"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. M. ŽIVKA, BARBARA VUKOVIĆ

zivkaRođena: 20. kolovoza 1914.
Prvi zavjeti: 17. kolovoza 1935.
Umrla: 31. srpnja 2011.

U 97. godini života mogao se očekivati prijelaz u vječnost naše sestre Živke, ali ona je sve do zadnjega dana pokazivala da je njezino zdravstveno stanje „stabilno“. Iako je znala uvijek pronaći zgodnu riječ za šalu, zacijelo se nije šalila kada je dan prije svoje smrti rekla dežurnoj sestri da joj spremi svijeću: „Ja ću umrijeti. Vidim smrt, eto, stoji iza vas!“ I sestrica Smrt sutradan se gotovo ušuljala oko 15 sati, te joj je u času Isusova umiranja tiho zaklopila oči svjetlosti ove zemlje.

„Tko god vidi Vaše oči
I doživi smiješak Vaš,
Taj poželi uz Vas biti –
Preseliti u grad naš.“

Ti stihovi, koje su sročili zahvalni Mitrovčani u čast 70. obljetnice prvih zavjeta naše sestre Živke, govore o zreloj redovnici čiji pogled i smiješak svjedoče o dozrelom životu s Bogom i za Boga. A taj se život kalio od rane mladosti.

Ravna plodna Slavonija njezin je zavičaj. U katoličkoj zemljoradničkoj obitelji Antuna i France r. Kocić rodila se kao peto i najmlađe dijete 20. kolovoza 1914. g., krštena je istoga dana u župnoj crkvi sv. Lovre mučenika u Babinoj Gredi i dobila ime Barbara. Sretno djetinjstvo do svoje šeste godine provela je s roditeljima, braćom i sestrama u zajednici s djedom i bakom na „stanu“. Dok je mlada obitelj osnivala svoje gospodarstvo i prešla u selo, dvoje najmlađe djece ostalo je s djedom i bakom na „stanu“. Bio je to za Barbaru prvi bolni rastanak. Baka je preuzela daljnji odgoj unučadi, ulijevajući im u dušu kršćanski duh pobožnosti, rada i poštenja. Baka im je bila kao majka. Poučavala je Barbaru u svemu pa je već do sedme godine bila dobro upućena u kršćanske molitve, dužnosti pa i sakramente, i željela je da je puste na Prvu sv. Pričest. Ipak je morala najprije u školu, koja je bila daleko, u selu, te je s ostalom djecom u drugom razredu primila Prvu sv. Pričest na blagdan sv. Alojzija 1924. g. Zbog bakine bolesti morala je Barbara napustiti školu. Kada je baka prizdravila, počela je djevojčicu upućivati u sve domaćinske poslove a ona ih je s radošću obavljala. Posebice je rado uređivala sobe gdje su bili kipovi svetaca. Slika žalosnoga, raspetog Isusa posebno je se dojmila i pobudila u njoj želju da Isusa utješi. Ali pomisao na odlazak u samostan i rastanak od roditelja, bake i djeda ispunjala ju je tugom. Snagu za odluku našla je u pobožnosti prema Majci Mariji. Prevladala je svojom odlučnošću prvi otpor bake i roditelja. Preko župnika prijavila se u samostan u Đakovu, a pozitivan odgovor iz samostana ispunio ju je srećom. No, zbog nedovršene osnovne škole, u Đakovu su se „predomislili“ i odbili su njezin ulazak u kandidaturu. Iako već daleko od školskih dana, škola nije smjela stati na moj put, rekla je i odlučila privatno položiti još dva razreda osnovne škole. Za to je trebalo ishoditi dopuštenje državnoga ministarstva. Sve je postigla i s traženim je svjedodžbama krenula put Đakova, unatoč nagovaranju mnogih da se „smiri i ostane kod kuće“.

Vrata Samostana u Đakovu otvorila su joj se u studenom 1931. godine te je po završetku vremena formacije i novicijata položila prve zavjete 1935. kao sestra M. Živka.

Sada započinje njezino redovničko poslanje. Njezinu sklonost milosrđu usmjerili su redovnički poglavari na njegu bolesnika. To je bilo vrijeme između dva rata i naše su sestre još djelovale u mnogim bolnicama širom domovine. Sestra Živka poslana je u Zakladnu bolnicu u Zagreb gdje je ostala do završetka II. svj. rata i uz posao završila školu za bolničarke, dokvalifikaciju za medicinsku sestru i kasnije, u Beogradu, Višu medicinsku školu. Njezina savjesnost i pedantnost u njezi preporučili su je za službu instrumentarke u operaciji. Uvijek vedra, raspoložena, a u svemu odlučna, znala je, puna humora, rješavati poteškoće. Njezina je radost prelazila i na mlađe sestre koje je svesrdno poučavala i pomagala im da se upute u rad.

U novim društvenim okolnostima zaredali su i premještaji iz bolnice u bolnicu, a ona je, vođena poslušnošću, dospjela u Viroviticu, Pakrac, Kosovsku Mitrovicu, a zatim Beograd, na Vojno-medicinsku akademiju, 1951. do 1964. Posvuda se pokazala vrsnom i pomagala je svim bolesnicima, bez razlike. I vojnici su je slušali, jer je znala svojom vedrinom ostvariti bliskost i zadržati odstojanje koje je završavalo poštovanjem. Na svoje zadnje mjesto djelovanja, u Srijemsku Mitrovicu, došla je 1964. g. i ostala je ondje do umirovljenja, 1976. g. Svoj dugi radni vijek provela je najvećim dijelom u operacijskoj sali i potvrdila je svoju savjesnost i radinost, tako da su je poštivali i liječnici i osoblje.

Nakon umirovljenja ostaje još sestra Živka u Mitrovici dugih 30 godina i ne miruje. Poznavala je grad i ljude te je lako pronašla osamljene starce i bolesnike. Svojim posjetima donijela je mnogima u toj katoličkoj dijaspori lijek za tijelo i melem za dušu, svojom riječju i nazočnošću. Mnogima je olakšala zadnje časove te ih spremila i otpratila na vječni počinak. Tako je ostala povezana i s njihovom rodbinom i na njih je uvijek pozitivno djelovala, pa i na one pravoslavne vjeroispovijesti.

„Sestra Živka ni s mrtvima se ne rastaje“, znale su reći susestre. Njezin posjet groblju u Mitrovici trajao je dugo, jer je „svakom poznatom pokojniku htjela darovati kapljicu svete vode i koji Očenaš“, govorilo se o njoj.

U sestarskoj zajednici u Srijemskoj Mitrovici rado je preuzela, kao umirovljena, uz spremanje kućne kapelice, i brigu za sestarske grobove. To ju je iznova vraćalo molitvi za koju je uvijek imala vremena te se može reći da je puno molila. Otuda je izvirala i njezina briga za „spas duša“. Bila je prava riznica privatnih molitava koje je umnažala i dijelila drugima da ih mole. „Uvijek sam molila za čisto srce i pravu pamet“, govorila je, a to je zacijelo i izmolila. U teškim okolnostima rada u dijaspori našla je svetoga Judu Tadeja, kao velikoga pomoćnika u nevolji i bila uslišavana.

Bila je sestra Živka i velika prijateljica misija za koje je molila, ali i cijeli život prikupljala poštanske markice te ih je slala braći Dilber u misije.

U svemu korektna vodila je brigu i o svojemu zdravlju, pravilnoj ishrani, redu i radu. Svoje velike obljetnice zavjeta slavila je u Đakovu. Poslije 70. obljetnice zavjeta, 2005. godine, ponovno se vratila na svoju dužnost. Tu su obljetnicu Mitrovčani željeli obilježiti ondje gdje je najduže djelovala. Ipak, kada je 2006. g. slomila kuk i operirana u Mitrovici, oporavljala se u Đakovu gdje je ostala u zajednici sv. Josipa. Njezino je mjesto u crkvi u Mitrovici ostalo prazno nakon 42 godine, a uspomena na nju u srcima ljudi duboka je i puna zahvalnosti.

Dobro se oporavila u Đakovu i počela hodati pa su je jednoga dana odvezli u njezinu Babinu Gredu i produžili do Mitrovice „da još jednom vidim sve“.

Lagani moždani udar nije joj više dopustio stati na noge. Tako je ostala u zadnje vrijeme posve upućena na njegu sestara. I u tim okolnostima ostala je raspoložena pa je uz njezinu dobru dozu humora znala upitati: „Kako to ja noću hodam i radim, a po danu ne mogu?“

Draga naša sestro Živka, zacijelo je Gospodin uslišio vašu molitvu i sačuvao vam čisto srce i pravu pamet sve do zadnjega časa, a vaša vas je „briga“ za duše u čistilištu dovela u njihovu blizinu te se niste prestrašili kad se dan prije najavila sestrica Smrt na koju ste mnoge pripremili u vjeri, nadi i ljubavi. Gospodin, koji ljubi vesela darivatelja, neka vas nagradi vječnom radošću u društvu Majke Marije i svih svetih.

s. M. Blaženka Perković

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3