"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. BENICIJA

BenicijaAnka KUKURUZOVIĆ


Rođena:        1. 1. 1925.
Prvi zavjeti: 26. 8. 1946.
Umrla:        21. 9. 2015.

Kad se spomene ime sestre Benicije, odmah se uz to ime veže i misao na njezinu izrazitu blagost, mir, požrtvovnost i zahvalnost. Tiha, jednostavna i skromna redovnica. Navikla na žrtvu, odricanje. Plemenita prema onima s kojima je dijelila život i kojima je u ljubavi služila u bolničkoj službi.
Rođena je na Novu Godinu 1925. godine, u Gornjem Vagancu, općina Ličko Petrovo Selo, a krštena 6. siječnja 1925. godine u župi Uzvišenja sv. Križa u Gornjem Vagancu. Dali su joj ime Anka. U dobroj katoličkoj obitelji Ante i Julke Kukuruzović, rođene Štrk, Anka je bila šesto od desetero djece. Najradosniji dan u djetinjstvu male Anke, kako je zapisala, bio je dan prve ispovijedi i Prve sv. Pričesti, u drugom razredu osnovne škole. Draga majka učila nas je moliti, ruke sklapati, vodila nas je u crkvu, iako je bila daleko.(…) Živjeli smo u velikoj obitelji, zadruzi, i primali smo dosta katoličke štampe, Glasnik Srca Isusova, Gospe Lurdske, Anđela čuvara, Katoličke misije. Voljela sam dosta čitati tu štampu, osobito čuvajući ovce. To je vrijeme koristila ne samo za čitanje, već i za ručni rad.
Iako je život bio mukotrpan, u toj velikoj obiteljskoj zajednici uvijek je bilo živo i zanimljivo. U istom su dvorištu bila mnoga djeca. Od malih nogu učilo se zajedništvu, poštenju, radu, redu kao i velikodušnom međusobnom prihvaćanju, pa nije čudo da su osjećali i veliku bliskost. U našoj zadruzi svaki dan se glasno molilo tri puta na dan, zapisala je. Čim je to bilo moguće, Anka se uključila u Društvo mladih kruničara. Još uvijek se rado sjećam Euharistijskoga kongresa u Drežić Gradu, kada smo kao školska djeca prisustvovali velikoj procesiji. Tada sam prvi put vidjela časne sestre u procesiji i moja želja za samostanom postala je još jača.
Razmišljala je često o samostanu i osjećala kako je jedan Glas uporno poziva. Kad je ušla u petnaestu godinu, tjedan dana nakon bakine smrti, umrla joj je i majka koja je posebno štovala Presveto Srce Isusovo i sv. Josipa. Umrla je u mjesecu posvećenom sv. Josipu, 22. ožujka 1939. godine, a toga dana bila je srijeda. Ostalo je sedmero djece, najmlađe je imalo tek 14 mjeseci. Bila sam jako tužna zbog smrti drage majke, ali pomisao na samostan tješila me je, pomišljala sam kako ću u samostanu naći drugu majku. Nakon dvije godine najstariji je brat poginuo. To je bila druga žalost nakon majčine smrti. Tati je trebala pomoć pa joj je stoga bilo teško i spomenuti mu da bi išla u samostan. Dobri otac, iako teška srca, ipak me je pustio da idem tamo gdje me dragi Bog zove.
Unatoč tim teškim prilikama u zemlji i u obitelji, Anka i njezina sestrična, pokojna sestra Hermiona, odlučile su poći u samostan Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu. Teško je tada bilo doći do potrebnih dokumenata. Naša učiteljica u selu dala nam je svjedodžbu, ali je bila na običnom papiru pisana, jer je naša škola već bila izgorjela od Nijemaca, a naš velečasni župnik poginuo. Krsne listove smo dobile u Bihaću od otaca franjevaca.
Usred ratnih strahota, 18. siječnja 1944. godine, krenule su za Đakovo. Oproštaj u kući bio je bolan. Ali kad Isus zove, sve se može. Izađemo iz kuće preko polja, u sumraku, sa svojom prtljagom. Partizani su već u selu… Opet pješke preko polja i brda i dolina do pred Bihać gdje nas je dočekao moj dragi tata s konjima i kolima da nas odveze na stanicu na vlak za Đakovo. U Bihaću oproštaj od tate uz radost i žalost 19.1.1944. Njegove oporučne riječi bile su: Dijete, nemoj me osramotiti.
Do Đakova ih je pratio bratić. Putovanje je trajalo nekoliko dana, a prolazile su kroz mnoge nevolje i neizvjesnosti. Već prvu noć prenoćili smo u Bosanskom Novom, pred nama je jedan vlak bio miniran. Drugu noć kod poznatih u Sunji i dalje smo skroz putovale s našom vojskom u štalama do petka navečer 23.1.1944. kad smo stigli u Vrpolje, tu smo prenoćili u čekaoni na nekom ugljenu, gdje je vojska ložila peć jer je bila zima. Iz Vrpolja ujutro krenemo sa svojom prtljagom pješke za drago Đakovo. Stigli smo oko 10 sati ujutro 24.1.1944. godine. U Samostanu na porti prvi put smo vidjele sestru sv. Križa… Iako vidno umorne, bile su radosne. Susret s poglavarima i odgojiteljicom kandidatica bio je srdačan, pun majčinske dobrote. S lakoćom su se uključile u samostansku svakodnevicu – posao i molitvu... Bilo mi je svuda lijepo, zapisala je.
Zbog nesigurnosti i ratnih prilika, prije novicijata nisu išle kući. Majka Amadeja nije ih pustila, a ni one nisu željele. Htjele su ostati u samostanu, odlučne prihvatiti sudbinu ostalih sestara: Što bude njima, neka bude i nama, pa i logor.
Ulaskom u novicijat 21. kolovoza 1945. godine dobila je redovničko ime sestra Benicija. Prve zavjete položila je 26. kolovoza 1946. godine. Na svečanost joj je došla najstarija sestra Danica, ali se istoga dana morala vratiti kući. Nije ništa pričala o neprilikama, ni o svojim teškoćama. Nakon mjesec dana platila je životom. Kako je završila svoj mladi život, samo dragi Bog znade. Strijeljanjem? Ne znamo za njezin grob. Pokoj joj vječni.
Kao sestre, prvi put su smjele ići kući tek 1950. godine. Još uvijek je bilo teško i nesigurno putovati. Od Zagreba vlakom do Karlovca, pa autobusom do Drežnik Grada, stigle su navečer oko 20 sati. Dalje nema prijevoza, a još je sedam kilometara do kuće. Kod gospodina Župnika ostavimo kofere, župnik ne da ići jer nije sigurno ići pješke pustinjom preko Dubrave. Uzimamo svoje krunice, to je najjače naše oružje. Hvala Majci Božjoj, sretno smo stigle kući u pola jedanaest sati noću.
Od Prvih zavjeta 1946. godine pa sve do odlaska u mirovinu godine 1982., sestra Benicija djelovala je u Zagrebu, na Rebru, na Dječjem odjelu, u njezi najmlađih bolesnika. Uz starije i iskusne sestre, tu je dosta naučila, a voljela je djecu, pa se brzo snašla. Zapisala je: Prilike su bile teške i opasne. Nastojala sam živjeti svom dušom redovnički, paziti na sebe, svoju zajednicu i družbu u onim teškim godinama. Trebalo je puno svjetla Božjega... U Zagrebu, na Rebru, odradila je sve godine svojega staža, bez prekida. Od prvoga do zadnjega dana ostala je revna, savjesna, požrtvovna i pobožna. Služila je s ljubavlju. Suosjećala je s djecom i s njihovim roditeljima u svim njihovim trpljenjima. Odlaskom u mirovinu 1. rujna 1982. godine, od Klinike je dobila Priznanje za požrtvovni i savjesno obavljani rad.
Nakon odlaska iz Zagreba, pomagala je u Krapini, u našem dječjem vrtiću, radeći s najmanjima u jaslicama. Naviknuta na djecu, majčinski je bdjela nad njima i pomagala im u odrastanju i razvoju. Nosile su je Isusove riječi: „Štogod učiniste jednomu od ovih najmanjih, meni učiniste.“
Krajem rujna 2001. godine, zbog zdravstvenih teškoća, prešla je u Marijin dom u Zagrebu, u zajednicu bolesnih sestara, gdje je obavljala male kućne službe. Kada su zdravstvene teškoće bile teže i zahtijevale intenzivniju medicinsku skrb, prevezena je u zajednicu sv. Josipa u Đakovu, 25. ožujka 2015. godine.
Zahvaljujemo Bogu za bogati život sestre Benicije, sestre koja je uvijek zračila mirom, zahvalna za svaku uslugu i za najmanju pažnju. Mnoge žrtve, boli i teške okolnosti, kroz koje je kročila, nošena na nevidljivom dlanu Očeve ruke, ostale su zapisane u Knjizi života.
Puna unutarnjega mira, čežnje, radosti, predanja i zahvalnosti Bogu i ljudima, sestra je Benicija svjesno, strpljivo i predano živjela svoje dane, iščekujući ono što oko nije vidjelo, uho nije čulo ni srce ljudsko osjetilo.
U jutarnjim satima, na blagdan sv. Mateja, čula je Isusov poziv: «Dođi, Zaručnice vjerna, gozba je pripremljena. Uđi u veselje Gospodara svoga!» I ona se odazvala.
Draga sestro Benicija, zahvaljujemo ti za primjer uzorna života! Budi nam u nebu zagovornicom!
s. M. Jacinta Mandura

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3