"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. BLANKA

s Blanka

Terezija BRKIĆ

Rođena:       11. svibnja 1928.
Prvi zavjeti:  26. travnja 1948.
Umrla:            30. lipnja 2015.

Dok su pjevane Jutarnje hvale, a u samostanskoj se crkvi slavila sveta misa, sestre su preporučivale Gospodinu patnju s. Blanke. U isto vrijeme ona je sjedinjavala svoj duh s Gospodinom. Nakon doručka, kao da je čekala da se sestre okupe. I dok su je molitvom krunice preporučivale Gospodinu, po rukama Majke Marije, koju je posebno štovala, naša sestra Blanka blago je usnula u Gospodinu.

Sestra Blanka Brkić, krsnim imenom Terezija, rođena je 11. svibnja 1928. godine u Uroševcu (Kosovo), kao drugo od petero djece svojih roditelja Nikole i Jane rođene Palić. Kada joj je bilo 7 godina, roditelji je šalju baki u Janjevo gdje završava tri razreda pučke, tj. osnovne škole. Iz svojega djetinjstva Terezija svjedoči kako je ponekad svojim ponašanjem zadavala brige svojoj majci. Nadala se da će pogrješke nestati kada prvi put primi Isusa u svoje srce. Istoga je dana shvatila da Isus svojim dolaskom nije uklonio njezine nedostatke, već da se treba cijeloga života boriti s njima.  

U desetoj godini života upoznaje sestre  sv. Vinka Paulskoga iz Slovenije i izražava im svoju želju da je prime u samostan. Sestre su prihvatile njezinu molbu za ulazak u samostan i odvele su je u Ljubljanu. U njihovu će zavodu Terezija, zbog nepoznavanja slovenskoga jezika, ponavljati treći razred pučke škole i završiti četvrti. Zatim odlazi kući na praznike. Kada se htjela vratiti u samostan, otac joj nije dopustio jer je rat bio na pomolu. Bilo je to 1941. godine. I u roditeljskom domu nastavlja duhovno rasti i njegovati pobožnost te već 1942. god. postaje članicom Marijanske kongregacije. Uskoro je izabrana za blagajnicu Društva za širenje vjere. U tom se razdoblju u Tereziji opet razgorijeva iskra redovničkoga poziva. Da bi dobila jasnoću o svojem pozivu, dvaput obavlja duhovne vježbe koje su joj pomogle u odluci te u 17. godini života odlučuje ponovno otići u Sloveniju kod sestara sv. Vinska Paulskoga, gdje je već boravila kao dijete. Zadnje večeri, pred polazak, njezina majka izrazila joj je svoju želju kako bi joj bilo draže da pođe u Hrvatsku, nego u Sloveniju. Sestra je Blanka u svojem životopisu napisala kako je njezina mama jako voljela Hrvatsku i kako je željela jednoga dana da i cijela obitelj preseli u Hrvatsku, što se kasnije i obistinilo. Terezija je poslušala maminu želju te je o promjeni odluke morala obavijestiti svojega župnika, koji se nije složio s njom. Ipak ju je u toj odluci podržao tadašnji biskup, mons. dr. Smiljan Čekada, dajući joj slobodu da sama odluči.

Tako Terezija odlazi u Đakovo u listopadu 1945. godine. U novicijatu dobiva redovničko ime sestra Blanka. Nakon položenih Prvih svetih zavjeta, godine 1948., istoga dana odlazi na prvu svoju dužnost u bolnicu, u Pakrac. Nakon šest mjeseci rada, zajedno s ostalim sestrama, koje se nisu htjele odreći redovničkoga odjela, dobiva otkaz. Sestre tada privremeno odlaze u župni dvor, čekajući u poslušnosti daljnju odluku sestara poglavarica. Uskoro će po s. Blanku doći tadašnja provincijalna poglavarica, majka Amadeja, i odvesti je u Skopje, u vojnu bolnicu, gdje će sestra Blanka ostati na dužnosti osam godina. I u Skopju su sestre uskoro, a među njima i sestra Blanka, opet dobile otkaz zbog vjernosti redovničkom odjelu. Ponuđeno im je drugo radno mjesto, u civilu, ali su sestre to odlučno odbile.

Vraća se u Đakovo, zbog bolesti, i neko vrijeme ostaje u provincijalnoj kući radi oporavka. Nakon toga sestre poglavarice šalju je u Inđiju (Srbija), u Dom zdravlja, gdje ostaje četiri godine. Uslijedio je odlazak u Srijemsku Mitrovicu, gdje također njeguje bolesnike. Zatim je poslušnost šalje u Stari Bar, u bolnicu, gdje ostaje 18 godina: „Pola radnog vijeka radila sam u njezi bolesnika, dok sam drugu polovicu bila u laboratoriju“, govorila je s. Blanka. 

Zbog teškog loma noge i srčanih smetnji sestra Blanka odlazi u invalidsku mirovinu. Iako je bila u mirovini, za sestru Blanku počeo je novi djelokrug. Na molbu janjevačkoga župnika, mons. Nikole Dučkića, sestra Blanka odlazi u Janjevo gdje pomaže sestri Fides u dvorbi bolesnika, a radi i u župnoj kancelariji. Po potrebi odlazi na ispomoć u Skopje i Prištinu, gdje pomaže sestrama u kućnim poslovima. Zatim iza kratkog boravka u Trnavi, opet se vraća u Janjevo te ostaje do 1992. godine, kada se zbog teških ratnih prilika sestre povlače iz Janjeva. Nakon Janjeva sestra Blanka dolazi u zajednicu starijih i bolesnih sestara u Đakovo, u Dom sv. Josipa. Iz Đakova odlazi dva mjeseca na ispomoć u Vinkovce, a nakon toga u Sveti Vid. Kada se pojavila nova potreba, sestra Blanka odlazi u Slavonski Brod gdje je i s oslabljenim zdravljem, radila koliko je mogla. Posebno se odlikovala u izrađivanju ručnih radova. Također je bila revna moliteljica.

Zbog tolikih premještaja sestra je Blanka znala reći: „Sve to nije bilo lako psihički i fizički izdržati, ali uvijek je bilo svježe i snažno pouzdanje i nada u Boga koja me nije nikada ostavila, na čemu sam Njemu zahvalna.“ Također spominje da je kao mlada sestra izrazila želju da ide u misije gdje je dobila odgovor da u misije ne primaju zbog poratnog vremena. Ta želja ju je i dalje pratila, a život služenja u raznim mjestima u službi bližnjega potvrda je ispunjenja toga poslanja.  

U Slavonskom Brodu razboljela se od zloćudne bolesti. Radi rehabilitacije smještena je na ponovno u Dom sv. Josipa u Đakovu. Nakon oporavka prelazi u Zagreb, u zajednicu sestara u Marijinu domu. U svibnju 2010. godine dolazi ponovno u Đakovo, kao ležeća bolesnica, gdje ostaje do svojega prelaska Gospodinu, 30. lipnja 2015. godine. Sestre svjedoče da je u svojoj bolesti bila izvanredno strpljiva i skromna bolesnica.

Sestra Blanka, kao najstarija redovnica iz Janjeva, razvila je izrazit osjećaj za sve sestre sumještanke, kao njihova duhovna majka. Održavala je s njima dobre odnose i duhovno im je pomagala. Kada su je sestre i svećenici posjećivali, rado je voljela čuti sve vijesti o svojim Janjevcima i zanimala se za svoju rodbinu, koja se s velikim poštovanjem odnosila prema njoj. S druge strane, bila je veoma obazriva i imala je mjeru u svemu. Nije htjela nikomu smetati i bila je uvijek spremna razumjeti druge. Također je s ponosom govorila o janjevačkim svećenicima, biskupijskim i redovničkim. Molitvom i žrtvom pratila je svakoga od njih.

Draga sestro Blanka, neka ti Gospodin, kojemu si u najpotrebitijima služila, bude nagrada za sve!  

s. M. Kristijana Kolić

 

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3