"Molitva, to jest susret s Bogom,

ljudima je tako potrebna kao disanje, ..."

Otac Teodozije 

S. PAVICA

PavicaLJUBICA HANS

Rođena: 2. ožujka 1926.

Zavjeti: 20. travnja 1950.

Umrla:  21. srpnja 2016.

Malo koja redovnica ima sreću da je u času njezina odlaska s ovog svijeta otprate tri njezine rođene sestre redovnice (s. Pavlimira, s. Danica i s. Danislava), kao što je to imala naša draga s. M. Pavica, kada je  u popodnevnim satima 21. srpnja, dok je srpanjska sparina sve uokolo umirila, tiho prešla na drugu obalu, uz oproštajne suze svojih rođenih sestara i okružena molitvom susestara.

Župa Remetinec u Hrv. Zagorju iznjedrila je i ovo redovničko zvanje. Ondje su stasala  brojna svećenička i redovnička zvanja. I naša je zajednica upisala u svoje redove mnoge djevojke koje su, slijedeći naklonost svojega srca prema križu Isusovu, pokucale na vrata Samostana u Đakovu i postale milosrdne sestre. Jedna od tih sestara bila je i naša s. M. Pavica. Rođena je 2. ožujka 1926. u selu Ključ i krštena odmah sutradan u župi Sv. Krunice BDM Remetinec na ime Ljubica. Ocu Valentu Hans-Šantek i majci Mariji rođenoj Šafran bila je ona treće od devetero djece.

Obitelj poljodjelskih radnika Valenta i Marije mogla se istom navečer naći zajedno, gdje ih je povezivala zajednička večernja molitva. Umor i dnevni posao nisu smjeli potisnuti molitvu, a to se djeci usijecalo u dušu, tako da su trčali na nedjeljnu misu, zapisala je Ljubica u svom osvrtu na put zvanja. Ljubica je pritom uvijek željela preteći starije seke na tom nedjeljnom hodočašću. Redovito je pohađala školu i primila je Prvu pričest. Marija Bistrica, središte hodočasničkoga duha cijeloga Zagorja, privlačila je k sebi sve, pa je i Ljubica onamo rado odlazila. Kad je naučila čitati, otkrila je knjige pobožnoga sadržaja, koje je s posebnom radošću čitala. Lurdska ukazanja i život male Bernardice činio joj se privlačnim, pa je poželjela i ona poći u samostan.

Nakon osnovne škole (4 razreda) pohađala je tromjesečni domaćinski tečaj s kojim se mogla dobro uključiti u pomoć majci, napose kad su dvije starije sestre već napustile obiteljsko gnijezdo. Danju bi pomagala u kući i na polju, a večerom bi šivala potrebno rublje za braću i sestre. Što oči vide, to ruke rade, svjedoči njezina seka o tim godinama kod kuće, gdje je ostala do 20. godine i bila Mädchen für alles! Utječući se Majci Božjoj od malena, sada je, u svojoj ozbiljnoj dobi, njoj povjerila svoj životni izbor. U 21. godini pokucala je na vrata Samostana u Đakovu, ali je zbog zdravstvenih teškoća morala još počekati na ulazak u kandidaturu. Bila sam žalosna, ali sam se predala u volju Božju, piše ona u svojem Životopisu. Ipak, nakon prevladanih teškoća ubrojena je 1947. g. među kandidatice naše Družbe. „Sad sam osjećala veliku zahvalnost prema Majci Božjoj, što sam tako slaba i nevrijedna smjela stupiti u službu Gospodinovu“, zaključuje ona opis svojega odlaska u Samostan. Ušavši u novicijat 1949. godine dobila je redovničko ime sestra M. Pavica i položila sljedeće godine Prve zavjete.

Redovničke poglavarice uočile su njezine praktične sposobnosti za svaki posao, ali nadasve njezinu ljubav prema zvanju, te njezinu naravnu povučenost, prijaznost, dobrohotnost i uslužnost. S takvim će osobinama krenuti na put sestre sv. Križa koja će pristajati posvuda, i svugdje biti primljena, kako je naš Utemeljitelj zamislio svoje sestre. Svoj redovnički put započela je u bolnici u Nišu, gdje joj je bila povjerena briga za nabavku potrepština u bolnici. Nakon osam godina vratila se, 1958. godine, u Đakovo te je najprije bila sakristanka u katedrali, a potom švelja u sjemenišnoj šivaonici. Siromaštvo staračkoga doma u Perastu vapilo je za vještom rukom koja bi krpala što se pokrpati dalo. Uredno zakrpati što je  poderano, to je mogla samo ljubav prema siromaštvu i siromasima, kao i velika strpljivost.  Onamo su poglavarice 1962. godine poslali s. M. Pavicu, u kojoj su vidjele pravu osobu za ondašnje teške prilike. No, najprije se trebala uključiti u njegu staraca, dok ne stigne pojačanje iz Đakova. Njega ondašnjih staraca značila je često i pranje rublja (koje se najprije ispiralo u moru, a potom pralo u praonici, naravno naruke!). Sestra M. Pavica prihvaćala je sve kao priliku za svjedočenje vjernosti i uključivala se ondje gdje je bila potreba. Kada se Dom 1968. godine iz Perasta preselio u Risan, njoj je ponovno pala u dio šivaonica. Punih je dvadeset godina ostala ondje te joj je bila povjerena i služba kućne poglavarice u zajednici sestara koje su radile u Domu. U toj katoličkoj dijaspori u Risnu zajednica sestara bila je često svratište mnogih: kako svećenika, tako i sestara drugih družbi, gdje ih je uvijek dočekala ljubaznost i nehinjena gostoljubivost sestre M. Pavice. Zacijelo ju je u svemu pratila njezina misao koju je napisala u molbi za polaganje doživotnih zavjeta: S njegovom ću pomoću svladati sve teškoće i ustrajati do konca u sv. zvanju. Iako se kaže da grubi poslovi ostavljaju trag grubosti na čovjeku koji ih radi, to se kod s. M. Pavice nije dogodilo. O njoj su svi, koji su s njom dolazili u dodir, svjedočili:  Nikad gruba, uvijek fina, blago nasmiješena, susretljiva! Zacijelo je u pohodima i pobožnosti Gospi od Škrpjela dobivala snagu za milosrdnu ljubav sestre sv. Križa, koja je u križu našla smisao svojega života i po njegovoj nauci služila bližnjima! Stupivši 1983. godine u mirovinu, iako bolesna i oslabljena, nije mirovala, nego je samo zamijenila mjesto služenja: šivaonica na Vrhovcu. K njoj se uvijek moglo doći bez ustručavanja, kako na početku njezina rada, tako i nakon 27 godina na Vrhovcu. Ipak, njezinu snagu potrošio je napor, godine i bolest, koja je pridošla, pa je s. M. Pavica 2012. godine spremno prešla na bolesnički kat, u Dom sv. Josipa, u Đakovu. Ni teška operacija nije ugasila njezin smiješak u svakom nagovoru i susretu. I svetu pričest na bolesničkoj postelji dočekivala je sa smiješkom i radošću. Samo je zadnjih nekoliko tjedana bila upućena na potpunu njegu, ali u svemu je ostala zahvalna, tiha, bez prigovora i zahtijeva, ne tužeći se ni na što. Na pitanje: Kako ste? - odgovorila bi najprije blagim smiješkom i bila za taj upit, kao i za svaku uslugu, uvijek zahvalna. Tu je zaista nastavila ono što je cijeli život nastojala: tiho moliti i trpjeti. Nije zaboravila ni ovdje svoju molitvu i želju, još od pripreme za svoje doživotne zavjete: Pomozi mi Isuse, da ti ostanem vjerna do zadnjeg daha svoga života! I ostala je.

Uvijek je s poštovanjem susretala je sestre poglavarice i često od njih molila blagoslov u čiju je djelotvornost, kao i u moć molitve, vjerovala. Tako je i nekoliko dana prije smrti zamolila sestru poglavaricu: „Molim Vas, blagoslovite me da mogu putovati, vrijeme je!“

Draga naša sestro M. Pavice, vjerujemo da je Gospodar života i smrti, otvorivši Knjigu života, u njoj pročitao daleko više nego što smo mi mogli vidjeti i napisati, i primio te u društvo svojih blaženika riječima: Valjaš, sluškinjo dobra i vjerna. U malome si bila vjerna…  Uđi u radost Gospodara svoga! (usp. Mt 25, 23)

To danas za tebe iskreno molimo, zahvaljujući ti za primjer redovničkoga život koji je u vjernosti stigao na svoj cilj.

s. M. Blaženka Perković

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3