"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. LEONILDA, Marija ZETAIĆ

LeonildaRođena 18. lipnja 1932.
Prvi zavjeti 15. svibnja 1965.
Umrla 9. veljače 2015.

Sam Gospodin, Gospodar života i smrti, zapalio je životnu svijeću sestre Leonilde, koja je posve tiho i mirno gorjela šireći svjetlo oko sebe. Njezin plamen Bog je uvijek očinski brižno štitio, naročito u burnim danima, od kojih nijedan smrtnik nije pošteđen. Dogorjela je ta velika svijeća 9. veljače u 18 sati i 10 minuta, na bolesničkom krevetu u Đakovu, na kojem je od 8. siječnja ove godine izgarala za Gospodina. Upravo dok se u kapelici završavala sv. misna žrtva, a uz nju bilo nekoliko sestara i molilo, u tom času pozvao ju je njezin Stvoritelj da se u punini utopi u Svjetlo koje rasvjetljuje svakog čovjeka, da je obasja Sunce koje nikad ne zalazi, Isus Krist, Spasitelj naš, kojemu je za života vjerno i predano služila.

Sestra Leonilda, kao prvo dijete Mate i Elizabete, rođ. Eichert, rođena je 18. lipnja 1932. godine u Podravskoj Moslavini, u Slavoniji. Na krštenju je, u župnoj crkvi Male Gospe 20. lipnja, dobila ime Marija. Godinu dana kasnije rodila im se još jedna kći. Dali su joj ime Katica. Poslije toga nisu imali više djece. Otac je bio ozbiljne, šutljive naravi, kad je on nešto rekao, tako je moralo biti, zapisala je sestra Leonilda u svom Životopisu. Majka je djecu odgajala u kršćanskom duhu. Odmalena ih je vodila u crkvu i učila moliti. Molitve prije spavanja nisu se izostavljale. Majka se trudila da joj djeca uvijek budu uredna. Marija je sa 7 godina pošla u školu u kojoj se redovito učio i vjeronauk. U drugom razredu primila je Prvu sv. Pričest.

Godine Drugoga svjetskog rata bile su za obitelj posebno teške, jer su 1944. morali napustiti svoju zemlju i odseliti u Austriju, da bi spasili goli život. Čim su se stvorili najosnovniji uvjeti za povratak, odlučili su se vratiti. Radi sigurnosti, još su se dvije godine zadržali u Mađarskoj. Po povratku trebalo je krenuti ispočetka. Iako su patnje bile velike i očite, u obitelji je vladao mir, koji je ubrzo bio narušen. Otac se teško razbolio. Umro je u veljači 1959. godine, u 45. godini života. Bio je totežak udarac za djecu, a naročito za majku udovicu. I Marija je tražila utjehu i sigurnost. Najviše je nutarnjega mira nalazila u crkvi, u razgovoru s Isusom.
Razmišljala je o samostanskom životu. Osjetila je da je Isus zove na savršeniji put predanja. Kad je tu svoju želju povjerila majci, ona se rastužila. Teško se mirila s činjenicom da će ostati gotovo sama. Marija ju je tješila. Obećavala joj je da će se moliti za nju. Imala je povjerenje u Isusa i vjerovala da će Bog sve okrenuti na dobro. Nije baš sve išlo glatko. Pojavile su se nove teškoće. Za primanje u samostan postojala je dobna granica.Trebalo je jamčiti da ne će imati obvezu skrbiti za majku. Brigu za majku tada je preuzela Marijina sestra Katica. Marija je u posebnoj zamolbi, upućenoj provincijalnoj poglavarici, očitovala zrelost svoje odluke i čežnju za istinskim duhovnim vrijednostima. Tu jasnoću postigla je velikim duhovnim borbama. Bila je posve sigurna da ju Isus zove na put savršenstva i da ga ona u ljubavi želi slijediti. U tim godinama premišljanja puno i žarko se molila Duhu Svetomu i Blaženoj Djevici Mariji. Strpljivo je čekala odgovor iz samostana. Uz pismo provincijalnoj poglavarici napisala je i ovu molitvu predanja: Molim te, Isuse, daj mi da mogu poći tvojim svetim trnovitim putem. Ja ti se posve predajem. Zamolila je poglavarice da bude primljena jer je njezin cilj bio sadržan u sljedećim riječima: Sva djela i trpljenja svoga života prikazujem Božjem Veličanstvu i dragoj Majci Božjoj kao naknadu za uvrede što ljudi nanose njihovim dragim Srcima.
Bogu se svidjela ova njezina odluka. Bila je primljena u samostan 5. travnja 1961. godine, što je Marija doživjela kao veliku Božju milost.
Nakon 4 mjeseca boravka u Đakovu i prvih pouka o redovničkom životu, poslana je u Suboticu, gdje je ostala dvije godine. Zatim je bila pozvana u Đakovo i 11. listopada 1963. godine započela je postulat. Na početku novicijata dobila je redovničko ime sestra Leonilda.
Prve zavjete položila je 15. svibnja 1965. godine. Odmah nakon zavjeta kraće je vrijeme provela u provincijalnoj kući u Đakovu i pomagala u praonici rublja, a onda je gotovo tri godine (do 1968.) bila sakristanka u Župi sv. Petra i Pavla, apostola u Osijeku.
Kad su prve sestre Hrvatske provincije polazile na privremeni rad u Njemačku, među njima bila je i s. Leonilda. U poslušnosti je prihvatila njegu starih u Staračkom domu u Schifferstatu (1968.-1976.), a potom je za isti posao premještena u Unterpfaffenhofen/Germering (1976.-1984.). Za rad u Staračkom domu osposobila se pohađanjem dvogodišnjeg bolničarskoga tečaja. Njemački jezik već je poznavala.
Zbog zdravstvenih razloga vratila se u Domovinu 1984. godine i određena je za našu kuću u Zagrebu, na Vrhovcu. Radila je u šivaonici do 2006. godine. Zbog liječenja trebala je poštedu pa je, koliko su joj sile dopuštale, za zajednicu doprinosila malim službama u kući. Rado je i lijepo plela te je zajednica mogla obradovati siromašnije, da se mogu zaštiti od hladnoće.
Sestre njezine zajednice, a i one koje su s njom radile, ističu da je u radu bila savjesna i požrtvovna, u odnosima dobrohotna, susretljiva, vedra, iskrena i poštena, vjerna u poštivanju kućnoga i dnevnoga reda, naročito zajedničkih vježbi. U zadnje vrijeme oslabljeni sluh otežavao joj je komunikaciju s okolinom pa je intenzivnije izgrađivala svoj unutarnji svijet. Njegovala je molitveni život i sabranost. Rado je boravila u kapelici u razgovoru s euharistijskim Isusom. U njezinoj duhovnosti Marija je zauzimala povlašteno mjesto.
Ono što je prije ulaska u samostan odlučila i Bogu obećala, to je svjesno i vršila: život molitve, žrtve, predanja i samoprijegora – u naknadu za grijehe koji vrijeđaju Isusovo i Marijino srce.
Kako li se morala obradovati njezina duša kad je čula Gospodinov poziv: Dođi, službenice vjerna… U malome si bila vjerna, uđi u veselje Gospodara svoga! Neka tako bude. Amen.
Po ljubavi i vjernosti drage nam s. Leonilde, po njezinu osmišljenom trpljenju i molitvi, neka našu Provinciju i Crkvu Gospodin obdari novim redovničkim zvanjima, dušama spremnim na žrtvu i potpuno predanje.
s. M. Jacinta Mandura

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3