"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. M. VERONIKA, ROZALIJA GYÖRKI

veronika

Rođena: 12.  veljače 1922. 

Prvi zavjeti: 26. kolovoza 1946.
Umrla: 20. prosinca 2010.

Dok smo jutros u O-antifoni zazivali Gospodina „O Ključu Davidov“, nismo ni slutili da će on danas otključati svoja vrata našoj dragoj s. M. Veroniki, da će je izvesti iz tame boli i patnje i povesti je u svoje Kraljevstvo.  
Naša sestra M. Veronika rođena je 12. veljače 1922. godine u Pčeliću i istog dana krštena u župnoj crkvi sv. Terezije u Suhopolju, na ime Rozalija.  Rođena je kao zadnje dijete u obitelji od  dobrih katoličkih roditelja Mirka i Eve rođ. Borbaš.  Otac umire dosta mlad a majka preuzima brigu oko odgoja djece. Bila je dobra ali stroga i zahtjevna. Mala Rozalija kao i svako dijete bila je žive i vedre naravi, a sama kaže da je zbog svoje prkošljivosti bila često puta kažnjena, jer ju je majka htjela dobro odgojiti. U drugom razredu osnovne škole primila je  prvu  svetu Pričest. 
U osamnaestoj godini osjetila je redovnički poziv te je htjela  poći u samostan ali je majka nije pustila zbog njezine vedre i živahne naravi. No, Rozalija je ustrajala u molitvi i čekala nadajući se da će se ostvariti njezin cilj. Sama piše: Jedna časna sestra pripovijedala je mami o svom lijepom i sretnom životu što je mamu potaknulo da mi dozvoli ulazak u samostan i tako se ispunila moja želja. Stupila je u samostan u Đakovo 12. studenoga 1942. Kroz vrijeme kandidature radila je  u sjemeništu u Đakovu i u  dvije bolnice u Zagrebu. 
Prve zavjete polaže 26. kolovoza 1946. u Đakovu. Nakon položenih zavjeta kroz 16 godina radi s. Veronika u njezi bolesnika, najviše na očnom odjelu. Radila je: na Rebru (1946-1951.), zatim odlazi u Niš (1951. 1954.), te u Stari Bar (1954. – 1962.).  Zbog zdravstvenih razloga morala je napustiti rad u bolnici. Tada počinje djelovati u župskom apostolatu. Najprije je bila u Subotici u Franjevačkom samostanu gdje je vršila službu kućne poglavarice i sakristanke. Zbog srčane astme premještena je na more. Njeno plodno djelovanje nastavilo se: u Komiži, Đurićima, Lepetanama i Tivtu. Svuda je vršila službu organistice na opće zadovoljstvo, jer se znala prilagoditi običajima kraja i njihovu načinu pjevanja. Prihvaćala se i svakog drugog posla. Po župama gdje je djelovala rado je obnavljala a i izrađivala novo crkveno ruho i odijelo. Ništa joj nije bilo teško, jednostavno, sve je znala i mogla. Kad su ove filijale zbog pomanjkanja sestara zatvorene (1992.), kratko vrijeme boravi na Portu, a od 1995. boravi u Đakovu u zajednici bolesnih sestara. I ovdje se davala do kraja pomažući u šivaoni. Bila je vješta u posebnim vrstama ručnog rada te je silno željela da tu svoju vještinu i znanje prenese mlađim pokoljenjima. Kad su se mlađe sestre javile i uspjele naučiti, bila je vrlo sretna.  
Njezina posebnost bila je, da je svoje znanje i umijeće vješto znala prenijeti drugima. U mjestima gdje je djelovala rado je surađivala s ljudima, i u ono vrijeme podučavala je djecu u sviranju. Sve svoje slobodno vrijeme posvetila je molitvi. Bila je revna u molitvi što ju krasi već od mladih dana. Bila je uslužna i prijazna, moglo ju se zamoliti za svaku pomoć. Svoju bolest koja je dugo trajala podnosila je strpljivo, tiho, vedro i predano.  
Draga s. Veronika, po uzoru na svoju zaštitnicu sv. Veroniku koja je otrla Isusu lice svojim rupcem, i Vi ste radom svojih ruku prekrila mnoge oltare, na koje svaki dan silazi Gospodin. Također ste uzveličavali liturgijska slavlja svojim sviranjem i pjevanjem. Neka Vam Gospodin, čiji dolazak očekujemo, naplati svaki ubod igle i svaki odsvirani ton te Vas uvede u radost svoga Kraljevstva koje Vam je danas otključao. 
Draga sestro Veronika, ovdje vam želimo još jednom reći veliki i topli hvala za sve što ste učinili za nas ovdje u Đakovu kao i  svuda gdje ste bili i djelovali.
s. M. Augustina Dominković

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3