"Molitva, to jest susret s Bogom,

ljudima je tako potrebna kao disanje, ..."

Otac Teodozije 

S. BERISLAVA

BerislavaCŠTEFANIJA ČUNKO

Rođena: 24. prosinca 1923.
Zavjeti: 28. kolovoza 1945.
Umrla:  30. srpnja 2016.

U Godini Božjega milosrđa, u mjesecu posvećenom Presvetoj Krvi Kristovoj, u subotu, koja je Marijin dan, a na spomendan naše mučenice, blažene sestre Zdenke, okrijepljena sakramentima umirućih i okružena molitvama susestara, tiho i mirno, blago u Gospodinu, preminula je naša draga sestra Berislava, u 13,30 sati, u Zagrebu na Vrhovcu, u Marijinu domu.

Poznata kao radina i požrtvovna, neumorna u službi drugima, pred kraj svojega života malim uslugama služeći svojim susestrama, sestra Berislava neočekivano se brzo preselila u vječnost. Nespretnim padom u svojoj sobi slomila je kuk te je bila podvrgnuta operaciji u Kliničkoj bolnici «Sveti Duh» u Zagrebu. Budući da se lijepo oporavljala, bila je poslana na kućnu njegu. Za svaku uslugu i gestu učinjenu prema njoj, bila je jako zahvalna. Nekoliko dana nakon dolaska iz bolnice, tj. 30. srpnja, njezino se stanje naglo pogoršalo. Toga joj je dana svećenik, koji boravi u našem samostanu na Vrhovcu, don Mato Jaković, podijelio bolesničko pomazanje. Ubrzo nakon toga predala je svoju plemenitu dušu Gospodinu, koji joj je podario lijepu smrt, za koju je cijeli život molila i za koju se svjesno pripremala.

Sestra Berislava rođena je od dobrih kršćanskih roditelja Nikole i Terezije rođ.Čunko,u Čunkovoj Dragi, Jastrebarsko, 24. prosinca 1923. godine, kao treće od osmero djece u obitelji. Nakon dva dana krštena je i dobila ime Štefanija. Roditelji su joj bili ratari. Kao sestra, znala je često reći: Bilo nas je osmero dičice.

U trećem razredu osnovne škole, u koju je pošla sa sedam godina, primila je Sv. pričest, a u 14. godini Sv. potvrdu. U svojem Životopisu kaže da je još u dvanaestoj godini osjetila unutarnji glas Božje milosti. Bila je živahna i privlačilo ju je društvo, ali u njemu nije osjećala pravo zadovoljstvo. Najviše je voljela ići u crkvu i moliti se dragomu Bogu.

U osamnaestoj godini probudila se u njoj želja da stupi u redovnički stalež. Rekla je to mami, ali mama nije bila s tim sporazumna. Tata je bio drugačijega mišljenja i rekao je: «Ne ćemo joj to braniti jer to je velika milost Božja, a vidim da ona to iskreno i ozbiljno želi.» S velikim pouzdanjem u Boga stupila je u Družbu Milosrdnih sestara sv. Križa 26. svibnja 1942. godine. Kao kandidatica poslana je u zajednicu u Vukovar. Za njezina boravka tamo, stigla je tužna vijest da joj je majka smrtno stradala za vrijeme ratnoga bombardiranja. Ta ju je vijest jako ražalostila, no ona je ostala čvrsta u vjeri, stavljajući sve u Božje ruke. Nakon godinu i pol dana provedenih u Vukovaru, pozvana je u Đakovo 2. veljače 1943. godine te je započela postulat. Nakon godinu dana s velikom je radošću ušla u novicijat i dobila redovničko ime sestra M. Berislava. Po završetku novicijata položila je 28. kolovoza 1945. godine Prve zavjete. Njezina prva postaja nakon Prvih zavjeta bila je Subotica, gdje je kao bolničarka provela godinu dana. Nakon toga poslana je na Očnu kliniku na Rebro, u Zagreb, gdje je provela gotovo cijeli svoj radni vijek: od 1946. do 1980. godine. U svojem radu bila je savjesna  i požrtvovna, te nadasve poštena. Liječnici i osoblje jako su je cijenili, a osobito bolesnici za koje joj ništa nije bilo teško učiniti.

U svojoj redovničkoj zajednici bila je svim srcem i svom dušom. S ljubavlju i s velikom raspoloživošću sudjelovala je u svim kućnim poslovima i službama. Nikada se nije štedjela. Uvijek je bila prva i zadnja. Gospodin ju je podario dobrim sluhom i ugodnim glasom koji je nesebično darivala pjevanjem kod slavlja sv. mise, molitve i u zajedničkim slavljima.

Tijekom cijeloga svojeg radnoga vijeka, koji je provela na klinici Rebro, ostavila je dubok trag požrtvovne djelatnice i dobre redovnice. Godine 1980. polazi u zasluženu mirovinu, spremna i dalje ići kamo god je poslušnost pozove.

Najprije će pomagati godinu dana u Rijeci, na Trsatu, u kućnim poslovima, potom u Zagrebu, na Vrhovcu, te u Pakracu. Godine 1984. dolazi ponovno u Zagreb, na Vrhovac, za pomoć u našem dječjem vrtiću. Tu je pripremala i donosila objede za djecu, prala posuđe i pospremala sve prostorije vrtića dvadeset i jednu godinu. Radovala se svakomu djetetu. Znala ih je pomilovati i reći im sa zadovoljstvom: dječice moja. Kada bi djeca vježbala tjelesne aktivnosti, nakratko bi ostavila svoje poslove i uključila se vježbajući s njima.

Poslije je radila u praonici, kod glačanja rublja. I kada su joj sile bivale sve slabije, nastavila je neumorno služiti. I u svojoj visokoj starosti nastojala je pronaći priliku i način kao bi obradovala sestre. Češće je odlazila u vrt nabrati samonikli zeleni radič, tj. maslačak, za zajednicu. Trebalo je strpljivo prignuti lice zemlji i u travi pronalaziti dragocjeno zelenilo, kako bi iznenadila i okrijepila zajednicu tim dragocjenim Božjim darom.

U zajednicu bolesnih sestara, u Marijin dom, prešla je 2010. godine. Iako oslabljenih snaga, željela je još biti korisna zajednici te je gotovo do zadnjega dana pomagala kod čišćenja i pripreme voća i povrća.

Njezina spremnost na služenje i davanje do zadnjih sila, te pripravnost na susret s Gospodinom, očitovala se i u posljednjim trenutcima njezina života.

To je istaknuo i svećenik, don Mato Jaković, opraštajući se na Vrhovcu od pokojne sestre Berislave, te je naglasio kako je ona kod primanja sv. Pričesti uvijek glasno i jasno izgovarala Amen. Zaključio je da je taj Amen zasigurno u svim trenutcima svojega života dragomu Bogu svjesno i spremno  izgovarala.

O njezinoj predanosti Bogu svjedoče i sestre koje su s njom živjele, napose jer  se utjecala bl. Djevici Mariji, čija je bila je velika štovateljica.

Zahvaljujemo Gospodinu za primjer života drage sestre Berislave koju smo imali među nama. Molimo ga da je nagradi vječnim životom i pridruži zajednici spašenih.

s. Mladena Španjević

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3