dužnost kućne poglavarice tijekom devet godina. Na Visu ostaje gotovo 22 godine posjećujući stare, bolesne i osamljene osobe, brinući se za crkvu i izrađujući jorgane da bi kao zajednica mogli priskrbiti ono što im je najpotrebnije. Kad joj se zdravlje ozbiljno pogoršalo, došla je u Zagreb na Vrhovec, 1990. godine, radi liječenja. Tu pomaže u različitim kućnim poslovima. Godine 2002. prelazi u zajednicu na Rebru, gdje također pomaže sestrama u kući. Uza svoju tešku bolest, morala je pomoći nositi križ i svojoj teško bolesnoj majci kod koje je boravila duže vrijeme.

Kad je njezina bolest uznapredovala, došla je u provincijalnu kuću u Đakovo. Ne zaustavljajući se na svojim bolesnim rukama, nogama i srcu, u našoj se kući „Betaniji“ uspjela još malo angažirati.

Vodeći brigu o kući, u kojoj je bio velik promet osoba i događanja, došla je i opet do izražaja njezina tiha i radina narav, kao i njezina miroljubivost.

Za osobe s posebnim potrebama, koje su se u toj kući susretale, imala je puno razumijevanja te je s njima zajedno dijelila trenutke u radionici sv. Josipa – radeći i moleći.

Našu dragu sestru Kristinu pohodio je Gospodin bolešću već u prvim godinama redovničkoga života. Više je puta morala svoje djelovanje prekinuti i podvrgnuti se liječenju. Nije se nikada sažalijevala, svoj križ je nosila tiho. Nesebično se zalagala i pomagala koliko je god mogla, strpljivo podnoseći svoju dugogodišnju bolest. Strpljivost i blagost, koje joj je ulio roditeljski odgoj, bile su prepoznatljive u njezinu životu, kako u odnosu prema drugima, tako i prema sebi.

Savjesno i požrtvovno obavljala je svaki povjereni posao. Na nju se uvijek moglo računati. Nakon jednog nespretnog pada prošle godine (2010. g.) dugo se liječila na bolesničkom katu, kamo se kasnije i sasvim preselila. Čim joj je bilo bolje, opet je znala biti korisna.

Njezin uzor u svemu bila je Presveta Djevica Marija, koju je djetinje štovala te je od nje uvijek molila milost za „svaki čas“, za sebe i za sve one kojima je u tom času bila potrebna posebna Božja pomoć i zaštita.

Draga naša s. Kristina, dok Vam zahvaljujemo za uzoran redovnički život među nama, čvrsto vjerujemo da Vam je Marija pritekla u pomoć u Vaš posljednji „pravi čas“ i da ste se našli u zajedništvu s njom i u blagom i poniznom Srcu Isusovu, koje ste slijedili svojom blagošću i malenošću.

Kralju Vječne Slave, daruju joj vječni pokoj!

s. M. Blaženka Perković 


София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3