"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. M. FABIOLA, Marija PUŠIĆ

Rođena 31. listopada 1923.

Zavjeti 26. travnja 1948.

Umrla 2. travnja 2010.

Naša sestra M. Fabiola pratila je trpećega Isusa - kako u svojemu životu, tako napose u ovomu Velikom tjednu. Od večeri Velikoga četvrtka kao da je pošla sa svojim Raspetim Gospodinom put Getsemanija da bi u zoru Velikoga petka – dana najveće Ljubavi Božje, dana Milosrdne sestre sv. Križa, 2. travnja, predala svoj život u milosrdnu ljubav Božju.

Sestra Fabiola, krsnim imenom Marija, rođena je 31. listopada 1923. godine u selu Levinovac od oca Đure i majke Kate rođ. Radinović. Krštena je sutradan, na blagdan Svih svetih, u župi Duha Svetoga u Đulovcu /Podravina/. Rođena je kao prva od tri sestre u obitelji pa tom prvenstvu sama pripisuje razvoj svoje naravi po kojoj je htjela biti uvijek vodeća, imati pravo, a dvije sestre su se uglavnom podlagale njezinoj volji. U sedmoj godini pošla je u školu i u drugom razredu primila je sakramente euharistije i potvrde. Bilo je prerano da bi se zorno sjećala tih trenutaka, ali je ostala u njoj već od djetinjstva sklonost molitvi. Završila je četiri razreda osnovne škole. Skrajnje siromaštvo, koje je vladalo u obitelji, odvelo je najprije oca u svijet za zaradom, ali je ubrzo i ona morala poći „trbuhom za kruhom“. Tako je u 15. godini života sama stigla sve do Beograda. Oči u oči susrela se s opasnostima velikoga grada i samo zahvaljujući milosti Božjoj i molitvi Nebeskoj Majci da ju spasi, uspjela je izbjeći zlu koje joj je prijetilo, kako navodi u svojemu Životopisu. Unatoč opasnostima, koje su okruživale njezine mlade godine, rasla je u njoj nutarnja čežnja za mirom i za Bogom. Tako je u sedamnaestoj godini pokucala na vrata samostana u Đakovu. Bila je primljena i ubrzo je dospjela do pred ulazak u novicijat, ali je zbog obiteljskih neprilika morala u suzama ostaviti svoj put i poći kući.

I tu me je Gospodin nastavio darivati svojim najmilijim darovima: križevima, piše ona. Privatno je zavjetovala čist život Nebeskoj Majci i pokucala na vrata nekih drugih samostana. Bila je primljena kod sestara uršulinki, ali je vrlo brzo izašla i opet se našla na putu, ali kamo? Ponovno je pokucala na vrata samostana u Đakovu.

Prihvaćena je, ali sada je trebalo njezino zvanje biti još jednom prokušano pa je poslana k sestrama u Vukovar, gdje je kao djevojka pomagala u različitim poslovima i ostala ondje tri godine. Za to vrijeme umrla joj je voljena sestra, u dva navrata se i ona razboljela od tifusa - sve je to obilježavalo njezin put čišćenja zvanja i prepoznavanja volje Božje. Fra Leon Lovrenčić, poznati ispovjednik, saslušavši tužnu povijest njezina puta kroz život i želju da uđe u samostan, sam je za nju napisao molbu i preporuku u Đakovo.

Bila je konačno primljena u kandidaturu u Đakovu 1946., a 1947. godine ušla je u novicijat i kao s. M. Fabiola položila je 1948. godine svoje prve zavjete. Koje li sreće! - reći će sama o tomu danu, nakon svega što je podnijela za nj.

Spremna za rad u Božjoj kući, odmah je prihvatila dužnost u vrtu u Đakovu, a već 1949. vodila je kuhinju u župi Gorjani. Njezina je pomoć dobrodošla već sljedeće godine u sjemeništu u Đakovu. Kada su 1954. godine sestre pošle na rad u vojnu bolnicu u Skopje, s. Fabiola je pošla s njima i preuzela ondje brigu za praonicu rublja.

Potreba sestara poglavarica i poslušnost vodile su je dalje pa je 1958. godine poslana u župu Ilača, gdje su joj povjereni svi domaćinski poslovi. Još su se u kratkim razdobljima smjenjivala mjesta njezina služenja: Zagreb - zbog bolesti (1959.), Srijemska Mitrovica (1960.), Đakovo – na porti (1962.-1967.). Potom će je poslušnost povesti na mjesto koje je gotovo priraslo njezinu srcu, na Trsat, u Franjevački samostan uz svetište Gospe Trsatske. Uređivanje rublja za oltare Gospina svetišta i za sve one koji oltaru služe – franjevcima i franjevačkim kandidatima - bila je njezina prava radost. Hodočasnički dani kod Trsatske Gospe tražili su i njezino dodatno zalaganje i pomoć sestrama u kućnim poslovima, u posluživanju, u pospremanju crkve i okoliša. Nije se nigdje štedjela, radila je uvijek vedro i zauzeto. Slobodno vrijeme, koliko ga je imala, provodila je u crkvi uz Trsatsku Gospu i revno je molila za duhovna zvanja. Revna u poslu, još revnija u molitvi, nastojala je redovito biti na zajedničkoj molitvi sa sestrama. Molitva nam mora biti na prvom mjestu, znala je prigovoriti ako bi sestre kasnile ili izostale sa zajedničke molitve. Ona je, u želji da posveti svoj rad, revno molila i sva tri „mala časa“ u Časoslovu, koja nam nisu propisana kao obvezna. Slušala je rado propovijedi, pohađala prigodna duhovna predavanja te čitala katolički tisak, a ono što je shvatila, nije zadržavala za sebe, nego je svim žarom duše to pripovijedala drugima. Imala je dara za to. No, nisu to bile tek riječi. Ona ih je provodila u djelo. Tu je osjetila i želju da se Bogu obrati njezina obitelj i župa te predlagala poglavaricama da sama pođe na taj „misionarski“ put, svjesna Isusove riječi kako prorok nije dobro došao u svojemu zavičaju. Pri godišnjem posjetu zavičaju uvijek ju se bolno doimala vjerska zapuštenost ljudi i pustoš „svetoga mjesta“ te bi iskoristila svoj godišnji odmor za uređivanje crkve, pozviajući ljude da „dođu u crkvu“. Njezina dob i prilike nisu dopuštale da joj se ispuni želja da dulje vrijeme ostane u svojemu selu pa je morala shvatiti da molitva i život žrtve utire put milosti do duša. Tako je svoj apostolat nastojala vjerno vršiti u molitvi i služenju u zajednici sve do svojih zadnjih sila na dragom Trsatu.

Oko Svetišta uvijek se nađe siromaha. Ona je za njih imala srca, pa su je oni lako pronašli. Štoviše, i ona je pronalazila njih, posjećivala ih i uvijek nešto donijela što bi „isprosila“ za njih. „Gdje ih samo nađe“, pitale su se ponekad i negodujući susestre.

U franjevačkom duhu brinula se ona i za stvorenja. Domaće životinje osjećale su njezinu brigu. Posebno je voljela i njegovala cvijeće. Koliko kapljica vode mu je trebalo u ljetnim sušnim danima da bi cvjetalo i ukrašavalo hodnike i prozore!

Na Trsatu je ostala sve do 1995. godine. Kada su njezine fizičke snage već bile na izmaku i kad je nezgodno pala, morala je, teška srca, napustiti Trsat i prijeći na Sušak, u našu kuću. Nakon oporavka premještena je u sestarsku zajednicu Marijin dom na Vrhovcu, u Zagrebu. Svoje molitveno revnovanje ovdje je nastavila i pomagala u glačaonici rublja. Već jako oslabljena vida doživjela je mali moždani udar, nakon čega joj je bio oštećen centar govora. Tako je, gotovo nepokretna, bila upućena na potpunu njegu sestara. I u takvim prilikama molitveno je ostala uvijek aktivna i uključivala se u molitve koje su se prenosile iz kućne kapelice preko sobnoga razglasa ili preko radija. Svoju bijelu krunicu nije puštala iz ruke.

Zbog potrebne njege prevezena je u veljači 2010. godine na bolesnički kat u Đakovo. Tu je svijeća njezina života počela naočigled dogorijevati i ugasila se u zoru Velikoga petka.

Draga naša sestro Fabiola, s Majkom Marijom, prvom sestrom sv. Križa, ostala si povezana cijeli svoj život, uz njezin zagovor svladavala si sve teškoće i po njezinu primjeru služila si radeći obične kućne poslove, prebirući u svojemu srcu ono što si čula i vjerovala. Nadamo se da si u Marijinu društvu stajala pod Križem i na dan završetka svojega puta na zemlji te da si čula blage riječi njezina Sina: Još danas ćeš biti sa mnom u raju!

To za tebe mole sve tvoje sestre, zazivajući: Pokoj vječni daruj joj, Gospodine…

s. M. Blaženka P.

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3