"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. BOGUMIRA

s Bogumira  Barbara KOŠĆAK

   

Rođena: 16. srpnja 1925.

Zavjeti: 20. travnja 1950.

Umrla:    9. siječnja 2018.

Veliča duša moja Gospodina, životni kliktaj drage nam sestre Bogumire, 9. siječnja je u 8 sati i 10 minuta, najsvečanije otpjevan.

Okružena sestrama, jačana molitvom okupljenih, tiho i mirno predala je svoj duh Bogu, izvoru života i svetosti.

Još 14. ožujka 1949. godine, zapisala je u svojem Životopisu ovo: Sve sam veselo ostavila iz ljubavi prema raspetom Spasitelju i prema Križu. Ja po svojoj slabosti ne mogu ništa, ali Gospodin je jak i on će mi pomoći, ja vjerujem. U danima smirene starosti znala je reći: Živim radosno svoju starost i iščekujem susret. Svaki dan mi je darovan. Datum njezina rođenja nekako je nagovijestio da će mala Barbara, kasnije sestra Bogumira, biti uvijek u okrilju i u školi Gospe Karmelske.

Rođena je 16. srpnja 1925. godine, u selu Oštrice, župa Remetinec, u Hrvatskom zagorju, krštena je sljedećega dana. Bila je treće dijete od sedmero braće i sestara u obitelji Petra i Terezije rođ. Zrinski. Čestiti ljudi, privrženi Bogu i Crkvi, živjeli su u obiteljskoj zadruzi sa stricem. Učili su svoju djecu radu i međusobnoj slozi, koja je uvijek podrazumijevala i odricanje. Baka i majka bile su joj prve vjerovjesnice, vodile su je u crkvu, učile moliti. U drugom je razredu primila Prvu pričest i Potvrdu, koju joj je podijelio u Remetincu blaženi kard. Alojzije Stepinac.

Nakon završene pučke škole polako se upućivala u domaćinske poslove. U kući je vladao mir i sloga. Živjelo se skromnije, primjereno prilikama tadašnjeg vremena, normalan život za one dane. Kad je nastao rat, trpjeli smo oskudicu kao i drugi, zapisala je ona u svojim sjećanjima.Na prvo proštenje Majci Božjoj Karmelskoj u Varaždin išla je s majkom kad joj je bilo 15 godina i ondje je primila škapular. U obitelji se napose zimi zajednički molilo, a čitalo se i vjerski tisak. Prvi put Barbara je vidjela časnu sestru na slici u Glasniku Srca Isusova. Tada se i u njoj pojavila misao da se posveti Bogu. Učlanila se u Društvo Srca Isusova i obavljala prve petke. Pravi zaokret u njezin život unijela je sestra Domina, sestra sv. Križa, kada je došla u posjet zavičaju u njezino selo. Barbara joj je povjerila svoju skrivenu želju, a sestra Domina ju je poučila što sve treba učiniti. Da joj olakša put, sa sobom jeu Đakovo ponijela Barbarinu molbu za prijem u Samostan. Odgovor je bio pozitivan. Prevladavši protivljenje majke, uoči blagdana Bezgrješne 1946. godine, stigla je Milosrdnim sestrama sv. Križa u Đakovo, radosna i sretna što je dragi Isus baš nju pozvao. Bila sam vedre naravi, najviše me veselilo pjevanje u zboru. Voljela sam raditi sve poslove i prva sam se javljala kad je nešto trebalo, a bila sam sa svim zadovoljna, sjeća se ona u Osvrtu na svoj život.

Kao kandidatica najprije je privatno polagala 5. i 6. razred, a potom je pomagala gdje god je trebalo. Godine 1949. započela je bližu redovničku formaciju.

Poslije Prvih zavjeta, koje je položila 20. travnja 1950. godine, nekoliko godina provela je na filijalama u Otoku, Vukovaru i Vinkovcima, radeći u vrtu, u kući i posjećujući bolesnike. Usput se pripremala za polaganje osmogodišnje škole. Tih godina otvorio se put našim sestrama u bolnice diljem Srbije. U Prištini su već radile naše sestre pa je onamo 1958. godine poslana i s. Bogumira. Učila je od sestara i liječnika radeći na odjelu, a uz rad je završila najprije bolničarsku, kasnije i medicinsku školu. Bile su to godine dojmljivoga iskustva nesebičnosti sestara koje su je nastojale što bolje uvesti u njegu bolesnika. U svojem Životopisu sjeća se i liječnika na Očnom odjelu bolnice u Prištini, kamo je bila raspoređena, koji ju je obazrivo i mudro poučavao pred drugima, govoreći: Ja znam da vi znadete, ali ja želim da učinite ovako… I pokazao mi je što trebam činiti. Tu sam osjetila opipljivu Božju pomoć, napisala je.

Na Očnom odjelu u Prištini radila je sve do svojeg umirovljenja 1987. godine. Nakon toga je poslana u Đakovicu, Franjevački samostan. Tu je tiho, brižno i marljivo radila sve kućne poslove. U Đakovici ostaje sve do ratnih zbivanja na Kosovu 1999. godine. Iscrpljena radom i ratnim okolnostima, došla je u Đakovo. Ubrzo je premještena u Vinkovce da prema svojim silama posluži zajednici. Od 2008. godine darivala se Bogu i sestrama u Đakovu, u zajednici u Domu sv. Josipa.

O svojem odnosu s Bogom posvjedočila je: Uvijek sam se rado molila Majci Božjoj, shvatila sam da mi je cijeli život bio obilježen njezinom ljubavlju…Osjećala sam da me Bog vodi. Samostanski život mi je bio i jest najveća radost. (…) Toliko je bilo djevojaka u mom mjestu, zašto je Bog baš mene odabrao! – uvijek mi je to draga tajna. Mlađima bi rado poručila da molitvom njeguju zvanje, …da se ne boje žrtve jer bez žrtve ne može se služiti ni Bogu ni ljudima. Životom je ovo potvrdila.

Sestrinska ljubav, koju je od svoje mladosti njegovala, cijeloga života zračila je iz njezina pogleda, riječi, uslužnosti i dobrohotnosti. U svemu volja Božja na prvom mjestu,znala je govoriti. Njezin život obilježila je blagost, tiha, samozatajna, velikodušna privrženost i poslušnost Bogu, poglavaricama i zajednici. Skromna, jednostavna i vjerna, nadasve miroljubiva.

Po njezinoj poslušnosti i predanom služenju neka Gospodin u svim našim zajednicama oživljava i učvršćuje pravi redovnički duh…

Draga sestro Bogumira, zahvaljujemo Bogu za primjer tvojega života, primjer tvoje iskrene jednostavnosti, za dar tvojega služenja u vjeri i iz vjere, za tvoje tiho i ustrajno predanje u ljubavi, za sve tvoje molitve i žrtve. Sada smireno počivaj na Isusovu Srcu, u društvu svojih najmilijih, posebno u društvu svojega dobrog brata Fabijana, salezijanca, kojega si izuzetno ljubila. Uživaj radosti vječnoga života!

s. M. Jacinta Mandura

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3