"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. ILINKA

IlinkaLucija Živković


Rođena:       19. lipnja 1930.
Prvi zavjeti: 6. siječnja 1956.
Umrla:       13. siječnja 2016.

Iako je smrt nešto što mi ljudi očekujemo za osobe u poznim godinama, ipak se svi mi iznenadimo na vijest o smrti nama poznatih ili dragih osoba. I prijelaz naše sestre Ilinke, koji je uslijedio ubrzo nakon nezgodnoga pada i loma ramena, iznenadio nas je. Nakon liječničke kontrole zadržana je, zbog općeg slaboga stanja, u bolnici na Sv. Duhu da bi sljedeće noći, u osvit srijede, u 3,30 sati, požurila u društvo sv. Josipa, čiju je Zaručnicu, Blaženu Djevicu Mariju, posebno štovala u svojem redovničkom životu.
«Naseljeno selo pokraj Save, koje često trpi zbog poplave», tako opisuje sestra Ilinka svoje rodno selo Donju Mahalu, gdje je došla na svijet 19. lipnja 1930. godine, u obitelji Pere i Mare rođ. Vincetić, kao drugo od jedanaestero djece. Krštena je istoga dana u župnoj crkvi u Tolisi i dobila je ime Lucija. Život njezinih roditelja bio je ispunjen križevima. Četiri njihova dječaka umrla su još u dječjoj dobi. Šest djevojčica i jedan dječak bili su otporniji na bolesti i nedaće ondašnjih seoskih prilika. U Donjoj Mahali tada još nije bilo škole, pa je Lucija, kada je prispjela za školu, s ostalom djecom polazila školu u obližnjem selu Ugljari. Kao starija od braće i sestara, smatrala se i u školi starija i prosuđivala je ponašanje drugih.
Po završetku osnovne škole ostala je kod kuće za pomoć majci, napose kad se majka teško razboljela, nakon poroda sedmoga djeteta. Tada je «s osam godina postala domaćica i odmah znala kuhati i dijete kupati…, jer se nismo nadali majčinu ozdravljenju, ali u Boga je sve moguće», piše ona o svojem djetinjstvu. Zacijelo su roditelji poučavali svoju djecu u kršćanskom nauku kad je Lucija mogla već prije polaska u prvi razred osnovne škole, u 7. godini, primiti Prvu sv. pričest, što je ona označila kao „Dan srećom obasjan“. Sakrament potvrde dijelio se rjeđe pa su starija djeca pričekala mlađu. Tako je ona u 20. godini primila potvrdu, zajedno s četvero braće i sestara. U tom je susretu izrekla Duhu Svetomu svoju želju da pođe u samostan. U ruke su joj dospjeli razni katolički časopisi, «glasnici», u kojima je pronašla živopisnu sliku: Jaganjac okružen djevicama. Ta je slika snažno progovorila njezinu srcu i ona je poželjela poći «za Jaganjcem kojega okružuju djevice». Tako je pojačala svoju molitvu za jasnoću poziva. Njezinoj namjeri protivila se majka, jer joj je njezina pomoć bila još potrebna. «Kad ja umrem, onda idi», rekla joj je. «Ali, milost je htjela drugačije. Majka je prizdravila», a Lucija je pošla u samostan u Đakovo 1952. godine. Tu je polazila još peti razred osnovne škole i Privatnu školu za stručno-medicinsku naobrazbu sestara sv. Križa. Ulaskom u novicijat 1955. godine dobila je ime sestra M. Ilinka. Prve zavjete položila je 6. siječnja 1956. godine. Već prilično upućena u njegu bolesnika, poslana je sestrama u Stari Bar i u bolnici se uključila u službu na dječjem odjelu. Tu je stjecala svoja prva iskustva tijekom 16 godina u njezi malih bolesnika u Starom Baru. Sljedeće mjesto bolničarke primila je 1972. godine na dječjem odjelu Klinike Rebro i ostala je ondje do mirovine 1991. godine. Sestra Ilinka imala je prilike cijeli svoj radni vijek nasljedovati Isusa «koji se s velikom ljubavlju zauzimao za bolesnike i liječio ih, pa i onda kada je bio umoran» (usp. Konstitucije). Svoj poziv njegovateljice bolesnih osmišljavala je sestra Ilinka vjerom u kojoj je gledala Isusa koji se bavi najmanjima te je očima vjere susretala i njegovala sve one koje joj je Božja Providnost povjerila. Svoje usluge pružala je s mnogo dobrote i razumijevanja. Svojim jednostavnim, ali ljubaznim nastupom stjecala je povjerenje bolesnika. Imala je srca za sirotinju koju je trebalo dopratiti do nekih pregleda na Klinici na Rebru. Ona nije nikoga zaobišla, nije se stidjela ići moliti ugledne profesore da prime na pregled posebice one «ne redovne» pacijente. Napose siromasi iz Bosanske posavine mogli su na nju računati. Tamo se čulo govoriti: «Ima tamo (u Zagrebu) jedna naša sestra Luja…» Mnogima je pomogla do ozdravljenja, mnogima je primjerom svojega neumornog služenja otkrivala Lice Božjega milosrđa. Svoje osobne teškoće i križeve, koje joj je Gospodin u to vrijeme pripustio, prikazivala je za svoje bolesnike, za njihovo vremenito zdravlje i za njihov vječni spas. Briga za rodbinu bila je sastavni dio njezina života. Ostala je sa svojima povezana cijeli svoj život. Poteškoće svoje obitelji uzimala je kao svoje te im je pokušavala olakšati. Nije bilo lako moliti posebna dopuštenja u tom pogledu, ali se ona nije nikada dala smesti. «Svi moji putovi vode k majci», rekla je kada je njezina majka, udovica, došla stanovati u Zagreb, k jednoj od pet kćeri. Svojom jednostavnošću i nesebičnom ljubavlju, kojom je zračila, uživala je simpatije svoje rodbine i svih drugih. Njezina povezanost s isusovcem, misionarom, sada slugom Božjim, ocem Antom Gabrićem bila je čudesna. Ona je znala prikupljati novac za pomoć njegovim siromasima, a najviše od svojih najbližih. «I oni su se natjecali tko će više pomoći», govorilo se, a sam otac Gabrić jednom je došao, iz zahvalnosti, slaviti sv. misu kod bolesne majke u stanu, u Zagrebu.
Njezinu je simpatiju uživala i blažena majka Terezija iz Kalkute. Možda je po njezinu uzoru jednom prilikom pijancu, ležećem na ulici, sestra Ilinka donijela toplu kavu iz obližnjega kafića, a on joj je, polagano se budeći, zahvaljivao: «Ti si mi kao majka, ti si mi kao sestra, ti si mi…» i došao je k svijesti. A bila je kasna zimska večer, kada se vraćala s devetnice Gospi Lurdskoj, koju je posebno štovala. Jedva bi se tko to usudio učiniti. Njoj je to bilo samo po sebi razumljivo.
Nakon umirovljenja premještena je 1991. godine s Rebra u Marijin dom na Vrhovcu gdje najprije pomaže bolesnim sestrama. Njezinu je narav obilježavala dobrodušnost i neposrednost te zaboravnost kada se radilo o tuđim pogrješkama.
Uvijek u dodiru s ljudskom patnjom, gotovo je naravno prihvaćala vlastite zdravstvene tegobe koje su se zajedno s godinama povećavale. U svim je patnjama rado molila za one koje je nekada posluživala i otpratila u vječnost.
Draga naša sestro Ilinka, zahvaljujemo ti za darove tvoje naravi i milosti s kojima si živjela i djelovala kao milosrdna sestra sv. Križa. Pridružujući se vjeri tvoje mladosti, čvrsto se nadamo da te je Jaganjac Božji uvrstio u zbor svojih djevica koje ga slijede, kamo god on pođe (usp. Otk 14, 4), za što ga i u ovaj čas zemaljskoga rastanka iskreno molimo.
Pokoj vječni daruj joj, Gospodine!
s. M. Blaženka Perković

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3