"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. ANTONELA

AntonelaAgata Cvitić

Rođena:     27. prosinca 1932.
Prvi zavjeti: 15. svibnja 1959.
Umrla:        15. siječnja 2016.

Po završetku božićnoga vremena, evanđelja u liturgiji prikazuju Isusa koji poziva: Približilo se kraljevstvo nebesko. Taj je poziv za našu dragu sestru Antonelu bio konačan i ona je 15. siječnja 2016. godine, otpraćena molitvom svoje rođene sestre i susestara, ušla u Kraljevstvo u kojem Isus kraljuje.
Naša sestra Antonela kao da je svojim krsnim imenom Agata, Dobra, odredila svoju ćud koja tom imenu odgovara. Nasmiješenost, vedrina i blagost resili su njezino lice u svim susretima, od mladosti do starosti i bolesti.
U pobožnim obiteljima hrvatskoga istočnog Srijema bilo je, kako u slavonskim tako i u njemačkim obiteljima, više djece pa i je poziva Božjih u njegovu službu bilo. Tako je u Donjem Novom Selu, filijali velike župe Nijemci, našao Gospodin u obitelji Marijana i Kate rođ. Tomašević čak dva srca koja su mu odgovorila na poziv, da mu posvete svoj život. Od ukupno sedam kćeri, kojima ih je Bog obdario, druga po redu rodila se, na blagdan sv. Ivana apostola, djevojčica koja je već sutradan krštena na ime Agata, u župnoj crkvi u Nijemcima. Dva dječaka koja su došla na svijet u obitelji Cvitić, napustili su ga – prvi već u dječjoj ranoj dobi, a drugi u ranoj mladosti. Odrastajući u pobožnom okruženju pošla je u redovitu školu i na vjeronauk te se radovala da sada može čitati knjige. U godinama Drugoga svjetskog rata dovršila je samo one razrede koji su se mogli završiti u njihovu selu, ali pohađanje svete mise u nekoliko kilometara udaljenoj župnoj crkvi nije se izostavljalo, jer je to Agatu radovalo.
Zauzeti župnik, velečasni gospodin Stjepan Bulat, znao je vrijednost dobroga štiva pa je mladima nudio knjige na čitanje. „Čitanje života svetaca, posebna pobožnost prvih petaka i prvih subota rasplamsavali su klicu zvanja što sam ga u sebi osjećala“, napisala je ona. Djevojke s filijale same su se okupljale i punile župnu crkvu. Kad je Agata imala osamnaest godina, umro je njihov otac i sav je posao ostao na majci i kćerima. Ali kad se starija sestra udala, shvatila je Agata da je na njoj red. No, ona je izabrala bolji dio i otkrila je svoju želju župniku, koji ju je uputio da se pismom javi u Samostan u Đakovo. Još većim žarom molila je i čekala poziv u kandidaturu, prepuštajući sve Božjoj Providnosti. Tako je 1955. godine konačno došao dan ulaska u Samostan, koji ona označava kao najsretniji dan moga života. Sretna mladost i život uvijek iznova usmjeravan prema Bogu utisnuo je u njezino biće oznake mira, finoće i uslužnosti. Stoga joj redovnička formacija nije predstavljala teškoće te je, ocijenjena dobrim odlikama svojih odgojiteljica, prepuštena 1959. godine polaganju Prvih zavjeta pod imenom sestra M. Antonela.
Oslanjajući se i dalje na Božju Providnost, krenula je sada putem Marte. Tako je cijeli svoj redovnički život darovala Gospodinu vjernim, samozatajnim djelovanjem u kuhinjama diljem Provincije. Najprije se „usavršila“ u kuhinji Franjevačkoga samostana u Vukovaru, a potom je 1964. godine bila spremna za prava misijska područja u Becu i Bistražinu na Kosovu, a bilo je ondje veliko siromaštvo. Razboljela se i nakon kratkoga liječenja u Prištini, opet se vratila u Bistražin. Tu se znala poistovjetiti sa siromasima i biti zadovoljna gotovo bijednim uvjetima života na tim područjima. Ipak se 1972. godine vratila u slavonski kraj gdje je u župi Rokovci blagotvorno vodila župsko domaćinstvo i brinula se da sestrama ništa ne nedostaje dok rade u župskom apostolatu. Pobolijevala je pa je premještena 1980. godine u Trnavu na oporavak i potom je preuzela ondje kuhanje za sestre. Zapažala je potrebite oko sebe i rado im pružala pomoć. Unatoč već narušenu zdravlju, mogla je sestra Antonela još poslužiti maloj sestarskoj zajednici u Srijemskoj Mitrovici i ondje velikodušno darovati preostale snage.
Usmjerena duhovno na Božju Providnost primala je djetinjim pouzdanjem mirno i radosno sve što ju je snalazilo jer je iz Ruke Božje. Savjesno i s velikom ljubavlju posvuda se brinula za kuhinju, uvijek pozorna na tuđe potrebe i želje. Nije se štedjela. No, iako je duh bio pripravan, tijelo je bivalo sve slabije. Teško je hodala te je 1993. godine došla u provincijalnu kuću. Ipak se još rado ponudila za zamjenu sestrama u kuhinji, kada se za to ukazala potreba. Posebno su u pripremanju povrća dobro došle njezine zlatne ruke i tihi glas. Na tu je svoju dužnost dolazila dokle god je mogla i uz pomoć kolica za kretanje. Sestre, s kojima je živjela i radila, ali i svi koji su je poznavali, zapamtili su je kao tihu i skromnu, ali uvijek ljubaznu, uslužnu i dobrohotnu sestru. Nikakve teškoće, pa ni one zdravstvene, koje su se sve više uočavale, nisu mogle poremetiti njezin mir, ljubaznost i vedrinu.
Tiho i nečujno prešla je 2011. godine u zajednicu bolesnih sestara te je istim smiješkom prekrivala svoje teškoće, unoseći ih u svoje predanje Bogu u molitvi i euharistijskoj žrtvi. Rado je i puno molila. Otkada je ona u toj bolesničkoj sobi, odonud se stalno čuje molitva - svjedoče svoje zapažanje njezine njegovateljice. Njezinu strpljivost u bolesti zapažali su svi, a zahvalnost, koja je odlika malenih, nije joj silazila s usana sve do posljednjega dana, kada glasa više nije imala, a samo su se usne micale da bi izgovorile hvala ili Bog plati.
Malo tko od sestara ima tu sreću da i mlađa sestra slijedi put starije sestre u samostan, kao što je to imala naša sestra Antonela. Svaka od sestara išla je svojim putem onamo kamo ih je vodila poslušnost u nasljedovanju Krista, ali su se u starijim godinama našle zajedno u provincijalnoj kući. Sestra Antonela bila je sretna zbog svoje mlađe rođene sestre, sestre Ancile, koja je sada bila uz nju kao dobri duh, uvijek spremna na uslugu. Iz njihova sestrinskoga odnosa, prihvatile su i druge sestre spontano naziv sestri Antoneli, Nenica, kako se nazivalo stariju sestru u njihovu selu. To je, kao njezino novo ime, baš i pristajalo njezinoj pojavi.
U svom je životopisu sestra Antonela više puta naglasila svoju pobožnost obavljanja prvih petaka i kako je oduševljavala druge djevojke da na taj dan zajedno napune župnu crkvu, što joj je činilo veliku radost. Zacijelo joj je Srce Isusovo dalo i zemaljski znak svoje ljubavi pa ju je u petak navečer, u 19,30 sati, pozvalo k sebi, nju koja je u svojem redovničkom životu slušala i vršila njegovu riječ: …učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim (usp. Mt 11, 29).
Draga naša sestro Antonela, zahvaljujemo ti za sve godine, dane i sate provedene s nama u služenju i trpljenju. Čvrsto vjerujemo da je Presveto Srce ispunilo danas na tebi svoju riječ: Blago krotkima jer oni će baštiniti zemlju - i uvelo te u vječnu baštinu NEBA.

Počivala na Srcu Isusovu u svu vječnost!

s. M. Blaženka Perković

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3