"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. M. VELIMIRA, Marija ŠABALJA

velimira

Rođena: 27. siječnja 1923.

Prvi zavjeti: 14. travnja 1943.

Umrla: 3. studenoga 2010. 

 

U smiraj dana, 3. studenoga, kada franjevačka obitelj moli za svu svoju pokojnu braću i sestre, možda je sestra Velimira posebno mislila na svoga poginulog brata franjevca i nedavno preminulu sestru Bonislavu, s kojom je dugo bila u istoj zajednici, te se odjednom našla u njihovu društvu, brzo i gotovo neprimjetno. Dok su je sestre očekivale kod stola, na zajedničkoj večeri, zacijelo je ona već prispjela na vječnu gozbu Jaganjčevu.

Naša draga sestra M. Velimira ugledala je svjetlo dana 27. siječnja 1923. godine u Portu, na otoku Krku, u uglednoj obitelji Ivana i Jelene rođ. Milčetić, kao drugo od sedmero rođene djece, od kojih je troje umrlo već u dječjoj dobi. Krštena je 29. siječnja iste godine u župnoj crkvi sv. Apolinara u Dubašnici. Tu je već u prvom razredu osn. škole primila Prvu sv. Pričest i krizmu. Kada je Mariji bilo jedanaest godina, umro je otac. Briga i ljubav prema djeci odvela ga je u tuđinu, ali im se povremeno vraćao puna srca i punih ruku. No prebrzo je tuđina progutala njegovo zdravlje. Vrativši se posljednji put iz Amerike „da na svojoj grudi umre“, preselio se u vječnost. Ostavši sada doslovno sama s četvero djece, nastavila je hrabra i pobožna majka s njihovim odgojem. Uz franjevce glagoljaše bilo je ondje lako doći do pobožnoga štiva. Tako je u kuću donosila ondašnje časopise Društva sv. Jeronima i čitala djeci dobro štivo, što je Marija upijala svom dušom, a svoju želju za samostanskim životom izrekla je majci nakon što je jedna djevojka iz sv. Vida otišla u Đakovo u internat. Po savjetu franjevaca poslala je majka svoju najstariju djevojčicu u konvikt Školskih sestara u Split da završi građansku školu. Ondje joj se još više učvrstila želja da živi Bogu posvećenim životom. Završivši građansku školu vratila se kući i odlučila poći u samostan u Đakovo. Majci je bilo teško pustiti iz kuće najstariju djevojčicu, Mariju, ali joj je vjera u Božju providnost i duboka ljubav prema Bogu davala snagu da mu daruje i svoje drugo dijete. Stariji sin je, naime, već pošao k franjevcima da postane svećenik. 
Stupivši u samostan u Đakovu, 1938. godine, nastavlja Marija stručnu školu u Đakovu i uspješno je završava. Nakon neposredne priprave ušla je 1942. godine u novicijat i dobila ime sestra Marija Velimira te je 1943. g. položila svoje prve zavjete. Kao sve sestre, i ona je stavila svu sebe na raspolaganje u duhu poslušnosti te je slijedila poziv da radi u bolnici. Bolnice su tada bile pune ranjenika i bolesnika. Bio je rat. Za njegu bolesnika spremala se radeći uz iskusniju sestru, znajući „da je ljubav u njezi bolesnika prvi korak do zdravlja“.  Njezino prvo mjesto bila je Zubna klinika u Zagrebu gdje je djelovala od 1943. do 1949. godine, kada je zajedno s mnogim drugim sestrama zbog svoje odanosti vjeri i znaku svoje posvete, redovničkom odijelu, bila otpuštena s Klinike.  Kratko vrijeme morala je provesti u Portu (1949.-1951.) jer su vlasti tjerale odonud naše sestre, koje nisu rodom s Porta, da napuste mjesto. Kad je „bura“ prošla, sestre su se vratile, a s. Velimira pošla je u njegu bolesnika u Vojnu bolnicu u Beograd te u bolnicu u Skopje (1951.-1955.), gdje redovničko odijelo nije bilo zaprjeka dobrom i savjesnom radu kod bolesnika. Najduže je djelovala u bolnici u Starom Baru (1953.-1974.). Najprije je radila u rendgenu, a zatim na prijemu bolesnika. U Baru je uz posao završila srednju ekonomsku školu, što joj je u njezinu poslu bilo od velike koristi. Ondje je svojom vedrinom i uslužnošću stekla naklonost osoblja i bolesnika te je nakon umirovljenja, 1974. godine, teška srca napustila Stari Bar. Nakon kratkoga boravka u provincijalnoj kući pošla je u rodni Porat (1975-1976.) gdje je obavljala dužnost sakristanke u franjevačkoj crkvici sv. Magdalene. Njezina okretnost, sposobnost i mladenački duh bili su preporuka da joj poglavarice povjere ne baš laku dužnost ekonome na Vrhovcu u Zagrebu (1976-1994.). Nakon te iscrpljujuće dužnosti premještena je na domaći zrak, u našu kuću na Sušaku (1995.-1998.). Tu je doživjela moždani udar. Nakon oporavka u Sv. Vidu došla je na Vrhovac,  u zajednicu Marijin dom. Ni tu ne miruje, nego njezine vješte ruke znaju biti korisne: ona „hekla“ tabletiće za iznenađenje poglavaricama kojima je uvijek bila privržena i stajala na usluzi.
Sestra Velimira došla je u samostan jako mlada. Iz rodnoga sunčanog Porta na Krku i donijela u svojim genima začudnu izdržljivost otočkih ribara koji su znali iz mora i kamena strpljivo izvlačiti snagu života za sebe i svoju obitelj. To je vidjela i čula od svoga oca, a majka je bila uzor molitve i rada. Od mladosti pobožna Srcu Isusovu učila je i svoju djecu bogobojaznom životu i odanosti Crkvi. Tako je najstariji sin odabrao put Franjina sljedbenika u Provinciji franjevaca trećoredaca – glagoljaša. Kao tridesetogodišnjak završio je mučeničkom smrću u šumi kod Maclja 1945. godine. Bol je još više povezivala obitelj, pa je sestra Velimira ostala cijeli život privržena svojoj braći i sestrama, a njezina obitelj napose naklona našoj sestarskoj zajednici u Portu. Njihov je kaić bio uvijek spreman za usluge sestrama kada auta nije bilo, a Malinska bila je daleko. Znali su sa sestrama dijeliti i svoj zalogaj dobre ribe. U onim vremenima, između dva rata, nisu se odmicali od crkve. Svoju glazbenu nadarenost darovali su njezina braća i nećaci Bogu svirajući u crkvici u Portu. Isti je dar razvila i naša sestra Velimira te je uza svaku dužnost, koju je imala, rado svojim sviranjem i ugodnim altom uljepšavala liturgiju na svim mjestima gdje je bila.
Sestra Velimira najviše je ostala sestrama u sjećanju kao ekonoma na Vrhovcu, jer su svi putovi sestara vodili kroz Zagreb pa je bio neizostavan susret s njom. Budući da dužnost ekonome u onim teškim vremenima nije bila nimalo laka, jer nije moguće svima ugoditi i pogoditi ono najbolje, dobivala je sestra Velimira razne ocjene. Ona je međutim znala da može priuštiti sestrama onoliko koliko može, a ne onoliko koliko želi, pa je mirno reagirala na ocjene i plovila dalje - bila bura, bila bonaca. U svemu je bila savjesna i točna, na svoj način štedljiva i ustrajna te se brinula da materijalno održi zajednicu na Vrhovcu.
U prigodi svog dijamantnog jubileja napisala je: „Sada sa zahvalnošću kažem: Sretna sam što omiljeh Gospodinu kao dijete… I kada bih danas stajala ponovno na početku svog životnog puta, odabrala bih ponovno ovaj put…“Draga sestro Velimira, ovdje vam želimo reći hvala za vaš život među nama, s nama i za nas ostvarujući, kako rekoste, ono „što je Otac ljubavi, dobrote i milosrđa od vas želio“. Vjerujemo da će vas Isus, Sin Očev, prepoznati po vama omiljeloj riječi koju ste nosili u srcu od ulaska u novicijat: “Dok još djetetom bijah, omiljeh Gospodinu“, jer ste sačuvali djetinju ćud sve do u duboku starost, a Isus je rekao: „Ako ne budete kao djeca….“Gospodine Isuse, u blaženstvo ljubljene djece Božje uvedi našu sestru M. Velimiru darujući joj pokoj vječni.
                                                                                                   s. M. Blaženka Perković

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3