"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. HINKA

Hinka

Vjekoslava TOPOLKO

Rođena: 21. 9. 1932.
Prvi zavjeti: 8. 9. 1953.
Umrla: 24. 2. 2015.

Životni hod s. Hinke pun je zanimljivih detalja. Neke od njih zapisala je u Životopisu u svibnju 2003. godine, napisanom uz obilježavanje zlatnoga redovničkog jubileja. Tada je pretpostavila da se nalazi na dvanaestoj postaji svojega životnog križnog puta. I doista, zadnja, četrnaesta postaja bila je Rijeka/Sušak, odakle je već teško bolesna, 4. 11. 2014. godine prišla k petnaestoj postaji – Domu sv. Josipa u Đakovu (zajednica bolesnih sestara).
U ranim poslijepodnevnim satima, 24. 2. 2015. godine, u 13,30 sati izvršila je i zadnji čin poslušnosti svome Bogu, te je pošla u Očevu kuću, za koju je Isus rekao da ima mnogo stanova. Vjerujemo da joj je sam Isus pokazao mjesto koje je za nju pripremio.
Rođena je 21. 9. 1932. godine i krštena sljedećega dana u Župi Kraljice sv. Krunice u Remetincu. Nadjenuli su joj ime Vjekoslava i tako joj kao zaštitnika odredili svetog Alojzija. Bila je drugo dijete Fabijana i Apolonije, rođene također Topolko. Oni su od Boga primili i odgojili osmero djece: četiri sina i četiri kćeri. Otac je bio zemljoradnik, jednostavan i radin, a majka je šivala i bila brižna domaćica. Živjeli su na prostranom imanju: baka, djed, roditelji i djeca. „Imali smo sretno i veselo djetinjstvo“, zapisala je Vjekoslava. „U kući su nas učili moliti i raditi. Od nedjeljne sv. mise nitko nije izostajao. Baka nam je uvijek pričala o teti koja je iza završene škole u Konviktu sestara Milosrdnica u Zagrebu, ušla u samostan i postala redovnica. Mlada se razboljela i umrla 1940. godine kad mi je bilo osam godina. Svega se živo sjećam jer je to u meni budilo redovničko zvanje. Znala sam reći baki: I ja ću biti opatica.“ To se i ostvarilo kad je 24. svibnja 1948. godine ušla u samostan Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu. Istog su dana zajedno s njom iz župe Remetinec u naš samostan došle s._Arnolda i, sada već pokojne, s. Klaudija i s. Aniceta. Sve četiri položile su 8. 9. 1953. godine Prve sv. zavjete.
Na ulasku u novicijat dobila je ime s. Hinka. Prvu godinu nakon zavjeta ostala je s. Hinka u provincijalnoj kući i učila svirati harmonij, kako bi mogla na župama voditi crkveno pjevanje. Nakon te godine redale su se razne župe i franjevački samostani. Svugdje je s ljubavlju okupljala pjevače s kojima je uspješno surađivala i doprinosila ljepoti liturgijskih čina. Piškorevci su bili prva župa, zatim Rokovci, Županja, Vinkovci – Franjevački samostan, Ilok – Franjevački samostan, Osijek – Župa sv. apostola Petra i Pavla, Split – oci kapucini, Pakrac (Lipik), Vis, Bošnjaci. Negdje se ponovno vraćala (Vinkovci, Ilok). Trebalo se svugdje brzo prilagoditi. U više navrata i u više mjesta svog djelovanja, kao kućna poglavarica, vodila je brigu i za zajednicu sestara (Vinkovci, Ilok – dva puta, Split, Vis). Kad joj sile nisu više dopuštale toliki napor, poslana je u našu kuću u Rijeci/Sušak i malim službama doprinosila je zajednici. Od početka studenoga 2014. godine bila je dionica Isusova Križa - patnje kojom je strpljivo dokazivala svoju ljubav Isusu, s Njim se uspinjala na vrh svoje Kalvarije i napokon izrekla svoj „Svršeno je“.
Gdjegod je bila, ljudi su je zavoljeli. Bila je jednostavna, skromna, zadovoljna, uslužna, pouzdana i požrtvovna. Znala je skriti svoju patnju i priskočiti onima koji su vidno trpjeli. Unosila je svugdje mir kojim je obilovalo njezino srce. U svom Životopisu zapisala je i ovo:
„Kad bih mogla sve opisati bila bi to knjiga.(…)
Bog ravna sa svakim životom. Moje je da se predam i to potpuno.
Sve sestre, koje budu čitale o meni kada umrem, molim da mi oproste sve čime sam ih povrijedila i neka znaju da sam ih sve voljela, to će više znati one s kojima sam živjela u zajednici.
'Nemojte nikada ogovarati poglavare' - rekao mi je jednom p. Ante Antić. Ja svjedočim da poštivanje poglavara i njihovih odluka donosi veliki mir, zadovoljstvo i sreću. Također i Božji blagoslov u našem radu i zalaganju i onda kad nismo bile sposobne za pojedini zadatak. Svima za sve hvala.“

Svaka od nas, njezinih susestara, sigurno imamo potrebu sada se spustiti u svoje srce, zahvaliti Isusu za ovako divan dar koji smo imale u sestri Hinki, zahvaliti njoj za mnoge dobre riječi, poglede, molitve, žrtve, za njezinu blizinu i razumijevanje.
Budi hvaljeno i slavljeno Presveto Trojstvo u čijem krilu neka draga nam sestra Hinka vječno uživa sreću odabranih.
s. M. Jacinta Mandura

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3