"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. M. BOŽIMIRA, BERNARDICA TOMAŠEVIĆ

bozimira


Rođena: 09. kolovoza 1942.

Prvi zavjeti: 13. svibnja 1963.

Umrla: 13. studenog 2011.


„Čekajte, da vas nešto zamolim! Hoćete li me odvesti u Đakovo?“ bila je molba sestre Božimire upućena poglavarici dva dana prije njezina odlaska u vječnost. Ta čežnja za kućom redovničkoga djetinjstva i kućom ostvarenja životnoga poziva ispunja­vala je njezinu dušu u zadnjim danima ovozemaljskoga života. Možda nije bila svjesna da je to čežnja duše za vječnim djetinjstvom Božjim koje iščekujemo.

Njezino ovozemaljsko djetinjstvo započelo je u Vidovicama, hrabrom selu Bosanske posavine: hrabrom u očuvanju katoličke vjere, unatoč povijesnim previranjima i protivštinama, hrabrom u očuvanju narodne tradicije, a još hrabrijem u suradnji sa Stvoriteljem, dajući svojim brojnim potomstvom Bogu, Crkvi i narodu nove naraštaje. S tom velikodušnošću računao je Krist pozivajući u svoje nasljedovanje i po nekoliko djece iz iste obitelji.
Upravo iz jedne tako hrabre katoličke obitelji Petra i Ane rođ. Janjić potječe i sestra Božimira. Rođena je 9. kolovoza 1942. g. kao šesto od devetero djece svojih siromašnih, ali pobožnih roditelja, kako je sama napisala u osvrtu na svoj život, te je krštena istoga dana u župnoj crkvi sv. Vida u Vidovicama i dobila ime Bernardica.
Prispjela za školu, uključivala se, kao i sva braća i sestre, u pomaganje roditeljima čuvajući blago na polju, a kad je dorasla za teže poslove, išla je u nadnicu, jer „su nas mučili velikim porezom tako da smo gotovo sve morali dati njima (komunističkoj vlasti)“, usjeklo se u Bernardičino sjećanje. Nedjeljna misa prije podne i poslijepodnevni pohod u crkvu te molitva Križnoga puta obilježavali su njezinu ranu mladost. S molitvom krunice sprijateljila se tako da je „po Mariji dobila milost redovničkog zvanja“, zapisala je. Svoju je želju najprije povjerila starijoj sestri, koja je već bila otišla u samostan u Đakovo, kada je Bernardica bilo 12 godina. Ona joj je bila primjer i poticaj da ide istim putem kroz život. Uz posjet seki u Đakovu predstavila se i poglavaricama kao nova kandidatica i bila je primljena među kandidatice 16. srpnja 1958. g. Ubrzo nakon prvih pouka u kandidaturi pošla je na filijalu u Vrbanju da ondje izbliza vidi život sestara, prokuša svoju spremnost za takav život te nakon tri godine započne u Đakovu bližu pripravu za redovničke zavjete koje polaže 13. svibnja 1963. g. pod redovničkim imenom sestra Božimira.
Svoj redovnički put započela je molitvom: „Draga Majko Božja, koja si me pozvala i dovela u samostan, daj mi da mogu biti prava zaručnica Tvoga Sina“ te je u tom duhu krenula na put poslušnosti, siromaštva i čistoće. Budući da je već bila vična svim domaćinskim poslovima, pohađala je 1964.-1965. g. domaćinski tečaj u Zagrebu. Potom su njezinu vještu ruku i spremno srce čekale mnoge naše kuće i župe gdje su djelovale sestre: Trnava, Zagreb-Vrhovec, Dom za stare osobe u Perastu i u Visu, gdje uz njegu staraca polaže preostala četiri razreda osmogo­dišnje škole (1971.g.). Službu domaćice i kuharice obnašala je u našim kućama: Nova Bukovica, Vinkovci, Porat, Donji Miholjac i Vukovar. Na Visu i u Portu upoznala je primorsku kuhinju pa je više godina ljeti kuhala gostima (Nijemcima i Talijanima) u Franjevačkom samostanu u Portu. To je bila zahtjevna dužnost, no ona je to činila s puno ljubavi i radovala se kad bi iznenadila kojim novim receptom sestre i goste. Obrađivanje vrta pratilo je gotovo posvuda dužnost kuharice, a sestra je Božimira „rasla sa svakom biljčicom“.
Pobolijevala je često, već od mladih dana, ali se nije prepuštala dugom bolovanju te se uvijek iznova vraćala na dužnost. Marljiva i izdržljiva na poslu, kako su je ocijenili njezini redovnički odgojitelji, ostala je cijeli život, sve dok joj nemila bolest nije počela osjetno nagrizati tjelesne snage. Iz njezine marljivosti i zauzetosti vrebala je i njezina osjetljivost, kad ne bi uspjela u poduzetom i zadovoljila očekivanja, što njezine suzom orošene oči nisu mogle skriti. To je njezina osjetljiva duša prepoznala kao put posvećenja. „Bolje je priznati svoje propuste nego u sebi trpjeti, šutjeti i s njima u srcu okolo hodati“, sama je zapisala. Kapelica je bila mjesto njezina odmora pred Bogom. Davna zamjedba njezine majke, da Bernardica „voli moliti“, pokazala se točnom i bila je izvorom snage za njezin rad i trpljenje.
U Vukovaru (1999.-2008.), uza svoju stariju sestru, još je služila zajednici kuhajući za sestre i pokušavajući nadvladati opaku bolest, koja se pojavila. No, to nije išlo pa 2008. prelazi u zajednicu bolesnih sestara na Vrhovcu. Teška operacija i kemoterapija iscrpile su njezine snage, ali ne i njezinu strpljivost i predanost u volju Božju. Bila je za sve zahvalna. Napose je, kao posebni dar, doživljavala to što su je njezine sestre, s. Bogoslava i s. Božislava, smjele pratiti na njezinu križnom putu sve do posljednje postaje. Do nje je stigla u smiraju Dana Gospodnjega – nedjelje koja je obilježena Božjom Riječju: „Dobro slugo dobri…, bio si vjeran u malom, postavit ću te nad mnogim…“ te je pošla ususret Gospodaru svome.
Draga sestro Božimira, dok zahvaljujemo Bogu što ste mu po nauci Križa služili, vjerujemo da ste po njegovoj dobroti ušli u Dan vječnosti i prinijeli Gospodinu umnožene talente koje vam je dao na put.
Blagi Gospodine Isuse, uvedi je u radost zajedništva svojih svetih, darujući joj vječni pokoj!

s. M. Blaženka Perković


София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3