"Tko hoće ućiniti nešto izvanredno,

ne smije misliti da je to nemoguće.."

Otac Teodozije 

S. ANIJANA

sAnijanaMilka LELAS

 

 

Rođena: 11. rujna 1946.

Prvi zavjeti: 13. svibnja 1969.

Umrla: 19. ožujka 2018.

U zajednici sv. Josipa u Đakovu, na blagdan sv. Josipa, bilo je svečano, blagdansko ozračje. U 15 sati bolesnice su u sobi, u kojoj je ležala sestra Anijana, uobičajeno obavljale svoje pobožnosti. Nakon što su izmolile Krunicu Božjega milosrđa i ostale svoje molitve, iznenada se pogoršalo zdravstveno stanje drage nam sestre Anijane. Osoblje se bezuspješno trudilo pomoći joj. Istina, u posljednje vrijeme vidjelo se da bolest napreduje, ali nije se očekivalo da će nas sestra Anijana tako brzo napustiti. U 15 sati i 45 minuta mirno je Bogu predala svoj duh i pridružila se nebeskomu slavlju.

Sestra Anijana voljela je život i ljude, a isto tako svoju zajednicu, svoje redovničko posvećenje, kao i život molitve i žrtve, što smo na njoj uvijek opažali.

Rođena je 11. rujna 1946. godine u malom selu Dalmatinske zagore, Kosore. Krštena je 28. rujna 1946. u župnoj crkvi Gospe Ružarice u Vrlici. Roditelji, Ilija i Ana Lelas rođ. Plazonić, od Boga su primili petero djece, od kojih je jedno umrlo u ranoj dobi. Milka je odrastala uz dva brata i jednu sestru. Osnovnu školu pohađala je u rodnom kraju, a početkom svibnja 1956. godine obitelj se preselila u Srijem, u Bapsku. Bila je to velika promjena za cijelu obitelj. U Bapskoj je nastavila pohađati osnovnu školu i vjeronauk. Već od trećega razreda osnovne škole morala se uključiti u sve kućne poslove jer su majka i starija sestra odlazile u polje raditi. Milka je već tada imala istančano zapažanje učinaka milosti Božje u svom životu. Godine 1957. primila je Prvu svetu Pričest. Tom prilikom, kako je sama zapisala: Rekla sam Isusu da bih voljela biti časna sestra. O tome nisam nikome pričala. Mislila sam, dosta je da Isus zna. Ponekad je ovu želju izrekla među vršnjacima u školi. Uvjeravali su je da ona nije za to jer je živahna, pa im se više nije povjeravala. Nakon završene osmogodišnje škole, 1962. godine, upisala je i uspješno u Osijeku završila dvogodišnju „Birotehničku školu“, a zatim se tu i zaposlila. U teškoćama, koje su je često pratile, jačala je duh kratkim uzdasima, što je naučila iz knjiga i molitvenika. Išla je redovito na svetu misu i primala sakramente. U tim se okolnostima njezino redovničko zvanje sve više budilo i razvijalo. Nakon jedne duhovne obnove u Đakovu 1966. godine, i nakon puno molitve, odlučila je ostaviti sve i poći u samostan. To je i učinila 17. travnja 1966. godine. U kandidaturi pohađala je godinu dana Katehetsku školu u Samostanu u Đakovu. Sljedeće godine započela je bližu redovničku formaciju, a 13. svibnja 1969. godine položila je Prve svete zavjete, redovničkim imenom sestra Anijana. Nakon zavjeta obavljala je 11 godina uredske poslove u Biskupijskom ordinarijatu u Đakovu sve do 1980. godine. Sljedećih šest godina provela je u Komiži kao sakristanka. Ponovno su joj dodijeljeni uredski poslovi u Krku, Biskupski ordinarijat, do 1998. godine. Nakon toga godinu dana obavljala je razne poslove u Zagrebu, u zajednici pri sjedištu Hrvatske biskupske konferencije, zatim djeluje godinu dana kao sakristanka u Osijeku, i dvije godine u Komiži. Od 2002. do 2004. godine boravila je na Rebru i pomagala je u Postulaturi bl. Alojzija Stepinca u Zagrebu. Godine 2004. preuzima u Zagrebu, Vrhovec 43, brigu za kućnu knjižnicu. Na toj dužnosti često se uključivala u razne poslove u kući i po uredima u gradu punih 13 godina. Zbog bolesti 2017. godine premještena je u Đakovo na liječenje i ubrzo je dospjela u zajednicu bolesnih i starijih sestara u Đakovu. Njezine zdravstvene teškoće dnevno su bivale veće, jer je bolest brzo napredovala.

Da bi mogla svugdje dobro i blagotvorno djelovati te mnogima pomagati na razne načine, crpila je snagu iz molitve. Posebnom ljubavlju štovala je Presveto Srce Isusovo i Gospu. Promicala je pobožnost predragocjenoj Krvi Isusovoj i uključivala se rado u razne aktivnosti na planu Crkve. Na dužnostima bila je svugdje zapažena kao marljiva, temeljita, pouzdana, uredna, požrtvovna, dosjetljiva i dobrohotna. Sa svojim osmjehom, finoćom, blagošću i jednostavnošću otvarala je mnoga vrata, pa je s uspjehom činila mnoge usluge koje se dugo pamte. Nije birala komu će pomoći. Svaki čovjek u potrebi bio je njezin bližnji, za kojeg se zauzela koliko god je mogla. Uvijek i rado ponavljala je riječi koje je još u mladosti naučila: Isuse, ovo je tebi za ljubav.

Po dolasku u Đakovo, na odjelu bolesnih sestara, iako je i sama bila oslabljenih sila, pomagala je sestrama slabijima od sebe. Kad to više nije mogla, u danima svoje teške bolesti, bila je zadovoljna, zahvalna, strpljiva i tiha, bez posebnih zahtjeva i puna razumijevanja za druge.

Po zaslugama privržene i nesebične ljubavi prema Bogu i bližnjima neka naša s. Anijana, ugleda lice Božje i nakon svoga neumornog služenja uživa u nebeskim radostima.

Dok molimo za njezinu plemenitu dušu, kao zajednica zahvaljujemo dobrom Bogu za dar koji smo imali u sestri Anijani.

Neka nam ona izmoli dobrotu srca koja ne poznaje granica i milost svesrdnog služenja Bogu i bratu čovjeku. Počivala u miru Božjem u zajedništvu sa svima svetima.

                                                                                                          s. M. Jacinta Mandura

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3