"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. VENANCIJANA

VenancijanaŽivimo li dakle ili umiremo,
Gospodinovi smo.  Rim 14,8

Kata MIHALJEVIĆ

Rođena:            4. 2. 1938.
Prvi zavjeti:     12. 5. 1967.
Umrla:               6. 3. 2015.

Kad je dva dana prije njezina prijelaza u vječnost, sestra Bernardeta, rođena sestra sestre Venancijane, krenula u Đakovo na svoje godišnje duhovne vježbe, rekla joj je s. Venancijana, između ostaloga, i ovo: Lijepo sam započela korizmu. Na Pepelnicu sam dobila prvu terapiju, a sad idem prema uskrsnuću. Vidjela je tugu i zabrinutost sestre Bernardete zbog svoje teške bolesti pa je nastojala nju ohrabriti, a sebe što bolje pripremiti za susret s Otkupiteljem. Večer prije smrti (5. ožujka), ležeći u bolnici, rekla je sestri M. Snježani: Nemojte moliti da ja živim. Neka žive majke s djecom i oni koji trebaju živjeti, a na meni neka se ispuni Božja volja i neka me primi kad hoće. Promatrala je patnju onih oko sebe i nije ostala ravnodušna. Svojom prisutnošću i svojim stavom prema vlastitoj bolesti, unosila je nadu u bolesničke sobe. Kod prvoga boravka u bolnici, nakon duhovnih vježbi koje je obavila u siječnju, jednoj bolesnici, s kojom je ležala u istoj sobi, svojom uslužnošću i mirom olakšala je zadnje dane bolesti. Ta žena bila je muslimanske vjere. Kasnije su se njezina djeca, sin i kćerka, došli zahvaliti što je, zahvaljujući njoj, njihova majka umrla dostojno čovjeka. Djelima i stavom, bez puno riječi, bila je pravi apostol mira među teškim bolesnicima. A i među sestrama svoje zajednice. Njezino oko budno je pratilo što drugi trebaju. Zajednicu je doživljavala dijelom sebe. Bila je zahvalna za svaku podršku i ohrabrenje. Izbjegavala je da je drugi služe. Bez ikakvih posebnih zahtjeva, nastojala je poslužiti sama sebe do zadnjega, osim one posljednje noći kad su je u bolnici drugi posluživali. Znala je ponekad u povjerenju reći da će njezina bolest kratko trajati. Ipak nije pokazivala nimalo straha od smrti. Govorila je: Ja imam rak, ja samo čekam poziv. To ne će biti dugo, to će ići brzo. Radovala se vječnom počinku u Bogu, ali i svakoj prilici da nešto dobra učini sestrama. Jedna od sestara, s dugogodišnjim iskustvom rada u bolnici, svjedoči: Nisam vidjela smirenije osobe u bolesti i umiranju, ni to da nema ni trunka straha pred smrću. Ja danas plačem, ali ne od žalosti, već od radosti; u duši se osjećam bogatom. Njezina smrt duhovno nas je osvježila. Druga je sestra tomu nadodala: Ona je već ovdje, u bolesničkoj sobi, u bolnici, imala nebo. Iz nje je zračila vedrina, mir i sam Bog, ali i čežnja za njim. Prema svjedočanstvima sestara moglo bi se reći da je sestra Venancijana bila „mudra djevica“ koja je s upaljenom svjetiljkom čekala svoga Gospodara da mu spremno otvori, čim on pokuca na vrata.

Njezin životni put bio je posut trnjem već od ranoga djetinjstva. U roditeljskom je domu učila kako se živi predanost u Božju volju i kako je u tomu mudrost i ispunjenje života. Rođena je 4. veljače 1938. godine u mjestu Zagorčani kod Livna, BiH, a krštena je 7. veljače iste godine u župnoj crkvi Bezgrješnoga Začeća BDM u Vidošima. Nadjenuli su joj ime Katica. Roditelji, Nikola i Zorka rođ. Grgić, živjeli su u široj zajedničkoj obitelji s 35 članova u kući. Iako je župna crkva bila oko 6 km udaljena, i put do nje naporan, naročito zimi, ljudi su njegovali vjerski život. Redovito se išlo na misu i zajednički se molilo u obitelji. Godine 1944. napustili su roditelji ovu zajednicu i odselili se s djecom u Srijem, u selo Nijemce kod Vinkovaca, u kuću jedne njemačke obitelji. Tada su imali šestero djece, a majka je pod srcem nosila još jedno i rodila ga u Nijemcima. Ova prostrana ravnica i dugačko selo bili su nešto nezamislivo za djecu rođenu u krševitu kraju, smještenu u podnožju planine, gdje su se ljudi uglavnom bavili stočarstvom. Brzo su se privikli na novi krajolik i ljude, a svojim su radom stekli svega u obilju. Stanje se iznenada promijenilo. Rat je rušio i harao, mnoge obitelji odvojio i majke ožalostio, a nas bez oca ostavio - zapisala je Katica u svom Životopisu. U siječnju 1945. otac je bio ustrijeljen u dvorištu, dok je grabio djeci vodu iz bunara. Majka sa šestero djece, trudna, morala je ostaviti sve i bježati iz jednoga mjesta u drugo. Ti dani nosili su sa sobom tragove velikoga siromaštva i boli. Kasnije su se opet vratili u Nijemce, gdje je u rujnu 1945. godine rođena mala Dragica, danas naša sestra Bernardeta. Bili su ponovno bez ičega. Mama se s puno predanja u volju Božju brzo snašla za život, koliko je mogla - s bolju se prisjećala KaticaNajstariji sin išao je u školu, a 1946. godine pošla je u školu i Katica. A onda opet selidba. Morali su se vratiti u rodno selo, gdje je Katica 1947. godine nastavila pohađati školu. Braća su pohađala školu u Vukovaru. Godine 1955. Katicu i njezinu mlađu sestru majka je poslala braći u Vukovar. Katica je u tom malom domu morala biti kao majka u obitelji. Išla je i u nadnice. Brat je imao dara za crtanje pa je od prodaje slika zarađivao najpotrebnije za život. U tom poslu uskoro mu je pripomogla i Katica. Oslanjali su se na Božju pomoć. Malo po malo, napredovali su. Kako su godine prolazile, Katica je sve više razmišljala o svojoj budućnosti. Tražila je mir duše. Nije ga pronalazila u svijetu oko sebe. Odlučila je poći u samostan. Budući da su mlađi brat i sestra odlučili, po završetku škole, poći u samostan, ona je morala pričekati. Trebalo je puno raditi da se preživi. Tek je 1962. godine mami očitovala svoje planove. Bilo je puno protivljenja i duševnih boli zbog toga. Ipak je 16. srpnja 1963. godine ostvarila svoju želju. Ušla je u samostan Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu. Tu je već bila njezina najmlađa sestra Dragica, naša sestra Bernardeta.

Nakon prvih pouka Katica je, kao kandidatica, poslana u Vinkovce, a u rujnu 1965. godine započela je postulat s jasnom željom: da služim Bogu i da budem dobra redovnica, da budem na korist zajednice i sv. Crkve. Iz vremena postulata ostavila nam je simbole O-antifona, koje je pokojna s. M. Ljerka Kunić uvećala, po uzorku sa sličica, a Katica obojila.

Na ulasku u novicijat dobila je redovničko ime sestra Venancijana, kao i njezin brat franjevac, koji je dobio ime fra Venancije. Poslušnost je sestru Venancijanu, poslije Prvih zavjeta, vodila na razna mjesta djelovanja. Služba sakristanke bila joj je povjerena u Rokovcima, u Opatiji kod isusovaca, u provincijalnoj kući u Đakovu, kod otaca kapucina u Splitu, u Franjevačkom samostanu na Trsatu i u Zagrebu, Marijin dom. Tri godine provela je u praonici rublja staračkoga doma u Njemačkoj, u Schifferstadtu, zatim 7 godina u Đakovu kao vezilja u paramentu. Od 1996. do 2000. godine posluživala je u blagovaonici Sjemeništa u Đakovu. Nakon toga dugi niz godina (2000.-2010.) provela je u Đakovu poslužujući goste u provincijalnoj kući, a zatim opet kao vezilja u paramentu i kao vratarica na samostanskoj porti. U Opatiji je, uz redovitu dužnost sakristanke, vršila i službu kućne poglavarice.

Po izjavama mnogih sestara, svugdje je ostavila dojam ozbiljne, uravnotežene osobe, staložene, uredne, marljive, požrtvovne, uslužne, dobrohotne i plemenite. Kao sakristanka pokazala je umjetničku nadarenost, umijeće lijepoga kićenja i uređivanja liturgijskoga prostora. Trudila se, unutar ove dužnosti, održavati čistoću rublja i prostora, ujedno štedljiva i razborita. Bila je molitvena duša. Pamtimo je po raspoloživosti za svaku pomoć. Nije štedjela sebe. Bila je miroljubiva, iskrena, dobrohotna i točna. Isticala se u požrtvovnosti uvijek i svugdje. Kad je posluživala goste, bilo je očito kako je radosno, s poštovanjem i ljubavlju, iskazivala gostoprimstvo. Svaki gost bio je uvijek, u svako vrijeme, dobro došao i prihvaćen kao najdraža, bliska rodbina.

Sve ovo zapisano, i još mnogo toga što nije zapisano, a nalazi se u knjizi života, zalog je naše nade u buduće zajedništvo sa sestrom Venancijanom u nebu. Izdvojit ćemo za kraj nekoliko misli kojima se, u ime sestara u Zagrebu na Vrhovcu, don Mato Jaković, misnik, oprostio od drage nam Pokojnice.

Hvala ti, sestro Venencijana, za tvoju krjeposnu strpljivost. Hvala ti za ljubav prema Crkvi, prema redovništvu i prema tvojoj zajednici. Hvala za ljubav i za tolike tvoje molitve za Domovinu i naš hrvatski narod. Ponosni smo na tebe, draga naša sestro Venencijana, jer si uspješno izvršila zapovijed ljubavi, svakodnevne ljubavi prema Bogu i prema braći i sestrama koje si susretala. A sada zbogom. Zbogom i do viđenja. Do viđenja, Bog će dati, u Domovini vječnoj! Amen.

s. M. Jacinta Mandura

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3