"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. M. ALMIRA, KATA BOŠNJAK

almiraPreminula: 13. lipnja 2011.

Raspjevano, vedro i dobroćudno dijete široke Podravine, to je bila naša sestra Almira. U svojoj se vedrini mogla šaliti, a možda u vjeri i stvarno obećavati: Ja ću vas sve obavijestiti kada budem umirala. Na sam blagdan sv. Antuna, nakon radosnoga zajedništva sa sestrama svečaricama, osjetila je kako je stanje ozbiljno. Došla je do telefona i nazvala sestru poglavaricu i dežurnu sestru s kratkom izjavom: Ja umirem. I doista. Stigla je tek do svoga kreveta i srce je zakazalo. Sve je iznenadila svojim odlaskom i mirom s kojim je ušla u taj sudbonosni trenutak. Mnogo svećenika u službi štovatelja sv. Antuna bilo je u taj čas u našoj crkvi, tako joj je odmah podijeljen sakrament bolesničkoga pomazanja i ona se tiho preselila u vječnost.

Rodila se u proljeće 1931. godine u ratarskoj obitelji Stjepana i Ane rođ. Maroković te je na krštenju u župnoj crkvi u Podravskoj Moslavini 16. travnja 1931. dobila ime Kata.

Njezinu razigranu i zabavi sklonu narav nastojala je majka dovesti na pravu mjeru, pa i strože kazne za prijestupe nisu izostale, spominje ona u svojemu Životopisu. Uz dva brata i dvije sestre naučila se popustljivosti i pomirljivom suživotu te je bila na pripomoć u poslu. Polaskom u školu usmjerila je svoju dječju znatiželju na učenje. Prvu svetu Pričest primila je u drugom razredu osnovne škole, ali njezina sklonost veselom društvu nije pokazivala zanimanje za duhovne vrijednosti. Ipak, dar razmišljanja vodio ju je na čitanje - na sreću - dobrih knjiga, životopisa „svetih čistih duša“. Taj primjer budio je u njoj težnju da bude dionica takvih milosti. Počela se za to moliti, svjesna da se sada treba odreći zemaljskih radosti. To je odlučno preuzela na sebe i ostala vjerna odluci.

Iz Podravske Moslavine bilo je već više zvanja u samostanu u Đakovu. Među njima bila je i teta sestre Almire, naša sestra Virgilija. Tako se i ona javila u Đakovo i bila je primljena među kandidatice 1. prosinca 1947. g. Nakon kratke pouke o samostanskom životu pošla je na ispomoć sestrama u Trnavi. Tamo je valjalo priskočiti u pomoć u svim poslovima seoskoga gospodarstva, koji njoj nisu bili strani, ali „sve mi je bilo lako, jer je to služba dragom Isusu, kome hoću žrtvovati svoj život u zavjetima“, piše ona o svojoj mladosti.

U Trnavi je bila pripravljena i za sakrament potvrde koji je primila 16. svibnja 1948. g. Već sljedeće godine pozvana je u Đakovo na bližu pripravu za zavjete. Za ulazak u novicijat bila je spremna 25. ožujka 1950., a 26. travnja 1951. g. polaže zavjete kao s. M. Almira. Svoju sreću što se približava dan zavjeta opisala je kao najljepše ruže, koje kao i u životu imaju i pokoji trn.

Položivši zavjete kratko je vrijeme pomagala na filijali u Piškorevcima, a zatim je u Đakovu učila i položila prva četiri razreda niže gimnazije s malom maturom.

Njezina vedra i dobroćudna narav bila je kao stvorena za njegu bolesnika pa je po odluci sestara poglavarica učila u Đakovu dvogodišnju Školu za stručnu medicinsku naobrazbu Sestara sv. Križa. Tako teoretski pripremljena odlazi 1953. g., s još nekoliko sestara, u Vojnu bolnicu u Skopje i u Beograd na praktični dio učenja rada u medicinskom laboratoriju i na prvo radno mjesto. Već nakon godinu dana preuzima radno mjesto laborantice u bolnici u Pakracu. U istoj struci radi od 1961. do 1968. godine, u laboratoriju bolnice u Starom Baru. Kada je otvorena zajednica sestara u Njemačkoj (Garmisch), uključena je 1970. godine s. Almira ondje u novi apostolat - njegu starih osoba. Ponovno se 1974. vraća u Stari Bar, gdje ostaje na poslu laborantice do umirovljenja još punih deset godina.

Svoj rad u laboratoriju shvaćala je vrlo ozbiljno i savjesno ga je vršila tako da su liječnici imali puno povjerenje u ono što je ona iščitala iz laboratorijskih slika. „Što s. Almira napravi, to je sigurno“, rekao je o njoj šef laboratorija. Ona je čak pronašla rijetku bakteriju na djeci, crncima, koji su dospjeli u barsku bolnicu. Taj je rad voljela i držala ga vrlo važnim u brizi za bolesnike.

Došavši u Đakovo na bolesnički odjel, u kolovozu 1984. godine, nastavila je s laboratorijskim uslugama sestrama, posebice kada je takva usluga bila hitno potrebna. Njezini su nalazi i ovdje bili pouzdani. Sama ih je, dok je mogla, hitno nosila u gradsku ambulantu i k liječniku, da lijek što prije donese sestri. Uz te usluge uključivala se, dokle god je mogla, u noćne službe na bolesničkom odjelu. Rado je pratila preko medija događanja u Crkvi i pozivala sestre da poslušaju ili pogledaju nešto korisno i lijepo. Uvijek spremna na uslugu znala je moliti druge za usluge. A njezinoj poniznoj upornosti nije se moglo odoljeti. Dobroćudnost i neuvrjedljivost bile su njezine poznate vrline. Ako bi se na tren i naljutila, u drugom je trenu blagost već prebrisala neprijatne bore s njezina lica. U slobodno je vrijeme izrađivala ukrasne kutije, mape, košarice i karte kako bi obradovala sestre uz imendan ili koju drugu prigodu. Iako su joj zglobovi na rukama već bili uočljivo deformirani uslijed artroze, nije se štedjela kad je bilo u pitanju „obradovati sestre lijepom karticom ili ukrasnim natpisom Dobro došli! ili Sretan Imendan!“ Baš uz jednu takvu imendansku čestitku, koju je pripremila sestri na bolesničkom katu, pokucao je Gospodin na vrata njezina srca. Iako se već nekoliko dana osjećala slabo, nije tomu pridavala preveliku važnost, niti je drugima priređivala teškoće. Tiha, samozatajna i spremna otvorila je vrata svojega srca Gospodinu koji je zacijelo uslišio njezinu davno zapisanu molitvu:
„Samo jedno molim Gospodina: da ustrajem u sv. zvanju na radost i utjehu Njemu. Ti, Isuse, budi mi vodič, svjetlo na svim tamnim stazama života, da uzmognem stići k cilju koji si Ti.“

Draga naša sestro Almira, zahvaljujemo za Vaš bogati život u našoj Zajednici, u kojoj ste svojim primjerom opravdali značenje svoga imena – alma=hraniteljica. Zaista ste hranili sve kojima ste služili svojom dobrotom i ljubaznošću. Neka Vas Majka Spasiteljeva primi u svoje majčinsko krilo.

Pokoj vječni daruj joj Gospodine!

 s. M. Blaženka Perković

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3