"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. LIDIJA

Lidija

Pavica KUPČERIĆ

Rođena:             6. studenoga 1943.

Prvi zavjeti:          12. svibnja 1966.

   Umrla: 2. siječnja 2018. 

 

 

 

Iako je cijenila život i sve ulagala da ga očuva i učini što kvalitetnijim, o smrti je govorila često i bez straha. Svjesno se pripremala za taj zadnji čin poslušnosti Ocu na ovoj zemlji. I nitko nije mogao tako dobro organizirati okolnosti prelaska u vječnost kao Gospodin, kojemu je s ljubavlju i žarom služila i pripadala. Ovoga utorka (2. siječnja 2018.) bio je ispovjedni dan za sestre koje su obavljale godišnje duhovne vježbe, ali i za sestre svih zajednica u provincijalnoj kući. I sestra se Lidija ispovjedila u popodnevnim satima, sudjelovala je zatim na večernjoj sv. misi u kapelici zajednice bolesnih sestara, kojoj je i sama pripadala, a nakon mise pošla je, kao i obično, u svoju sobu. Njezina rođena sestra, sestra Silvina, došla je pitati što će večerati i primijetila je da sestra Lidija teško diše, da ne odgovara na pitanje. Odmah je pozvala sestre u pomoć, a ubrzo je stigla i Hitna medicinska služba. Počela je borba za život sestre Lidije. U međuvremenu je primila i sakramente umirućih, da bi u 19 sati i 30 minuta pobjedu odnio ne ovozemaljski, nego vječni život. Naša se draga sestra Lidija smirila u izvoru svakoga života, u Bogu.

Rođena je u Marijancima 6. studenoga 1943. godine. Sljedećega dana krštena je u župnoj crkvi sv. Petra i Pavla u Marijancima.

Evo što je sama sestra Lidija, krsnim imenom Pavica, u vrijeme svoje bolesti zapisala o svojem djetinjstvu i životnom putu:

U jeku Drugoga svjetskog rata, nešto prije stvaranja nove Jugoslavije, u obitelji mojih roditelja Đure i Kate Kupčerić, rođ. Korov, rodio se novi život. Bilo je to 6. 11. 1943. godine. Moja sestra Anka imala je tada 5 godina i vjerujem da mi se jako obradovala. U to ratno i poratno vrijeme gotovo sve obitelji tištalo je siromaštvo i neimaština. Kad je meni bilo 5 godina, dobili smo brata, a nakon toga još tri sestrice. Imali smo veoma pobožnoga oca...

 Istina, bili smo siromašni, ali nikada gladni, a ni željni bilo čega, jer za bolje nismo znali. Ja sam rado išla u školu i lako sam učila. Željela sam biti učiteljica. Teta nam je često dolazila u goste i pričala nam je o časnim sestrama u Donjem Miholjcu. Pronašla sam časopise i rado ih čitala. Nakon Prve pričesti, koju sam primila u osmoj godini, pitala sam Župnika – mogu li ja u samostan? Odgovorio mi je da mogu, ali kad odrastem. Često i preko tjedna sam odlazila na sv. misu, premda druga djeca nisu išla, zato sam dobila nadimak „opatica“. Kad mi je bilo 15 godina, mogla sam poći u samostan, ali me je pretekla moja starija sestra. Otac mi je branio ići u samostan sve do punoljetnosti, ne znam zašto. Vjerojatno zbog rada i pomoći u obitelji. Trebalo je poći u srednju školu, no tata nije dao ni čuti za komunističku školu, a ni za stipendiju. Tako sam ja osjećala jasni poziv poći u samostan. Jednostavno se nisam mogla oduprijeti tome pozivu u duši. Prijavila sam se Župniku, a on je prenio roditeljima koji nisu pristajali, ali na moje inzistiranje dopustili su mi odlazak od kuće u samostan. To je bilo 1961. godine. Moja mlađa sestra također je pošla za nama u samostan i to 1969. godine, a da ja nisam ni znala. Dobila je ime sestra Zorislava. Jednom sam pitala mamu: Kako to da smo nas tri pošle u samostan, unatoč njihovu protivljenju? Ona je rekla: „Molila sam Gospu da vam izmoli vjernog i plemenitog Zaručnika.“ Eto sad vidim da je Isus najvjerniji i najplemenitiji Zaručnik.

Dani moje priprave za redovnički stalež protekli su u radosti i druženju s djevojkama koje imaju isti cilj. Išli smo u školu s ostalim učenicima koji su nas poštivali i voljeli. Bliža priprava za redovnički život počela je 1964. godine. To nazivamo Postulat, a 1965. godine Novicijat. Prve redovničke zavjete položila sam 12. svibnja 1966. godine. Preuzimam dužnost u Bijeljini na kirurškom odjelu u bolnici. Tada smo bile jedine redovnice u uniformi u BiH. To je bio istiniti misionarski rad. Imala sam prilike podijeliti sakrament krštenja maloj umirućoj djeci. Tada je dosta djece umiralo, a većina od njih nisu bila krštena. Unatoč zabrani komunista, uspjeli smo umirućima pozvati svećenika ili ih same pripremiti za susret s Bogom. To je bilo punih 5 godina. Tada je bila zatvorena naša kuća. To je bila volja Božja. Primljena sam u lječilište u Lipiku na mjesto odjelne sestre. Voljela sam taj odjel jer je malo smireniji rad od kirurgije. Imala sam prilike čuti bolesnike, tješiti ih, pomoći im. Mogla sam i učiti, pa sam u Zagrebu završila višu medicinsku školu. Nakon 5 godina u Lipiku, dala sam se na raspolaganje poglavarima i premještena sam na čeljusnu kirurgiju, 1976. godine, u Zagrebu gdje ostajem do 1998. godine. Rad u operacijskoj sali prilično je zahtjevan. Osjetila sam da nedostaje malo više poznavanja vjerskih istina, poznavanje teologije, jer je bilo često rasprava u operacijskoj sali, kod dugih operacija. Zato sam upisala studij na Filozofsko-teološkom fakultetu kod isusovaca. Bilo je dosta naporno, ali nisam polagala sve ispite, samo sam slušala predavanja.

Sam Bog zna zašto su sestre u operacijskim salama radile tijekom komunističke vladavine. To su bili dani zajedničkog rada i nastojanja da se pomogne bližnjemu. Divila sam se našim liječnicima koji su tako nesebično ulagali svoje vrijeme i zdravlje, uz minimalnu plaću. U vrijeme Domovinskog rata bili su danonoćno na raspolaganju. Tako i američki liječnici, koji su došli pomoći. Čeljusna kirurgija morala se preseliti 1996. godine u bivšu vojnu bolnicu u Dubravi. Budući da su mi bila koljena istrošena i nisam mogla putovati, zamolila sam da me prime na ORL, u operacijsku salu. Tu su već radile naše sestre, a u istoj kući i stanovale. Zadivilo me cijelo osoblje, koje me prihvatilo u toj dobi bez ikakvih prigovora. Ljudi uistinu znaju biti divni. Iako je to hitna kirurgija i česta su gušenja, većina liječnika s velikim mirom i spretnošću pružala je pomoć. Godine 1998. pošla sam u mirovinu i tako dolazim u Đakovo gdje sam dobila dužnost na porti, gdje ostajem 6 mjeseci. Zatim, 1999. godine, odlazim na otok Krk, u Sveti Vid. Nakon dvije i pol godine ponovno se vraćam u Đakovo i radim u fizikalnoj terapiji gdje rado pomažem sestrama u njihovim fizikalnim potrebama. Dužni smo ići onim putem kojim nas poziva Gospodin.

Eto, gotovo sam na smiraju danâ, kao i moja sestra Silvina, i želim dati Bogu hvalu za sve dobro koje mi je u životu učinio i dao. Želim zahvaliti Bogu za sve ljude koje sam susrela, kojima sam mogla pomoći ili su oni meni pomogli i bili mi prijatelji. Za sve želim i dalje moliti. Sretna sam kao Milosrdna sestra sv. Križa. Bogu hvala za milost poziva i ustrajnosti na tom putu, koji nikada ne bih mijenjala. Vjerujem da sam program svojega života dosad ispunila, i to Božjom pomoću:

žrtvovati se za obraćenje grješnika; žrtvovati  se za posvećenje svećenika;

žrtvovati se za duše u čistilištu i to: „S Marijom sve za Isusa!“

Najveća je milost u redovničkom životu što smijem svakodnevno pristupiti sv. misnoj žrtvi i pričesti. Zato se isplati živjeti na zemlji!

Uistinu, Bogu hvala na ovako Bogu predanom životu. Hvala i dragoj sestri Lidiji što nam je sama predstavila sebe, da u ovim trenutcima, dok ispraćamo njezino tijelo, snažnije doživimo njezinu prisutnost blizinom njezine vjere i duhovnoga nadahnuća.

Sestre, koje su živjele sa sestrom Lidijom ističu brojne njezine vrline, njezine sposobnosti. Sve to što je od Gospodina primila, nesebično je i velikodušno darivala bližnjima. Ističu naročito da je sestra Lidija iznad svega cijenila sv. misu. Tu je crpila snagu za svakodnevne izazove kojih se nije plašila. Bila je dinamična, kreativna, zauzeta za dobro drugih, otvorena za sve što je plemenito, dobro i korisno, mlada duha, spremna podržati zdrave ideje, bez obzira na to od koga su dolazile. Ustrajno je razvijala svoje darove, ali je i drugima pomagala da u sebi otkriju bogatstvo koje im je darovano. Ugrađivala se u zajednicu na sve načine, uvijek spremna na uslugu, uvijek spremna slušati i čuti druge, a i nenametljivo, nesebično darovati od svojega bogatstva.

Dok zahvaljujemo Gospodinu za ovaj bogati redovnički život, za dar njezina ispunjenog života, zahvaljujemo i dragoj sestri Lidiji što se nije štedjela u darivanju iz ljubavi prema „vjernom i plemenitom Zaručniku“, kojemu je potpuno, bez pridržaja pripadala.

Draga sestro Lidija, zahvaljujemo ti za sve materijalne i duhovne darove koje smo od tebe primale. Neka ti Gospodin sve naplati i njegova ljubav neka te ispunja u svu vječnost.

 Počivala u miru Božjem. Amen.

                                                                              s. M. Jacinta Mandura

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3