"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. M. NADEŽDA, Elizabeta MILANOVIĆ

nadezda Preminula 12. travnja 2011.

Dan prije svojega odlaska u vječnost osjećala je naša sestra Nadežda blizinu toga časa. Na poziv sestre njegovateljice na jutarnje uređivanje, odgovorila je sasvim čisto i jasno: „Idemo, jel' te, Isus će doći!“ iako joj je zadnjih godina govor i sporazumijevanje bilo posve oduzeto. I doista, toga je dana njezino tijelo pokazivalo sve veću slabost te je primila bolesničko pomazanje, a Isus je zaista došao!

Sestra Nadežda, krsnim imenom Liza, rođena je 17. studenoga 1925. godine u Đurđancima kod Đakova i krštena već drugi dan, 18. studenoga, u župnoj crkvi Pohođenja Marijina u Vrbici. U istoj crkvi primila je sakrament potvrde 18. lipnja 1939. godine.

Roditelji sestre Nadežde, Antun, po zanimanju kolar, i majka Apolonija, rođena Šabić, bili su dobri i uzorni vjernici. Imali su četvero djece. Svoje dvije kćerke darovali su Gospodinu u Samostan Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu: stariju kćerku Lizu, sestru Nadeždu i mlađu Janju, sada također već pokojnu sestru Čedomilu.

Sestra Nadežda piše o sebi, u svojemu Životopisu, da je bila vrlo živahna djevojčica te da je zbog toga zadavala dosta brige svojoj majci. Ipak je od sve djece najviše naginjala pobožnosti. Nakon osnovne škole postala je ozbiljnija. Rado je molila, čitala duhovne knjige, obavljala prve petke i prve subote. Posebnu pobožnost gajila je prema Majci Božjoj i njoj se posvetila. Oduševljavao ju je život žrtvica i molitve za obraćenje grješnika, prema poruci Gospe iz Fatime. U njoj se tako rađala želja za samostanskim životom. U 19. godini odlučila se za samostan jer je tu želju već dulje u sebi nosila. Odrastala je u obitelji i sudjelovala u svemu što seoski život daje. Iako su roditelji teško pristali, Liza je ušla u naš samostan u Đakovu 28. kolovoza 1944. godine.

U teškim ratnim i poratnim godinama provela je cijelo vrijeme svoje redovničke formacije: kandidaturu, postulat i novicijat, u provincijalnoj kući u Đakovu. Prema sudu sestara voditeljica bila je vrlo revna, požrtvovna i pobožna, prikladna za život i apostolat Milosrdnih sestara sv. Križa.

Prve svete zavjete položila je 17. travnja 1947. godine. Cijeli svoj radni vijek, od Prvih svetih zavjeta do umirovljenja 1986. g., sestra Nadežda provela je u samaritanskoj službi, u njezi bolesnika. Počela je u Zagrebu, na Klinici Rebro (1947.), nastavila u Beogradu u Vojno-medicinskoj akademiji (1954. -1960.), zatim u Srijemskoj Mitrovici od 1960. do 1986. godine.

Sestre su u to vrijeme u Sr. Mitrovici stanovale u vrlo skromnim uvjetima, u krugu bolnice, ali su u svojemu milosrdnom djelovanju uživale veliki ugled, kako među bolesnicima tako i među građanima. Sestru Nadeždu vežu uz Srijem. Mitrovicu najljepše uspomene. Tamo je završila medicinsku školu, njegovala je bolesnike na teškom kirurškom odjeljenju punih 26 godina. Svojim radom stekla je povjerenje liječnika i bolesnika. Za sestru Nadeždu značajno je da je uvijek nastojala oko usavršavanja u svojoj struci, a još više u duhovnom životu. Bila je posebno sretna u noćnoj službi, jer je upravo za vrijeme noćne službe mogla pripremati umiruće za smireni prijelaz u vječnost, što joj je bila posebna briga. Svećenik je smio doći u bolnicu samo navečer. O tim svojim doživljajima znala je često sa zanosom pričati.

Nakon 35 godina bolničke službe djelovala je još neko vrijeme kao sakristanka u Komiži, zatim je u Đakovu u samostanu vršila službu vratarice i, dok je mogla, ispomagala je u glačaonici rublja. Voljela je i ručni rad.

Kad su se pokazale teže zdravstvene smetnje, prešla je 2001. godine na bolesničko odjeljenje u Dom sv. Josipa. Bila je sretna što je tu zajedno sa svojom rođenom sestrom Čedomilom. Koliko su mogle, jedna drugoj su pomagale, izmolile su mnogo krunica. Kad se sestra Čedomila 2004. godine preselila u vječnost, postala je sestra Nadežda sve tiša i nemoćnija. Njezina jedina šetnja bila je do kapelice ili do sestarskoga dnevnog boravka, na kraju hodnika. Uvijek s krunicom u ruci, zahvalna za svaku pažnju i pozdrav. U zadnjim tjednima svojega života, kada je već na izmaku bila i snaga razuma, ako se nešto od nje htjelo, trebalo je samo reći: „Sestro Nadežda, molim vas, dođite mi pomoći!“ Ona bi odmah krenula na molbu, angažirala se i bila je posebno sretna. Zacijelo je u njoj duboko u podsvijesti ostala volja tako snažna da bude drugima na pomoć i onda kada su druge snage polako nestajale.

 Draga sestro Nadežda! Vaše ime znači Nada! U Vašoj samaritanskoj službi mnogi trpeći, bolesni i umirući upirali su u Vas pogled pun nade. Mnogima ste, Božjom pomoću, po svojim slabim ljudskim silama ispunili nadu, utješili ih i olakšali im boli. Mnogi će Vas od njih dočekati u Nebu. Neka Vam Gospodin bude nagrada za sve!

Blagi Gospodine Isuse, udijeli joj svoj mir!

 s. Tihoslava Košec

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3