"Molitva, to jest susret s Bogom,

ljudima je potrebna kao disanje ..."

Otac Teodozije 

S. KAPISTRANA

KapistranaANĐA KUZMAN

Rođena              12. 2. 1937.
Prvi zavjeti         12. 5. 1961.
Umrla                  3. 7. 2017.

Nekoliko trenutaka prije smrti, s. Luciji, kućnoj poglavarici, kad joj je rekla da sada ide u kapelicu k Isusu i pitala što da mu kaže, odgovorila je mirno i jasno: Pozdravite Isusa i Gospu i recite im da dođu po mene. Ja čekam. Do zadnjega je bila svjesna i potpuno predana. Točno u podne, kada vjernici mole Anđeo Gospodnji, preselila se dobra sestra Kapistrana u vječnost da tamo i sama pozdravi Isusa i dragu Gospu. 

Rođena je 12. 2. 1937. godine u dobroj vjerničkoj obitelji Mate i Lucije rođ. Obradović, u malom hercegovačkom mjestu Donje Hrasno, BiH. Na krštenju je, 14. 2. 1937. godine, dobila ime Anđa. Bila je najstarija od sedmero djece. Imala je još dva brata i četiri sestre, od kojih su dvije sestre umrle u dobi od oko 6 godina.

U strahotama Drugoga svjetskog rata obitelj je 1942. godine bila protjerana iz Hercegovine. Krenuli su, bez određenoga cilja. Nakon dugog puta, zadržali su se u Iloku. Anđa je tada imala samo 5 godina. Nisu imali nikoga poznatog u Iloku pa su ih hranile i odijevale dvije mjesne učiteljice. Jedna od tih učiteljica bila je Anđi i krizmena kuma 1948. godine. Bile su to odveć teške godine za ovu obitelj, naviknutu na žrtve. Borili su se uz Božju pomoć i uz pomoć dobrih ljudi. Tek što su se malo snašli, po oca je došla milicija iz Mostara i odvela ga u Zenicu. Osuđen je bio na dvije godine strogoga zatvora. Djeca su puno trpjela, majka se borila da uzdrži obitelj. Uz školu, Anđa je morala već vrlo rano i raditi. Kao vjernica upoznala je oce franjevce u njihovu samostanu u Iloku. Uključila se u Treći red i dobila je ime Marija Goretti. Ime svoje zaštitnice časno je nosila.

Kada je u devetnaestoj godini osjetila poziv za Bogu posvećeni život, majka je bila sporazumna, a otac joj je iz zatvora dao suglasnost. Ušla je 2. srpnja 1956. godine u Samostan u Đakovu i predala se zauvijek Gospodinu u službu. U novicijatu je dobila redovničko ime sestra Kapistrana. Prve zavjete položila je 12. svibnja 1961. godine u Đakovu.

Od 1961. do 1964. godine radila je u kuhinji provincijalne kuće, zatim u Trnavi i Pakracu. Najviše godina provela je u Koški, od 1964. do 1990. godine. To su za nju i za župljane bile nezaboravne godine. Zvali su je sestra legenda. U Koški se brinula za domaćinstvo. Vrlo dobro se uklapala u kuću gdje su gostoprimstvo i darežljivost bile na istaknutom mjestu, zahvaljujući dobromu župniku, vlč. Adamu Kovačevu, ali i sestrama. Po zatvaranju ove zajednice premještena je u Otok kod Vinkovaca, a ubrzo nakon toga dokinuta je i zajednica u Otoku pa je sestra Kapistrana 1991. godine poslana u našu kuću u Privlaci. Nastavila je marljivo i predano raditi u kuhinji i u vrtu.

Nakon 6 godina iz Privlake odlazi u Porat, u našu kuću za odmor na otoku Krku. Divila se i uživala gledajući kako u vrtu biljke rastu, unatoč specifičnostima ovoga podneblja. Možda se duboko u njoj tada probudilo sjećanje na hercegovački krš i podneblje. Sestrama, koje su tu provodile svoj godišnji odmor, bila je kao majka i sestra.

Nakon dvije godine, 1999., poslana je u Komižu, u našu kuću na otoku Visu, koju je trebalo urediti za odmor sestara. Zajedno sa sestrom Boromejom Hajduh, sestra Kapistrana svojim je kuhanjem, radom u vrtu, svojom dobrohotnošću, plemenitošću i već samom svojom prisutnošću unosila vedrinu i ljubav. Iz nje je zračila ljubav prema Bogu iz koje je izvirala i njezina posvemašnja zauzetost za čovjeka. Uživala bi u tomu da razveseli sestre. To joj je ležalo na srcu. Sve bi poduzela za radost i zadovoljstvo svojih bližnjih.

To maleno Isusovo sunce, već se 2000. godine iz Komiže preselilo u Split, u kuhinju franjevaca kapucina i punih 5 godina sjalo je svima u kući.

Iz Splita je 2005. godine bila premještena u Rijeku, za uređivanje vrta naše kuće na Sušaku. Kako joj je u vrtu sve išlo za rukom, jer je ulagala puno ljubavi i truda, mnogi su od nje tražiti savjet, neki i rasadu. Posebno je uživala u cvijeću, a najsretnija je bila kada je njezino cvijeće resilo vrt, crkvu ili kapelu. Zahvaljujući njezinu trudu, puno svježega povrća našlo se na stolu redovničke obitelji. Za lijepo uređenu okućnicu više puta dobila je priznanje Mjesnoga odbora i grada Rijeke.

Osim vrsnih kuharskih i vrtlarskih poslova, u slobodno vrijeme radila je ručni rad. Kačkanje, vezenje i pletenje bili su njezini posebni hobiji. Vrlo rado i lijepo izrađivala je i popravljala krunice, uvijek sretna kada je mogla iznenaditi nečim što su izradile njezine marljive ruke. Ne samo da je izrađivala krunice, ona je krunicu rado i molila. Da je sva predana Mariji, to nije skrivala. Sve za Mariju, po Mariji, s Marijom, u Mariji – tu je tajna njezine duhovnosti. Gospa je bila njezina Učiteljica, Majka i Zagovornica u svim prilikama i neprilikama života. Jedna sestra, s kojom je bila u zajednici na Sušaku, spominje kako su njih dvije imale jednu posebnu, zajedničku nakanu pa su odlučile, kad god se susretnu, da će na tu nakanu izmoliti „satnu molitvu“. Tako su posredovale milosti pojedinim dušama i unosile blagoslov Božji u živote bližnjih. Jednostavno su se natjecale u ljubavi.

Godine 2015., zbog teških zdravstvenih teškoća, dovezena je s. Kapistrana, pod kisikom, u Đakovo, u zajednicu bolesnih i nemoćnih sestara, u Zajednicu sv. Josipa.

U svemu što je radila, dala se voditi Božjom ljubavlju i svim se silama trudila ostati u toj ljubavi koja je Bog - sve do zadnjega daha. Marljiva, jednostavna, miroljubiva i vedra, kušala je kako je sladak Gospodin, kako je njegova ljubav vječna i kako se ta ljubav razlijeva u srcima ljudi koji se njemu predaju bez pridržaja.

Svima je poznato plemenito i blago srce sestre Kapistrane. Po gostoljubivosti i vedroj požrtvovnosti ona je bila upravo prepoznatljiva. Iskrena i jednostavna, pristupačna i sestrama, i narodu. Dobro je znana njezina nesebičnost, samozatajnost i spremnost na pomoć u svakoj prilici. Nikada nije znala reći ne mogu, ispričati se ili odbiti zamoljeno. Zbog svoje vedre naravi bila je upravo ugodna u zajednici. U požrtvovnosti i ljubavi bila je nenadmašiva.

Gospodinovo oko odmaralo se gledajući ovu svoju poniznu službenicu, djevicu vjernu. U liku sestre Kapistrane mnogi su iščitali samo ljubav koja proizlazi iz Boga.

U miru i predanosti, bez posebnih zahtjeva, i u zadnjim danima svoje bolesti ponavljala je: Dobro je, tako Bog hoće.

Draga sestro Kapistrana, dok te pratimo u Očev zagrljaj, zahvaljujemo ti za predivan primjer života u ljubavi i za Ljubav. Hvala ti za svaku žrtvu, molitvu, iskrenost i jednostavnost, za istinsku radost koju si nosila u srcu, za svjetlo vjere i nade koje si i nama ulijevala svojim predanjem. Zagovaraj nas pred licem Božjim da i mi, poput tebe, živimo puninom života sve do zadnjega daha. A ti sada uživaj u radostima sretne vječnosti. Počivaj u miru Božjem. Amen.

s. M. Jacinta Mandura

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3