"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. M. ANDREJA, KATA VRDOLJAK

Rođena 1. veljače 1915.

Prvi zavjeti 20. kolovoza  1938.

Umrla 13. listopada 2010.

U prvi jutarnji sat, na spomen zadnjeg Marijina ukazanja u Fatimi, 13. listopada, pozvao je Gospodin k sebi s. M. Andreju, da je smjesti među svoje izabrane. Taj susret ona je budno i s čežnjom očekivala. Na upit kako ste, odgovarala bi: Čekam poziv Gospodnji.

Sestra M. Andreja, krsnim imenom Kata, rođena je 1. veljače 1915. g. u selu Udovičić, Općina Sinj. Njezini roditelji, Josip Vrdoljak i Pere r. Milanović,  imali su devetero djece, a Kata je bila najstarija. Krštena je 3. veljače iste godine u župnoj crkvi sv. Luke u Otoku kod Sinja.
Kršna Dalmatinska zagora bila je rodna djecom, ali škrta za njihovu prehranu. Stoga je ekonomska migracija punila već stanovništvom pomalo opustošenu Slavoniju i Srijem. Tako je obitelj s. M. Andreje iz rodnoga sela Udovičić krenula poslije I. svjetskog rata prema sjeveru Hrvatske. Nastanila se 1919. godine u Garčinu kod Sl. Broda. Došavši u Slavoniju, trebalo je puno raditi da bi se djeca, koja su još bila mala, podigla. Roditelji su donijeli sa sobom vjeru otaca i svoju djecu odgajali su u strahu Božjemu, s puno ljubavi. Kata je kao najstarija ubrzo postala desna ruka majci u kući i ocu u polju. Uz to je uspjela završiti osnovnu školu i primiti Prvu sv. Pričest.
Uza svu mladenačku živahnost zarana je osjetila Isusov zov da mu posveti život, ali roditelji su trebali njezinu pomoć i nije im bilo pravo. Uz pomoć strica svećenika i svojom upornošću svladala je sve teškoće i primljena je u samostan u Đakovo 1935. godine. Kao zrelu djevojku, vičnu poslu, kandidaticu Katu poslale su poglavarice na ispomoć sestrama u bolnicu u Sisak. Bolnica je imala tri zgrade, a u jednoj od njih sestre su stanovale. Skromnost i siromaštvo kakvo je tamo bilo, danas se ne može ni zamisliti, piše ona. Tople vode u bolnici nije bilo. Voda se grijala u zasebnim kotlovima i dijelila se dok je nije nestalo. Kandidatica Kata svjedoči da ju je ona uvijek dobila jer ju je nosila za sestre. Zbog svoje vedre i radosne naravi bila je od svih voljena.
Iz Siska je pozvana u Đakovo te je 1937. g. ušla u novicijat, a 20. kolovoza 1938. g. položila je prve zavjete kao s. M. Andreja. Isti dan ju je poslušnost povela u bolnicu u Pakrac, gdje je prihvatila posao u bolničkoj kuhinji. Teški uvjeti rada u kuhinji brzo su narušili njezino zdravlje te se nakon pet godina razboljela na pluća. Nakon liječenja u Zagrebu i oporavka dodijeljena je za pomoć sestrama na Dječjoj klinici na Rebru radeći uglavnom u noćnoj službi. Godine 1945. poslana je na ispomoć sestrama u kuhinji na Šalati, ali je ubrzo „naletio val“ otpuštanja sestara, te je s. M. Andreja 1946. g. bolnicu zamijenila  vođenjem domaćinstva u župi u Osijeku. 
Nakon godinu dana poslana je u Stari Bar, gdje je bila veća zajednica sestara koje su radile u bolnici, da im pomogne u kućnim poslovima. U Baru je ostala kratko, jer je sestrama u Herceg Novom (1950.) trebala pomoć. One su šivale jorgane, prale rublje („na ruke“) i glačale ga za obližnje hotele kako bi se mogle uzdržavati. Kada je sestrama u Herceg Novom oduzeta kuća i škole, za kratko su se preselile franjevcima konventualcima i radile su sve poslove u domaćinstvu i  u gospodarstvu.
Godine 1957. kupljena je kuća u Portu, na otoku Krku, uz samostan franjevaca trećoredaca i crkvu sv. Magdalene. Sestra M. Andreja bila je spremna za poslove u kući i za poslove koje su preuzele kod franjevaca u samostanu. Razumjela se u sve te je bila dobar savjetnik i mještanima u mnogim pitanjima pa i u zdravstvenim tegobama, kako ljudi tako i domaćih životinja. Uvijek se odazivala s puno otvorenosti, vedrine i spretnosti u svim prilikama te su je svi voljeli i oslanjali se na njezine savjete. Nakon više od 35 godina boravka i rada u Portu uznapredovale su zdravstvene teškoće (srčana astma), sile su malaksale te je 1994. g. došla u Đakovo, u Dom sv. Josipa – na naš bolesnički odjel. Čim se malo oporavila, i uz pomoć lijekova, rado se uključivala u male kućne poslove dok su joj sile dopuštale (do 2007. g.).
Kad više nije mogla vršiti ni sitne kućne poslove, posvetila se još više molitvi. Sestra M. Andreja bila je duboko molitvena duša, a posebice je štovala muku Isusovu. Mnoge su je sestre nalazile u crkvi pred križem raskriljenih ruku. U svoje molitve uključivala je potrebe Provincije, sestara poglavarica, sve potrebe svijeta i svaku sestru koja joj se preporučila. Također je cijeli život ostala povezana sa svoja tri brata i dvije sestre moleći za njih i za njihovu djecu. Zadnje vrijeme, kad više nije mogla ni do crkve, ostajala je u bolesničkoj sobi, uvijek vedra i zahvalna i za najmanju uslugu. Zbog njezine vedre naravi i smisla za humor, najčešće na svoj račun, sestre su je rado posjećivale, a ona je sve rado slušala. 
Prije polaska u bolnicu molila je za oproštenje s. Luciju (kućnu poglavaricu) i preko nje sve sestre, dodavši: Ne vjerujem da ću se živa vratiti iz bolnice. Unatoč bolima koje je imala, ostao je na njezinu licu vedri pogled koji je odavao duboko pouzdanje u Boga. On je ostavio utisak i na liječnika kirurga koji ju je operirao te je izjavio: Taj pogled ne ću nikada zaboraviti! 
Promatrajući dug život naše s. M. Andreje mogli bismo na nju primijeniti riječi iz Knjige mudrosti: Razboritost - to su sjedine ljudske, i krjepostan život - zrela starost. (Mudr 4,9) Gospodin ju je našao zrelom i mudrom u njezinoj dobi i k sebi ju je uzeo da je uvede u svoje vječne stanove.Draga sestro M. Andreja, hvala ti za primjer nesebičnoga i radosnoga služenja! Izmoli i nama takvo pouzdanje i vedri pogled u budućnost.

s. M. Blaženka Perković

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3