"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. M. OLIVIJA, Marija BODONJI

olivija

Rođena: 11. studenoga 1912.

Prvi zavjeti: 20. ožujka 1935.

Umrla: 9. siječnja 2010.

Dok je zajednica sestara molila I. Večernju nedjelje Krštenja Gospodinova kad se nad Isusom otvorilo Nebo i čuo se Očev glas: „Ovo je Sin moj ljubljeni, u njemu mi sva milina“, otvorilo se Nebo i duši naše sestre Olivije u 17.20 u njezinoj 98. godini života i 75. godini svetih zavjeta.

Rođena 11. studenoga 1912. godine u Đakovačkoj Satnici i krštena je istoga dana u župnoj crkvi Svih Svetih u Đakovu na ime Marija. Imala je još dva brata i sestru. Četvero dječice iz obitelji umrlo je još u dječjoj dobi. Otac Andrija, nadglednik vlastelinstva „Strossmayerovac“, i majka Elizabeta rođ. Toth bili su dobri vjernici i svoju su djecu odgajali u strogom katoličkom duhu.

„Bila sam vrlo živahna i zadavala sam brige roditeljima“, primjećuje sama u opisu svoga djetinjstva, no bila je darovita, voljela je školu i dobro je učila. U devetoj godini primila je prvu Pričest a u dvanaestoj Potvrdu.

Iako je bila živahna već je u djetinjstvu voljela tišinu i samoću. Kad je prvi puta susrela sestre Kćeri Božje ljubavi koje su skupljale milostinju u selu, poželjela je biti sestra kao i one. To nije skrivala pred roditeljima koji joj nisu branili, nego su joj pomogli da upozna Samostan u Đakovu. Mnogi su je odgovarali od toga koraka, ali „milost je ušutkala svjetski žamor“- piše u životopisu - te je napokon osvanuo za nju „najsretniji dan 31. kolovoza 1927.“ kada je primljena u Samostan sestara sv. Križa.

Kao redovnička pripravnica završila je Građansku školu u Đakovu i trogodišnju Školu za medicinske sestre pomoćnice u Zagrebu. Posvuda je bila zapažena njezina finoća, poslušnost, čednost i samostalnost na praktičnom radu te je ocijenjena kao izvrsna suradnica, spremna za zvanje Milosrdne sestre sv. Križa u njezi bolesnika.

Nakon redovničke priprave u postulatu i novicijatu polaže svoje Prve sv. zavjete 20. ožujka 1935. godine pod redovničkim imenom sestra Olivija.

Bogatstvo njezine osobnosti povest će je na različite putove djelovanja: Prve četiri godine bila je nastavnica na našoj Bolničkoj školi na Vrhovcu u Zagrebu. Potom je radila u laboratoriju u Novom Sadu 1939. do 1942. te ujedno držala tečajeve našim sestrama koje su radile u bolnici. Od 1942. do 1944. radila je u kliničkom laboratoriju u Zagrebu. U razdoblju od 1944. do 1947. završila je gimnaziju u Zagrebu, a potom je godinu dana držala bolničke tečajeve sestrama bolničarkama u Vukovaru. Zatim se prilagodila potrebama onoga vremena te je preuzela sakristansku službu u franjevačkom samostanu u Vinkovcima. Tu je uključila i svoju glazbenu darovitost; lijepo je pjevala pa je, uza sve poslove, ubrzo naučila i svirati te ostala tamo do 1951. godine.

U promijenjenim društvenim prilikama nakon rata uslijedili su mnogi otkazi sestrama u državnim službama kako u školama tako i u bolnicama u Hrvatskoj. Na molbu nekih hrabrih vojnih liječnika iz Srbije pošle su sestre u bolnice u Srbiju i Makedoniju. U srpnju 1951. preuzelo je trideset sestara njegu bolesnika na Klinici Vojne medicinske akademije u Beogradu. Među njima je bila i s. Olivija. Od 1951. do 1965. radila je u bolničkoj administraciji, a od 1965. do 1969. u Centru za rehabilitaciju. Tada joj je povjerena i služba kućne poglavarice, a od 1955. do 1970. bila je i provincijalna savjetnica. Umirovljena dolazi 1969. godine u Đakovo i ondje preuzima dužnost poglavarice zajednice u provincijalnoj kući za vrijeme od devet godina. Nakon kratkog odmora u Krapini polazi 1980. ponovno u Beograd te preuzima opet brigu za sestarsku zajednicu do 1989. godine. Po završetku službe ostaje i dalje u zajednici za ispomoć sestrama koje su odlazile u kućnu njegu bolesnika. Konačno 1998. dolazi s. Olivija na bolesničko odjeljenje u Đakovo.

Najveći dio svoga aktivnog života - gotovo punih 47 godina provela je u Beogradu. Dijelila je sa svim sestrama siromaštvo stanovanja u dvorišnoj baraci Bolnice i kasnije u kupljenom etažnom stanu u blizini katoličke crkve Krista Kralja.

Svojim savjesnim i požrtvovnim radom, a napose svojim čednim redovničkim vladanjem i srdačnom dobrotom, vršila je apostolat milosrdne ljubavi prema bližnjemu bez razlike vjere i narodnosti, što je u onom okruženju bilo vrlo važno. Time je stekla veliko povjerenje liječnika i bolničkog osoblja. Njezino ime je bilo poznato i priznato od svih.

Kao dugogodišnja poglavarica u sestarskoj zajednici bila je „sestra među sestrama“: jednostavna, brižna, fina, miroljubiva i samozatajna. Sestre su nadasve cijenile njezinu diskretnost i dobrohotnost. Iz molitve, koja joj je bila na prvome mjestu, izviralo je njezino povjerenje u Boga i s njim je rješavala teškoće velike i male. Bila je djetinje pobožna Majci Božjoj, a sveti Josip je bio „njezin Svetac“.

Zajedno sa svojim sestrama bila je u srdačnim odnosima i s malom zajednicom katolika koji su se okupljali u crkvi Krista Kralja u Beogradu. Njima i svećenicima u toj katoličkoj dijaspori bila je zajedno sa sestrama duhovna potpora pomažući i u pastoralu.

Gostoljubivost, njezinu veliku vrlinu, doživjeli su svi koji su bili u potrebi. Tako je sestarski stan postao omiljelo svratište za sestre na proputovanju koje su djelovale u Srbiji, za svećenike, posebno one iz Bugarske s kojima su još surađivale naše tri sestre, za rodbinu i mnoge druge. Bila je jednostavno svima dobra pa nije čudo što su je svi jednostavno zvali “majka Olivija“ i što je službu poglavarice vršila punih 36 godina.

Duboko je suosjećala i sa svojom obitelji koja je u vrijeme II. svjetskog rata doživjela teška iskušenja. Smrtno je stradao njezin stariji brat, a u poraću u prometnoj nesreći mlađi. Iza njega su ostala dva nejaka dječaka od kojih je stariji, tada dvogodišnjak, postao svećenik - vlč. Franjo Bodonji. U tim kušnjama podržavala je s. Olivija svoju obitelj molitvom i žrtvom i ostala s njima brižno povezana kroz cijeli svoj život.

Godine 1998. zbog teških političkih prilika u Srbiji i visoke starosne dobi dolazi na bolesničko odjeljenje u Đakovu - u Dom sv. Josipa. Ovdje je u miru i pobožno provela zadnje godine svoga života s ugodnim sjećanjem, a i s nostalgijom, na život i djelovanje u Beogradu. Svojom duhovitošću i dosjetkama znala je ovdje oživjeti zajednicu starijih i nemoćnijih od sebe. Kapelica je bila njezino omiljelo mjesto, a kada, zbog oslabljenog vida i sluha, nije više mogla učestvovati u zajedničkim molitvama, krunicu nije ispuštala iz ruku. Unatoč oslabljenoj mogućnosti kontakta s drugima, silno se radovala svakom posjetu sestara i rodbine. U svim staračkim tegobama ostala je otmjena i pažljiva i vrlo zahvalna za svaku uslugu. Kada se već teško snalazila i kretala, put do kapelice još je uvijek znala, a s čežnjom se pripravljala na svaku svetu Pričest.

Tako je s krunicom u ruci, dobrohotno nasmiješena, sagorijevala svijeća njezina plemenitog života i konačno se posve tiho ugasila u predvečerje Nedjelje Krštenja Gospodinova 9. siječnja 2010. godine.

Svoj životopis, koji je napisala prije ulaska u novicijat 1934. godine počela je riječima: „Blago onima koji stanuju u domu Tvome, Gospodine, slavit će Te uvijek!“ a završila ga riječima: „Jedno sam molila Gospodina, i to ću tražiti uvijek, da stanujem u domu Gospodnjem u sve dane vijeka svoga“.

Gospodin je uistinu ispunio želju njezina mladenačkog srca. U svim političkim i socijalnim previranjima prošloga stoljeća ostala je čvrsta u domu Gospodnjem, slavila ga kroz sve dane svoga dugog redovničkog života i na kraju iz ovog zemaljskog doma ušla u vječni dom Očev. Gospodin doista „ispunja želje pobožnika svojih“!

Dok zahvaljujemo Gospodinu za njezin dugi i uzorni redovnički život, zahvaljujemo i dragoj našoj sestri Oliviji za svu dobrotu i ljubav, kojom je svjedočila o velikom milosrđu Božjem i njegovoj sveopćoj ljubavi prema svakom čovjeku.

Počivala u miru Božjem!

s. Tihoslava Košec

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3