"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. M. BONISLAVA, Marija ZEC


Rođena: 29. rujna 1919.

Prvi zavjeti: 21. travnja 1940.

Umrla: 22. rujna 2010.

Kao što je vedra rujanska zora 22. rujna navijestila dolazak toploga sunca, tako je Jutro vječnoga dana navijestilo dolazak Sjajnosti Očeve, Isusa našoj sestri Bonislavi, komu se ona cijeli život radovala i čiju je svjetlost odražavala. U to je Svjetlo ušla tiho i predano.
U kršćanske obitelji našega „zlatnog otoka“ Krka, obitelji koje su bile plodne djecom i brojne duhovnim zvanjima, svidjelo se Gospodinu usaditi znamen svoga križa te je pronašao među brojnim djevojčicama jednu, rođenu na blagdana sv. Mihaela 1919. g. kao deveto dijete od oca Ivana Zec i majke Lucije rođ. Milohnić u selu Brzac. Na krštenju 1. listopada iste godine u župnoj crkvi sv. Fuske u Linardićima dobila je ime Marija.
Vjersku pouku primjerom i poučavanjem primila je najprije od kršćanskih roditelja, a zatim se u školi nadopunilo znanje pripravom na sakramente. Prvu svetu Pričest primila je na blagdan sv. Alojzija 1927. g., a već sljedeće godine svetu Potvrdu. U prvim susretima s Otajstvom sakramenta sv. Tijela Kristova osjetila je Marijica, kako su je od milja zvali, tihu privlačnost Boga u svojoj duši. Rado bi mu se posvetila, mislila je. No tu svoju sklonost nije se usudila reći roditeljima kojima sam svojom radosnom naravi vedrila dane. Šestero se braće, naime, preselilo u vječnost u dječjoj dobi, a vrhunac roditeljske žalosti bio je kada je u 17. godini života umrla kćerka u koju su roditelji polagali sve svoje nade. 
U toj dvojbi došla je Mariji pomoć od strica svećenika, uglednoga franjevca glagoljaša fra Bone Zeca. Svoje srce i njegovu tajnu želju priopćila mu je mala Marija. Dobro je poslušala njegov savjet da se za to puno moli Majci Mariji i da će ona sve srediti. Poslije četvrtoga razreda pučke škole, koji je završila u rodnom selu, stric je prenio njezinu želju roditeljima, a nju je pripremio na rastanak s njima koji nije bio lak. 
Otac je pošao sa svojom Maricom na Sušak, u konvikt Milosrdnih sestara sv. Križa, te je kod njih upisana u I. razred gimnazije. Tu je izbliza upoznala sestre, njihov život i rad te njihovu ljubav prema Bogu. Prepoznala je u tomu i svoja nagnuća.
Poslije uspješno završena dva razreda gimnazije, pošla je za nastavak školovanja u Đakovo i Osijek gdje je završila VII. razred gimnazije, a VIII. razred i veliku maturu završila je u Zagrebu kod sestara milosrdnica. Sada se mogla slobodno odlučiti za redovničko zvanje za čim je čeznula. U novicijat je ušla 1939. godine i dobila ime sestra M. Bonislava po svojemu dobrom stricu fra Boni te je 1940. položila svete zavjete.
Nakon toga bila je spremna za službu koju joj Družba bude dodijelila prema potrebama vremena. Najprije je kratko vrijeme radila u zubnoj ambulanti Zakladne klinike u Zagrebu, gdje su već djelovale naše sestre. Redovničke poglavarice prepoznale su njezinu sposobnost za učenje pa je u Zagrebu 1941. g. upisala studij etnologije i geografije koji završava 1946. godine i samo jednu godinu radi u kancelariji naše privatne bolnice u Vukovaru. Kada je sestrama bolnica bila oduzeta, sestra Bonislava pozvana je 1947. g. u provincijalnu kuću u Đakovu gdje je najprije bila pomoćnica u odgoju novih kandidatica, a zatim je imenovana voditeljicom kandidatica i postulantica. Jako sam voljela sve kandidatice i željela sam im biti majka, jer su mnoge još jako mlade dolazile u samostan, napisala je s. Bonislava o svojoj dužnosti voditeljice naših mladih. A i one su voljele nju. 
Godine 1955. vodi je poslušnost u bolnicu u Stari Bar u Crnoj Gori. Ondje joj je povjerena dužnost upisa bolesnika i vođenje inventara. Zdušno je prionula i uz taj posao i zavoljela ljude i novu nepoznatu sredinu, a u zajednici sestara povjerena joj je dužnost kućne poglavarice. U Starom Baru je ostala gotovo 20 godina. Opet je 1974. bila na raspolaganju za ono što je Provinciji potrebno pa je primila dužnost uređenja knjižnice u provincijalnoj kući i već nakon tri godine pošla je kao kućna poglavarica sestrama u Beograd. Tu je prihvatila i zvanje kuharice u zajednici. 
Njezina raspjevana duša našla je oduška i u prebiranju tipaka harmonija. „Ako bi trebalo“, bila bi i tu spremna pomoći, jer je u ono doba otvaranja župskih zajednica takvo znanje uvijek dobro došlo.
Radosna i spremna učiniti sve što može za dragu Družbu, preuzima nakon Beograda u provincijalnoj kući službu vratarice i „usput“ vodi knjigovodstvo ekonomata. Vrijeme na porti nije za nju protjecalo „u prazno“. Ili je molila ili „heklala“, ruke joj nisu poznavale mira. Njezina radost u zvanju i radost života kao Isusove zaručnice odzvanjala je samostanskom portom. Uz nju ste morali biti radosni. No, godine su donijele staračke slabosti i teškoće. Zato je 1992. g. prešla na bolesnički kat provincijalne kuće u Đakovu. Uključila se posve u zajednicu i sudjelovala u svim točkama dnevnoga reda. Iako poodmakla dob odnosi sile, njezina raspjevanost duha ostala je mladenačka i privukla je sestre u zajednici u radosno sudjelovanje. Tko se ne bi s njom uključio u staru pjesmu Presvetomu Sakramentu Klanjamo se Tebi sada…. Digni svoju ruku jaku, daj nam sveti blagoslov i pokrijepi dušu svaku da započne život nov! U njezinu molitvu krunice bili su uključeni svi, počevši od rodbine do dobrih prijatelja i znanaca koji su je se rado sjećali. 
Gotovo do zadnjega dana nije prestala biti „korisna“. Ako nije bila u kapelici, onda je negdje u svjetlom kutku heklala „iznenađenje za sestru nadstojnicu“.
Srdačno je i radosno bila povezana sa svojim nećacima i rodbinom, kao i s rodnim krajem te je budno pratila događanja u Krku i na Krku. Njezina najveća radost na zemlji bila su nova svećenička i redovnička zvanja, napose ona u krčkoj biskupiji. Za njih je puno molila i na njih bila simpatično ponosna. 
O svom 70-godišnjem jubileju prvih zavjeta o. g. rekla je: „Sada, nakon 70 godina redovničkoga života, mogu reći da sam presretna zbog dara zvanja koji mi je Bog dao.“ „Iako sam u redovničkom odgoju čula riječi naše Utemeljiteljice, blažene majke M. Terezije Scherer, Samo put Križa vodi u nebo, dragi Bog mi do sada još nije poslao neki teški križ, ali sam sigurna da ću u NEBO!“
Ponosno je čuvala pismo koje joj je kao djevojčici napisao stric fra Bono, gdje između ostalog stoji: „Ti si najljepši dragulj u mome životu i bit ćeš i u vječnom raju.“
Zadnjih nekoliko dana osjećala je da se taj dan približava te je u nedjelju rekla: „Za koji dan ću umrijeti. Molite se za mene“ - možda i sama ne očekujući da će to biti tako brzo i lako. Sve je iznenadila svojim nečujnim odlaskom, kao da je odlepršala ispred nas. 
Zahvaljujemo Gospodinu za našu dragu sestru Bonislavu, za njezino svjedočanstvo ostvarenoga i sretnoga života s Bogom i za Boga. Čvrsto vjerujemo da je našla svoje mjesto u nebu i prepoznala svoje drage roditelje, mnoge svoje suradnike i prijatelje, sestre, učenice i kandidatice, koje je poučavala o životu s Isusom i za Isusa i za koje je rado molila. Napose vjerujemo da je susret s dragim stricem prethodio radosti susreta sa Zaručnikom Isusom kojega je ljubila svom snagom svoje duše i opet čula dragu pjesmu: „Dođi Zaručnice… Primi krunu koju ti je pripravio Gospodin!“
Pokoj vječni na svojemu Srcu daruj joj Gospodine Isuse!

s. M. Blaženka Perković

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3