"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. TJEŠISLAVA

TjesislavaMara BUKOVAC

Rođena: 17. rujna 1924.

Prvi zavjeti: 26. travnja 1951.

Umrla: 25. prosinca 2017.

Na sam dan Božića, dok je zajednica bolesnih sestara na bolesničkom odjelu (drugom katu) bila okupljena oko obiteljskog stola u slavljeničkom raspoloženju, Gospodin je u 11,45 sati pozvao dragu nam s. Tješislavu da se pridruži slavljenju Božića u vječnosti.

Sestre, su dirnute ovim iznenadnim odlaskom, uvjerene da je to bio izraz velike Božje ljubavi i povlastice za dušu s. Tješislave,  koja je već duže vrijeme smireno i spremno čekala Spasiteljev dolazak.

Po naravi je, kako smo je poznavali, bila smirena, skromna, strpljiva, požrtvovna i uslužna a lice joj je resio blagi osmjeh i tiha vedrina u srcu. Nije govorila o teškim prilikama kroz koje je od djetinjstva morala prolaziti. Znala je puno toga nadići i pretrpjeti radeći za dobro drugih, a rad joj je bio prožet tihom molitvom.

Sestra Tješislava, krsnim imenom Mara, rođena je 17. rujna 1924. u ličkom selu Široka Kula, kod Gospića, u dobroj kršćanskoj obitelji Mile i Marije rođ. Orešković, a krštena je 20. rujna iste godine u župnoj crkvi rodnoga mjesta. S osam je godina pristupila prvoj sv. Pričesti, s 10 primila sakrament Potvrde.  U obitelji se redovito molilo i živjelo po vjerskim načelima. Mala Mara pomagala je rado roditeljima u kući i na polju, čuvala je i stoku, kad god ne bi morala u školu. Bila su to vremena kada se teško živjelo i ne čudi što je majka u mlađim godinama podlegla bolesti tifusa.  

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata i nakon njega Hrvati su u tom kraju proživljavali posebno teške dane. Katolici nisu bili omiljeni, nego se imao dojam da smetaju drugim stanovnicima, o čemu svjedoči činjenica da im je 1948. godine minirana i crkva i župni stan.  

Starija sestra sestre Tješislave, naša sestra Danijela, bila je tada u Zagrebu. Zbog teške situacije pozvala je k sebi svoju sestru Maru da bi kod nje provela neko vrijeme. Ostala je tu nekoliko mjeseci, ali se više nije vraćala kući. Bila je smještena u Zagrebu u jednoj kući gdje je često susretala redovnice. Promatrajući njihov život i rad, i sama je poželjela kao i one darovati svoj život Bogu. Tako je u svibnju 1948. godine stupila u Družbu milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu. Nekoliko mjeseci prije Marina dolaska u samostan sestra je Danijela umrla. Mara se nije dala time pokolebati. Stupivši u Đakovo započela je vrijeme redovničke formacije te nakon godinu dana tj. 1949. godine,  na blagdan Uzvišenja sv. Križa, bila je primljena u postulat. Završivši potom i vrijeme novicijata položila je Prve zavjete  26. travnja 1951. godine, te ostala još neko vrijeme u Đakovu kako bi dopunila potrebno osnovno školovanje.

Tih godina u Hrvatskoj su mnoge sestre dobivale otkaze i napuštale radna mjesta jer nisu prihvatile odložiti redovničko odijelo. Božja  ih je Providnost vodila u druge krajeve, među druge narode, kojima su kao bolničarke služile. Tako je i s. Tješislava bila poslana u vojnu bolnicu u Skoplje, gdje je djelovala od 1951. do 1960. godine. Bilo je to njezino prvo radno mjesto. Nakon isteka ugovora s ovom Ustanovom, pošla je u bolnicu u Prištini, na Kosovo. I ovdje je njegovala bolesnike punih 25 godina, sve do svoga umirovljenja 1985. godine. U Prištini je, uz posao, završila i srednju medicinsku školu. 

U svojem dugom radu u samaritanskoj službi s. Tješislava bila jeuvijek savjesna i zauzeta za bolesnika bez obzira na njegovo nacionalno porijeklo ili vjersko opredjeljenje. Prema svima  susretljiva i mirotvorna. Uživala je dobar ugled u svom kolektivu kao i među bolesnicima. Siromašnim i ispaćenim stanovnicima Kosova služila je s puno ljubavi. Imala je oko za potrebe drugih i osjetljivo srce upravo za najsiromašnije. Uvijek je činila više od onoga što je trebala. Snagu za svoje djelovanje crpila je iz svakodnevne molitve koju je vrlo cijenila. Sve što je bilo teško, rado je prikazivala za potrebe Crkve, za svećenike i za nova duhovna zvanja, a nije zaboravljala ni svoga nećaka fra Zvonka Lutrovića, OFM kojega je s puno ljubavi u mnogim prigodama spominjala.

Nakon umirovljenja vratila se u Đakovo gdje joj je bila povjerena služba bolesnim svećenicima u Svećeničkom domu u Đakovu.  Pristupila joj je s istom požrtvovnošću i brigom, koju su stariji svećenici osjećali 14 godina, tj. od 1985. do 1999. godine. Potom dolazi u provincijalnu kuću jer je zbog vlastitog zdravstvenog stanja već i sama bila potrebna pomoći. Usprkos teškoćama nije im se prepuštala nego je, istina smanjenim snagama, vršila  različite manje službe i tako pomagala sestrama koje su bile još slabije.  

U danima kada je već bila iscrpljena i ozbiljnije bolesna, zahvalno je prihvaćala pomoć i usluge drugih sestara i njegovateljica. Kako je bila skrovita i tiha  u životu, takva je bila i u bolesti. Kada bismo je pitali kako je, uvijek bi odgovarala da je dobro. S puno je smirenosti i nutarnje predanosti i vedrine prihvaćala svoje stanje, pripravljajući se za konačni prijelaz. Posljednjih tjedana života rado je pjevala i razveseljavala sestre. Ipak su njezini zadnji trenutci bili sasvim neočekivani. Na sam dan Božića dok su zdravije sestre dolazile čestitati blagdan bolesnima, ona se tiho i neprimjetno preselila  u vječnost. Otišla je na vječnu gozbu za koju se cijeli život pripremala.

Po njezinim skrivenim žrtvama i postojanim molitvama, neka nam Gospodin podari njoj dostojnu zamjenu, kao što je ona bila dostojna zamjena svojoj sestri Danijeli.

Draga sestro Tješislava, hvala ti za ljubav utkanu u zajednicu Milosrdnih sestara sv. Križa! U ovoj godini Jubileja, izmoli i nama svet i Bogu predan život! Počivaj u miru Božjem sve do ponovnog susreta u vječnosti.

s. M. Jacinta Mandura

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3