"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. VESTINA

VestinaAngela Kuhar

Rođena: 28. svibnja 1929.
Prvi zavjeti: 20. travnja 1950.
Umrla: 29. prosinca 2015.

U posljednjim danima građanske godine, kada se zaključuju godišnji obračuni, naša je draga sestra Vestina, u smiraju dana, 29. prosinca, u 18,45 sati, zaključila svoj životni račun i položila ga u ruke svojega Stvoritelja.
Njezin se račun počeo zbrajati davne 1929. godine u Prekmurju/Slovenija. Stjecajem različitih političkih okolnosti, Prekmurje je doživljavalo različite sudbine, mijenjajući strukturu stanovništva prema vjeri i naciji. Mađarsko stanovništvo bilo je većinom protestantske, a slovensko katoličke vjere. Kada se ondje bračnom paru Francu Kuhar i Mariji rođ. Kos u selu Rankovci rodila djevojčica, pripadalo je Prekmurje Kraljevini SHS, pa su dokumenti svi bili pisani slovenskim jezikom. Ona je krštena u župi Tišina/Prekmurje s imenom Angela. Pošla je u školu zajedno s djecom evangeličke vjeroispovijesti, koji su bili u većini. Kada su roditelji primijetili da se njezino ponašanje prilagođuje lošem utjecaju drugih djevojčica, brzo su uključili svoje odgojne metode te je Angela shvatila da se mora popraviti. To utoliko više jer je u osnovnoj školi govorila da bi željela biti časna sestra, iako nisam znala što to znači. Upozorenje dobre tete da se za časnu sestru mora odmah popraviti, uzela je ozbiljno te je popravljala dječje pogrješke, koje su joj se događale i počela (je) više moliti za Božju pomoć, tako ona piše o svojem djetinjstvu.
Po završenoj osnovnoj školi ostaje neko vrijeme kod kuće, a onda je Providnost vodi k stricu svećeniku u Mađarsku, gdje se dobro uputila u sve domaćinske poslove. Tu je pronašla društvo još nekoliko dobrih djevojaka koje su zapažale bijedu naroda i potrebu da mu se pomogne. Živjele smo u Kristovu duhu, piše ona, i rado molile za narod. Angela je ipak željela konkretno pomoći narodu pa je počela razmišljati o samostanu i o služenju u misijama. Na tu se nakanu molila Majci Božjoj. Rat, koji je već bio u tijeku, pokvario je mnogima namjere i putove. Tako se i ona zaposlila kao kućna pomoćnica u jednoj obitelji gdje ju nije napuštala misao o pomaganju siromasima i odlasku u samostan. Susret s jednom časnom sestrom sv. Križa - one su tada još radile u bolnici u Murskoj Suboti - otvorio joj je put prema Đakovu. Stupila je u samostan 1946. godine. Znala sam da ulazak u samostan znači mučeništvo, ali Otac nebeski će mi pomoći. On ima kormilo moga života, piše ona o svojim prvim danima u samostanu. Već 1949. godine stupa u novicijat i na oblačenju dobiva ime sestra M. Vestina te polaže Prve zavjete 1950. godine. U nekoliko prvih godina djelovanja, kao milosrdna sestra sv. Križa, bila je sakristanka, kuharica i radila je kućne poslove. Uz kućne poslove dopunjavala je i svoju osmogodišnju školu u Đakovu (1954.-1956.). Sada je još sigurnije mogla obavljati službu sakristanke (Donji Miholjac, Harkanovci), ali i službu katehistice, poučavajući djecu u vjeronauku, gdje je to na župama bila neizostavna potreba, kao u Komiži i na Kosovu. Redovnička poslušnost i potrebe Crkve odvele su je 1977. godine u Franjevački samostan u Đakovicu. Tu je također prihvatila svoju omiljenu dužnost sakristanke i bila je poglavarica maloj zajednici u župi. Već 1981. godine njezina spremnost da se prihvati svega što je potrebno, vratila ju je natrag u Slavoniju, u Jovanovac (danas Ivanovac kod Osijeka), zatim u Novu Bukovicu i u Donji Miholjac. Zajednicama na Sušaku i Lipiku darovala je tijekom više godina svoje vještine u kuhanju. U Lipiku je Domovinski rat prekinuo njezino služenje u kuhinji pa je s ostalim sestrama došla 1991. godine u Zagreb, na Vrhovac. Ona ne samo da je znala kuhati, nego je znala i uzgajati povrće za kuhinju. Tako je ovdje marljivo i s ljubavlju preuzela brigu za veliki samostanski vrt. Bila je neumorna, ali i ponosna na ono što je uzgojila i donijela u kuhinju, pa to sestre nisu morale kupovati na skupoj zagrebačkoj tržnici. Ipak, tijelo je sve više osjećalo teret života i rada te je počela pobolijevati. Stoga je 2004. godine rad u vrtu zamijenila radom u praonici rublja. Ali, kada se pokazala potreba za pomoć u vrtu, ona je „zaboravila“ da je bolesna. Ipak, dosta oronula zdravlja, prelazi u zajednicu bolesnih sestara „Marijin dom“ na Vrhovcu. I otuda se, uz potporu štapa, vraćala u vrt i pomalo sa žalošću primijetila kako se nitko za taj posao „ne otima“, a to je tako divno što nam je Bog ostavio i nudi nam u prirodi, znala je reći. Znala je za vrijednost „nešpricanog“ povrća te ga je brižno donosila za bolesnog svećenika u našoj kući. „Moli i radi“ – to staro redovničko pravilo – moglo se odčitati na njezinu životu, a njezin osjećaj za Božju prirodu obilježio ju je kao pravu Franjinu učenicu. Za razgovore nije imala mnogo vremena.
Sestra Vestina najveći je dio svojega života provela u župskom apostolatu kao sakristanka, u sjeni svetohraništa, revnujući oko čistoće i ukrašavanja sakralnoga prostora, ali i prihvaćajući, bez posebnih primjedbi, sve drugo što je život na župi tražio. Bila je darovita i sve što je znala i umjela, činila je to kao po sebi razumljivo, na službu zajednici i ljudima oko sebe. U Komiži je primjerice bila sakristanka, vjeroučiteljica i učiteljica hrvatskoga jezika za dvoje djece čija je majka bila strankinja. Nikada ne ću zaboraviti dobrotu i strpljivost sestre Vestine s mojom djecom, sjećala se majka njezine spremnosti da pomogne u svemu što je trebalo. Takvom je ostala do kraja.
Voljela je svoju domovinu Sloveniju, ali je u redovničkoj zajednici, u Hrvatskoj provinciji Milosrdnih sestara sv. Križa, našla novu obitelj kojoj je ostala vjerna i onda kada je za sestre Slovenke osnovan Vikarijat u Maloj Loki i kada su sve sestre Slovenke pozvane da se odluče žele li ostati u Hrvatskoj ili se žele priključiti slovenskom vikarijatu. Bila je srdačno povezana sa svojom rodbinom, a i oni su nju voljeli, rado su je posjećivali i obilno je uvijek darivali.
Naglo pogoršano njezino zdravstveno stanje odvelo ju je u bolnicu „Sv. Duh“ gdje se, nakon operacije, nije više oporavila.
Nama preostaje zahvaljivati najprije dragomu Bogu za tako bogat život služenja, čija je plaća jedino na nebesima, a potom vama, draga sestro Vestina, za vjerno i ustrajno življenje poslanja u zajednici i Crkvi od Kosova, preko Komiže do Zagreba! Zacijelo vam je u srcu često zvonila Isusova riječ: „Idite po svem svijetu…!“ Prokušani tom riječju, našli ste se dostojni da kao Isusov svjedok uđete u društvo svetih. Neka tako bude!
Gospodine Isuse, uvedi je u svoje rajske vrtove, pokaži joj svu raskoš i bogatstvo perivoja svoje vječne ljubavi!

Pokoj vječni daruj joj Gospodine!
s. M. Blaženka Perković

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3