"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. MARISTELA

Maristela

Marija Šimić

Rođena         16. siječnja 1933.

Prvi zavjeti    12. svibnja 1955.

Umrla           17. siječnja 2018.

Bog moj i sve moje! Bogu hvala za sve! - bio je moto života naše drage sestre Maristele, koja je u utorak, 16. siječnja,  u večernjim satima, nakon što joj je tijekom dana pozlilo, prevezena u osječku bolnicu, gdje je u srijedu, 17. siječnja, u 5,30 sati, blago preminula u Gospodinu. Ona, koja je mnogima bila majka i sestra, umrla je u prisutnosti Onoga koji joj je bio sve i zbog kojega se nije dala ni u starosti zaustaviti u ljubavi i vršenju kućanskih poslova u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu prikazujući, kako je sama rekla, svoje molitve i žrtve za bogoslove, da budu sveti svećenici i ustraju u svećeničkom zvanju.

Stojeći uz njezin odar, u ime njezine rođene sestre Josipe, njezine rodbine i poznanika, a napose u ime nas, njezinih susestara s kojima je dijelila svoj redovnički život, i u ime tolikih bogoslova i svećenika, kojima je svojom vedrinom i služenjem bila tiha prisutnost majčinske ljubavi i za koje je posvećivala svoj život, recimo s njom: Bogu hvala za sve!

U Životopisu drage sestre Maristele upoznajmo njezino djetinjstvo i mladost, njezine čežnje i ljubav prema Bogu i redovničkom pozivu. Ona piše: Svjetlo Božje ugledala sam kao osmo dijete Ivana i Julijane 16. siječnja 1933. godine u Ivankovu, gdje sam po svetom krstu postala dijete Božje. Dobra majka vodila nas je u crkvu i učila moliti dok smo još bili mali. Prvu svetu pričest primila sam u rodnoj župi, u Ivankovu, u drugom razredu osnovne škole, 21. lipnja 1942. godine, na blagdan sv. Alojzija Gonzage, koji mi je kasnije bio zaštitnik i pomoćnik u izboru zvanja. (...) Od malena rado sam išla u crkvu i molila svetu krunicu. Kad sam završila četvrti razred, ostala sam kod roditelja, iako su mi oni dali na volju, da idem dalje u školu kao dvije moje starije sestre. (...)  Kad sam već više došla razumu, pitala sam se: Što ću biti? Koje ću zvanje izabrati? Često sam razmišljala i čitala o djevičanskim dušama koje su podnijele strašne muke, pa i smrt, da očuvaju svetu čistoću. To me je osobito privlačilo. (...)  Rado sam čitala glasnike i tražila u njima osobito primjere onih koji su ostavili svijet i pošli u samostan da se žrtvuju za druge. Često sam mislila da i ja ostavim svijet i pođem u samostan. Kad sam 8. rujna 1947. godine primila sakrament Potvrde, od toga dana čežnja mi je sve više rasla za samostanom i sve više sam se uklanjala svijetu. Nije me ništa više veselilo. Povlačila sam se sve više u samoću. Kad sam vidjela koju redovnicu, bila sam sva sretna. Najmilije mi je bilo kad sam išla u Đakovo, i to sam išla najviše da dođem u samostansku crkvu. 15. kolovoza 1949. godine prvi put sam došla na portu i pitala primaju li u samostan. Časna sestra, koja je bila na porti, odgovorila mi je da sada ne primaju, ali dat će dragi Bog pa će opet primati. Drugi put bila sam godinu dana kasnije i tada sam na Veliku Gospu dobila dokumente koje sam trebala ispuniti. Primljena sam u samostan 19. studenog 1950. godine. S velikim pouzdanjem u pomoć Božju započela sam svoj novi život. Pomoć i milost Božja uvijek mi je bila poticaj da budem ono što trebam biti. Dobrotu i ljubav Božju osjećala sam u velikoj brizi dragih poglavara za moje vremenito i vječno dobro, osobito za vrijeme bolesti, koja je trajala 44 dana. (...)18. listopada 1953. godine stupila sam u postulat. Veliku zahvalnost i ljubav dugujem dragim poglavarima da sam smjela završiti četvrti razred i malu maturu, uz mnoge žrtve sestara učiteljica i ostalih susestara. Bog  je velik i ne da se nadmašiti u svojoj dobroti, samo ako se pouzdajemo u njega.

Tako piše tadašnja kandidatica, naša sestra Maristela. Svi, koji poznajemo sestru Maristelu, možemo potvrditi kako su upravo ovaj njezin mladenački žar i njezina povezanost s Bogom imali velik odraz u njezinu redovničkom životu.

Sestra Maristela položila je Prve zavjete 12. svibnja 1955. godine, a Doživotne zavjete 12. svibnja 1961. godine. Svoj redovnički život provela je djelujući gotovo u svim oblicima naše karizme. Početak njezina djelovanja bio je na Vojnoj akademiji u Beogradu, od 1955. do 1962. godine. Njezina tiha prisutnost blagotvorno je utjecala na povjerenje bolesnika koji su joj lako povjeravali svoje boli i teškoće. Na toj dužnosti nije dugo ostala. Bila je pozvana na dužnost pomoćnice voditeljice kandidatica u provincijalnu kuću, u Đakovo. Pouzdavajući se u Božju pomoć, prihvatila je na novo polje rada. Na toj dužnosti bit će od 1962. do 1967. godine, kada ju je poslušnost odvela ponovo na novu dužnost, daleko od plodne Slavonije, na obale plavoga Jadrana, u Krčku biskupiju, gdje će najprije raditi uredske poslove, u kancelariji Biskupskoga ordinarijata Krk, od 1967. do 1974. godine, a odatle  je  premještena u Opatiju, gdje će od 1974. do 1983. godine obavljati kućanske poslove u Rezidenciji Družbe Isusove. Nove dužnosti i nove okolnosti djelovanja tražile su mnogo prilagođavanja i žrtve. Sve je to sestra Maristela prihvaćala s mirom i s povjerenjem u Boga. Od 1983. godine pa do svoje iznenadne smrti posvetila se tihom i požrtvovnom vršenju kućanskih poslova u đakovačkom Bogoslovnom sjemeništu.

U ovom trenutku oproštaja od naše sestre Maristele što drugo možemo reći nego da smo ponosni što smo imali takvu sestru. Iz njezina života jasno uočavamo da ju je Providnost vodila na prava mjesta gdje je svojim predanjem Bogu i svojom osobnošću koja je odavala radosnu, smirenu i požrtvovnu redovnicu, mogla svjedočiti mladim ljudima kako je lijepo biti sva za Boga i sva za bližnjega.

Zahvaljujući za našu sestru Maristelu, za njezin lijep, ispunjen, krjepostan, radostan, predan, svjedočki  i svet život,  na kraju zajedno s njom recimo: Bogu hvala za sve!

Počivaj u miru Božjem. Amen.

s. Meri Gotovac

   

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3