"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. M. TUGOMIRA, JELENA-ANA SRŠIĆ



tugomiraRođena: 12. veljače 1922.

Prvi zavjeti: 29. ožujka 1944.

Umrla: 5. studenog 2011.

 

 „Došao je Bog po svoje“, bila je primjedba sestre Tugomire kada se prošle godine sama htjela poslužiti te je silazeći s kreveta pritom nespretno pala i slomila kuk. Nakon operacije nije se više oporavila i bila je potpuno  upućena na pomoć drugih. Trpjela je mnogo, ali čim biste joj se obratili, nasmiješila bi se i nešto rekla. Dan prije no što je kalež njezina život bio do vrha pun, nije propustila tiho reći „Bog plati“ za učinjenu uslugu i dodala: „Još jedan dan“, koji je doista došao tiho, kao što je i ona sve svoje dane živjela tiho i samozatajno.

Sestru Tugomiru našao je Gospodin za svoju službu u dalekom Primorju. Rođena je kao najstarija uz još tri sestre i jednoga brata u katoličkoj obitelji Ivana i Marije rođ. Purić  u Svetom Vidu/o. Krk, 12. veljače 1922. godine, a krštena u istoimenoj župi samo tri dana poslije i dobila ime Jelena Ana. U rodnom mjestu polazila je osnovnu šestogodišnju školu i već u prvom razredu primila sv. Pričest i krizmu. Po završetku škole ostala je kao pomoć majci u kući, ali je njezina nutrina težila za nekakvim drugačijim životom. Upisala se u Društvo Srca Isusova i sve se više  molila.  „Po naravi tiha i povučena, najviše sam voljela biti sama u crkvi; mislila sam da me dragi Bog bolje čuje i razumije kad smo sami“,  kaže ona opisujući svoju mladost. Pomisao na posvećeni život u samostanu javljala joj se sve češće. U odluci, na koja će vrata samostana pokucati, pomogla joj je jedna kandidatica milosrdnih sestara sv. Križa koja je došla u posjet zavičaju u Sv. Vid. Samostanska vrata u Đakovu otvorila su joj se 1. listopada 1940. g. - na blagdan Male Terezije. Iako je u samostanu očekivala privilegirano mjesto gdje će moći „dugo biti sama sa svojim Bogom“, morala je najprije još nešto naučiti raditi. Završila je trogodišnju žensku stručnu školu ručnoga rada i bila spremna za ulazak u novicijat te je 29. ožujka 1944. g. položila zavjete kao sestra M. Tugomira.

Nakon prvih zavjeta pošla je u Zagreb, na Šalatu, da svoje sposobnosti i ljubav prema Bogu prenese služeći bolesnima. Njezina plašljiva narav ubrzo je u tom radu reagirala i ona se već sljedeće godine razboljela. Velikom zauzetošću liječnika prevladana je ozbiljna bolest, a s. Tugomira ponovno je u poslušnosti pošla na službu bolesnicima na Rebru. No, Gospodin je za nju zacijelo predvidio drugo mjesto. Na Rebru  je dobila tuberkulozu i oporavak je trajao dugo – najprije na Jordanovcu (1947. g.), a zatim u našoj bolnici u Vukovaru. Kada je 1948. g. ta naša bolnica oduzeta, došla je s. Tugomira, još uvijek teško bolesna, u Đakovo. Premještaj na zrak rodnoga kraja obećavao je bolji oporavak pa je s još nekoliko sestara pošla u novootvorenu filijalu u Portu (1949.g.). Tu se je ubrzo tako oporavila da je jubilarne 1950. godine mogla položiti doživotne zavjete te je još tri godine šivala sve potrebno za novu zajednicu kao i za crkvicu samostana franjevaca trećoredaca, gdje je ujedno vršila i službu sakristanke. Potom je 1953. do 1954. g. bila u zajednici na Kozali u Rijeci. Tu je sa sestrama usavršila svoje šivanje posteljine, brinula se za župnu crkvu i goste. Sljedećih šest godina provela je u zajednici u Herceg Novom u svom tihom radu za šivaćim strojem, u pospremanju crkve i posluživanju gostiju. Novootvorene filijale sestara na župama u Opatiji i Sv. Vidu bile su novo mjesto sestre Tugomire, jer je svaka nova filijala trebala marnu švelju da obnovi istrošeno crkveno rublje i rublje domaćinstva. Tu je s. Tugomira bila nenadmašiva, a domaći primorski zrak je činio dobro njezinim plućima. Kada je 1966. g. Biskupski dom u Krku zatražio pomoć sestara, bila je s. Tugomira prikladna i pouzdana sestra da primi dužnost kućne poglavarice u toj zajednici, da se brine za bolesnoga biskupa te,  uz kućne poslove, nađe vremena i za  šivanje. Nakon devet godina te službe pozvana je u provincijalnu kuću, u radionicu crkvenoga ruha. Sada se ponovno našla u tišini samostana kakvu si je od početka željela. „Dosta vremena u životu sam radila u crkvi i imala sam više prilike i vremena  da budem sabrana i da se molim“, piše ona u svojemu Životopisu. Njezina je odlika bila zahvalnost Bogu, roditeljima i sestrama poglavaricama za sve što je primila u ovom životu, a želja joj je bila prepoznati Boga u svemu i „sigurnim korakom ići za Isusom“. Njezinu blagu ruku trebala je konačno i njezina starica majka, zbog koje je izbivala više mjeseci iz zajednice, kako bi joj bila na pomoći u zadnjima časovima. Nakon završene te misije, bila je opet dušom i tijelom u Đakovu, u radionici crkvenoga ruka, paramentu. Godine 2002. prešla je u zajednicu bolesnih sestara, i sama već dosta bolesna. U svemu skromna, ostala je i ovdje takva,  uza svoj dnevni skromni obrok – malo juhe i jedan krumpir! Iako u zadnjim tjednima shrvana bolešću i patnjom, nije izgubila ono što je na njoj bilo privlačno i lijepo – vedrinu i ljubaznost.

Kao što prvi dio njezina imena priziva sjetu, ostala je sestra Tugomira cijeli život tiha i povučena u sebe, najradije nikomu na putu. Uvijek ćemo se više pokajati za ono  što smo izrekle, nego za ono što smo u šutnji podnijele,  rekla je svjedočeći mlađoj sestri svoje životno iskustvo. Bila je prava potreba njezine duše - njezina sklonost prema molitvi i svjesno življenoj blizini Božjoj tako da ju njegov dolazak nije iznenadio.

U popodnevnim satima prve subote mjeseca studenoga, okružena molitvom svojih sestara, zamijenila je ovo mjesto patnje ulaskom u radost Gospodara svoga.

Draga sestro Tugomira! Hvala vam što ste bili s nama i među nama te nam ostavili primjer života koji se tako nesebično predao Bogu. Zato vjerujemo da vas je Majka Marija dočekala i primila među djevice koje prate njezina Sina-Jaganjca. Izmolite nam novih radosnih svjedokinja milosrdne ljubavi Božje!

 

Pokoj vječni daruj joj Gospodine!

 

 

 

                                                                                  s. M. Blaženka Perković


София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3