"Potrebne su mi sestre koje razumiju križ.

S njima postizavam sve."

Otac Teodozije 

S. MARTA

Martaos

Marija LOVREKOVIĆ

 

Rođena          29. 1. 1924.

Prvi zavjeti     20. 4. 1950.

Umrla            17. 7. 2017.

Na blagdan Gospe Karmelske, u zajednici sv. Josipa u Đakovu, primila je sestra Marta sakramente umirućih i polako se opraštala od zajednice koja je za nju molila i uz nju bdjela sve do sljedećega jutra, 17. srpnja, kada je u 5 sati i 30 minuta predala dušu Bogu, s kojim je i za kojega je živjela.

Rođena je 29. siječnja 1924. godine u Brodskom Varošu, u radničkoj obitelji Đure i Roze rođene Korajlija. Obitelj je bila skromnih materijalnih mogućnosti, ali otvorena životu. Od Gospodina su prihvatili petero djece, od kojih je jedna djevojčica umrla već u ranom djetinjstvu. Kao treće dijete rodila im se djevojčica koju su krstili u župnoj crkvi sv. Stjepana Kralja, u Slavonskom Brodu, na blagdan Svijećnice, 2. veljače 1924. godine, i nadjenuli su joj ime Marija.

Iz svojega djetinjstva i odrastanja Marija je u svojem Životopisu zapisala neke za nju važne detalje. Dobro se sjećala da su tata i mama polazili raditi u tvornicu, a mi, kad bismo se ustali, našli bismo gotov zajutrak i već podijeljen u našim lončićima. Jedno bi drugo opremili, zatim bi najstariji brat otišao u školu. A ja sam spremala po kući kako sam znala. Poslije sam pazila na mlađu sestru i braću. Tražila je od njih Marija red i disciplinu, ali ubrzo je shvatila da se strogoćom ne dobiva ništa dobra, pa se brzo opredijelila za ljubav i mekoću srca, što je tijekom cijeloga života svjesno njegovala.

Piše Marija dalje: Osnovnu sam školu polazila u Brodskom Vinogorju. Rado sam učila i išla u školu. Prvu svetu Pričest primila je u župnoj crkvi sv. Stjepana u Slavonskom Brodu, kad je imala devet godina, a svetu potvrdu sljedeće godine, po rukama preuzvišenoga gospodina Antuna Akšamovića, biskupa đakovačkoga ili bosansko-srijemskoga.

Vrlo zanimljive detalje glede redovničkoga poziva zapisala je ovako:

Kad sam bila malo veća djevojčica i susretala časne sestre, dolazila mi je misao i želja da i ja budem časna sestra, ali sam si mislila: to ne može biti svatko. Ja sam si zamišljala u svojoj djetinjoj mašti da to mogu biti samo vrlo svete osobe. A ja sam tako daleko od svetosti.

Jednoga sam dana pitala jednog dečka, moga vršnjaka, koji je nekad polazio u zabavište kod časnih sestara: „Dinko, je li ti znadeš šta rade časne sestre?“ Odgovorio mi je: „Rade kao i drugi ljudi i uz to mole.“ Pitala sam dalje tko može biti časna sestra. On mi odgovori da može biti svatko. Pitala sam je li ja mogu biti. „Možeš“, rekao je. (…)

Moji su roditelji bili dosta siromašni tako da nam nisu mogli pružati potrebno za život. Tako sam od 12 godina napustila roditeljsku kuću i pošla u službu u Brodu; tu sam ostala godinu i pol. Poslije sam otišla u Sarajevo, kod svoje tetke. Kad je i njoj išlo slabo, dade me ona u službu kod neke dobre katoličke gospođe. Tu sam ostala 6 godina. Dok sam boravila kod tetke, nedaleko od nje bio je samostan časnih sestara od Maloga Isusa. Sad mi je dolazila opet misao da idem u samostan.

Raspitivala se ona, obavila čak i razgovor s časnom majkom, ali, jer je imala tek 14 godina, ostavili su je da čeka. Procijenila je kasnije i sama da ne može ispuniti sve uvjete, jer nije mogla nabaviti potrebne stvari koje je trebalo donijeti sa sobom. Zbog toga je odustala, ali želja je i dalje ostala u srcu. Stupila je 21. travnja 1940. godine u Marijinu kongregaciju djevojaka u Sarajevu, kod sestara Kćeri Božje ljubavi. Tu kongregaciju vodili su oci isusovci. Lijepo su radili i vodili nas uvijek bliže Isusu i njegovoj Majci Mariji, koju smo si i mi odabrale za svoju majku. Tu sam zapravo upoznala Gospodina Boga i počela ga ljubiti. Znadem da nas je mama učila moliti se Bogu, ali to još ne znači da me naučila poznavati Gospodina Boga. Moguće ga ni sad dovoljno ne poznajem. Od onda je Isus tako često prao moju dušu i primala sam ga tako često u svetoj Pričesti. Znala sam se koji put po svojoj slabosti udaljiti od njega, ali me je Isus uvijek tako brzo privukao k sebi.

Godine 1944. vratila sam se natrag u Brod gdje sam sa svojom sestrom živjela. Sestra je radila vani, a ja sam vodila kućanstvo i uređivala naš mali vrt. Godine 1945. obnovio je naš gospodin Župnik bivše društvo Presvetoga Srca Isusova, u koje sam i ja stupila. Mi smo onda uređivali crkvu, pjevali pod sv. misom.

U Brodu sam se upoznala s nekojim časnim sestrama sv. Križa. Taj mi se red najviše sviđao tako da sam stupila u Kongregaciju sestara sv. Križa 1. srpnja 1947. godine.

U svim svojim potrebama i slaboćama utjecala sam se uvijek Presvetom Srcu Isusovu, koje mi je uvijek pomoglo.

Ulaskom u novicijat, 25. ožujka 1949. godine, dobila je redovničko ime sestra Marta. Od toga časa u njezinu su srcu jednako živjele i Marija i Marta. Njezine odgojiteljice u redovničkoj formaciji zapazile su njezinu uslužnost i prijaznost, pristupačnost i obzirnost prema potrebama drugih, te spretnost, zauzetost za dužnost i to da je bila savjesna pri poslu.

Nakon Prvih svetih zavjeta sestra je Marta godinu dana radila u Vinkovcima kao sakristanka, u Župi sv. Euzebija i Poliona, zatim odlazi u Đakovo i radi kao vrtlarica godinu dana. Kraće vrijeme bila je u župama Nijemci i u Županji, u Župi sv. Ivana Krstitelja, a 1952. godine odlazi u Bosiljevo, u kuhinju staračkoga doma. Nakon devet godina požrtvovnoga rada, godine 1961., poslana je u Ilaču. Tu je, uz kuhinju, kao kućna poglavarica vodila brigu i o zajednici. Iz Ilače je 1965. godine premještena za kuharicu u župi Lepetane, Boka kotorska. Nakon 19 godina, godine 1983., dolazi u provincijalnu kuću u Đakovo, kao ispomoć u dvorbi bolesnih sestara. Od 2013. godine, zbog bolesti, vrši male službe u zajednici. Poznati su bili čajevi sestre Marte koje je s puno ljubavi, u radosti, pripremala sestrama. Početkom 2016. godine i sama je osjetila kako je potrebna pomoći drugih, ali i da joj je potrebno intenzivnije liječenje.

Svojim je životom i djelovanjem dokazala da joj uistinu pristaje njezino ime, Marta, ali ni ulogu moliteljice nije zapostavljala. Još u zadnjim godinama života znala je reći da se mislima rado vraća u doba novicijata, prebire što je u toj godini dana naučila za život. Iz novicijata pamti slogu i međusobno pomaganje. U teškoćama je najradije otišla u crkvu i tu je dobivala snagu. Puno i rado je molila za potrebe naše Provincije, za dobar duh. U razgovoru znala bi reći: Tako bih voljela da se posebnom brižnošću u našim zajednicama očuva ono što je meni bilo sveto: međusobno poštovanje, razumijevanje, diskrecija, zdrav zajednički život, prihvaćanje i pomaganje, sloga. Spoznala je i životom potvrđivala da posebnu važnost za zajednički život imaju molitva, šutnja i diskrecija. Kad pomanjkaju ove osnovne oznake sklada, tada treba znati očuvati unutarnji mir, znati šutjeti i trpjeti. Ljubav se hrani žrtvom, govorila je. Treba osmisliti patnju, a ne od nje praviti još veću patnju. Molitva je osnovni temelj na kojem sve ovo počiva, govorila bi dobra sestra Marta i dodala da bez zajedništva i zajednice nema prave redovnice. Bez razumijevanja, velikodušnosti i opraštanja, nadilaženja nesporazuma, nema ni mira, ni rasta u milosti, što je nužno za našu svakodnevicu. Ovo je duhovna oporuka sestre Marte, nama upućena.

Hvala ti, draga naša sestro Marta, za smirenost, plemenitu požrtvovnost, tihu prisutnost i pravi uzor u trpljenju. Izmoli i nama milost da, poput tebe, znamo trpjeti tiho, strpljivo i s pouzdanjem u Boga, da u radu uvijek imamo ruke kod posla, a srce kod Boga, kao i ti. A sada, neopterećena samostanskim dnevnim pogonom, mirno sjedi do nogu svojega Gospodina i uživaj u njegovoj prisutnosti zauvijek. Počivaj u miru Božjem, u zajedništvu svetih! Amen.

s. M. Jacinta Mandura

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3