"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. M. BOROMEJA, Irena HAJDU

Rođena: 4. svibnja 1929.

Prvi zavjeti: 28. svibnja 1949.

Umrla: 27. lipnja 2010.

Iako je zloćudna bolest već više godina nagrizala ovozemaljski život naše s. Boromeje, ona se s njom odlučno borila svojom molitvom, radom i svojim životom u zajednici ne ostavljajući dojam da nešto ne bi mogla zbog načetog zdravlja. Nakon uspješnih terapija i liječenja vraćala se iznova svome poslu. Ali posljednja bitka trajala je nekoliko tjedana te je u njezinoj punoj svijesti ipak dovršena 27. lipnja u 3,3o sati u osvit nedjelje - dana Gospodnjega, a u korist Gospodara života i smrti koji nam govori: „Ja sam Uskrsnuće i život!“.

Rođena je u Čakovcima 4. svibnja 1929. i krštena istoga dana u župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja u Berku te dobila ime Irena. Otac Vinko i majka Ana rođ. Lipovac imali su još dvije kćeri i sina te su ih zajedno odgajali u vjeri i strahu Božjemu. Obitelj se zbog očeva namještenja preselila ubrzo u Srbiju. U pravoslavnom selu nije bilo katoličke crkve pa je malobrojnim katolicima dolazio svećenik s Čukarice za pouku iz vjeronauka i povremeno za sv. Misu koju je služio u školskoj sobi. Irena je voljela učenje i školu pa tako i vjeronauk. Primala je k srcu i odgajanje roditelja kada je majka korila djevojčice zbog međusobnog nadmetanja i svađe. Već je u prvom razredu bila spremna za sakramente Ispovijedi i Pričesti, a u okolnostima dijaspore podijeljena je ondje malobrojnoj djeci istoga dana i sveta Potvrda.
Nakon odlično završene četverogodišnje osnovne škole upisala se u prvi razred gimnazije. Obitelj se međutim odlučila vratiti u Hrvatsku pa su doselili u Vukovar. Tu je susrela sestre sv. Križa u bolnici kamo je često zalazila u kapelicu i razmišljala o ljepoti života za Boga gledajući sestre i kandidatice koje rade u bolnici. Ispovjedniku i majci je otkrila svoju želju, ali je ratno stanje odgodilo prijavak u samostan u Đakovu. Kada se napokon prijavila bila je primljena i ušla u zajednicu kandidatica 13. rujna 1945. i taj će dan opisati kao dan „pun sreće“, jer će sada „služiti Bogu“.
Odmah je nastavila učenje na privatnoj Ženskoj stručnoj školi u Đakovu i završila s odličnim uspjehom četiri razreda. Ulaskom u novicijat 1948. dobila je ime s. M. Boromeja i uz magistru u novicijatu „izabire Isusa za svoga Učitelja“, koji će je povesti putem za nju od vječnosti zacrtanim, a Majku Mariju za sigurnu pratiteljicu na tom putu. Poglavari su uočili njezine sposobnosti za pjevanje i glazbu pa su je poslije prvih zavjeta 1949. uputili na Sušak da uči svirati, a zatim na Kozali u Rijeci od 1950.-1951. vodi crkveno pjevanje. Zacijelo je imala dara, jer je ubrzo po potrebi poglavara pošla na Vis 1951.-1965. i preuzela vođenje crkvenog pjevanja te se u starodrevnoj Crkvi upoznala sa starim napjevima našega juga koje su Višani s ponosom isticali, a ona ih mudro prihvatila i s njima ih njegovala te polako uvodila nove napjeve. Imala je smisla za njegovanje običaja ljudi kojima je poslana pa je stoga bila poštovana i voljena. Tako je zadovoljstvo bilo obostrano i do te mjere da su je mještani jednostavno zvali „naša Sestra“. Redovnička poslušnost odvest će je zatim s krajnjeg juga na krajnji sjever u Suboticu (1965.-1977.) u franjevački samostan i crkvu u kojoj se bogoslužje vršilo na hrvatskom i mađarskom jeziku. Svladala je u svom vedrom stilu i tu novost pa su i mađarski vjernici uz nju rado pjevali. Zatim je četiri godine radila na župi u Zemunu kamo je putovala iz zajednice u Beogradu. Kao već vrsna orguljašica premještena je u Osijek u Gornji grad (1981.-1987.).
Bila je vrlo poletna i marljiva. Ništa joj nije bilo teško. Zimi se ustajala ranije da ugrije kuću (sami smo ložili centralno) dok se drugi ustanu. Bila je i u vrtu i kod rublja i kod pranja crkve i što god se radilo. Pamtim je po njezinoj vedrini, velikodušnosti, pristupačnosti i spremnosti pomoći gdje god treba. Kako je svaki posao znala prihvatiti, tako je bila dobra švelja, podučavala je u sviranju bilo frulice, bilo glasovira, bilo orgulja, svjedoči o njoj susestra. Nakon dovršenog mandata kućne poglavarice u Osijeku polazi ponovno na jug u Split u kapucinsku crkvu do 1990. a potom drugi puta na Vis. Tu je zatekla svoje negdašnje pjevačice koje su sada rado slale svoju djecu na pjevanje i učenje sviranje k s. Boromeji i bile su joj na pomoć u različitim prilikama te s njom zajedno proslavile 50. obljetnicu (1998.) otkako sestre vode Viški zbor. No, tu se (1997.) pojavila ozbiljna bolest koju je nastojala svladati svojom vedrinom i radom. Još je kratko pomagala u župi u Komiži 1999.
Našoj sestri Boromeji već je od mladih dana povjeravana dužnost kućne poglavarice u zajednicama. Njezina vedra narav, zanos za svoje zvanje i Božju stvar u apostolatu koji vrši, uvijek je ugodno djelovao na sestre u zajednici. Znala se s mladima natjecati u revnosti, koja će biti prva na dužnosti, na molitvi ili na zajedničkim vježbama. Svoje oduševljenje nije skrivala od ljudi s kojima je radila pa im je poneka povjerila pjesmu svoga srca:

„Zahvalno srce nek Ti hvalu pjeva
Za dar života, vjeru, poziv sveti.
Daj da biće moje hvalu ti daje
I životom svetim tebi se predaje.“

Taj zanos držao ju je dugo aktivnom kako na mjestima gdje je djelovala, tako i u provincijalnoj kući kamo se vratila 2000. godine. Tu su njezine marljive ruke preuzele brigu za šivaonicu, gdje su sestrama bile pružene nebrojene usluge. Njoj se moglo uvijek doći.
Uz tu dužnost nije zanemarila svoju privrženost glazbi pa je nedjeljom i blagdanima vodila liturgijsko pjevanje u župi Punitovci sve dok je kod mogla. Ostala je povezana sa sestrama i ljudima s kojima je radila jer, „njezina riječ savjeta u životu uvijek je mnogo značila; znala je savjetovati mudro i razborito“, reći će se o njoj.
Svoga zaštitnika, sv. Karla Boromejskog napose je štovala i njime nadahnuta vodila svoj duhovni život prema „Duhovni ugovor i posljednja volja duše“, što je i prepjevala.
Podmukla bolest koja se javila već prije više godina, ove se godine javila svom žestinom i napala gotovo sve organe. Trpjela je mnogo i prepustila liječnicima da učine što znaju, nadajući se da će još moći raditi i biti korisna sestrama.
Bez mnogo riječi podnosila je teškoće i znala se šaliti i na svoj račun sve do posljednjeg časa. U svom je duhovnom putu zapisala i poneku pjesmicu kojih se u teškoj bolesti rado prisjećala:

Isus zove

Pozivaš nas, Isuse
Nasljedovat tebe
Prva stvar je ova:
Zaboravit sebe.

Ići putem tvojim
Putem muke, križa
Jer u patnji duša
Bogu svom je bliža.

I doista kroz patnju se posve približila Bogu tako da je napustila bitku za ovaj svijet i predala se u ruke Božje iz kojih je sve darove svoga života primila, pa bi na naslov svoje knjige života stavila: „Bogu hvala za sve“.
Iako u boli i nedostatku zraka još je smogla humora da se našali i nasmije sestre oko sebe. „Možda su zametnuli ključeve vrata Raja…. pa ih traže“
Pozvala je poglavare da se s njima oprosti dok je još „pri pameti“ i sa svakom sestrom se oprostila. Željela je još čuti neke omiljele pjesme kao: „Kad se budemo gledali oči u oči,… ja i Ti… jedan čovjek i njegov Bog! ...Kakav će to biti susret…“

Draga naša s. Boromeja, vjerujemo da ste nakon bogatog svoga života u Božjoj službi stali pred lice Gospodara svoga i rekli mu: „Evo, deset si mi talenata dao…“ i da ste čuli njegovu posljednju riječ nad vašim životom: „Dobro, slugo dobri i vjerni… uđi u RADOST Gospodara svoga“ te da je željeni pogled „oči u oči“ bio početak Vaše sretne vječnosti. Ne zaboravite nas u svojoj radosti i pjesmi nebesnika! I neka Vas pogled Očev ispuni vječnim mirom i pokojem.
s. M. Blaženka Perković 

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3