"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. MIRTA

MirtaVITA ANDREKOVIĆ

                                         

Rođena: 1. ožujka 1926.

Prvi zavjeti: 28. kolovoza 1945.

Umrla: 10. lipnja 2016.

Dvadesetak dana nakon nespretnoga pada i komplikacija koje su uslijedile, u petak 10. lipnja, oko podneva, u Kliničkoj bolnici u Osijeku, napustila nas je naša sestra Mirta.

Sestra Mirta rođena je 1. ožujka 1926. godine u Vojvodini, u malom selu Svetozar Miletić, kao druga od triju rođenih djevojčica u obitelji Antuna Andrekovića i majke Barbare rođ. Dujčik. Na krštenju, 3. ožujka, u župi Male Gospe u rodnom mjestu, dobila je ime Vita. Obitelj se seli iz Vojvodine u Srbiju i ona o tom piše: Kad sam imala pet godina, prešla sam s roditeljima u Srbiju, gdje mi je otac bio namješten kao željeznički činovnik. Mala Vita rasla je u krugu obitelji, a zbog nedostatka katoličke sredine, katekizmu i vjerskim običajima sve tri je djevojčice poučavala njihova majka. Sa šest godina polazi u školu. U četvrtom razredu odvode ju roditelji k baki u Vojvodinu, da bi mogla dobiti bolji vjerski odgoj i pristupiti Prvoj sv. Pričesti. Tako je tek u četvrtom razredu primila prvi puta Isusa u sv. Pričesti.

Nakon završene pučke škole, dolazi u Đakovo, u Mali konvikt, kod naših sestara. Tu završava građansku školu i pristupa sakramentu potvrde. O svojem boravku ovdje, piše: Za vrijeme školovanja bila sam vrlo živa, a društveni život bio mi je posebno mio. Nakon što je izjavila da želi stupiti u samostan, poglavari su odredili da završi i gimnaziju te je nakon prve godine gimnazije prešla iz Maloga konvikta u samostan, u kandidaturu.

Prve zavjete položila je 28. kolovoza 1945. godine i odmah je poslana u Zagreb, gdje započinje studij na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (1945.-1947.). Zbog novonastale situacije u državi, morala je prekinuti studij. Tada, na godinu dana, odlazi svirati u Donji Miholjac, a nakon toga dolazi u Đakovo gdje dvije godine daje satove iz sviranja. Nakon toga nalazimo je ponovno u službi sviračice na Sušaku, a poslije u Vinkovcima, kod franjevaca konventualaca. Svuda je davala i satove iz sviranja.

Kad su se 1958. godine ostvarili uvjeti da nastavi započeti studij, vraća se u Zagreb i tu ostaje do završetka studija, do 1962. godine.

Potom odlazi u Osijek. Tu vrši službu kućne poglavarice, a u tek novoosnovanoj Župi sv. Josipa Radnika preuzima sviranje i postavlja temelje liturgijske glazbe, za što je dobila i priznanje povodom 50 obljetnice osnivanja župe, što je svojim životom i redovničkim služenjem doprinijela izgradnji dotične župne zajednice. Uza sve navedeno, daje neumorno instrukcije iz matematike i time financijski uzdržava cijelu zajednicu. Ovdje djeluje šest godina. Tada odlazi na godinu dana u Freiburg, gdje uči njemački jezik. 

Kad se otvorila prva vjerska ženska gimnazija Marianum u Zagrebu, kod sestara uršulinki, polazi s. Mirta tamo predavati matematiku. Nakon 4 godine vraća se u Đakovu i preuzima službu voditeljice kandidature i postulata, koju vrši do 1976. godine. Već od 1974. godine započinje ponovno raditi kao nastavnica i to u Biskupskoj gimnaziji u Đakovu, gdje predaje matematiku i fiziku, i tu ostaje do 1991. godine. I danas se mnoge generacije svećenika sa zahvalnošću i rado sjećaju s. Mirte i njezina stručnog i pedagoškog rada. Već od 1980., uz predavanja u školi, počinje odlaziti svirati nedjeljom i blagdanom u Donje Andrijevce i ostaje u tom apostolatu do godine 2005., dok su joj sile dopuštale. Od tada  se posvećuje davanja instrukcija đacima i studentima iz matematike, a i iz fizike, i to do zadnjega dana. Bilo je tu đaka i studenata iz cijeloga Đakova i iz bliže okolice. I svi su oni nakon pohađanja njezinih instrukcija uspješno položili svoje ispite. Često, prolazeći našim Đakovom, znamo mi, sestre, susresti ljude koji nas pitaju: „Kako je s. Mirta? Znate, ona mi je pomogla u matematici, pozdravite ju.“

Živjela je tiho i nenametljivo, vrlo savjesno i s ljubavlju obavljala je povjerene joj dužnosti. Bila je dobro organizirana u svemu, moglo bi se reći „matematički“. Kad se dogodio njezin pad, točno je znala gdje joj se što nalazi, sve je bilo posloženo i pripremljeno.

Rado je sudjelovala u životu zajednice,  pa i kad već nije dobro čula o čemu se govori. Imala je oka i srca, brinula se za svaku i primjećivala kad koga nema u zajednici. Mirna, staložena i tiha imala je smisla za humor.  Uvijek se zanimala za rad sestara, posebice je rado slušala zgodice s djecom iz vrtića. Ni u bolnici nije izgubila smisao za humor. Kad smo je posjetili i divili se kako je prema svojoj dobi dobro podnijela operaciju, rekla je: Eh, ta devedeseta! A kad smo nazvali njezinu rodbinu i dali joj mobitel da razgovara s njima, rekla im je: Ja skočila i slomila kuk! Osam dana nakon operacije trebala je biti puštena kući i s radošću je to iščekivala, kao i svi mi. A jesam vas prevarila, rekla nam je kad je zbog novonastalih zdravstvenih komplikacija morala biti podvrgnuta daljnjem liječenju.

Njezino zanimanje za struku pokazuje time što je do zadnjega trenutka prikupljala najnovije testove, nabavljala i čitala matematičke časopise. Pratila je također i događanja u Crkvi, u Domovini i u svijetu. Za sve se zanimala, puno je čitala. Cijeli njezin život bio je druženje s djecom, mladima, đacima i studentima, pa je htjela do kraja dati sve od sebe i pomoći drugima. I u bolnici mislila je na svoje đake više nego na sebe. Liječnica, koja ju je obilazila, rekla nam je: Ne brine se ona za svoje zdravlje, nego za maturante. Kao osoba bila je ugodna i mnogi su je htjeli imati u svojoj sredini, i sestre, i njezina rodbina. Također je bila obazriva, pažljiva. Znala je pronaći način kako reći ono što je smatrala da nije u redu i nije prešutjela ako nas je trebala i savjetovati.

U zajednici, kojoj je pripadala, godinama je pisala kućnu kroniku na svoj poseban način, lijepim krasopisom, a jasnim i sažetim rečenicama zabilježila je sve ono bitno što se događalo.

Nekim sestrama znala je reći: Otići ću ja samo tako… Kao i obično subotom, i te je subote, 21. svibnja ujutro, nakon doručka, malo požurila i otišla održati sat iz matematike. Slijedeći je sat trebao biti tek u 11 te je otišla u svoju sobu, gdje se i dogodio pad.  Rekla je: Samo sam se odjednom okrenula i pala!

Kada smo je dolazile posjetiti, dočekivala nas je s vedrinom i bilo joj je drago što smo došle. Razgovarala je s nama o svemu, vedra i puna humora. A na kraju je pitala: Kad ćete opet doći? Dođite brzo!

I dolazile smo joj skoro svakoga dana, a onda nam je, 10. lipnja, ona otišla. U Godini milosrđa, osmi dan nakon svetkovine Presvetoga Srca Isusova, došao je  Milosrdni Isus da je povede k sebi i da se odmori na njegovu Srcu.

Draga sestro Mirta, dok se opraštamo s tobom,  molimo  te da sve nas zagovaraš  kod Gospodina, da naučimo dane naše brojiti kako bismo stekli mudro srce. (usp. Ps 90, 12).


София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3