"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. M. EGIDIJA, Roza MILIČIĆ

Rođena: 15. ožujka 1932.

Zavjeti: 28. svibnja 1960.

Umrla: 5. rujna 2010.

U sveto nedjeljno jutro, kada su sestre zajednice Doma sv. Josipa započinjale pjesmom svečano misno slavlje, Gospodin je pridružio našu sestru M. Egidiju zboru svojih anđela i svetih. Mirno i neprimjetno, poput budne djevice, okružena svojim susestrama, koje su molile i pjevale Isuse tebi živim, Isuse tebi umirem… preselila se u vječno prebivalište.

Sestra Egidija, je rođena u Bošnjacima, pitomom selu Hrvatske Posavine, koje je Crkvi darovalo mnoga redovnička i svećenička zvanja. U obitelj Martina i Lize rođene Lešić, koja je bila usmjerena na obradu zemlje i život seljaka onoga vremena, došla je na svijet kao četvrto dijete, djevojčica Roza 15. ožujka 1932. te je istoga dana krštena u župnoj crkvi sv. Martina u Bošnjacima.

U rodnom selu završila je četiri razreda osnovne škole i već je bila sposobna privređivati u domaćinstvu – bila je pastirica. Njezini su roditelji uvodili djecu u sve domaćinske poslove pa je i Roza zarana naučila pomagati u polju i u staji. Veselila se radu na polju i u prirodi, te je roditeljima koji su radili teške poljodjelske poslove bila desna ruka.

Njezinu dušu nije zadovoljio samo rad od jutra do večeri. Uza svu radost osjećala je prazninu života. Kada je mlađi brat dorastao za pomoć roditeljima, ona je počela tragati za pravim usmjerenjem u svom životu. Utjecala se molitvom Bogu za prosvjetljenje koje je završilo u odluci da svoj život posveti Gospodinu. Ona piše: Od toga dana nisam više ni na što drugo mislila. Ali mi je bilo teško to reći roditeljima, jer sam znala da će mi braniti i da će majka plakati. Roza je tada „udvostručila„ svoje molitve napose sv. Alojziju da joj pomogne ostvariti tu želju. Kada su roditelji konačno uvidjeli da ona ne odustaje od svoje odluke, dali su joj dopuštenje da ide svojim putem. U 25. godini života takva odluka nije bila laka, ali ju je ona donijela.

U samostan u Đakovu primljena je 1957. godine na blagdan sv. Alojzija. Njezinu radost u duši potamnila je duboka žalost roditelja, koji su se oslanjali na njezinu pomoć, a izgubili odlaskom Roze u samostan.

Kao kandidatica provela je prva dva mjeseca u Đakovu u kuhinji a zatim je otišla u Babinu Gredu, gdje je u maloj zajednici bila posvuda dobrodošla: u kuhinji, u vrtu i u pospremanju kuće. Svojim vedrim raspoloženjem svima je bila draga, a trenutna neraspoloženja trudila se brzo prevladavati, „jer žalost i potištenost ne priliči duhovnoj osobi“, poučavala bi ju sestra Nadstojnica. U tome se marno vježbala te je tako s dobro ocijenjenom kandidaturom već nakon godinu dana došla u Đakovo. Prošavši pripravu u postulatu i novicijatu položila je 1960. godine svoje prve zavjete pod imenom sestra Egidija.

Poslije zavjeta povjerena joj je služba u bogoslovnom sjemeništu, gdje je njezina vrijedna ruka bila vrlo dobro došla. Tu je ostala punih 17 godina. Nakon toga poslušnost ju je dovela natrag u samostansku zajednicu. Kućnih poslova bilo je mnogo, napose za oko koje vidi potrebu, kao što je bilo oko s. Egidije. U samostanu se osjećala kod kuće, piše ona sama, pa joj ni jedan posao nije bio težak a niti nepoznat. Za njom je cvalo cvijeće, znalo se čuti. Uz brigu za cvijeće u samostanu imala je brigu i za sestarsko groblje. Tu je dužnost obavljala svim srcem nadahnjujući se tekstom ispisanim uz Križ na sestarskom groblju: U svetom Križu našle su smisao svoga života… Često je za pomoć u uređivanje groblja pozivala kandidatice te su i one zavoljele to djelo ljubavi prema našim preminulim sestrama. Sa zanimanjem su je pitale: Sestro, kada ćemo opet zajedno na groblje?

Naša draga s. Egidija, bila je vedre naravi, savjesna i odgovorna u svim povjerenim joj poslovima. Bila je desna ruka kućnoj poglavarici, u svako vrijeme na raspolaganju, kao što je to bila u djetinjstvu svojim roditeljima. Njezina je vrlina bila vjernost u molitvi i urednost u svemu što je radila, od pometenog dvorišta do odjeće na sebi.

Njezino zdravlje osjetno je narušeno moždanim udarom godine 2005. Time je bila oslabljena mogućnost komuniciranja, te je premještena na odjel bolesnih sestara. Iako narušenog zdravlja radosno je činila male usluge zajednici, kao što je spremanje i kićenje blagovaonice. Osobito je bila sretna kad je bolesniju sestru od sebe obradovala cvijetom kojeg bi sama ubrala.

Vjerujemo da je našu s. Egidiju dugogodišnje zauzeto uređivanje posljednjeg počivališta sestara na poseban način povezalo s njima i pripravilo za ulazak u njihovo društvo. Kao i one, s. Egidija je našla smisao života u Križu i služila Gospodinu predano svim svojim bićem. Zahvaljujemo Gospodinu što nam ju je darovao i molimo za nju vječni pokoj i laku zemlju koju je s ljubavlju doticala i iz nje izvlačila mirisno šareno cvijeće.

Dok zahvaljujemo za život i djelo naše pokojne s. Egidije molimo riječima sv. Franje: Hvalite i blagoslivljajte Gospodina moga, zahvaljujte njemu, služite njemu, svi u poniznosti velikoj.

S. Blaženka Perković

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3