"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. M. EMANUELA, ANA JANJIĆ

emanuela

 

Rođena: 29. ožujka 1931.

Prvi zavjeti: 12. svibnja 1955.
Umrla: 10. srpnja 2011.

 

Tiho, gotovo nečujno, kakva je bila i u svojemu životu, preselila se naša s. Emanuela u vječnost, ubravši plodove s polja svojega 56 godina dugog redovničkoga života, na kojemu je Isus sijao svoju riječ (evanđelje današnje, 15. nedjelje kroz godinu) i zalijevao je milošću te ih je danas donijela pred božanskoga Sijača.

Vidovice, pitomo hrvatsko selo Bosanske posavine, koje je odolijevalo nasrtajima nevjere i nevjernika tijekom stoljeća, blagoslovljeno je mnogim redovničkim i svećeničkim zvanjima koja su nicala iz vjerničkih obitelji. Tako je katolička obitelj ratara Marka Janjića i Mare rođene Šokić-Perić blagoslovljena s osmero djece. Velikodušno je otac Marko preuzeo na sebe skrb i svojoj djeci pribrojio i sina svoje najstarije kćeri, koja je rano umrla i ostavila malo dijete, malog Iliju, kojega je kasnije Gospodin uzeo u svoju službu te je postao svećenik i biskup (mons. Ilija Janjić). A od njihovih osmero djece svetom se zvanju odazvalo čak četvero! Prva je zov Božji osjetila mala Ana. Rođena je 29. ožujka 1931. g., kao četvrto dijete u obitelji, i krštena 30. ožujka 1931. g. u župnoj crkvi sv. Vida u Vidovicama. Roditelji su svoju djecu odgajali u „vjeri i strahu Božjemu“ pa su se djeca već od malena učila radu i poštenju. Mala Ana pošla je u školu u Vidovicama i s devet godina primila je prvu sv. Pričest. Tada se javila u njoj „želja da ide u samostan“. Do tada je vidjela u selu samo sestre Maloga Isusa iz Sarajeva, koje su dolazile u posjet zavičaju. U sedamnaestoj godini izrekla je svoju želju roditeljima, ali oni su joj rekli da sa svojom odlukom „čeka reda“, jer je starija sestra trebala prije nje odlučiti o svom životnom putu. Ubrzo se starija sestra odlučila za život u samostanu te se po savjetu župnika prijavila u Đakovo i bila primljena. To je bila, sada već pokojna, naša s. Euzebija. Nakon posjeta sestri u Đakovu, nije Ana više mogla odoljeti „raširenim rukama kipa Srca Isusova koji ju je dočekao na ulasku u samostan“, ni milosti Božjoj koja ju je već od djetinjstva pozivala. Ona se iste godine, 1950., javila u samostan i bila primljena među kandidatice. U novicijat je ušla 1954. g. i kao sestra Emanuela položila je 1955. svoje prve zavjete.

Sestra Emanuela prihvatila je karizmu naše Družbe i pošla u poslušnosti u službu milosrdne samaritanke. Prvih devet godina redovničkoga života darovala je bolesnicima na kirurškom odjelu Vojnomedicinske akademije u Beogradu, gdje je uz posao završila i medicinsku školu. Zatim je 26 godina služila siromašnim bolesnicima u bolnici u Starom Baru (Crna Gora). Svoju službu bolesnicima obavljala je brižno, požrtvovno i blago. „Dugogodišnji rad u službi bolesnih i nemoćnih obogatio je moj osobni život. Oni su u nama gledali svoj spas, s velikim poštovanjem i povjerenjem. Iako su bile teške prilike i teška noćna bdijenja, po mjesec dana, ipak smo bile u zajednici uvijek radosne i vesele”, zapisala je ona sama. Bila je jednako zauzeta za sve što se odnosilo na redovnički život u zajednici. „Uvijek sam se učila i izgrađivala na primjeru starijih sestara. Zajednica je bila ugodna i uvijek na visini, čemu smo pridonosili svojim redovničkim, primjernim vladanjem“, piše ona. Ljubazno je primala goste koji bi dolazili sestrama, kao i katoličke bogoslove koji su služili JNA u Starom Baru. Na njezinu pažnju i brigu, kao i na spremnost da prijazno podvori goste, sestra nadstojnica mogla je uvijek računati. Svojom ljubaznošću i mirom širila je oko sebe ugodno ozračje u kojemu su se gosti mogli osjećati dobrodošlima. Kako u bolnici, tako i na svakom drugom mjestu, urednost i čistoća odsijevale su na njoj. „Eno idu barske golubice“, rekli su s nemalo simpatije namještenici, kada su sestre od svojeg stana zajednički dolazile u bolnicu na posao u bjelini, radosne i spremne na sve žrtve. Miran i tih nastup, neumorna požrtvovnost, koja s osmjehom pokriva osobni umor i teškoće, bile su oznake naše s. Emanuele. Ona je zacijelo opravdavala svojim životom značenje svojega imena: S nama (je) Bog! „S njom je bilo lijepo živjeti i raditi, ne samo jedan dan ili mjesec nego godinama“, svjedoči jedna susestra.

Nakon umirovljena prihvatila je službu kućne poglavarice u Marijinu domu na Vrhovcu. Njezina strpljivost, kao i tiha, blaga narav, ovdje je jako dobro pristajala u službi bolesnih sestara. Premda i sama bolesna, bila im je brižljiva poglavarica. Svoju je dužnost vršila s mnogo razumijevanja i nastojala se uživjeti u teškoće svojih susestara. Spremno i ljubazno prihvatila je 1991. g. evakuirane sestre iz provincijalne kuće iz Đakova, za vrijeme Domovinskoga rata. S njima je proživljavala strah, tjeskobe i stradanja cijeloga naroda, napose Hrvata svoje rodne Posavine.

Za svojega najmlađeg brata, svećenika Josipa, brinula se majčinskom brigom, prikazujući za njega svoj život i posvetu, napose kada je u Domovinskom ratu bio u životnoj opasnosti i u progonstvu. Jednaku ljubav i brižnu pažnju posvećivala je i nećaku, mons. Iliji, biskupu, dok je službovao kao svećenik u siromašnoj Boki.

Po završetku svoje službe u Marijinu domu, sestra Emanuela dolazi 1999. g. u Đakovo, u Zajednicu svetoga Josipa. Jednu je godinu bila na ispomoći u Privlaci, da bi, oslabljena zdravlja, bila premještena na bolesnički kat. Kratko je pomagala u šivaonici. Rado je u svoje molitve i trpljenja unosila potrebe provincije, svećenika i Crkve. Već se polako nazirala kod nje bolest staračke demencije, koja joj je polako sve uništila i uzela, osim njezina smiješka. Radosna i zahvalna za svaku uslugu živjela je do kraja svoj izabrani evanđeoski poklik: Veliča duša moja Gospodina!

Draga naša sestro Emanuela, dok vam zahvaljujemo za vaš život rada, molitve i trpljenja među nama, vjerujemo, i to sada molimo, da vas je Emanuel - Bog s nama - prepoznao po imenu te vas je, uz pjesmu svoje Majke, uveo u vječni Božić gdje anđeoska pjesma nema kraja, a Marijin Veliča odzvanja iz svih duša! 

Pokoj vječni daruj joj Gospodine!

 s. M. Blaženka Perković

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3