"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. JOLANTA

JolantaMarija Sigeti
Rođena:          14. 3. 1941.
Prvi zavjeti:     28. 4. 1964.
Umrla:              2. 3. 2016.

I u najtežim trenutcima bolesti, na sam spomen Isusa, Marije ili sv. Josipa, očitovala se radost na licu s._Jolante, i čežnja u očima. Prag Vječnosti prekoračila je baš u ožujku, srijedom, kada se posebno časti sv. Josip. I njezina najmlađa seka Margita umrla je upravo na blagdan sv. Josipa. Smirena i predana – kakva je i inače bila - u 8 sati, okružena sestrama, molitvom je ispraćena na posljednji čin poslušnosti Ocu.

Život s. Jolante bio je čudesno tkanje ljubavi, radosti i velike patnje, koju je ona odmalena  kroz borbe osmišljavala i Bogu vraćala kao  dar svoje ljubavi i vjernosti. Zato je, naročito u danima teške bolesti i nemoći, s velikim mirom i čežnjom čekala poziv iz vječnosti, svoj najsvečaniji trenutak, Očev zagrljaj, povratak u Očevu kuću,  kako je nazivala sestricu smrt. Nije govorila o svojim bolestima ni o svojim zaista velikim teškoćama, ni onda kad je bila potpuno slaba, već je svakoga, koji bi k njoj došao,  pitala za ono što je njemu važno, zanimala se za sve i obećavala svoju molitvenu podršku. Navikla činiti dobro, davati se, i u bolesti je razmišljala što bi još mogla drugima dati, kako ih razveseliti.

Rođena je u slavonskom selu Gornji Sređani 14. 3.1941. godine, u katoličkoj obitelji Đure i Marije Sigeti rođ. Nagy. Bili su to pošteni ljudi, jednostavni i skromni. Imali su četvero ženske djece, Marija je bila predzadnja. Kraj u kojem su živjeli bogat je šumama, livadama, voćnjacima i vodom tekućicom.  U tom krajoliku moglo se uživati u ljepoti Božjih stvorenja. Djeci je to osobito godilo. Ali to sretno djetinjstvo bilo je vrlo brzo povezano sa žrtvom i velikim odricanjem. Kad je Marija imala 7 godina (1948. godine) i upravo trebala započeti prvi razred osnovne škole, umrla joj je majka. Golema tuga nadvila se bila nad tim dječjim srcima. Sve četiri bile su malene. Stoga se tata ponovno oženio. Druga je majka privela još dvije djevojčice, zapisala je Marija u svom Životopisu. Novonastale okolnosti otežavale su životni put i bezbrižnost djetinjstva. U rodnom selu pohađala je osnovnu školu. U školi nisu imali vjeronauk. Budući da je župa bila u mjestu udaljenom više od tri kilometra, pohađala je vjeronauk samo uoči Prve sv. Pričesti i Potvrde,  koja je bila iste godine. Glavnu pouku o vjeri primila je od svoje bake, koja je stanovala u susjedstvu i brinula se za stričevih petero djece. Ta su djeca tada bila bez roditelja. O tom razdoblju života zapisala je: Za dugih zimskih večeri sjedili smo mi, manja njena unučad, uz nju oko tople peći, bez svjetla i s velikim zanimanjem slušali svoju dragu baku kako nam priča pobožne legende i razne događaje iz Svetoga pisma. Moja je baka mnogo i rado čitala i razne glasnike, te nam je prepričavala zanimljive događaje iz misija. (…)Mene su naročito zanimale časne sestre misionarke. Neka tajna sila me privlačila u jedan uzvišeniji stalež, ali sam mislila da se ta moja težnja ne će nikada ostvariti. Jednom prilikom rekla je moja druga majka mojoj baki, da ne zna što ću ja jednom biti kada sam tako pobožna. To sam i ja čula. Ne sjećam se da sam što na to odgovorila, ali se dobro sjećam, kako sam u sebi bila svjesna da moja pobožnost nije tako velika kako bi uistinu trebala biti. Zato sam odlučila već u to doba da pošto poto posvetim više pažnje svom posvećenju. Godine su prolazile. Malo po malo svoju sam odluku zaboravljala. Na jednu me stranu privlačio svijet, težnja za naukama, a na drugu stranu neka me tajna sila podržavala i privlačila k sebi, ne dopuštajući da se posve priklonim svijetu.

Nakon završenog četvrtoga razreda išla sam u bolnicu. Tada sam se prvi put susrela s časnom sestrom. Njezina me pojava privlačila. Sviđalo mi se njeno ponašanje, no nisam pomišljala na to da jednog dana i ja postanem redovnica.

Kad joj je bilo 14 godina, obitelj se preselila u Filipovac, mjesto nedaleko od Lipika. Tu je češće susretala časne sestre. Revnije je odlazila u crkvu jer ju je privlačila njihova blizina. Jednako ju je privlačio i svijet. Pomalo je u srcu stvarala odluku da napusti buku svijeta i da se povuče u tišinu samostana.To se i ostvarilo, posredstvom sestara. U  ožujku 1957. godine bila je primljena u samostan.

U samostanu je dovršila osmogodišnju školu, a zatim je pohađala u Zagrebu dvogodišnju školu za dječju njegovateljicu. Nakon toga vratila se u Đakovo i u rujnu 1962. godine započela je postulat.

Nakon Prvih zavjeta, krajem travnja 1964. godine, poslana je u Đakovicu za njegu djece. Iste godine premještena je u Prištinu i na Dječjem odjelu radila je isti posao. Uz posao je završila i Srednju medicinsku školu. U njezi djece, posebno novorođenčadi, radila je u Prištini sve do mirovine. Na radnom mjestu bila je vrlo savjesna, društvena, spretna i domišljata, puna ljubavi, obljubljena. Uživala je veliko povjerenje. Ali u vrijeme Domovinskoga rata u Hrvatskoj, stanje međuljudskih odnosa u kolektivu pogoršalo se, posebno od srpske strane. Nepovjerenje i neka netrpeljivost zamijenili su dotadašnju naklonost prema sestrama. Mediji su sustavno opterećivali zdrave međuljudske odnose i propaganda je učinila svoje. Sestre se više nisu osjećale sigurnima, ni dobrodošlima. Nakon 30 godina rada otišle su s radnih mjesta bez mogućnosti pozdrava sa suradnicima, kao nepoželjne. Godine 1992. većina sestara Hrvatica, u dogovoru s provincijalnom i vrhovnom upravom, napustila je Prištinu. Sestra  Jolanta je premještena u Đakovo gdje je u provincijalnoj kući preuzela brigu za vožnju.

Od 1995. do 1999. godine vršila je službu kućne poglavarice u Svetom Vidu na otoku Krku, obavljala sve poslove u zajednici  i ujedno kao vozačica bila je na usluzi zajednici u Portu. Zatim je premještena u Zagreb, na Vrhovec, za održavanje kuća i popravke, ali i za povremenu vožnju. Kad zbog bolesti nije više mogla raditi ove poslove, koje je rado obavljala, početkom siječnja 2011. godine prešla je u zajednicu bolesnih sestara u Đakovu. Do zadnjih sila stajala je na raspolaganju i Bogu i sestrama.

Zadovoljna i zahvalna, bez velikih zahtjeva za sebe, uvijek dajući prednost drugima, izrazito uslužna i dobrohotna, plemenita, spontana i vedra. Svugdje se sva velikodušno ugrađivala u zajednicu. Bez obzira na ozbiljnije zdravstvene tegobe, s izuzetnom domišljatošću, kreativnošću, spretnošću i sestrinskom ljubavlju, uz redovna zaduženja u zajednici, veselila je sestre malim popravcima, naročito krunica, ali i drugim uslugama. Svoju nadarenost za sve vrste zanatskih poslova koristila je od svoje mladosti i nikada se nije znala čuvati od napora.  Ali ono bogatstvo duhovnoga života poznaje samo dragi Bog. On je s. Jolantu neprestano vodio  malo po malo, trnovitim i strmim putem, k pravomu Cilju. Snagu je, kao vjerno Marijino dijete, crpila najviše iz euharistije. Njezina požrtvovnost,  produhovljenost, iskrenost, dobrohotnost, dosjetljivost i vedrina bogatili su zajednicu, a nenametljivom raspoloživošću razveselila je mnoga srca. Osmjeh, unatoč mnogim bolima, bio je trajno na njezinu licu.

Zahvaljujemo Gospodinu za ovaj plodan život i za blagoslov patnje po kojemu je cijela Provincija obogaćena. Kad bi se zdravstveno stanje malo popravilo, znala bi sa smiješkom reći: Ne znam šta li će mi moj Isus sada smisliti, jer ja ne mogu biti bez križa. U srcu je zarana duboko i jasno spoznala kako je od Boga dobila dar trpljenja i zaista ga je koristila na dobrobit svima! U ljubavi i smirena srca, kao duša molitve i žrtve, do zadnjega je nosila svoj križ bez prigovaranja i okrivljivanja, cijeneći dar trpljenja koji je primila. Iz njezinih zapisa vidi se jasno kako se odavna  pripremala za vječnost. U srpnju 2001. godine zapisala je: …Kako god se moj život ugasio, neka bude Tebi na slavu i moj život i moja smrt – moj prijelaz u Tvoj zagrljaj.

Po njezinu predanju i vjernosti obogaćenoj žrtvama, neka Gospodin našoj zajednici pošalje tako plemenitu dušu koja će je zamijeniti u duhovnom staležu, a njoj neka podari vječni pokoj u zagrljaju Očevu, za kojim je čeznula.

s. M. Jacinta Mandura

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3